fbpx

Slijedite trag novca!

Autor: Josip Jurčević

Na zahtjevnom američkom tržištu svakako je najtraženiji Ivo Sanader. Zbog toga su vješti hrvatski pregovarači uspjeli iz naivne Austrije naglo vratiti Sanadera u Hrvatsku, kako bi ga mi Hrvati prodali i na njemu zaradili. Uostalom, gledajući et(n)ički, samo to je i pravedno, jer ipak smo ga mi stvorili, piše Josip Jurčević.

Gubitak nadzora

U proteklih stopedesetak godina, a napose u nekoliko proteklih desetljeća, otkrića prirodnih znanosti su doživjela goleme razmjere razvoja. Primjena tih otkrića postaje sve veća i sve brža u tehnici, tehnologiji i svemu što postoji na svijetu. Vrste i brzine modernih promjena u okruženju pratile su i odgovarajuće promjene u načinu života ljudi.

Nekada davno nije bilo tako. Na neki tehnološki pomak, kao i pomak u načinu ljudskoga života čekalo se veoma dugo. Ponekad stoljećima, ili čak i tisućljećima. Nekada su mnogi naraštaji živjeli u istom okruženju i na gotovo isti način.


A u ovo naše doba, tijekom života samo jednog naraštaja nekoliko puta se promijeni i okruženje i način života. To se događa sve brže i brže. Sada smo već u razdoblju kada se ljudi ne mogu ni priviknuti na postojeću promjenu, a već slijedi nova promjena. U takvim okolnostima čovjeku ostaje sve manje vremena i za registriranje svega što se događa, a kamoli da se ima vremena promišljati koji je smisao tih sve vrtoglavijih promjena.

Ako netko i pokuša nešto promišljati izlaže se barem dvojakoj opasnosti. Prvo, možda će propustiti primijetiti nove valove promjena. Drugo, što je važnije, sigurno će biti pogođen osudama goleme većine drugih koji su se prepustili stihiji promjena i prestali su promišljati što se to događa.

Taj suvremeni povijesni proces čovječanstva pratile su i odgovarajuće ideje i ideologije koje su opravdavale cjelokupno događanje i pojedinačne promjene, te ih predstavljale veoma poželjnima i činile prihvatljivima. Jedna od takvih najviše i najtrajnije opijajućih ideja jest zabluda koja je to zbirno nazivala napretkom.

Tako je globalizirano čovječanstvo upalo u ponor koji se označava pojmovima hedonizma i konzumerizma, koji nudi brojne opipljive užitke, ali i još brojnije iluzije, tj. bjegove od stvarnosti i objektivnosti. U toj vrtoglavici postupno se izgube osjećaji za mjere i kriterije. Prestaje se razlikovati opće od pojedinačnog, važno od nevažnog itd.

No, najvažnije je što se postaje ovisan, pasivan i nemoćan, te se prestaje biti slobodan, odgovoran i djelatan.

Neki koji ipak još promišljaju tvrde kako su takvo kretanje čovječanstva pokrenule, prije nekoliko naraštaja, neke skupine ljudi zbog svojih motiva i interesa, ali su njihovi sadašnji nasljednici izgubili nadzor nad svime što se događa, te da je brod čovječanstva i njegova „napretka“ pred apokaliptičnim potonućem.




O svemu tome postoji jedna veoma dugačka, zanimljiva i cjelovita priča koja se sastoji od svjetonazorskih, vrijednosnih, političkih, sigurnosnih, gospodarskih i drugih dijelova. No, ne bojte se, ni jedan dio, a pogotovo cjelina te priče sigurno ne stane u ovu kolumnu.

Bankrot SAD-a i Europske unije

Možda bi – nakon američkog stila prešokantnog nasilja koje se ovih dana dogodilo u Europi (Norveškoj) i od Europljanina s korijenima – bilo najatraktivnije lamentirati o identitetskoj, vrijednosnoj i socijalnoj pozadini tog čina, koji je načinom izvedbe i brojem ubijenih premašio i američke slučajeve. No, to bi značilo uklopiti se i slijediti zločinačko-banalni medijski marketing u Hrvatskoj, te proširivati pošast gladi za crnom kronikom na kojoj se ionako nastoji iscrpiti slika cijele Hrvatske.




Stoga, vrijedno je ovdje ostati kod čvrstih pokazatelja, te navesti dva zanimljiva i relevantna aktualna i potpuno mjerljiva globalna podataka o „napretku“, koji pored nas u Hrvatskoj protječu gotovo neopazice a u Europi i svijetu su u središtu javne pozornosti.

Vladajući krugovi u svjetskoj supersili, SAD-u, ozbiljno upozoravaju svekoliku javnost kako bi SAD za tjedan dana (02. 08. 2011.) mogle – stvarno, doslovno i formalno – bankrotirati. Naime, država SAD nikad ranije nije bila tako blizu bankrotu. Ranijih godina bankrot SAD-a se izbjegavao na tipični hrvatski način, tj. vladajuće institucije SAD-a (Kongres, Senat i ostali) su se „pravodobno“ dogovorili te su jednostavno – godinu za godinom – povećavali gornju granicu dopuštene zaduženosti države SAD.

Nećemo ovdje ispisati astronomsku brojku duga države SAD, jer tu brojku koriste i bez problema je mogu pročitati samo astronomi. Važno je znati, da bez odobrenja novog zaduživanja bankrot SAD-a stupa na snagu rečenog datuma – 02. 08. 2011. godine. To znači da SAD neće moći plaćati svoje vanjske i unutarnje obveze, a financijska katastrofa iz SAD-a bi se odmah prelila na cijeli svijet, i Hrvatsku.

Jednaka, ako ne i veća financijska drama trese i tzv. eurozonu (Europsku uniju), koja u svojem zajedničkom fondu raspolaže samo s 440 milijardi eura. To su sitni novci u odnosu na financijsku moć SAD-a i nekih drugih dijelova svijeta koji su uporno nezanimljivi hrvatskim upravljačima, jer EU je hrvatska (s)udba.

Taj europski fond već je umanjen za četvrtinu koja je usmjerena pametnoj Grčkoj, a već su otvorena krizna usta Španjolske, Portugala, Irske i Italije. Budući ni ostale članice EU nisu lude, može se očekivati da će i one žurno – uglavnom planski – krenuti u krizu, kako bi se domogle nekog dijela fonda.

Na ozbiljnost toga što se događa u EU potpuno jasno je upozorio inače veoma suzdržani Međunarodni monetarni fond (MMF) koji je objavio mogućnost raspada „eurozone“, tj. EU-a. U prilog tome jasno svjedoče i galopirajući rast cijene zlata (od lani udvostručen) i sve brži bijeg mnogih u švicarske franke.

Hrvatska i svijet

Kad se uspoređuju svjetska događanja i javni govor u svijetu sa ukupnim događanjima i javnim govorom u Hrvatskoj može se s pravom govoriti o dva svijeta: Hrvatskoj i svijetu. Stoga je situaciju u Hrvatskoj najprimjerenije označavati tragikomičnom, pa opis stanja u Hrvatskoj ponekad postaje najrazumljiviji kad mu se pristupa tragikomičnim stilom.

Tako bi se moglo reći da bankrotska drama u SAD-u i raspadanje EU predstavljaju golemu prigodu za Hrvatsku, prema izreci: „Dok jednome ne omrkne, drugome ne osvane!“ Jer, nakon desetljeća izvoza obrazovane mladeži, izumitelja, umjetnika, uspješnih poduzetnika, športaša, radnika i ostalih, Hrvatska će napokon (po prvi put) moći izvoziti i svoje političare, koje do sada nije htio nitko izvan Hrvatske. Čak ni nesvrstani, koji su jedino povremeno prihvaćali S. Mesića zbog njegove svrstanosti.

Jasne naznake skorog izvoza političara iz Hrvatske prepoznaju se u tome što se način upravljanja SAD-om sve više prilagođava najboljim hrvatskim iskustvima: kad moćnici potroše više od svih planova koje su sami donosili, tada hrle u nova zaduživanja i smanjivanje socijalnih i drugih prava svojih državljana. No, u strukturi vlasti u SAD-u ima dosta onih koji pružaju otpor čistom hrvatskom upravljačkom modelu, pa je nužno u SAD iz Hrvatske uvesti nekoliko vagona najiskusnijih upravljača koji će osigurati pobjedu prohrvatskih upravljačkih snaga u SAD-u.

To je razlog zbog kojeg najčasniji i nacionalno najodgovorniji predstavnici hrvatskog pravosuđa iz pretrpanih hrvatskih zatvora ubrzano puštaju hrvatske upravljače (Polančeca, Pataftu, Čehoka i niz drugih nižerangiranih).

Na zahtjevnom američkom tržištu svakako je najtraženiji Ivo Sanader. Zbog toga su vješti hrvatski pregovarači uspjeli iz naivne Austrije naglo vratiti Sanadera u Hrvatsku, kako bi ga mi Hrvati prodali i na njemu zaradili. Uostalom, gledajući et(n)ički, samo to je i pravedno, jer ipak smo ga mi stvorili. Određena prava koja na njega polažu Austrijanci proizlaze iz razdoblja kad je on bio potpuno nepoznata osoba koja je iz Austrije jedno vrijeme preprodavala trećerazredne erotske fotografije. U vezi s time se dogodilo prošlogodišnje uhićenje Sanadera u Austriji, nakon spektakularnog prepada kojeg je u čikaškom stilu izvršila austrijske policija na autocesti, dok je Sanader žurio na obični ranije zakazani poslovni sastanak.

Sada kad je Sanader kod nas u dobro čuvanom Remetincu, jedini ozbiljniji problem u toj najvrjednijoj hrvatsko-američkoj transakciji može predstavljati moguće nezadovoljstvo hrvatskih građana koji prema Sanaderu imaju velika politička i novčana očekivanja te očekuju određena njegova istinoljubiva povijesna svjedočenja, koja im je i obećao kad je odlazio.

Kako bi se to premostilo, dobro upućeni tvrde da se intenzivnom masmedijskom lažnom pričom o smršavljenom Sanaderu i njegovoj teško oboljeloj nozi želi kod hrvatskih građana izazvati još veće samaritanstvo i slamanje bilo kakvog masovnijeg otpora odlasku Sanadera na privremeni rad u SAD. Isti izvori navode da je u ovu igru uvučena i Jadranka Kosor, koja je teška srca pristala odglumiti okrutnost nebrige izjavom da ništa ne zna o teškim zdravstvenim problemima Sanadera.

Navodno, na to nije bilo lako privoljeti Kosorovu, koja je zbog svoje naglašene osjetljivosti i nježnosti još u ratu od milja nazvana Suzanom. Međutim, upravo zbog tih svojih karakternih odlika, te zbog hrvatskih nacionalnih interesa i svog dragog Ive, Kosorova se pristala žrtvovati. Ipak, nakon toga je Kosorova određenu intimnu utjehu potražila u nježnostima koje je iskazala prema velikom Sanaderovu prijatelju L. Bebiću, kojeg je u bolnici posjetila. Budući su u pitanju bili nacionalni interesi, potpuno je razumljivo što su u cijeloj bolničkoj akciji sudjelovali i predstavnici oporbenog SDP-a.

No, i ovoga puta očigledno je bilo i zavidnika, koji su preko svojih zlih jezika u istinoljubive medije u Hrvatskoj progurali cijeli niz neistinitih konstrukcija, nastojeći umanjiti nesebičnost i uspjeh J. Kosor. Tako se moglo pročitati da se Kosorova zapravo želi što prije riješiti I. Sanadera, u strahu od mogućnosti njegovog povratka na mjesto predsjednika HDZ-a i Vlade RH te svih povlastica koje to nosi u budućnosti.

Navodno, Sanader nije samo puki materijalist i praktičar, nego prije puta u SAD želi ući u povijest kao potpisnik hrvatskog višestoljetnog sna o ulasku u EU. Na neki način je to i razumljivo, jer Sanader je učinio sve da ispuni povijesne težnje hrvatskog naroda, prije nego se EU raspadne. Primjerice, odustao je od već izglasanog ZERP-a, a čak je – nakon najupornijeg traženja pola milijuna branitelja – Hagu pored ostalih izručio i svojeg „velikog prijatelja“ generala Antu Gotovinu.

Navodno je Kosorova, čitajući ove Sanaderove misli, preko svojih starih kumrovečkih veza organizirala nepotrebni odlazak Sanadera u Austriju, kao i njegovo uhićenje. Na taj način je dobila na vremenu i širenju potpore među braniteljima i svim državljanima Hrvatske. Branitelje je pridobila novim serijama progona i uhićenja dragovoljaca i heroja hrvatske obrane, a hrvatske državljane je osvojila prodajom hrvatskog državnog teritorija i ispunjavanjem svih i najmanjih želja kolonizatora Hrvatske.

Međutim, kako to biva u tragikomedijama koje su prepune obrata, i na koncu ove tragikomične priče o Hrvatskoj i svijetu pojavila se mladež SDP-a koja je prekinula besmislenu primitivnu osobnu bitku koja se vodi u HDZ-u, te su Kosorovu ispratili na put za Goli otok, kako bi mladež SDP-a nesmetano i sustavno mogla nastaviti graditi „napredak“ Hrvatske tamo gdje su stali Sanader i Kosorova.

Naravno, Hrvatska je prepuna sivih priča u svim (ne)zamislivim kombinacijama. Stoga, kako bismo ipak što jasnije razaznavali kuda vode mnogi putovi u Hrvatskoj i svijetu potrebno je slijediti trag novca. Jer, mnogi koji upravljaju – u svijetu i u Hrvatskoj -odabrali su da im je novac jedini cilj i smisao, tj. mjera vrijednosti. Ako to prihvatimo, ostajemo bez svoje pojedinačne i zajedničke slobode, odgovornosti i samosvjesnog djelovanja.

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.