HRVATSKA JE POLITIČKI OKUPIRANA! Povijest se piše i uči po željama drugih

Narodna je mudrost danas dostupna više nego ikad i objave pisane po osobnim doživljajima i osjećajima posebna su vrijednost, a njihova nadahnutost i izražajna sadržajnost najčešće oslikavaju stvarnost koja nas okružuje u današnjoj apsolutnoj političkoj dominaciji u svemu.

Hrvatska je naših dana po uređenosti društva i gospodarskim razvojnim pokazateljima neosporno postala žrtva političkih odluka, prosječnosti njihovih provoditelja i stranačko/partijskog ustroja prenesenog na državnu razinu.

Rezultati su po negativnostima vidljivi iz svih mogućih pozicija s kojih se još realno sagledava hrvatska stvarnost i s kojih se još ima volje, želje i hrabrosti izgovarati ponešto o hrvatskoj političkoj okupiranosti.

Ima jedna zemlja

Upravo je mrežni sustav najčešće takva prilika pa samo skrećemo pozornost na doživljaje naše zemlje običnih, jednostavnih i dragih ljudi koje tim putem prenose drugima. Tako npr. iz svog profila V. Vitić pod naslovom “Ima jedna zemlja koja graniči sama sa sobom” poručuje, opisuje i dijeli doživljaj hrvatske političke i ine stvarnosti.

“Gdje nezaposleni najviše rade.
Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vlakovi kasne po redu vožnje.
Gdje se svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni napisati što god im se naredi.
Gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad ne završavaju.
Gdje se povijest ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
Gdje pametne proglašavaju neprilagođenima, a one druge sposobnima.
Gdje nepismeni pišu povijest.

Gdje se živi za budućnost jer je u sadašnjosti ne vidiš.
Gdje sudski postupci traju dulje od života.
Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje nisi normalan ako dokazuješ suprotno.
Gdje živiš samo zato kako bi jednog dana umro.
Gdje je vrijeme beskonačno, a pamet nepotrebna.”

Prihvatljivost je ovakvih doživljaja hrvatske svakodnevice dolje u prizemlju, ispod političkih tamnih oblaka koji su se nadvili nad zemljom poprilična, iako je antagonizam s političkog vrha prema ovakvim i sličnim izričajima još izraženiji. Mišljenja su o novinarskim slobodama i usmjeravanjima, svakodnevnim sterilnim povijesnim raspravama, stalnim vraćanjima u prošlost, neradu i bogatstvu, micanju mislećih iz političkog okruženja i općenito o sposobnostima dolje u prizemlju gotovo ista ili slična. Uvijek se u pravilu sve svodi na to kako su pamet, sposobnost, odgovornost, osobnost, čvrstina, iskustvo i spoznajna širina nepotrebnosti koje političkom stranačko/partijskom sustavu samo donose dodatni teret.

Isti obrazac

Usvajajući isti obrazac iskazivanja doživljaja hrvatske stvarnosti ili poimanja politički determiniranih odnosa u hrvatskom društvu i prostoru, nastavak bi mogao biti u slijedu bez taksonomskog reda značenja važnosti. Doživljaj moderne europske Hrvatske izvan zatvorenih političkih krugova ipak s nadom kako će se konačno s vrha netko spustiti na zemlju i prihvatiti realnost doživljaja običnih ljudi izvan politike ili bolje reći ispod politike. Dakle, ima jedna zemlja u Europi posebna po puno toga što čini njezino društveno i prostorno bogatstvo, uz doživljaje i osjećaje koji pripadaju svima izvan zatvorenih političkih krugova.

Gdje jedino političari znaju koliko znanost ne zna.

Gdje su svi protivnici dobrodošli, a ostali mogu otići.

Gdje su more i vedro nebo po bistrini iznad vladanja.

Gdje se najavljuje budućnost, a sanja se o prošlosti.

Gdje su znanje i sposobnost put odlaska, a poslušnost ostanka.

Gdje se povijest piše i uči po željama drugih.

Gdje i nakon pobjede u ratu ostaješ poražen.

Gdje se sposobnima smatraju svi sa stranačkom potvrdom.

Gdje je pozicijski postavljenima neugodno koliko su malo prikupili.

Gdje se odlazi bez povratka uz političke osmijehe.

Gdje se nesposobni smatraju idealnim suradnicima.

Gdje je izričaj slobodan samo uz pohvale vrhu.

Gdje je ideološka nasljednost obiteljsko pravo.

Gdje se mudrost mjeri dovoljnom pognutošću.

Gdje možeš uspjeti samo ako ne izgovaraš ono što misliš.

Gdje te obrazuju za odlazak i potrebe drugih.

Gdje ti nacionalni identitet čini problem.

Gdje se bogatstvo mjeri političkom pozicijom.

Gdje se izopćenicima smatraju ratni pobjednici.

Gdje možeš birati samo već izabrane.

Gdje ti neuki mogu i trebaju biti uzori.

Gdje se djeca ne smatraju bogatstvom.

Gdje svakodnevica običnih sliči borbi za opstanak.

Gdje se svaki dan uči o hrvatskoj povijesnoj krivnji.

Gdje se tekstovi protiv zemlje posebno nagrađuju.

Gdje se opstanak u politici brani svim sredstvima kojima raspolaže protivnik.

Gdje su plavo nebo i more vrijednosti koje razumiju samo drugi.

Gdje se u slobodi odvija demografski potop.

Gdje su blokade i ovrhe uvedene kao nagrada.

Gdje su intelektualna limitiranost i praznina nove vrijednosti.

Gdje svi totalitarizmi nisu isti.

Gdje je vlast zaustavila razvoj i prikazuje to kao uspjeh.

Gdje se okupiranost i čvrst zagrljaj smatraju demokracijom.

Gdje se anacionalnost mjeri europskim modernizmom.

Gdje se bezlični likovi prikazuju kao pozicijski doseg.

Gdje su protivnici njezine slobode javni uglednici.

Gdje se nasljedna nedodirljivost smatra važnošću.

Gdje se prema zemlji postavlja kao svojini.

Gdje su odlasci dokaz uspješnosti.

Gdje se podanici stalno uvjeravaju o nezamjenjivosti.

Gdje je politička pripadnost vladajućima jedini put osobne sigurnosti.

Gdje se anacionalnost postavlja kao smisao djelovanja.

Gdje se svi ostali izvan vladajućeg kruga smatraju dodatnim teretom.

Gdje se vrijeme i odlasci jedino ne zaustavljaju, a način vladanja ne mijenja.

Gdje su politički osjećaji prevladavajući pri odlučivanju.

Gdje se nacionalizam, antisemitizam, ustaštvo i fašizam priviđaju svim protivnicima Hrvatske na svakom koraku.

Gdje je vrijeme stalo, logika popustila, a racionalnost nepotrebna.

Gdje se iseljavanje iz zemlje smatra korisnim.

Gdje se ljepota zemlje doživljava samo kad je napustiš.

Tamo gdje je iseljavanje povijesni usud.

Vrijeme nemira

Puno bi još toga stalo u opis zemlje koju su svi htjeli prisvojiti, pokoriti i zadržati za sebe, a žele to i danas, zemlje s najljepšom obalom i posebnim otočnim i ravničarskim bogatstvom, zemlje čija se stradavanja ne priznaju niti im se daje posveta i zemlje čija suvremena neuređenost sve više nalikuje na vraćanje dugova ratnom porazu. Tamo gdje se povijest poigrala ljudima nagradom za dolazak na krške obale i kaznama za opstanak u prostoru zamišljenom božjoj namjeni. Pjesmom je to najjednostavnije izreći (M. Perković, “Tamo gdje su moji korijeni”, album “Bilo jednom u Hrvatskoj”, 2010.).

“Tamo gdje su moji korijeni
što ljepota živi u meni,
tamo nosim svaku pobjedu
svojoj zemlji, svome narodu”

Prolaskom vremena malo se toga mijenja u Hrvatskoj jer granična priviđanja s parapojavama i ponašanjima ne prestaju. Prizivanje osjećaja s izričajem “Nazivanje koalicije HDZ-a i SDSS-a trgovačkom je antisemitizam” (Index.hr, 25. 4. 2021.) nije posebna novina ruganja s pameću niti je nepromišljeno iskakanje granične spoznaje o hrvatskoj političkoj stvarnosti, koju treba kontrolirati svim mogućim obrascima pa makar sve zvučalo poput ustajalih i limitiranih promišljanja koja štete apsolutno svima normalnima. Zato s najvišeg političkog brda i dolazi brutalna i zaslužena paljba prema duhovnoj, intelektualnoj i moralnoj limitiranosti s namjerom unošenja nemira, kojom se, nažalost, nacionalna izvršna vlast trgovinski spaja, održava i u osnovi ponosi.

Stari zanat

“To je čaršijski lopov! Nepošten je i neiskren!” (Maxportal.hr, 26. 3. 2021.) uslijedila je grmljavina s brda pa je sad konačno moguće realnije prema tom opisu sagledati i sva prethodna iskakanja o 10.000 pokrštene djece, o 700.000 jasenovačkih žrtava, o više od 300.000 protjeranih nakon “Oluje”, o suhom zlatu i sličnim izričajima koji se svake godine prigodno ponavljaju i odašilju. Tamo gdje Akademija šuti, tamo gdje se vlast povija, tamo gdje javni servis služi poput starog zanata, tamo gdje mladost odlazi i tamo gdje se parapojave promatraju s naglašenom mirnoćom.