fbpx
Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

STIŽE VLADIN PLAN OPORAVKA Kako sada stvari stoje, dobit ćemo običan papir prilagođen briselskim birokratima bez plana

Autor: Guste Santini

Program oporavka trebao bi ujediniti članice EU-a kako bi se demonstrirala solidarnost na relaciji sjever – jug. Dogovaranje koje je rezultiralo sporazumom nije bilo na crti željene solidarnosti. Bila je to trgovina u kojoj su glavnu riječ vodile razvijene zemlje. Tek kada se odredio okvir (iznos sredstava), manje razvijene zemlje su intenzivirale svoju aktivnost kako bi se precizirali kriteriji na koji će se način raspodijeliti dogovoreni iznos sredstava. Jasno, kriteriji su bili u interesu glasnijih predlagača. Tvrdoglavost nekih razvijenih članica nagrađena je ustupcima. Ponašanje članica je razumljivo ako imamo u vidu da se politike kreću u rasponu od nacionalnih do šovinističkih. Ono što je bitno razumjeti i shvatiti, kako bi rekao naš premijer Plenković, jest proširenje prava Bruxellesa da izravno ubire poreze.

Pravo na uvođenje poreza daje subjektivitet Bruxellesu koji po svome značenju nadilazi fiskalni iznos koji će se tako prikupiti. Jednostavno, pravo na prikupljanje poreza zadire u raspodjelu nacionalne dodane vrijednosti, s jedne strane, i, s druge strane, pravo na prikupljanje poreza zapravo predstavlja smanjenje suvereniteta zemalja članica u korist Bruxellesa. Bitno je identificirati kako je velika razlika između dogovora o participaciji zemalja članica i prava na uvođenje poreza.

Navedeno pravo ne mora biti nužno loša odluka, ali, kako bi rekao naš narod, “koga je ujela zmija – taj se i guštera boji”. Po postignutom dogovoru svi su javni mediji brujali kako je naš premijer Plenković svojim ugledom znatno pridonio povećanju iznosa poklonjenih nam sredstava i povoljnih kredita kako bi se obnovilo hrvatsko gospodarstvo. Da bi se građani dodatno impresionirali našim položajem u EU-u, zbrojena su odobrena sredstva za saniranje štete izazvane koronavirusom i pomoć za sanaciju potresom pogođenih područja sa sredstvima koja bismo ionako dobili iz kohezivnih fondova. Tako smo dobili relaciju – Bruxelles doznačuje sredstva Zagrebu (Vladi RH), a ovaj prema svojoj, u prvom redu političkoj, agendi lokalnim jedinicama uprave i samouprave.

Promašeni program

Zatim dolazi tišina. Javnost je s pravom mislila kako Vlada priprema Program oporavka koji bi se trebao temeljiti na Rezoluciji Europskog gospodarskog i socijalnog odbora koja je usvojena na plenarnom zasjedanju održanom 10. i 11. lipnja 2020. (sjednica od 11. lipnja), sa 221 glasom za, 0 protiv i 6 suzdržanih (Rezolucija je dostupna na stranicama Vlade). Dio Rezolucije naš je premijer više puta prezentirao hrvatskoj javnosti, kao i inozemnim javnim glasilima. Valja reći kako je riječ o više nego solidnom papiru, s kojim se ne moramo potpuno složiti, po sadržaju i metodološkom pristupu (papiru koji predstavlja polazište), ciljevima i prioritetima kako riješiti probleme izazvane pandemijom.

Posljednjih dana obznanjeno je kako moramo završiti domaću zadaću do kraja travnja. U prošli petak premijer Plenković je otišao u “izvidnicu” kako bi još jednom ispitao u čemu se sastoji “domaća zadaća” i na što valja obratiti posebnu pozornost kako bi se zadovoljili zahtjevi birokracije. U međuvremenu, u Hrvatskoj je počela rasprava kako rasporediti dobivena sredstva. Početna je pozicija Vlade kako bi gospodarstvu trebalo pripasti 10%, dok bi ostali dio potrošila država (koja je pokazala veliku kreativnost u trošenju). U Rezoluciji se posebno ističe kako je potrebno pomoći gospodarstvu koje valja, ni manje ni više nego – restrukturirati. HUP je s pravom prigovorio takvom pristupu. Iako imam značajnih rezervi prema ponašanju HUP-a, valja reći kako se u ovom slučaju ispravno postavio. Nažalost, Hrvatska gospodarska komora nije smatrala potrebnim sudjelovati u toj važnoj raspravi iako je, po mojem mišljenju, upravo ona morala jasno reći koji je pristup najučinkovitiji za hrvatsko gospodarstvo. Jednostavno, HGK nije interesna organizacija, već treba i mora promicati ciljeve cjelokupnog hrvatskog gospodarstva s jasnim ciljem – povećanjem blagostanja hrvatskih građana.




Tako se ne znam koji put ponavlja scenarij koji smo imali i u zadnjem slučaju Strategije 2030. Cilj puta našeg premijera Plenkovića bio je nadoknaditi “grijeh propusta” jer Vlada nije na vrijeme posvetila potrebnu pažnju izradi Programa oporavka. Zbog toga javnost, posebno Hrvatski sabor, čeka “spasonosnu objavu plana oporavka” Vlade. Kako sada stvari stoje, dobit ćemo papir koji će biti prilagođen birokratskim kriterijima Bruxellesa – i ništa više. Zapravo, naš je prioritet dobiti što više sredstava koja ćemo moći trošiti prema svome nahođenju. Ponovit će se priča kojoj smo svjedočili u raspravi o Strategiji 2030. Vladajuća koalicija će hvaliti, a oporba osporavati Program oporavka. O bitnim elementima i operativnim politikama neće biti govora.

Deficit robe

Jednostavno, kratko vrijeme svodi raspravu na demonstraciju potvrde ili osporavanja. Tako će Hrvatski sabor još jednom pokazati kako je na predstojećim izborima jedino bitno dobiti – glas više. To znači izgubiti priliku da shvatimo i razumijemo kako je hrvatsko gospodarstvo u tragičnom stanju i kako je potrebno, malo je reći, odlučno iskoračiti novim pristupom prema gospodarstvu kako bi se pokrenuo njegov razvoj. U tom smislu spomenuta Rezolucija vrlo je poticajna. Statistika pokazuje kako smanjujemo konkurentnost domaćeg gospodarstva. Nešto manji deficit robne razmjene s inozemstvom u prošloj godini nije rezultat nove, primjerenije politike. Jednostavno, ostvarili smo bolje rezultate (manji trgovački deficit s inozemstvom) jer su granice bile zatvorene i, što je posebno važno, turizam je značajno smanjio svoju aktivnost (što je smanjilo potrebu za uvozom robe namijenjene inozemnim turistima). Za konačnu ocjenu potrebni su nam podaci što se događalo na računu primarnog i sekundarnog dohotka.

Depresija izazvana pandemijom razlikuje se od standardne krize. Da je tomu tako, dovoljno je reći kako u ovoj depresiji ne djeluju odlučujući instrumenti ekonomske politike – kamatna stopa, tečaj nacionalne valute i porezna presija. Riječ je o bitno različitim uzrocima i problemima. Ugroza pandemije onemogućava (neekonomskim šokovima) funkcioniranje gospodarstva. Zbog toga sam prije godinu dana na ovim stranicama predložio moratorij poreznih obveza, osim poreza na potrošnju, i kreditnih obveza dužnika, uz prijedlog da trošak servisiranja duga preuzme država. Tomu sam dodao kako je država, u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, obvezna nadoknaditi štetu poduzetnicima kojima je zabranjen rad zbog pandemije. Kao što sam više puta rekao, pogriješili smo u donošenju mjera jer smo nerazumno i nepromišljeno oponašali druge zemlje, što smo, razumije se samo po sebi, nazvali optimalnom politikom i optimalnom političkom odlukom. Kao što znamo, pomoć se, u prvome redu, odnosila na zaštitu radnih mjesta. Tako su subvenciju dobile tvrtke koje su prije pandemije dobro radile, jednako kao i one koje bi, da nije bilo pandemije, završile u stečaju.




Pretpostavljam da će se u zadnji čas raspravljati u Hrvatskom saboru o Programu oporavka. Postavlja se pitanje tko brani oporbenim strankama da, u skladu sa svojim političkim ciljevima i Rezolucijom, same izrade svoje programe oporavka i predstave ih javnosti kako bi utjecale na prijedlog Vlade Andreja Plenkovića? Tu je “kvaka 22”. Naše oporbene političke stranke smatraju kako nije potrebno raditi na preciziranju svojih stavova i svojih politika. Smatraju, krivo, kako je njihov cilj samo i jedino ukazivati na greške stranke na vlasti. Građani s pravom ne glasaju za oporbu jer su svjesni da samo kritika nije dovoljna kako bi se dalo povjerenje nekoj drugoj opciji. Osim toga, naš mudri narod sjeća se kako se oporba, jednako kao i stranka na vlasti, “optimalno” bori za interese građana. Taj pristup uspostavile su dvije vodeće stranke koje neki nazivaju – sestrinskim strankama, a drugi – duopolom. Stoga je potrebno kritiku uputiti upravo oporbenim strankama koje se kunu kako im je cilj razbiti postojeći duopol, što će, sa svoje strane, konačno omogućiti uspostavu demokratskog sustava i demokratskih procesa. Drugim riječima, dajte nam vlast, a mi ćemo promijeniti postojeći partiokratski sustav.

Izgradnja puta

Postojeće stanje u hrvatskom društvu sugerira kako je nužno podržati onu političku opciju koja se zalaže za referendum kao aktivni instrument razvoja demokracije. Ostalo je priča. Postavlja se pitanje: koliko je izvjesno da bi oporbene stranke u slučaju da obnašaju izvršnu vlast radile onako kako to rade uređene zemlje? Osim priča i uvjeravanja, nemamo drugih dokaza. Više sam puta o ekonomskim pitanjima raspravljao s političkim čelnicima pojedinih stranaka. U raspravi sam im ukazivao na potrebu proaktivnog pristupa ekonomskim problemima koji moraju biti jasno artikulirani kako bi politička javnost imala jasno određenje prema njihovu pristupu. Uvjeravali su me kako će raspraviti o mojim stavovima koji im se čine razumnima. Stanje u Lijepoj Našoj pokazuje da moje opaske nisu urodile plodom. Tako dolazimo do zabrinjavajuće dijagnoze stanja hrvatskoga gospodarstva koje je Andre Gunder Frank nazvao “razvoj nerazvijenosti” (development of underdevelopment). Mogu razumjeti da male stranke nemaju dovoljno sredstva da bi javnosti predstavile svoje političke i ideološke stavove na temelju argumenata, što ih, po prirodi stvari, “osuđuje” na neprepoznatljivost. Međutim, u zadnje vrijeme na političkoj sceni imamo nekoliko novih stranka, kao refleks neprimjerenog ponašanja duopola, koje bi morale javnosti jasno i precizno predstaviti svoju misiju. Morale bi, dakle, jasno reći koja im je koncepcija i strategija razvoja hrvatskog društva te kako ih namjeravaju provesti (taktike i operativne politike). Da bi to mogli učiniti, potrebna su istraživanja kako bi se pronašao pravi put. Dobro je sjetiti se Hanibalove izjave: “Ili ćemo pronaći put ili ćemo ga izgraditi”. To je moguće samo ako se angažiraju stručnjaci koji će stalno izučavati procese u Lijepoj Našoj i komparirati ih s procesima u usporedivim zemljama. Zasad nismo dobili ništa od toga.

Kako bih testirao stav političkih stranaka o nužnosti promišljanja, proveo sam eksperiment. Svim saborskim klubovima poslao sam svoju zadnju knjigu: “Makroekonomija i porezi”. Ni jedan klub nije zahvalio ili barem potvrdio prijem pošiljke. Mislio sam da je problem u tehničkim službama pa sam ih zamolio da potvrde prijem pošiljke. Od svih klubova samo su tri potvrdila prijem. Reći ćete, s čime se slažem, da bi bilo pristojno da su zahvalili. Čekajte, nije to cijela priča. U popratnom pismu sam ih obavijestio kako ću objaviti u časopisu Ekonomija/Economics analizu “Porezna presija hrvatskog gospodarstva u 2019. godini” pa ih molim, ako su zainteresirani, da me o tome obavijeste kako bih im poslao primjerak analize (na više od 170 stranica). Od sto glasa, glasa čuti nije. Treba li reći kako je porezna presija poreznog sustava iznad poreznog kapaciteta gospodarstva i kako je postojeći sustav oporezivanja naprosto neodrživ.

Pogubni učinci

Ili, drugim riječima, kako je moguće mijenjati postojeće ako ne spoznamo mane postojećeg sustava i moguća rješenja koja su bolja? Ostavljam čitatelju da sam ocijeni ponašanje saborskih zastupnika. U Hrvatskom saboru djeluje niz odbora čiji su članovi saborski zastupnici i vanjski članovi. Zadatak je odbora da pitanja i probleme iz njihove nadležnosti raspravljaju i obavijeste Hrvatski sabor na plenarnom zasjedanju o svojim nalazima i stavovima. Izostaje proaktivni angažman odbora kojemu bi bio cilj anticipirati probleme, na temelju analiza, pokrećući odgovarajuće inicijative. Prema tome, cilj “mog poklona” saborskim klubovima bio je da se pokrene inicijativa i otvori rasprava o potrebnim promjenama poreznog sustava. Na jesen, kada se bude raspravljalo o proračunu za iduću godinu, pitanjima poreza i oporezivanja neće se posvetiti potrebna pažnja.




Sasvim je jasno da ćemo dobiti formalni papir koji će vladajuća koalicija nazvati Programom oporavka kao što je to bio slučaj sa Strategijom 2030. Apeliram na oporbu da se pripremi kako bi putem javne rasprave jasno artikulirala svoje poglede i odgovorila na pitanje – kako izaći iz ove depresivne depresije? U tom smislu sugeriram, što sam više puta rekao na ovim stanicama, da se založe da se jasno identificiraju programi koji će biti financirani putem pomoći kako bi se uklonili pogubni učinci koronavirusa. Jednako tako je važno precizirati koji će se projekti financirati iz povoljnih kredita te u koje će se svrhe koristiti sredstva koja smo dobili kako bi se smanjila, sanirala, šteta uzrokovana potresima. Jednako je tako važno precizirati kako će se koristiti odobrena sredstva iz kohezivnih fondova. Tomu valja pridodati, kako bismo znali koliko iznose ukupna sredstva, iznos vlastitih sredstava koja ćemo uložiti u navedene namjene. To je vrlo važno kako bismo mogli identificirati vlastitu samodostatnost ili, ako baš hoćete, razinu suverenosti. Opasno bi bilo nastaviti postojeću praksu koja ne razlikuje vlastita sredstva od kredita, odnosno pomoći. Sirotinja nije suverena, ona je ovisna, ma koliko šutjeli o tome.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.