Ispovijesti branitelja u obrazovnim udžbenicima bile bi početak potrage za nestalim hrvatskim idealizmom

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Predizborna je besprizorna borba za opstanak i ostanak na vlasti zatočila ovih dana Hrvatsku i zaustavila svaki  ozbiljniji pokušaj reformskih rješavanja velikih posljedica u hrvatskom društvu i prostoru, nastalih primarno načinom upravljanja. Politička se okupacija Hrvatske osjeća na svim društvenim razinama i u svim hrvatskim prostorima, a apsolutna dominacija političke i ine pridružene prosječnosti i sadržajne iracionalnosti preplavila je praktički sve portale, postaje, tiskana izdanja i uopće cijelu hrvatsku javnu scenu. Pritom se u poplavi patetike, prenemaganja, glumatanja, neprimjerenih trenutnih izljeva ljubavi prema pretpostavljenim biračima, uvreda prema svima drugima kojima je uopće palo na pamet izboriti se za njihovu nedodirljivu i nezamjenjivu vlast, lažnih podrški i obećanja, futurističkih najava boljitka za sve i sličnih političkih friziranih slika oko nas, izgubila praktički svaka pomisao na stvarno stanje hrvatskog društva i potrebu njegova usmjeravanja u razvojnom smislu.

Izborna je recentna utakmica pokazala, potvrdila i ogolila do kraja, i to najviše do sada, besmislenost isključivog stranačkog odnosno partijskog kadrovskog selektiranja i vođenja države, u okviru kojeg nema napretka, racionalnih razvojnih odluka i reformi, logičkog i potrebnog postupanja i ublažavanja velikih hrvatskih društvenih, prostornih i političkih podjela. Umjesto izvlačenja najboljih pojedinačnih, društvenih i inih vrijednosti s pojavom novog suparnika ili novih političkih pristupa, politička se izborna predstava pretvorila u najgoru vrstu negiranja svakog smislenog, znanstvenog i potrebnog pristupa.

Tragovi su takve iracionalnosti izrazito vidljivi u podijeljenosti hrvatskog društva, općem razvojnom zaostajanju i dodatnoj želji izlaska iz nametnute političke paranoje. Malo je ravnodušnih i imunih ostalo izvan političkih zatvorenih, nedodirljivih i privilegiranih krugova koji ne osjećaju te tragove i koji mirno i spokojno čekaju izvjesnu hrvatsku budućnost. Razarajući su učinci nemjerljivi na demografsku sliku Hrvatske i niti jedan takav razarajući parametar u iracionalnoj težnji i potrebi za opstankom na vlasti apsolutno ništa ne znači posijanim stranačkim, odnosno partijskim kadrovima svuda oko nas u upravljačkom sustavu.

Nametnuta predstava

Potraga za razumom u nametnutoj izbornoj predstavi danas se u raslojenoj i politički okupiranoj Hrvatskoj doima poput izgubljenog idealizma, sna koji sa svakim novim buđenjem postaje stvarnost i stvarnosti za brojne hrvatske ovršene i blokirane obitelji koja nastupa bez milosti, razumijevanja i odgovornosti. Bespogovorna borba za opstanak na vlasti može dobra donijeti samo istima pa borbu za povratak stranke, odnosno partije narodu i najave tog smjera u ime cijele hrvatske populacije treba bez imalo osjećaja odgovornosti za pozicijske ideološke nasljednike pretvoriti u postupanje. Uvijek ima izlaza samo kad se shvati, prihvati i izbori političko djelovanje prema svima, a pogotovo prema slabijima oko nas.

Što se to s nama dogodilo“, samo je jedno od pitanja iz brojnih komentara običnih, jednostavnih i vrijednih ljudi nakon što su odslušali pjesmu “Domovina” i ponovno emotivno doživjeli dio hrvatske politički obilježene povijesti kroz stih, muziku i pjevanje. Posebne je emotivne tragove ostavila objava nepoznatog autora, koju mu uz isprike objavljujemo kao vrijednosnu osnovu koju smo u trenutnoj političkoj zarobljenosti i sebičnosti praktički zaboravili, prebrisali i prekrili. Možda će nekog iz sustava dodirnuti, možda će shvatiti kakva je to snaga i idealizam bio, možda će shvatiti kako smo došli do ruba, možda će se probuditi usnula vrijednost, možda ćemo postati bolji, možda ćemo razumjeti druge kojima smo potrebni, možda vratimo njihovu snagu i vjeru, možda nismo još slabi za uzlet, možda, možda…

Hvala ti Samo Hajduk, za sjećanje i sve što ste činili za druge, za prijateljstvo, za posebnost koju ste imali, za osjećaje koji nisu nestali, za vjeru koju ste imali i ostavili drugima, za snagu s kojom trebamo vratiti Hrvatsku, za smisao i za mladost koju ste poklonili ostalima.

Samo Hajduk 

Našli smo se u operaciji gardijske brigade sredinom ’91. godine. Prilikom oblačenja uniforme uočio sam na njegovom ramenu istetovirano DINAMO ZAGREB, isto kao i on na mojoj ruci HAJDUK SPLIT. Pomislio sam, moglo bi biti gusto i u tom trenutku on mi priđe i kaže: ‘Ja sam Robert. Iz Zagreba sam. Pretpostavljam da si ti iz Splita’, na što sam se samo nasmijao. Iz džepa je izvadio dvije krunice. Jednu je stavio sebi oko vrata, a drugu je pružio meni rekavši: Splićo, za sreću’…

Tu i tamo znali bismo žestoko upasti u raspravu tko je bolji, tko je stariji, tko ima više trofeja, HAJDUK ili DINAMO i na kraju bismo završili s cigaretom i pokojom bocom votke. On bi tada pjevao ‘DALMACIJA U MOM OKU’, a ja ‘LEPE TI JE ZAGORJE ZELENE’. Godina gospodnja 1992., livanjsko ratište, vuko*ebina bez imena i značaja, jutro, od hladnoće se ledi krv u žilama, dvije vreće za spavanje ne pomažu. Robi se diže prvi kao i svako jutro da naloži peć, izlazi i nakon nekoliko trenutaka pucanj, jedan pa drugi… Iskočim iz vreće, zgrabim pušku, izletim na vrata, a on leži nasred dvorišta dok krv natapa snijeg oko njega… Dopuzam do njega, podignem mu glavu, a iz usta mu lipti krv i pjena. Žestoko mi je stisnuo ruku rekavši: ‘SPLIĆO IDI K MOJOJ MAJCI I SESTRI. RECI IM DA IH VOLIM…’.

Zadnji pogled, zadnji stisak i zauvijek kraj… Nije bilo suza. Samo tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah… Sprovod je bio na groblju u Velikoj Gorici. Stotinjak ljudi, počasna straža, majka i sestra i lijes prekriven hrvatskom zastavom… Nakon sprovoda prilazi mi njegova majka… drhtavim rukama mi pruža zastavu i kaže: ‘Uzmite ovo kao uspomenu na mog Bobu, znam da bi vam je i on dao…’. Nikada prije, nikada poslije, nisam vidio tužnije oči i krupnije suze nego tog dana na groblju u Velikoj Gorici. Umrla je četiri mjeseca poslije, kažu, od tuge za jedinim sinom…

Dvadeset je godina prošlo, a ja se uvijek sjećam i ponovno ona ista žestoka bol koja oduzima dah. Dao bih sve plakete, sve ordene, sva priznanja da mogu sjesti s njim, zapaliti cigaretu, popiti koju bocu votke i slušati kako pjeva ‘DALMACIJA U MOM OKU’… Ponekad izvadim krunicu i zastavu iz ormara, presložim je u spomen na najboljeg prijatelja kojeg sam imao… i sjećam se.

Potraga bi za razumom i nestalim hrvatskim idealizmom mogla i trebala početi s ovakvim običnim, jednostavnim i stvarnim sjećanjima i objavama, ne samo uz pjesme, nego i uz obrazovne udžbeničke sadržaje za hrvatsku mladost koja dolazi. Zato što smo zbog njih i njihovih emocija postali bogatiji. Što se to s nama dogodilo da razum ne pretpostavljamo političkoj sebičnosti i hoćemo li konačno prihvatiti kako su ovi veliki iz sjećanja bili vredniji od današnjih političkih sebičnih i zatvorenih potreba? Ili se ipak ne radi o slučajnostima, nego o planskim postupcima primirivanja Hrvatske i otvaranja njezine vječne povijesne krivnje?

Potraga za Domovinom

Predizborne vukovarske, osječke, zagrebačke i ostale slike neukom bi promatraču izdaleka i neupućenom u hrvatsku političku zbilju mogle stvarno izgledati kao duboki naklon vladajućih vrijednostima iz prethodne objave. Samo neukima i neupućenima ili samo onima pripadajućim čijim mislima i postupcima upravljaju izgovorene fraze i obećanja. Nikog ne odaju ili potvrđuju izgovorene riječi o samom sebi ili izgovorene riječi okruženja o tebi, već samo postupci prema drugima, a pogotovo postupci prema drugačijima i slabijima oko tebe. Uostalom, što znači vladati drugima u osobnom nezadovoljstvu sa samim sobom i javno potvrđivati i nametati sliku savršenstva koju malo tko doživljava, bez obzira na pozicijsku blizinu? Apsolutno ništa u anacionalnom otklonu od hrvatskih razvojnih potreba i silnom demografskom nestanku hrvatske populacije.

Trenutno zadovoljstvo dokazivanja pred drugima, čija apologetska sklonost nikad nije bila upitna u uvjetima općeg nezadovoljstva i potrebe za promjenama, samo je mali dio osobnosti koji nikad ne može donijeti osobni mir. Osim ako se ne radi o namjerama, planskim postupanjima, naručenim koracima i pokoravanjima Hrvatske drugim načinima, kad već nije slomljena vojnim putem, a nije baš zbog velikih iz sjećanja osobe potpisane sa samo Hajduk i njihova nemjerljivog idealizma kojeg tako olako zaboravljamo i negiramo.

Svođenje političkih postupaka smjerom potrage za Domovinom neizbježan je povratak idealizmu s početaka i u osnovi je poput potrage za razumom. Zato bi predsjednički i ostali izbori zapravo trebali i služiti, umjesto nemilosrdne borbe za ostankom bez ikakvih pravila, dostojanstvu i međusobnom uvažavanju.

Povratak dostojanstvu

Pokazivanje i dokazivanje osobnih vrijednosti, sposobnosti, obrazovanosti, razumijevanja, postupanja i odlučivanja trebao bi biti temelj predizbornih utakmica i pokazatelj drugima umjesto prokazivanja, negiranja i friziranja nesposobnosti svakog izvan političke zatvorene interesne grupe, bez obzira na njegove objektivne mogućnosti, želje i potrebe za promjenama. Hrvatskoj je danas više nego ikad potreban povratak političkog, društvenog i svakog drugog dostojanstva, kako bismo se barem malo odužili onima iz prethodno navedene objave i posebno kako bismo mladosti koja dolazi i koja još nije otišla pokazali smisao ostanka u Hrvatskoj i nastavka borbe za uređeno društvo, kakvo smo trebali izgraditi nakon njihove pobjede.

Nije to naravno nemoguća ili izgubljena utakmica, a rezultat mogu donijeti svaki idući izbori, pa i ovi predsjednički, jer uvijek možeš pokoriti pojedince ili čak dio političkog sustava, ali stvarno nikad ideju i potrebu hrvatskog dostojanstva i slobode na putu prema svjetlu.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.