fbpx
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

‘SIROMAŠNA SMO ZEMLJA IZ KOJE LJUDI MORAJU OTIĆI!’ Analitičar poslao zastrašujuće upozorenje: ‘Popis stanovništva sve će to razotkriti’

Autor: Guste Santini

Dio oporbe smatra kako je popis stanovništva, umjesto da se provede u travnju, prebačen u rujan samo zato da bi se dobili lokalni izbori. Tako se neizravno pokazuje kako je problem svih problema smanjen natalitet i pojačana ekonomska, neki bi rekli i politička, emigracija. Narod bi rekao – gdje ima dima, ima i vatre. Međutim, moramo reći da je iseljavanje i smanjenje nataliteta višedesetljetni proces pa nije primjereno za dramatično stanje i kretanje kriviti Vladu premijera Plenkovića. Najviše što se može reći jest da je, nažalost, i ova Vlada nastavila utabanim stazama svojih predšasnika. Kako rasprava u javnom prostoru polako prelazi u kuknjavu, uključujući i traženja alibija, i izraz nemoći, dobro se podsjetiti objektivnih razloga postojećeg demografskog odumiranja Lijepe Naše. To je potrebno zato što nas stranke na vlasti uvjeravaju kako su se vodile i vode optimalne politike. Optimalna politika se, u razumnoj i demokratskoj zemlji, određuje kao cilj kojem treba težiti, s jedne strane, i, s druge strane, može se interpretirati kao podcjenjivanje biračkog tijela koji se tako tretira kao nepismena gomila nerazumnih ljudi. Usput rečeno, u ekonomiji postoji najbolje rješenje – optimum, ali i drugo i treće najbolje rješenje koji nisu optimumi. Dok smo bili dio veće zajednice, mogli smo naći i nalazili smo drugog krivca za demografsko stanje i kretanje.

Organizirani kriminal

Ta je priča prošla. Danas možemo za stanje kriviti samo sebe jer nismo učinili baš ništa kako bismo zaustavili negativne trendove. Nažalost, u javnom prostoru ne postoje politička zrcala (mediji) kako bismo shvatili i razumjeli, kako kaže naš premijer Andrej Plenković, da je demokratski izabrana vlast u Lijepoj Našoj nastavila politike glede demografije koje su dominirale u vrijeme Budimpešte, Beča, Beneta (Venecije) i Beograda i u Bruxellesu. Usput rečeno, nisu to jedini grijesi. Prisutni su stavovi javnosti kako u sudstvu vlada kaos, kako u zdravstvu vlada kaos, kako u obrazovanju vlada kaos, kako u gospodarstvu vlada kaos, kako na lokalnoj razini vladaju šerifi (kako ih je nazvao bivši državni tužitelj Dinko Cvitan) i kako su kriminal i korupcija organizirani, s kojima se ne moramo do kraja složiti, sve to ukazuje kako građani sumnjaju da će ova ili bilo koja druga vlada učiniti potreban iskorak. Jedno vrijeme opravdanje se može tražiti u nesnalaženju i neznanju. Međutim, nakon trideset godina takvi odgovori otvaraju pitanje jesmo li zreli da se samostalno brinemo o svom opstanku, odnosno blagostanju. Posljedica tih i takvih odnosa svima je poznata i razumljiva – mlade i obrazovane obitelji nastoje napustiti Lijepu Našu. Što prije, to bolje. Valja shvatiti i razumjeti, kako kaže naš premijer Plenković, da je ekonomska emigracija bolje prošla od građana koji su ostali u tzv. samoupravnom socijalizmu. (Izvozili smo radnu snagu da bismo ostvarili devizni priljev i tako omogućili funkcioniranje države.)

Vlada premijera Plenkovića preuzela je odgovornost za budućnost zemlje u dobrim vremenima. Vlada Tihomira Oreškovića ubrzala je gospodarski rast pa se, s pravom, očekivalo da će Vlada premijera Andreja Plenkovića nastaviti politiku svog predšasnika. Umjesto nastavka politike koja bi dinamizirala rast gospodarstva i blagostanja hrvatskih građana, dobili smo politiku kojoj je cilj bio kratkoročno povećati blagostanje građana (iznad materijalnih mogućnosti zemlje – što je uvijek i svagdje, kako nas uči povijest, opasna priča – problemi faktorskog dohotka) kako bi Vlada premijera Plenkovića pokazala socijalni senzibilitet za razliku od predšasnika samo zato da održi HDZ na vlasti. (Usput rečeno, izostalo je objašnjenje kako je Zoran Milanović došao na vlast u vrijeme depresije, a Andrej Plenković u vrijeme poleta.)

Vječno gladna

Rečeno nije ništa novo jer je sam premijer Plenković više puta istaknuo kako nema niti će biti promjena na relaciji županija i općina odnosno gradova, i to samo zato što na županijskoj razini dominira HDZ. Krenuo je politikom kupovanja ljubavi poklonima, za koju naš mudri narod kaže da je politika koja se temelji na kupovanju ljubavi vječno gladna. I upravo se to dogodilo. U vrijeme najvećih povećanja plaća javnom sektoru izbili su štrajkovi koji su posadili sjeme nepovjerenja na relaciji naroda i Vlade premijera Plenkovića. Dobivene parlamentarne izbore valja identificirati kao nespremnost i neorganiziranost oporbe i ugroze izazvane koronavirusom.

Prisutan pesimizam zahtijeva obrazloženje zašto je odljev hrvatskih mladih građana (i obitelji) tako dinamičan i uporan. Kao prvo, postoje objektivni razlozi zbog kojih građani napuštaju svoja ognjišta i odlaze u nepoznato. Postoje i oni subjektivni razlozi koje ću samo naznačiti jer o njima uporno govorim na ovim stranicama, odnosno www.rifin.com.

Globalizacija je započela slobodnim kretanjem kapitala, potom roba i usluga i, na kraju, rada kojem razvijene zemlje sustavno grade ograničenja kako bi se proces globalizacije tržišta rada usporio. Razlog za tu i takvu politiku je pokušaj da se održi u što većoj mjeri država blagostanja koja je obilježila na kraju evolucije nacionalnu državu. Sjetimo se samo migracijskih tokova i politike predsjednika Trumpa. Isto vrijedi i za zabrinutost birokracije EU-a koja, nakon nespremnosti i nespretnosti tijekom 2015. godine, traži model kako ugrožene građane zaustaviti bilo u zemljama porijekla ili u njihovoj neposrednoj blizini.

Dugoročno nije moguće, bez nadnacionalne organizacije, zaustaviti migracijske pokrete. Jasno, za obrazovane i sposobne migrante postoje rješenja jer ih nužno treba u konkurentskoj borbi domaći kapital. Pod domaćim kapitalom valja podrazumijevati kapital koji djeluje na području zemlje bez obzira na to je li riječ o nacionalnom ili uvezenom kapitalu. SAD je bio i ostao cilj sposobnih mladih i obrazovanih ljudi. Uvijek je pamet bila na cijeni u razvijenim i nacionalno svjesnim zemljama.

Borba za plaću

EU predstavlja poseban slučaj jer se temelji na jedinstvenom tržištu kako roba i usluga, tako kapitala i rada. Zanemarimo ostala tržišta i pogledajmo što se događa na tržištu rada. U razvijenim članicama dominira kako na strani ponude, zbog učinkovitog sustava obrazovanja i znanosti, tako i na strani potražnje visokoobrazovana radna snaga. Na njima se pojavljuje veća potražnja od ponude manje obrazovane ili čak neobrazovane radne snage. Više plaće su moguće jer se gospodarstvo temelji na aktivnostima veće dodane vrijednosti pa privlače radnike iz manje razvijenih zemalja koje ne mogu ponuditi primjerenu plaću. Štoviše, obrazovani emigranti prihvaćaju posao niže obrazovne razine jer to određuju kao ulaznicu kako bi sutra našli zaposlenje koje je primjereno njihovoj obrazovnoj razini. Usput rečeno, naši novinari, kad nas izvještavaju što rade i kako žive naši emigranti, obično pitaju razmišljaju li o povratku u domovinu, što je prilično karikaturalno pitanje, da ne upotrijebim gori izraz. Odluka o odlasku iz zemlje nije jednostavna. Plaće se ne izjednačuju na jedinstvenom tržištu upravo zbog razloga koji sugeriraju ostanak u zemlji. U manje razvijenim zemljama punopravno članstvo u EU-u rezultiralo je snažnim migracijskim procesima.




Manje razvijene zemlje smanjile su broj stanovništva jer su njihovi građani odlazili u razvijene zemlje članice. One zemlje koje su shvaćale “pravila igre”, uključujući i moderni nacionalni suverenitet, pokrenule su razvoj domaćega gospodarstva. Iako su putovi bili različiti, mnoge zemlje su uspjele u tome. Za nas je najpoučniji primjer susjedne Slovenije koja bilježi mali, ali ipak porast broja stanovnika. Zapravo, u EU-u bi se ekonomska politika mogla ocjenjivati na temelju migracije stanovništva. Zemlja u kojoj raste broj stanovnika vodi učinkovitu ekonomsku i svaku drugu politiku, za razliku od zemalja koje bilježe smanjenje broja građana.

Vlada nevjerica

Formiranje jedinstvenog tržišta snažno djeluje u smjeru koncentracije i centralizacije, što sa svoje strane manje razvijene zemlje čini dodatno ugroženima. Tako u Lijepoj Našoj odlazak mladih ljudi predstavlja ugrozu samom opstanku gospodarstva. Najpokretljiviji su istovremeno najsposobniji pojedinci koji se ne boje izazova i koji vjeruju da će svojim kompetencijama pobijediti u tržišnoj utakmici. Oni koji su manje sposobni i koji nemaju dovoljno povjerenja u sebe ostaju i tradicionalno traže zaposlenje u državnom sektoru. Ostaju dok ih kruta zbilja ne prisili na odlazak. Istovremeno, gospodarstvo sve više zaostaje u tehničkom i tehnološkom pogledu, što, sa svoje strane, ubrzava proces eutanazije domaćega gospodarstva. Ugroze koje će nastati trenutkom ostvarenja punopravog članstva u EU-u nisu zabrinjavale izvršnu vlast u Lijepoj Našoj. Deset godina smo pregovarali (možda bi bolji izraz bio nekritički prihvaćali mišljenja EU-a) da bismo ušli u EU potpuno – nespremni.

Tijekom deset godina nismo analizirali moguće učinke na gospodarstvo, odnosno društvo u cjelini. To je još jedan od grijeha propusta iako nam je izvršna vlast govorila suprotno i tražila na izborima povjerenje hrvatskih građana. Kad su spoznali da građani ne vjeruju demokratski izabranoj vlasti, vladajući su uz podršku oporbe promijenili zakon o referendumu i Hrvatska je tako postala punopravna članica 1. srpnja 2013. godine, nakon čega smo počeli učiti kako se ponašati u EU-u. Tako današnja izvršna vlast mora učiniti sve ono što njezini predšasnici nisu učinili. To je veliki zadatak, međutim, nije sigurno da će se potrebne promjene provesti. Po mome mišljenju promjene i samo promjene mogu biti početak jedne druge politike koja će zaustaviti egzodus mladih ljudi, s jedne strane, i, s druge strane, vratiti dostojanstvo hrvatskim građanima. Samo i jedino promjene (reforme) omogućuju transformaciju postojećeg sustava koji će dinamizirati gospodarski razvoj. Politika u kojoj se uzima od jednih koliko se može (ponekad i iznad toga) kako bi se dalo drugima kojima to što dobiju nije dovoljno nije niti može biti rješenje.

Nema pregovora

Jasno, mislim na postojeću proračunsku politiku. U toj priči sindikati traže veće plaće. Veće plaće ne omogućuju sindikati. Istine radi, veće plaće posljedica su konkurencije na jedinstvenom tržištu rada koje traži najučinkovitije radnike koje bolje plaća nego što je to moguće u manje razvijenim zemljama. Nema tu nikakvih tajni ni nepoznanica jer je smisao i bit jedinstvenog tržišta u harmonizaciji kako na stani ponude, tako i na strani potražnje. Posljedično tome, EU izdvaja značajna sredstva putem kohezijskih fondova kako bi se dinamizirala gospodarstva u manje razvijenim zemljama. Tako jedinstveno tržište rada smanjuje plaće u razvijenim zemljama i povećava plaće u nerazvijenim zemljama. Zadatak sindikata u tržišnoj državi je briga o razvoju domaćega gospodarstva i osiguranje većeg broja i kvalitete besplatnih (ili barem jeftinih) javnih dobara.




Iz navedenog slijedi da u tržišnoj državi, za razliku od nacionalne, postoji mnogo veća mobilnost radne snage koja je tim veća što je razlika u razvijenosti veća. Kapital u razvijenim zemljama traži što jeftiniju radnu snagu. Ne inzistira na domaćoj radnoj snazi. To je briga države koja upravo zato aktivno djeluje kako bi se ograničio uvoz radne snage. Uvoz radne snage smanjuje pregovaračku snagu radnika. U manje razvijenim zemljama jedinstveno tržište otvara pitanje golog opstanka manje razvijenih zemalja. Umjesto razvoja, vlast u manje razvijenim zemljama suočava se s problemima koji rezultiraju dodatnim smanjenjem konkurentnosti domaćega gospodarstva. Sve se to lijepo vidi na podračunima platne bilance.

Tako Hrvatska ima deficit robne razmjene i suficit razmjene usluga zahvaljujući komparativnoj prednosti položaja Lijepe Naše (turizam). Hrvatska je neto uvoznik štednje, što znači da smo dužnici prema inozemnim vjerovnicima, što smanjuje ionako malu dodanu vrijednost. Inozemne investicije mnogo su veće od investicija domaćih investitora u inozemstvu pa je domaći proizvod veći od nacionalnog. Ali su zato dotacije i mirovine u suficitu koje povećavaju raspoloživa sredstva. Treba li posebno isticati da je to karakteristika nerazvijenih zemalja i to tim više što je nerazvijenost veća.Isticanje pomoći koju će Hrvatska dobiti u idućem razdoblju najbolji je pokazatelj u kojem i kakvom blagostanju žive hrvatski državljani. Već sam pojam pomoć sugerira da su sredstva namijenjena onima koji ne mogu na temelju svoga rada sami dinamizirati gospodarski razvoj koji će povećati blagostanje.

Bacanje novca

To je tragično. Međutim, nije to jedina tragedija. Još će veća tragedija biti kad spiskamo tako dobivena sredstva, što u našim uvjetima i mentalitetu nije neprimjereno zamisliti. Kao što će se sjetiti čitatelji mojih rasprava, predložio sam izvršnoj vlasti da odvoji domaće izvore od inozemne pomoći kako bi se znalo u što i za što se troše dobivena sredstva. Ovako “integracija” domaćih i inozemnih sredstava smanjuje transparentnost korištenja sredstava, s jedne strane, i, s druge strane, omogućuje stranci na vlasti da postignuća pripiše samo sebi iako to nije istina ili barem ne cijela istina.

Početak promjena je rekonstrukcija poreznog sustava. Više sam puta pokazao kako porezni sustav nije izraz volje domaćih političkih opcija, već je izraz i odraz odnosa dijela i cjeline (hrvatske i globalne produktivnosti, konkurentnosti). Najbolji primjer za navedenu tvrdnju nalazimo u Irskoj koja nije bila uvijek razvijena. (Poučno je pogledati porezne sustave Kine, Južne Koreje, Meksika itd.) Moji stavovi su poznati – povrat zaštitne kamate na kapital i oporezivanje obitelji umjesto pojedinca, pri čemu bi neoporezovan dio morao omogućiti jednostavnu reprodukciju obitelji te zadržavanje standardne stope PDV-a. Nije moguće govoriti o blagostanju – ako nije u pitanju cinizam – ako radnici ne mogu pokriti mjesečne troškove svojom najamninom.
Odluka o smanjenju porezne presije (najmanje za petinu) određuje smjer i veličinu potrebnih reformi na rashodnoj strani proračuna.

Nužne reforme

Tako porezna reforma predstavlja tvrdo budžetsko ograničenje. Bez reformi nije moguće smanjiti poreznu presiju. Međutim, reforme nisu popularne političarima jer će izgubiti izbore. Zbog toga se vodi politika “pleti kotac k’o i otac”. Prema tome, dobivena sredstva mogu postati prokletstvo jer će država ovakva kakva je opstati i bez reformi. Tako će poklon postati prokletstvo i put u pakao iz kojeg nema povratka. O ovim i drugim pitanjima valja stalno raspravljati u javnom prostoru kako bismo znali koje nam ugroze nužno slijede ako se ne promijeni politika. Tu bi ulogu morali imati moderni suverenisti ako takvih ima u Lijepoj Našoj. Nastavak dosadašnje politike nije dobar. To pokazuju sve rang-liste. Upravo je objavljena lista o kriminalu koja pokazuje kako je jedino Slovenija krenula pravim putem. Ipak, najprecizniji i najbolji pokazatelj ove i ovakve politike je odlazak mladih. Da bi oni ostali u Lijepoj Našoj, potrebno je mnogo više od pomoći EU-a – treba promijeniti postojeću politiku i odnos politike prema budućim generacijama. Ne treba gubiti iz vida da besplatnog ručka nema i ako netko mora platiti veću cijenu, to je sirotinja, ma koliko šutjeli o tome.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.