Marko Lukunic/PIXSELL

KAKO UPRAVLJATI HRVATSKOM?

Autor: dr.sc. Stjepan ŠTERC

Promjene se ne mogu dogoditi voljom postojećih, već samo sviješću i postupanjem ukupne hrvatske javnosti

Suvremena ljetna tropska, vatrena, turistička, politička i ina hrvatska stvarnost svakodnevno nam otvara niz pitanja o kojima u našoj zemlji nema jasno napisanih, postavljenih i politički dogovorenih smjernica postupanja, niti se u kriznim situacijama znaju (očitavaju u trenutnom odlučivanju i postupanju) razine odlučivanja. Ili se pak radi o puno jednostavnijim razlozima, u osnovi svedenim na nesposobnost, slabost u odlučivanju i nedostatak hrabrosti kod odlučivanja u političkoj hijerarhiji koja ne priznaje stručnu i znanstvenu autonomnost.Nezavisno o razlozima (prirodna ili planska uvjetovanost), katastrofičnost stvarnog i demografskog plamena koji sve većim intenzitetom prazni Hrvatsku, rezultati su uglavnom u svim situacijama isti. Kašnjenje s odlukama i procjenama, naknadna pamet sa sindromom odlučivanja poslije bitke, slijede se događaji umjesto predviđaju, nema razrađenih modela prostorno-vremenske uvjetovanosti, političke posljedice uvijek su važnije nego stvarni gubici, izjave su uglavnom usmjerene u obranu vlastitog političkog i inog postupanja, itd. itd.

Dok Dalmacija gori godišnje na veličini jedne županije (Šibensko-kninske ili Zadarske, npr.), dok plamen razara sve pred sobom, dok nam godišnje ode, samo prirodnim putem, više ljudi nego ubijenih u vrijeme agresije na Hrvatsku devedesetih, dok nam se sustavi u državi spuštaju na koljena s upitnom budućnošću (zdravstveni i mirovinska npr.) i još puno toga dok, politički nam sustav bilježi nezapamćenu stabilnost, a ONI „kao ministri” – apsolutnu političku zaštitu.

Ista posizanja za hrvatskim teritorijem

Nakon oslobađanja zemlje od srbijanske agresije i posebno nakon uvođenja stranačkog/partijskog obrasca vladanja, gotovo su nam sve krizne situacije u Hrvatskoj ili prema Hrvatskoj, potvrdile nespremnost naših sustava i ljudi koji njima upravljaju za čvrste, jasne, pravodobne i u nacionalnom interesu usmjerene postupke, odluke i izjave. Osjećaj gubljenja pobjedničkog dostojanstva nije ublažavan čak niti na najjednostavniji način kad je nakon raznih i brojnih pritisaka na Hrvatsku izvana, samo trebalo jasno odgovoriti dostojanstvom napadnutog i pobjednika. Najveća je posljedica takvog hrvatskog povlačenja i opravdavanja vlastitih postupaka napadnute zemlje, razoreni društveni i javni vrijednosni sustav, gubljenje povjerenja u način upravljanja Hrvatskom, upitnost hrvatskih identitetskih kategorija, neizvjesna budućnost u zemlji, opća apatičnost i nezadovoljstvo i u osnovi pokazivanje i prikazivanje Hrvatske kao zemlje s kojom treba upravljati izvana u općoj nesposobnosti.

Posljedice su i uvijek ista posizanja za hrvatskim teritorijem, pomicanje i nepriznavanje granica (jer nismo riješili skoro niti jedan granični spor sa svim dragim susjedima koji bi malo mora ili ravničarskog kopna) i u konačnici već dugo postojeće kalkulacije za koga se planski prazni, posebno istočna jadranska obala. Kad na ništa nema jasne i čvrste reakcije s naše strane, pritisci se samo povećavaju, a nezadovoljstvo hrvatske populacije u zemlji raste, najviše svakodnevno potvrđivano silnim napuštanjem zemlje mladih i obrazovanih.

Ovakva se slika, naravno, niti vidi niti osjeća na zagrebačkim brdima na kojima stoluje samo stranački/partijski poslušnički kadar, koji još uz to nema niti elementarnu hrabrost ukazivanja na moguće nove požare, a još manje na rezolutno stručno-znanstveno predlaganje rješavanja objektivno postojećeg nesklada između svakodnevne i političke stvarnosti. Modelska, više parametarska rješenja, nećemo niti spominjati u oskudnoj političkoj selekciji, ne previše podignutoj iznad isključivih partijskih rješenja iz nedavne hrvatske prošlosti.

Svaki razgovor sa stvarnim prijateljima Hrvatske završava s istim čuđenjem, nerazumijevanjem i pitanjem: Kako je moguće da takva zemlja, s nevjerojatnom obalom i ravnicom, s tako malo stanovnika, s takvim morem i otocima i s takvom ratnom pobjedom, nije u stanju definirati strateške nacionalne interese, po njima postupati i krenuti razvojnim smjerom sukladno ukupnom ljudskom i prostornom potencijalu?




Nacionalni interesi kao primarni…

Skeptici opravdano, nakon 26 godina samostalnosti i trajanja političke osrednjosti, postavljaju i drugo pitanje: Može li to sve biti slučajno nakon toliko vremena i slijedi li Hrvatska želje drugih, zaboravljajući ili svjesno zanemarujući pritom vlastitu populaciju? Još smo uvijek spremni vjerovati kako je to ipak samo plod vlastitih nesposobnosti, vrlo izražene političke sebičnosti, krive kadrovske selekcije i sindroma apsolutno programirane prijeratne prošlosti. Zbog nade koja nam ostaje i primjera zemalja koje svoje nacionalne interese (nazvati ih možemo i modernistički građanskim ili ljudskim, jer se odnose na ukupnu populaciju u zemlji i iseljeništvu), u općoj globalnosti i univerzalnosti uvijek mogu postaviti kao primarne. I zato što nam u svojoj razvijenosti društva, gospodarstva, prostora, političkog sustava, identiteta, civilizacijskih vrijednosti i svega sličnog mogu biti obrasci. I zato što su uz to još i Hrvatskoj prijateljske zemlje koje mirne duše možemo samo slijediti. I zato što su nas razumjele kad smo bili napadnuti. Zašto? Naravno, u interesu hrvatske populacije u zemlji i iseljeništvu.

 Vratimo se na naslovno postavljeno pitanje i redom veličine značenja, kao primjerenim stručno-znanstvenim postupkom, pokušajmo posložiti nužne postupke ili korake kao ključne pretpostavke odmicanja Hrvatske od prosječnosti, ovisnosti i nametnutog tereta prošlosti.




1. Hrvatskoj je apsolutno potrebna razvojna strategija postavljena u npr. 10 ključnih, nezaobilaznih i obvezujućih točaka, kao plod općeg stručno-znanstvenog, akademsko-političkog i domicilno-iseljeničkog konsenzusa. Nacionalna razvojna strategija s logičkim i potrebnim objašnjenjima koja nužno uključuje ukupnost hrvatskog potencijala i vrijednosti. Najava sličnog postojala je pri slaganju prve HDZ-MOST koalicije kao obaveza u koalicijskom sporazumu, međutim nije se dogodilo ništa u nevjerojatnoj političkog pragmi slaganja pozicija, uz jedini kriterij zadovoljavanja vlastitog okruženja. Kasniji i novi koalicijski sporazumi, sadržajno postavljani samo u političkom sastavu i okruženju, formalno su frazirani dokumenti koji slijede političke procjene u standardnoj formi vezane za opću društvenu i gospodarsku problematiku.

2.  Novi model političke stabilnosti i zadržavanja pozicijskih razina, sukladno stranačkom/partijskom privilegiranom izboru vlastitih i do iracionalnih postupaka odanih kadrova, nema namjeru hrvatskoj javnosti predočiti dokument sličnog sadržaja niti ih to posebno zanima. Zato i ne znamo što želimo, kako to želimo, kako reagirati na tuđe želje i kako se nositi sa željama našeg okruženja. Pritom ostavimo ipak kao mogućnost u različitim teorijama vanjske kontrole ili apsolutne kontrole svega i izvjesnu želju upravljanja i vladanja nad Hrvatskom izvana i u interesu drugih.

3.  Signifikantnom ćemo navesti i želju hrvatskog iseljeništva koje osjeća kako se s Hrvatskom događa nešto slično okupaciji iz devedesetih i kako kao i tada, ne može mirno promatrati pražnjenje i svojevrsno pokoravanje Hrvatske regionalnim i kontinentalnim interesima. I želi pomoći svojim intelektualnim i ostalim mogućnostima i dalje emotivno, razumom i hrvatskim identitetom vezani za zemlju svoje mladosti, vjerovanja i misli o konačnom  povratku. Zato će ukupnoj hrvatskoj javnosti predočiti Strategiju razvoja Hrvatske kao nacionalni razvojni dokument uz sudjelovanje hrvatske domicilne i iseljeničke akademske zajednice, etablirane na vodećim sveučilištima diljem svijeta i Hrvatske. Kao mogući nužni slijed postupanja i upravljanja Hrvatskom.

4. Najvrjednijim se hrvatskim potencijalima u takvom dokumentu smatraju hrvatski državni prostor i ukupna hrvatska populacija u zemlji i inozemstvu, pa bi se svaka njihova destabilizacija trebala smatrati ključnom, a njihova zaštita nacionalnog strateškog ili primarnog reda veličine značenja i postupanja. Tako to rade sve zemlje svjesne svoje postojanosti i djelovanja u interesu svog stanovništva, dok globalizam pritom prihvaćaju na razini diplomatsko-retoričkog izričaja. Kad bi to znali, onda bi nam hrvatske civilizacijske vrijednosti i isto takvo nasljeđe, značili puno više od koncesija, poreza na nekretnine, blokada najvrjednije obale, blokada vlastitih građana, razvojnih koncepcija s velikim hotelskim kompleksima koji ugrožavaju domicilni razvojni obiteljski turizam i slično.

5. Zatvaranje Hrvatske u stranačke/partijske okvire, koje neki nazivaju i političkom okupacijom zemlje, kroz postojeći izborni sustav i još uvijek važeće izborne jedinice, moguće je navesti kao sindrom novih država, ali se ne može prihvatiti i mirno promatrati njegovo cementiranje u dužem vremenu. Zato što izravno ugrožava svaku razumnu razvojnu koncepciju političkom sebičnošću, koju sasvim sigurno stranke/partije neće mijenjati vlastitom voljom, ili pak vlastitim prijedlogom. Model po kojem interesne skupine u Hrvatskoj određuju trgovinom politički i ini smjer Hrvatske (demografski npr.), prizemljio je Hrvatsku u demokratskom i razvojnom smislu. Hrvatska javnost i to razvikano civilno društvo, sada bi trebali pokazati kako im je zemlja u kojoj žive važnija od drugih, važnija od vlastitog interesnog djelovanja i kako bi to u razvojnom smislu trebala biti uređena zemlja njihove djece.

6. Postojeće izborne jedinice ne mogu više osiguravati ustavnost izbora u Hrvatskoj zbog nastalih demografskih promjena u pojedinim izbornim jedinicama i siline vanjske migracije, pa će se po objavi ovih dana znanstvenog rada pod naslovom „Hrvatske izborne jedinice – postojeći nesklad i buduće promjene” obrazložiti i potreba uvođenja novog izbornog sustava u interesu ukupne hrvatske populacije. Novi izborni sustav i nove izborne jedinice promijenili bi  strogu i bez kriterijsku stranačku/partijsku selekciju i omogućili široj, obrazovanijoj i promjenama sklonijoj populaciji, sudjelovanje u političkom odlučivanju. Time bi se, barem dijelom, izbjegle s početka postavljene dileme o slučajnosti, namjeri ili nesposobnosti upravljanja Hrvatskom. Naravno, promjene se ne mogu dogoditi voljom postojećih, već samo sviješću i postupanjem ukupne hrvatske javnosti.

7. Naveli smo samo dvije ključne pretpostavke hrvatskih suvremenih potreba iz kojih može derivirati niz ostalih u slijedu značenja, a gransko razlikovanje pristupa promjenama dosad se pokazalo samo kao političko usmjeravanje vlastitih stavova ili čak usmjeravanje istraživačkih postupaka i zakonitosti sukladno političkom mišljenju. Uglavnom na štetu Hrvatske i njezine ukupne populacije.

Autor:dr.sc. Stjepan ŠTERC
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.