Čuvari vlastite nemoći | Dnevno.hr
Sanjin Strukic/PIXSELL

Čuvari vlastite nemoći

Autor: dr.sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 25. svibnja 2018.

Spašavanje Hrvatske i njezine najveće gospodarske uzdanice, zapravo je, poručuju nam neukima s velikih visina i uglađenih političkih (europskih) pokreta, izgovora i osmijeha velikani političke scene, spašavanje radnika i njihovih mjesta uglavnom na mjesečnim minimalcima kakvi su, naravno za njihovo razbijanje atoma u interesu koga li drugog, nego Hrvatske, u rangu njihove dnevne ili čak satne naknade

Turbulencije su, na europskim letovima stabilnosti, sigurnosti, diplomatskog i političkog uvjeravanja, općih borbi za dobrobit svih onih koji ništa ne razumiju i utabanih puteva planskih i programiranih direktiva, hrvatska politička svakodnevnica s jednosmjernim rezultatima, uglavnom u korist njihovih sudionika i pratećeg logističkog i korisničkoga okruženja.

Idila koja traje i u koju se ne smije nikada posumnjati, a kamo li ju se smije nastojati promijeniti u interesu ukupne hrvatske populacije. Svaki se takav pokušaj proglašava nazadnim, nacionalističkim, protueuropskim, destabilizacijskim, opasnim za hrvatsku budućnost, povratkom u prošlost i još puno gorim atribucijama, koje se u iole ozbiljnijem tekstu ne smiju niti citirati zbog negativističkog, anarhističkog i sličnog pristupa i djelovanja na opću povoljnu i blagotvornu klimu u Hrvatskoj.

Čiju bi toplinu, blagost i vedrinu trebali razumjeti i osjećati apsolutno svi, nezavisno od teških buđenja, izgubljenih snova, neizvjesnosti novog dana i straha od poštara s novim ovrhama, blokadama i informacijama o izgubljenim životnim bitkama. Zato bi, valjda, trebali razumjeti i te, blago rečeno, turbulencije, ne pridavati im pažnju i ponašati se prema dizanju pola milijarde kuna za, uvjetno rečeno svemirski program spašavanja Hrvatske, kao prema zasluženoj i zapravo maloj naknadi za veliko činjenje, skoro kao žrtvovanje koje treba bezuvjetno nagraditi. To Vam je ta druga strana rijeke koju brzaci razdvajaju od susjedne obale, a gradnja mosta nije niti na vidiku.

Gdje je tu zahvalnost puka?

Spašavanje Hrvatske i njezine najveće gospodarske uzdanice, zapravo je, poručuju nam neukima s velikih visina i uglađenih političkih (europskih) pokreta, izgovora i osmijeha velikani političke scene, spašavanje radnika i njihovih mjesta uglavnom na mjesečnim minimalcima kakvi su, naravno za njihovo razbijanje atoma u interesu koga li drugog, nego Hrvatske, u rangu njihove dnevne ili čak satne naknade. Spašavanje Hrvatske i oko 24.000 radnih mjesta velika je zadaća koju ne smiju nikako dobiti najbolji, najodgovorniji i svjesni hrvatskih potreba, već samo provjereni s točno definiranim tipom odijela i marki automobila zbog dojma u javnosti, ozbiljnosti pristupa i komunikacijskog razumijevanja težine zadatka.

Najveći je problem u svemu što ti neuki, usprkos velikih stvari koje zvjezdana grupacija čini za hrvatsku populaciju, ne mogu razumjeti razinu žrtvovanja uz gornju granicu minimalca od par stotina milijuna kuna. Gdje je tu zahvalnost puka i posebno velike većine znatiželjnih novinara zbog kojih se čine isto tako velike žrtve, ulaže sva pamet (ili sve pametno) i prema kojima se primarno komunikacijski djeluje kako bi javno kontanje bilo što jednostavnije i razumljivije? Povući pola milijarde kuna u vremenima kada se sve više vjeruje nadolazećem mladalačkom i idealističkom zanosu nikad umreženom i bez iskustva slaganja financijskih zaliha i neopterećenim i neumreženim političarima, ipak djeluje kao nezahvalnost.
„Teška vremena, prijatelju moj”, rekli bi razigrani zagrebački pop-rokeri iz benda Neki to vole vruće i osamdesetih:
Nije mi važno što te ne znam
al’ ipak popij sa mnom
otkriću ti nešto
o nečemu prokleto davnom.
Velikani kao velikani, tijek vremena i naslagane godine ne mogu im ništa oduzeti; mogu ima samo dodati novo značenje i važnost, a mogu im i u suvremenosti potvrditi umjetničku viziju, davno poslanu poruku i antologijsko prihvaćanje vrijednosnih mjerila. Vladari zatvorene i otvorene scene, rekorderi emocija s kraja osamdesetih i heroji ulice, bili su stanju jednom riječju pokrenuti i potvrditi hrvatski idealizam i vjerovanja u godine koje slijede. Oni, Prljavci, jašu ponosno i ovih dana uz nezamislivu četrdesetu godišnjicu pokazivanja kako to majstori rade. Pa kažu – Uzalud Vam trud svirači:
A za oblak mi se mjesec skrio
sakrio mi pute
uzalud vam trud svirači
za drugog su dunje žute
A ja evo nekad sjetim se
što moj ćaća znao reći je
sve ti duše, sine, slavonske
uz pjesmu prebole al’ ne oproste
Uz pjesmu mi se evo rodimo
uz pjesmu umiremo
Slavonijo, ‘ko te nije volio
ne zna što je izgubio.
Teška vremena prijatelju moj, Uzalud Vam trud svirači i još jedan veliki stari majstor, Željko Bebek, s Laku noć svirači:
Davne vatre sad ne gore
plači srce sve do zore
noćas sve mi pjesma znači
ej, svirači, ej, svirači…

Turbulencije kao hrvatska svakodnevnica

Kao da su premjestili svoje vrijeme u današnju stvarnost u kojoj je naplativa briga za radna mjesta pomela sav idealizam s kojim je u pjesmi Mojoj majci (Ruža hrvatska) s albuma Zaustavite zemlju iz 1998. godine, Prljavo kazalište postavilo i najavilo novi hrvatski idealizam. Posebno na legendarnom koncertu, 17. listopada 1989. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (tadašnji Trg Republike) na kojem se okupilo više od sto, a možda i sto pedeset tisuća ljudi. Bila je tada dovoljna samo jedna riječ. Može li se više takvo nešto u ovakvoj Hrvatskoj ponoviti?

Moćni čuvari vlastite i hrvatske nemoći teško mogu vratiti idealizam s početka, jer su ga i sami napustili u svakodnevnoj trci za pozicijama, stranačkim/partijskim selektiranjima, zbrinjavanjima, materijalnim probicima i interesima drugih u okruženju. Ne pomaže tu više niti pjesma, već samo mladost koja slijedi svoj put i želju za promjenama. Sagledavanje nemoći koju se nastoji zadržati i na sve načine opravdati, počet ćemo sa standardnim najnovijim pokazateljima Državnog zavoda za statistiku o prirodnom kretanju (padu) stanovništva naše zemlje.

Dok su velikim naplatama čuvali 24.000 radnih mjesta u razdoblju od 15 mjeseci (cijela 2017. godina i prva tri mjeseca 2018.; najnoviji je podatak DZS-a od 15. svibnja 2018. za mjesec ožujak o prirodnom padu od minus 2104 osobe), u Hrvatskoj je više umrlo, nego se rodilo čak 23.659 stanovnika. Otišlo, nestalo i zauvijek izgubljeno isti toliko ljudi! Gotovo identičan broj.

Ne, nisu to radna mjesta, to su ljudi koji čine temelj vaših djelatnosti, naših vrijednosti i hrvatske budućnosti. Posvemašnji muk i tišina i nenaplativa potraživanja, osim fraza s političkog vrha kako je demografsku problematiku nemoguće riješiti u kratkom roku, a nije to po njihovom saznanju učinila niti jedna država u koju su njihovi selektivni pogledi uprti. Ostale racionalne kojima je stalo do vlastite populacije, gospodarskog i ukupnog razvoja zemlje koju vode, naravno jesu. Nemoć u promišljanju, razumijevanju i postupanju koju usput treba potpuno zaštititi od hunske provale ili kako već sve zovu one koji još uvijek na svom kongresu iskreno kliču Hrvatskoj i Vukovaru. Zato što u nju vjeruju, u njoj žele ostati i žele ju promijeniti u interesu onih koji dolaze.

Model funkcioniranja političkog sustava u Hrvatskoj sveden je na izmjenično čuvanje politički marginalnih interesnih grupacija nejasne političke usmjerenosti, koje u današnjoj i sutrašnjoj Hrvatskoj nitko više neće niti može prihvatiti, s jedne strane i istih sačuvanih marginalaca u ulozi stabilnosti Hrvatske s druge strane. Turbulencije su u takvim uvjetima hrvatska svakodnevnica iz koje deriviraju izrazito negativni demografski procesi, nevjerojatna politička sebičnost i upravljačka osrednjost koja nikome u konačnici ne pomaže. Najnoviji su javni izričaji čisto političko dociranje bez osnova, a poneki su čista negacija nacionalnih hrvatskih potreba u funkciji očuvanja teško stečenog hrvatskog identiteta.

Promjene su danas u Hrvatskoj čista prijetnja tim čuvarima vlastite i hrvatske nemoći, a njihovi su politički zagovornici veći neprijatelji i od samih podupiratelja agresije na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća. Apostrofiranje Živog zida u takvom pristupu samo pojačava i kanalizira ukupni bunt i nezadovoljstvo, a njihova je mladost u prilici pokazati politički racionalizam kakav već dugo nedostaje naslovnim čuvarima.

Proglašavanjem političkog djelovanja sukladno hrvatskim nacionalnim interesima povratkom u prošlost ili čak na zlo (nevjerojatan izričaj iz vječnog političkog privilegija u Hrvatskoj), obostrani čuvari opće pozicijske nemoći prema Hrvatskoj ili pak vlastite financijske moći, po ne znamo koji put, potvrđuju anacionalni pristup i potrebu za promjenama.

Naročito su naslovni čuvari osjetljivi na znanstvenike u svojim redovima, ali ništa manje i na znanstvene javne djelatnike kojima je inače jedna od temeljnih zadaća posla ukazivanje ukupnoj hrvatskoj javnosti na skretanje Hrvatske s puta prema razvojnoj i svakoj drugoj budućnosti. Umjesto razgovora s njima i usvajanja njihovih znanstveno utemeljenih stavova u svekolikom hrvatskom interesu, hrvatsku javnu političku scenu profiliraju marginalni čuvari fikcija i izgubljenih iluzija s kojima se većinski puk ne može pomiriti.

Cjelokupna hrvatska priča polako, kako smo napisali prošli put, zatvara interesni krug sa sve manjim radijusom i sve većim otklonom od političkog sustava koji u konačnici služi samo njima. Čuvarima Hrvatske nemoći i vlastite političke i svake druge moći. Novi je to njihov test i novi izazov svih ostalih izvan suženog radijusa. Pritom je Europi i svim susjednim prijateljima sasvim svejedno što se Hrvatska demografski prazni iseljavanjem i prirodnim odlaskom do razine upitne revitalizacije stanovništva, gospodarstva, društva i prostora. Ipak, budućnost dolazi, a ukupno su hrvatsko domicilno i iseljeno bogatstvo – njezino jamstvo.

Autor:dr.sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 25. svibnja 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.