Photo: M. M./ATAImages/PIXSELL

SRBIJA KREĆE U GRAĐANSKI RAT? Evo tko je uzrok novih smrtonosnih pukotina u Srbiji! I što je to s Vučićem?!

Autor: Marko Boštjan Turk 

Srbija dolazi u pat poziciju. S jedne strane Vučić gubi zamah, s druge strane njegovi kritičari (oporba) iskopavaju formule najtežeg povijesnog revizionizma koji je ova regija ikad doživjela. Neosporna je tako činjenica da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prolazi kroz najteže razdoblje svoje dosadašnje političke karijere. A vrijedi i druga činjenica: da je za to kriv Aleksandar Vučić – premda toga nije ni svjestan.

U emisiji podcasta Velebit s voditeljem Markom Juričem Slaven Letica nedavno ga je opisao kao infantilnog patološkog narcisa. Udario je čavao u glavu. Što Vučić više korača svojim ‘stazama’, to je veći prijepor između njega i njegovih kritičara. U slučaju konačnog osamostaljenja predsjednika Srbije od najvitalnijih interesa njegove oporbe, a to bi se osamostaljenje dogodilo kada bi se
okrenuo novi list u poglavlju o Kosovu (podjela Kosova i posljedično priznanje neovisnosti od Beograda), Srbija bi stigla na rub građanskog rata.

Kad bi se on zaista rasplamsao – što je sasvim vjerojatno jer Srbi imaju gen za unutarnje obračunavanje – oružani sukob (ili njegove posljedice) prelili bi se u susjedstvo, zasigurno u Bosnu i
Hercegovinu i Crnu Goru, a po svoj prilici i u Hrvatsku. Uzrok novih smrtonosnih pukotina u Srbiji je sam Aleksandar Vučić.

Zaista se počeo ponašati onako kako ga je opisao Tuđmanov bivši savjetnik Slaven Letica. Izdaleka se čini da je njegova politika sve više (kičasta) kopija politike bivšeg predsjednika Jugoslavije Tita neposredno nakon sukoba sa Staljinom. Naime, u korist euroatlantskih odnosa, Vučić se počeo odricati pokroviteljstva koje je jedino bilo spremno jamčiti teritorijalni integritet Srbije, i to
dokazivati autoritetom jedne od najjačih svjetskih sila.

Govorim o Moskvi i Vladimiru Putinu. Putin se ponašao kao da je Kosovo kolijevka Rusa, a ne Srba. Srpska oporba počela je upozoravati Vučića – ne bez razloga – da su Rusi veći domoljubi od trenutnog srpskog predsjednika. I da Vladimir Putin štiti integritet Srbije od Vučića i njegova dvora. Nadalje, opozicija stoji pri tome da se udaljavanje od Rusije navodno vodilo paralelno s
Crnom Gorom, gdje je veliku ulogu igrao Vučićev najvažniji savjetnik Beba Popović. On kao da stoji i iza insceniranog državnog udara koji je Milo Đukanović izveo prije posljednjih izbora na kojima je pobijedio.

Sada pokojni Đukanović tada je optužio ruske tajne službe da su one u pozadini namještaljke i klevetu iskoristio za odvođenje Crne Gore prema europskom savezu i NATO-u. Konačno, Đukanović je također nametnuo ekonomske sankcije Rusiji. Očekuje se da će se nešto slično pripremiti u Beogradu, a redatelji toga vuku konce iz Bruxellesa, kao i iz Washingtona.

Koliko je sve to istina, teško je reći. Jedino što je neosporno u vezi sa srpskom oporbom jest to što se Aleksandar Vučić u očima Moskve vješto predstavio kao jedini vjerodostojni partner Moskve, a svoju oporbu kod Putina je ocrnjivao zbog navodne glume pod utjecajem zapadnih sila, a prije svega zbog podupiranja dekadencije koju su u Europu unijeli Sorosevi izlagači.

Prikazujući Vučićev odnos prema Rusiji, srpska oporba nalazi se na položaju ekstremnih kontura – kao i u svemu što poduzima – ali srž optužbi je istinita. Dapače, srpska oporba ne vidi dvije izvanredne činjenice. Prvo: Aleksandar Vučić nije Tito da bi mogao tako vješto manipulirati Zapadom i Istokom. A drugo: ni Tito to ne bi mogao učiniti da mu vrijeme izražene svjetske bipolarnosti između komunizma i kapitalizma to nije dopustilo. Povijest je Tita doslovno gurnula u ulogu da je mogao izdavati račune i SZ-u i SAD-u.

U današnjem svijetu složenih odnosa takva je situacija teoretski moguća, ali da bi je čovjek mogao primijeniti u praksi, morao bi biti genij. Bez obzira na to što je Aleksandar Vučić još za života stavljen na oltar najvećeg pravnika kojeg je srpska povijest imala, on nije genij, iako je, prema Milošu Grozdanoviću, srpska nacija stara 27.000 godina i tom logikom je Aleksandar Vučić pobjednik u vrlo velikoj konkurenciji pravnih stručnjaka.

Da se Vučićeva politika pretvara u neuspjeh, a Srbija opasno radikalizira, postalo je jasno kada je glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova objavila tvit povlačeći paralele između Vučićeva sjedenja ispred Trumpa i sjedenja Sharon Stone ispred detektiva i policije u kultnoj sceni filma ‘Sirove strasti’. Razumljivo, inicijativa je potekla sa samog vrha
vlasti, od Vladimira Putina. I opet je razumljivo da je kremaljski samodržac imao dosta razloga za to.

Tvit Marije Zaharove ono je što se u novinarskom jeziku naziva karikatura. I pogodio je bit stvari. Rijetki su se predsjednici, naime, osramotili kao Aleksandar Vučić onog dana kod Donalda Trumpa. Naime, državnici koji dođu u Ovalni ured uvijek znaju što žele, uvijek. Ali nijednom političkom analitičaru ni u Washingtonu ni u Europi nije jasno koja je bila svrha Vučićeva posjeta. Jasno je da je riječ o prvorazrednom skandalu u kojem se ističe ono što je srpski predsjednik ‘postigao’, a da ga nitko u domovini ni za što nije ovlastio. Međutim, postigao je to da je Izrael priznao neovisnost Kosova.

Da bi Izrael to učinio, Srbija je morala preseliti sjedište veleposlanstva iz Tel Aviva u Izrael. To još nitko u Europi nije učinio jer se Europska unija protivi tom potezu. Kosovo je tako postalo prva
država s muslimanskom većinom koja je priznala Jeruzalem, sveto mjesto islama, kao glavni grad države Izrael koja na prvoj crti bojišnice ima – muslimane (Palestince). U znak solidarnosti, Izrael će sada bdjeti nad neovisnošću Kosova i štititi ga od onoga koji je najvjerojatniji agresor, a to je upravo nacija koju kao predsjednik predstavlja – Aleksandar Vučić (!).

Vučič je nadalje postigao geopolitičko odvajanje ne samo od Rusije – poklonio se zakletom protivniku Moskve, SAD-u – već i od Kine. Do Vučićeva posjeta Washingtonu Kina je bila zaštitnica srpskih interesa. Svaka ljubav prolazi kroz želudac, kaže poslovica. Kineska se ‘ljubav’ danas odaziva na ime Huawei i na implementaciju 5G mreže. S tim su već započeli u Srbiji, ali u dokumentu koji je potpisao Vučić stoji da Srbija u razvoju 5G mreže neće odabrati Huawei, nego američke tvrtke.

Aleksandar Vučić je ‘učinkovitim’ manevrom izdao interese – i savezništvo – Europske unije, posebno Njemačke. Savez se naime ne vodi iz Jeruzalema. Suprotno tome, promicanje islamizacije Starog kontinenta, koji je jedan od glavnih programa briselske birokracije – ne nailazi na razumijevanje u židovskoj državi. Također je izdao one koji su ga faktički najviše podupirali, Rusiju i Kinu. Kad je želio sve osvojiti diplomacijom à la Tito (četrdeset godina nakon što je posljednji put bila na snazi), također je sve izgubio. Uhvatio se u tešku zamku. Na kraju puta kojim je krenuo nalazi se priznanje Kosova od Beograda. To je logički neizbježna činjenica. Uz nju ide teritorijalna podjela bivše autonomne pokrajine, na štetu Srbije. Ali Vučić ne riskira samo u političkom smislu. Riskira najviše što ima, svoj život.

Od Aleksandra Obrenovića nadalje, Srbi su smrtnom kaznom kažnjavali vođe koji su izdali nacionalne interese. A upravo je Kosovo njihovo srce. Alarmantan znak za Vučića je da su njegovi kritičari krvavo nastupili protiv njegovih poteza. A njihov bijes ne odnosi se samo na Srbe. U sklopu obračuna s Vučićem polako se stvara fronta koja zahtijeva preoblikovanje granica, opet u smislu velike Srbije. Izrađuju se planovi za reviziju nekih međa koje srpska oporba ili vodstvo smatraju problematičnima ili kontroverznima, kao i planovi za ‘inventuru’ određenih povijesnih činjenica u koje još nitko nije dirao.

Gaje se nade o sanaciji mita o Srebrenici, o reviziji masakra u Račku, koji je bio razlog NATO-ove invazije 1999. Bude se želje za novu evaluaciju uloge koju je Clintonova administracija igrala u 90-ima. Novi ‘dokumenti’ već su na putu prema Beogradu, kažu pouzdani izvori.

A ‘revizija’ se odnosi i na – Dalmaciju. Iz Beograda su maknuli ulicu s njezinim imenom, dubrovačku: Zašto? “Dubrovnik je grad bez kojeg nema srpske historije. Moramo biti svjesni da su Dalmacija i Dubrovnik dio srpske tradicije. Povijest Dubrovnika je srpska povijest”, rekao je redatelj i direktor Miodrag Žarković na srpskoj TV (vidi i izjavu ‘Izdaja i jest smrtni grijeh’).

Srpska povijest razlikuje se od ostalih po jednom elementu: obična povijest je linearna, ide od staroga k novom. Srpska se kreće cirkularno, u krugu: zato se svako toliko i ponavlja. Zato je Dubrovnik grad bez kojeg nema srpske historije. No, to se ne odnosi samo na njega…

Autor:Marko Boštjan Turk 
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.