HRVATSKA JE DUGO POLITIČKI ZAUZETA Budućnost je samo retorički ukras za politički vrh

Osnovno pojmovno razlikovanje političkog djelovanja moguće je svesti bez prenesenog značenja (lukavost, lisičenje, prepredenost, smišljenost, proračunatost i slično po B. Klaiću, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.), na javno, plansko i razvojno upravljanje državom, koju u samoj osnovi određuju stanovništvo, granice i teritorij. Svi su ostali oblici državnog identiteta nadgradnja koje bez jasno postavljenih temelja nema u državnoj formi niti državni ili nacionalni identitet mogu određivati, uvjetovati i mijenjati prostorno i identitetski izvan državna i anacionalna populacija. Zakonitost bez koje bi se društva i prostori pretvarali u čistu neuređenost s najvećim stradalničkim posljedicama za najvredniji dio svakog društva i prostora -ljudsku populaciju.

Prevladavajuće političko postupanje po obrascima u kojima se javno, plansko i razvojno djelovanje svodi na geopolitičku, geostratešku, financijsku, ideologijsku, interesnu i sličnu kontrolu i usmjeravanje nacionalne populacije prema željama drugih, prelazi s vremenom u forme političke zauzetosti, zaposjednutosti i nametnutosti, a u nastavku i pomaknutosti od osnovnih vrijednosti i razvojnih potreba identitetske nacionalne populacije. Različitost te identitetske nacionalne populacije po drugim osnovama (etničkim, religijskim, svjetonazorskim i sličnim) u standardnim i civilizacijskim političkim djelovanjima predstavlja nacionalnu vrijednost, ali ne mijenja osnovni državni i nacionalni identitet. Svaka promjena ili pokušaj promjene tog državnog identiteta i njegovih temeljnih čimbenika (stanovništva, teritorija i granica) putem političkog, a posebno vojnog (ratnog) djelovanja, prelazak je granice preko civilizacijskih postupanja prema identitetskoj populaciji i njezinim društvenim, prostornim, tradicijskim, povijesnim i inim vrijednostima.

Pokazatelj namjera

Politička je pak zauzetost, zaposjednutost ili izravnije okupiranost oblik političkog djelovanja unutar kojeg prevladavaju postupci usmjeravanja javnog djelovanja primarno prema političkom osjećaju, temeljenom na interesnim osobnim ili grupnim sferama ili željama izvan nacionalnog identitetskog društva i prostora. Kako se god stvari postave, društvo i prostor se u našoj temeljnoj identifikaciji i državnom određenju i dalje zovu hrvatskim imenom pa su prema tome i hrvatski strateški nacionalni interesi primarnost na kojoj bi se trebalo temeljiti apsolutno svako političko postupanje. Svaki se odmak od toga može smatrati negacijom nacionalnog političkog djelovanja, političkim odmakom od osnovnih razvojnih potreba hrvatske nacionalne populacije pa sve do političke okupacije hrvatskog društva. Razlikovanja po tako postavljenom i svugdje u Europi usvojenom vrijednosnom sustavu između političkih unutardržavnih opcija i njihovih djelovanja ne bi trebalo biti, dok se pak sva odstupanja mogu i trebaju smatrati nehrvatskim političkim djelovanjem.

Predizborna su vremena pravi pokazatelj namjera budućeg političkog postupanja i želja za dohvatom vlasti ili nastavkom političkog djelovanja po osjećaju, a sve je jasno vidljivo po kandidatima isključivo ponuđenim po stranačko/partijskoj pripadnosti, neovisno o osnovnim obrazovnim, misaonim, voljnim i ostalim sličnim atribucijama, po sadržajnom minimalizmu njihovih najava i po izbjegavanju tema prevažnih za hrvatsku sadašnjost i budućnost. Nikom u političkom podaničkom miljeu nisu potrebne dokazane osobnosti u svojim djelatnostima, već se politički put jedino i koristi za iracionalno dokazivanje svega onoga što izabrana podanost nije mogla pokazati i dokazati izvan politike.

Dosadašnji su razvojni rezultati i pozicije Hrvatske unutar Europske unije jasan dokaz tako primjenjivanog obrasca vladanja nad Hrvatskom i nastavka puta prema političkoj zauzetosti hrvatskog društva i prostora. Jednako to vrijedi za pozicijsko održavanje na vlasti i nove nalete na iste pozicije, uz primjenu već prokušanog obrasca najave postavljanja na pozicije samo svog političkog okruženja, neovisno o pojedinačnim minimalnim mogućnostima. Usmjeravanju političkog djelovanja prema osjećaju i interesu bitno pridonose i javne usluge jer je gotovo cijela javna scena zauzeta gotovo isključivo političkim podanicima i njihovom sterilnim, pa često i infantilnim nastupima, izričajima i slikovnim prikazima. Gotovo i nema mogućnosti drugačijeg javnog izričaja, potrebe korigiranja i negiranja političkog osjećaja i interesa u neposrednom sučeljavanju između podaničke vrste i stvarnih spoznajnih i izvan politike dokazanih osobnosti.

Promjena nabolje

Prema viđenom, prema ponuđenom i najavama i prema dosadašnjim djelovanjima bez ozbiljnijih razvojnih rezultata na nacionalnoj razini nije takav obrazac drugačije ni moguće nazvati, nego političkom zauzetošću ili okupacijom Hrvatske. Hrvatska je budućnost pritom samo retorički ukras i nikog, ali doslovno nikog s hrvatskog postojećeg političkog vrha nije briga za raslojavanje hrvatskog društva, za silinu prirodnog i migracijskog odlaska hrvatske populacije, za udaljavanje hrvatskog iseljeništva, za isključivanje znanstvene logike, za prazninu hrvatskog prigraničnog teritorija, za blokiranost i ovršenost velikog broja osoba, za neprimjerena postupanja prama slabima i nemoćnima i slično. Trka uslužne javnosti za svakim političkim korakom i izgovorenom rečenicom s političkog vrha, ma koliko ona bila besmislena i koraci uzaludni, upotpunjuje političku zauzetost i čini je stvarnim obrascem upravljanja Hrvatskom.

Usklađivanje političkog djelovanja, javnog praćenja i isto takvog prikazivanja, neovisno o političkoj uspješnosti ili neuspješnosti, ostavlja velike negativne tragove u hrvatskoj populaciji. Starijoj pri izlasku na izbore bez izražene želje za promjenama nabolje, a mlađoj pri izlasku iz zemlje i odlasku u nove i drugačije sredine. Ništa to ne mijenja zadovoljstvo vladanja nad Hrvatskom i sigurno je poseban doživljaj i osjećaj pozicijskog političkog vrha biti na čelu države iz koje mladi odlaze, koja intenzivno stari, u kojoj je učenika sve manje, koja se nalazi u središtu demografski najugroženijeg područja u svijetu i u kojoj se godišnja smrtnost ukupne populacije prihvaća kao normalno političko, društveno, gospodarsko i demografsko stanje. Nikad nije s trenutnog političkog vrha na oba zagrebačka brda došao stvarni izričaj zabrinutosti za hrvatsku demografsku budućnost i nikad nije došao ni jedan ozbiljniji prijedlog ili najava postupanja po pripremljenim programima.

Normalno stanje

Zadovoljstvo vladanjem i stalnim javnim istupanjima prevelik je izazov lovcima na vlast poslanim iz diplomatskog i aktivističkog miljea, a stranačko/partijska i novinarska pratnja samo im dodatno učvršćuje uvjerenje o važnosti. Ostalo su usputna pitanja na koja se u zanosu friziranog javnog značenja odgovara u hodu i usputno te minimalizira po potrebi, kako bi se pokazala barem formalna briga za hrvatsku budućnost. Stranačka se i partijska zauzetost jednostavno i lako uslužnim javnim zanatom prenosi na hrvatsko društvo u cjelini pa je pacifikacija unutarnjeg i vanjskog političkog djelovanja postala normalno stanje.

Neovisno o političkim osjećajima i zadovoljstvu vladanjem i neovisno o relativnoj unutarstranačkoj nirvani, ovakav obrazac pokoravanja Hrvatske i negiranja osnovnih socijalnih, identitetskih, gospodarskih, financijskih, radnih i sličnih potreba većinske hrvatske populacije ima vremenske limite mirnoće, podržavanja, tolerancije, pognutosti, sljepoće, praćenja i nepokretanja promjena. Politička namjera negiranja nacionalnog koncepta hrvatske države po željama i potrebama “koalicionog” trgovanja ili europskog negiranja značenja nacionalnih država, korištenjem temeljne nacionalne stranke po formi ne može biti jamstvo hrvatske izvjesne demografske budućnosti, a onda po logici uvjetovanosti ni ostale.

Veliko zadovoljstvo

Iako cijeli hrvatski državni vrh nastoji svim silama izbjeći javnu stručnu raspravu o demografskoj destrukciji, ipak ne može pobjeći od stalno dolazećih demografskih negativnosti kroz podatke službene statistike, koliko god kadrovskim nametanjem u vrh državnih institucija dokazane kadrovske osrednjosti to želi. Neumoljivost je i egzaktnost statistička realnost, a plaćena će cijena političke umišljenosti, samozadovoljstva, zauzetosti i općenito pokoravanja biti razorne snage u budućnosti, iako je već i u sadašnjosti velika za većinu običnog puka izvan političkog miljea.

Samo je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj i uz veliko zadovoljstvo vladanja čak 131.428 osoba više umrlo nego što ih se rodilo! Nevjerojatan podatak nakon kojeg nema nimalo političke zabrinutosti, osjećaja odgovornosti ili barem elementarnog pokušaja zaustavljanja takve siline demografskih negativnosti. Smanjivanje rodnosti na godišnjoj razini za gotovo 6000 rođene djece u istom razdoblju, povećanje smrtnosti za gotovo 5000 osoba i za više od 100% povećanje prirodnog pada u samo 10 godina pokazatelji su nakon kojih se ni jedna politička uspješnost ne bi smjela ni izgovoriti. Usporedba pak rodnosti, smrtnosti i prirodnog pada stanovništva u prva tri mjeseca unutar promatranih deset godina potvrđuje kako je smrtnost u Hrvatskoj i izvan vremena virusne krize realnost iste razine, na koju nema ni blizu slične političke i javne reakcije, zabrinutosti i odgovornosti.

Politička zauzetost hrvatskog društva na djelu, uz osmijehe i veliko zadovoljstvo vladanjem i pokoravanjem nacionalnih potreba. Nedostaje samo izvješće; zadatak izvršen.