Rulet, domino i Srednji istok

Autor: Jure Vujić

Tzv. tunižanska «revolucija jasmina» kao i narodna pobuna u Egiptu, nisu još otkrile sve tajne, pa je teško povući definitivne zaključke prije samog post-festum ishodišta ove male „velike igre“.

Nitko nije prorok u svijetu međunarodnih odnosa, a nagađanje u geopolitici bez solidnih argumenata, sveobuhvatnog regionalnog i globalnog analitičnog pristupa i određenog predznanja, nalikuje na grotesknu infantilnu «papazaniju» prežvakanih «šupljih floskula» i medijskih špekulacija. Tzv. tunižanska «revolucija jasmina» kao i narodna pobuna u Egiptu, nisu još otkrile sve tajne, pa je teško povući definitivne zaključke prije samog post-festum ishodišta ove male „velike igre“. Međutim moram reći da sam pomalo iznenađen sa medijskim emitiranjem pseudo-analiza i komentara koje se provlače u „hrvatskim“ medijima, od strane samoproglašenih «vojnih analitičara» i «dežurnih povjesničara», koji zbog neznanja i intelektualne lijenosti agitiraju spektar opasnosti «lančane islamizacije» u regiji i osuđuju se plasirati svoje paušalno-provincijalne poruke bez ikakvog šireg sagledavanja istih događaja na globalnoj i makro-regionalnoj razini. Poželjno bi bilo da se isti likovi koji ne znaju korektno iščitavati zemljopisne karte, nastave baviti sa rastavljanjem i sastavljanjem tenkova u lego kockicama, i da prestanu zagađivati i onako bijedni hrvatski medijski prostor.

Borba za kontrolu energenata

Ako kad smo već na razini «nagađanja» ili pak znanstvene geopolitičke fantastike, ipak postoje neke naznake koje svaka ozbiljna geopolitička analiza treba uzeti u obzir. Pa tako je zanimljivo vremensko i prostorno podudaranje nereda u Egiptu i nedavnih otkrića plinskih «offshore» izvorišta na istočnom Mediteranu. Mubarakova je Vlada početkom siječnja ove godine izrazila neke «suverenističke» stavove oko prava Egipta nad off-shore plinskim izvorištima u istočnom Mediteranu, stajalište koje bi ozbiljno ugrozilo dosadašnje izraelsko-ciparske ugovore o razgraničenju epikontinentalnog pojasa na istočnom Mediteranu. Egipat bi sa svojim terminalima LNG-a mogao postati privilegirani geopolitički i energetski pravac za izvoz «izraelskih» energetskih sirovina. Naime i ako je to još na razini prospektivne analize, ne treba zanemariti interpretaciju «geopolitike resursa» u toj regiji, koja omogućuje otvaranje drugih analitičnih širih vizura. Treba podsjetiti također da je «tunižanski kanal» onaj koji zatvara pristup duplim istočnim i zapadnim mediteranskim bazenima, dok je sastav novog tranzicijskog demokratskog režima i njegove sklonosti prema «geostrateškim interesima Zapada», od velike važnost radi održanja kontinuiteta kontrole Sueskog kanala. Tunis je također ključna tranzitna zemlja za izvoz energetskih resursa iz sjeverne Afrike i regije Sahela, a posebice iz Nigerije. Stabilnost Sudana koji graniči sa Egiptom je ključni čimbenik same unutarnje i vanjske stabilnosti Egipta i za održanje interesa SAD-a u regiji, jer svako narušavanje stabilnosti i mira u Sudanu otvara mogućnost stvaranja sigurnosnog pojasa protu-egipćanskih i afričkih zemalja, koji je u mogućnosti blokirati izvorišta rijeke Nila i na taj način oslabiti razvoj Egipta. I zbog tog čimbenika, međunarodna zajednica ulaže velike napore u smjeni režima Al Bachir-a.

Regionalna rekonfiguracija ili «revolucija»?

Brzopleti način na koji je tunižanski predsjednik «Ben Ali» izgubio potporu Washingtona nakon skoro 40 godina savezništva, treba možda sagledavati kroz širu rekonfiguraciju Srednjeg istoka i Afrike. Neki analitičari poput Leonida Savine-a, ističu kako su događaji u Tunisu odraz «događaja» u Obali Bjelokosti i u Sahelskoj regiji. Tunis sa Sicilijom je strateška prometno-energetskog prolazna točka, koja zatvara prijelaz zapadnog Mediterana prema istočnom Mediteranu. Treba također napomenuti stratešku ulogu koju je odigravala Zapadno-američka vojna zrakoplovna baza Bizerte-a tijekom XX. stoljeća. Na makro-regionalnoj razini, treba također uzeti u obzir da je Tunis granično područje «domino područja» Alžira i Libije. Tunis je u tom smjeru idealna platforma za «pokretanje» političkih promjena u tim zemljama, koje su bogate energetskim resursima. Kada su takve društveno-političke pretpostavke prisutne, onda je sazrijelo vrijeme za jednu «kontroliranu promjenu» političkog poretka. U tom kontekstu treba biti svjestan kako se međunarodne velesile, a posebice SAD ne zalažu po svaku cijenu za «status quo». Tzv. «karikaturalni režimi» i «Banana republike» mogu na dulji ozbiljno ugroziti strateške interese SAD-a u određenoj regiji svijeta. Analogije između narodnih pobuna u Egiptu i Tunisu, i ako imaju određene točke dodira, ipak ne mogu premostiti suštinske razlike koje su ovisne o samom specifičnom geopolitičkom položaju Egipta na makro-regionalnoj magrebskoj i Afričkoj razini, ali i kao ključan dio američkog strateškog dispozitiva projekta «velikog Srednjog istoka»

Ne treba zaboraviti da je glavni tvorac suvremene američke geopolitike, Zbigniew Brzezinski, u «Velikoj šahovskoj ploči» istaknuo kako je Srednji istok ključno geostrateško područje za kontrolu onog područja kojeg američki administracija naziva «euroazijatski Balkani», velika regija koja obuhvaća Kavkaz, Srednju Aziju, Iran i Tursku. Zbog toga ne-objektivno isticanje «domino učinka» na srednjom istoku često korišten u redukcionističke svrhe. Jer kad je riječ o «domino učinku» , onda treba biti oprezan i dosljedan u primjeni takvog interpretativnog obrasca. Jer po čemu bi u ime «domino učinka» tunižanski slučaj mogao se izvoziti u Egiptu, Maroku, Jordanu, Siriji, ili Jemenu?, Također bi se trebalo prethodno postaviti pitanje tko postavlja «domino-e» u regiji, koje su uzročno-posljedične veze između nereda, trenutno odnosa snaga na karti energetskog nadmetanja, te induciranih učinaka propagiranja i medijskog amplificiranja događaja. Naravno da su u potpunosti legitimne narodne aspiracije prema demokraciji u toj regiji međutim trebalo bi se upitati tko uopće razmišljao o demokraciji kada je Velika Britanija dijelila sa drugim regionalnih velesilama Srednji istok ugovorom Sykes-Picot iz 1916. godine a kasnije sa Balfurovom deklaracijom? Gdje je bila demokracija kada je u Iranu 195. svrgnut Mohammmed Mossadegh zbog tog što je nacionaliziraju naftne kompanije, koji su pravi razlozi za „napuštanje„ režima Shaha Pahlavi-a i sustavno uništenje svakog pan-arabističkog laičnog geopolitičkog projekta u toj regiji? Treba podsjetiti da geostrateška «domino teorija» je eminentna američka geopolitička teorija iz doba hladnoga rata – prema kojoj ideološki prevrat u jednoj zemlji u korist komunističkog bloka bi neposredno prouzrokovao istovjetnu promjenu u drugoj zemlji putem domino učinka. Ta je teorija poslužila sukcesivnim američkim administracijama, za opravdanje američkih intervencija diljem svijeta. Međutim, i ako «domino teorija» crpi izravno iz biomedicinske dijagnoze, u slučaju geopolitičkih previranja treba postojati vrlo složene sociološke, zemljopisne i psiho-povijesno uvjete, da bi se jedan takav fenomen «narodne pobune» proširio po načelu «spontanosti» na drugu zemlju, jer uvijek postoje određeni centri moći, ili pak sile koje induciraju i orijentiraju splet događaju u «poželjnom smjeru». Ista je teorija reaktivirana od strane Bushove neokonzervativne administracije na obrnuti način, kako bi se ostvario geopolitički američki projekt «velikog Srednjeg istoka» od Magreba do Pakistana» (Great Middle East Initiative). Taj je projekt kasnije preimenovan u „inicijativa za Srednji istok“ 2006. godine povodom inauguracije naftovoda Baku-Tbilissi-Ceyan u istočnoj Mediteranu. Ideja je jednostavna: uspostava tržišne demokracije u jednoj od arapskih zemalja na Srednjom i Bliskom Istoku bi trebala poslužiti kao primjer za druge i domino učinkom potaknuti demokratske promjene u susjedstvu. Međutim poput „Casino rulete“ takva „hazarderska geopolitička igra“ može biti kobna, a i pokazala se kontraproduktivnom a posebice nakon rata u Iraku, zbog velikih političkih, vjerskih, socioloških i gospodarskih različitosti islamskog svijeta i iluzorne pogubne ideje da se može demokraciju instalirati sa čizmom. U kolosijeku navedenog regionalnog projekta nastaje i vojnostrateška doktrina „konstruktivnog kaosa“ u ime koje je trebalo stvarati i održavati u regiji Srednjeg istoka i na afričkom kontinentu, kontrolirana krizna žarišta i podjele kako bi se učinkovitije kontroliralo energetske resurse i prihode. Danas takav strateški pristup pokazuje svoje slabosti i granice. Velesile na srednjem istoku i u Africi ne mogu više podržavati isti kurs bezuvjetne potpore korumpiranim režimima i ne uzimati u obzir legitimnu volju osiromašenog naroda za demokratske promjene. Možda je trenutak za „dekonstrukciju„ istog kaosa, za rekonstrukciji drugog „pravednijeg„ kaosa. Stabilniji i „demokratizirani“ Magreb i Srednji istok je važni čimbenik za zapadno-američke sile radi energetske sigurnosti i diverzifikacije na sub-sahelskom području i na Rogu Afrike i radi same zaštite svojih geostrateških interesa od sve prisutnijeg strateškog i trgovinskog prodora Kine, Irana na tom području.

Kleenex diktature




Tunižanski i egipatski slučaj ipak nešto dokazuju na veliko svjetlo a to jest da «vjernost» u politici a pogotovo u međunarodnim odnosima ne postoji. Nakon višegodišnjih „dobrih i lojalnih» usluga pro-zapadnih vladavina, predsjednik Ben Ali i Mubarak su «džentlemanski» pozvani da napuste vlast. Polako ali sigurno se oni pridružuju «gerijatrijskom klubu» «iznevjerenih doživotnih predsjednika» Ngo Đinh Diem-a u Vijet Namu, Rezaha Pahlavia u Iranu, Jorge Videla i Leopoldo-a Galtieri-a u Argentini, Noriega u Panami, poput istrošenih jednokratnih maramica i poslijednih dinosaura «Kleenex diktatura».

Autor:Jure Vujić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.