fbpx
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

REFORMA HGK ZNAČI REFORMU CIJELOG DRUŠTVA Prijedlog o ukinuću HGK podrška je eutanaziji malih tvrtki

Autor: Guste Santini

Moja se prognoza pokazala točnom. Premijer Andrej Plenković umirio je koalicijske partnere kako će se u idućih nekoliko mjeseci reformirati HGK. Koalicijski partneri izrijekom su rekli kako je premijer Plenković ispravno dijagnosticirao stanje u HGK pa će prijedlog Vlade omogućiti transformaciju postojećeg u nov i učinkovit HGK, ma što to značilo. Rekao sam kako reforma HGK nije bitna politici na vlasti, bitni su samo predstojeći lokalni izbori, što je jasno rečeno jer je Sabor obvezao Vladu da pripremi reformu do 15. srpnja. Tada će lokalni izbori biti prošlost. Od reforme neće biti ništa. Ovaj put ne želim biti oprezan i reći, umjesto ništa, malo ili nedovoljno. Oporba, kojoj vladajući određuju tempo i smjer akcija, nije se pripremila u pristupu kako bi njihov prijedlog bio cjelovit i u suglasju s političkim stavom. Nije dovoljno samo reći kako je potrebno ukinuti obvezno članstvo jer upravo taj pristup znači, gle čuda, dodatno rastakanje Lijepe Naše. Kratko rečeno, prije javne podrške glede promjena za koje se zalažu poduzetnici treba odgovoriti na pitanje – kako bi HGK trebao izgledati kako bi se ostvarili politički i društveni ciljevi da su oni na vlasti. Političke stranke ne bi smjele podržati tek tako bilo koji protest hrvatskih građana. Zbog toga politički program, uz strategiju, sadrži i taktiku i operativnu politiku. Poduzetnici koji s pravom zahtijevaju zamjenu obveznog dobrovoljnim članstvom sasvim su druga priča.

Javna rasprava

Poduzetnici koji prosvjeduju nemaju koristi od HGK, što je naglašeno kritikom premijera Plenkovića koji je rekao da ne razumije kako može biti problem plaćati godišnju članarinu u iznosu od 500 kuna. Izjava premijera Plenkovića je slojevita i kompleksna. U najmanju ruku pokušava prikazati problem manjim. Nažalost, razina frustracija se samo povećala jer je najavljen novi, veći i odlučniji prosvjed. U ovim olovnim vremenima najmanje što nam treba je dodatno raslojavanje među hrvatskim građanima. Premijer je u pravu kada tvrdi da postoji politička interpretacija i pozadina u ponašanju poduzetnika. To je jasno i razumljivo jer svaki građanin ima pravo reći svoje mišljenje o problemima koji ga tište. Jedno je raspravljati s političkom oporbom, a posve drugo s građanima od kojih će se sutra tražiti podrška na lokalnim izborima. Politička oporba mora misliti o dugoročnim učincima svojih političkih opredjeljenja, što precizno određuje njihove javne funkcije. Političari nisu ugroženi građani. Izabrani su da provode interese hrvatskih građana. I gle čuda, dio oporbe koji se voli nazivati suverenistima zagovara ukinuće HGK. Svima je jasno da je Sabor izvorište nedaća. Svi su nemoralni zakoni izašli iz Sabora, ma koliko šutjeli o tome. Zato je dobro da se mijenjaju saborski zastupnici iako to u Lijepoj Našoj ide prilično sporo. Oporba je godinama ukazivala kako HGK ne vrši svoju funkciju i kako je obvezni doprinos HGK zapravo još jedan od mnogobrojnih harača koje mora plaćati malaksalo gospodarstvo. Sve je to točno, ali nije cjelina pa, prema Hegelu, ne može biti ni istina. Dakle, to nije primjeren i, ako hoćete, suverenistički pristup. Kako smatram da je HGK potreban hrvatskom gospodarstvu, cilj moje rasprave je ukazati na to kako su stvari glede HGK mnogo složenije nego što se to misli. Ovom prilikom ću vektorski ukazati na neke od njih. Na ograničenom prostoru moguće je ograničeno ukazati na bitne odrednice. Preciznije stavove moguće je dati kad se otvori javna rasprava o ulozi HGK u daljnjem razvoju Lijepe Naše. Zločesti bi dodali – u ostvarenju Strategije 2030.

Nije dobro

Ne raspolažemo podacima koji bi precizirali današnju “krvnu sliku” hrvatskoga gospodarstva. Ipak, njegovo stanje, koje je Vlada premijera Plenkovića proglasila odličnim, iz 2019. godine može biti dobro polazište. FINA svake godine, na temelju bilance stanja i bilance uspjeha, objavljuje temeljne podatke o učincima domaćeg gospodarstva. Izvještaji bi mogli biti sadržajniji i analitički ambiciozniji. Ali kako bi rekao naš mudri narod, “bolje išta nego ništa”. Podaci FINA-e pokazuju kako stanje našega gospodarstva nije ni približno dobro, ma koliko se hvalila politička opcija na vlasti. Štoviše, moguće je reći kako, u najboljoj poslovnoj godini, prema riječima premijera Plenkovića, gospodarstvo nije u stanju provesti nužne prilagodbe, restrukturiranje, koji su nužan i kontinuiran proces u uvjetima rastuće globalizacije. Kako ne bih previše gnjavio čitatelje dosadnim podacima, spomenut ću samo nekoliko koji će precizirati pravo stanje hrvatskoga gospodarstva. Ako je riječ o broju tvrtki, tada imamo učinkovito gospodarstvo. Bilježimo snažan rast broja tvrtki. Hrvatska je država, da bi se povećao “natalitet” tvrtki, pojednostavnila uvjete za otvaranje novih, umjesto da je poboljšala uvjete poslovanja postojećim tvrtkama. Pitanje stečaja i redovne likvidacije i dalje ostaje skupa rabota. Nikog ne brine što posluju tvrtke koje imaju veće obveze od imovine ili, narodski rečeno, negativan temeljni kapital. Vlada ne vodi brigu o rastu učinkovitosti, što je jedino važno u uvjetima jedinstvenog tržišta EU-a. Normalno je očekivati kako rast broja tvrtki rezultira  rastom broja zaposlenih, njihovih plaća, profita i, što je naročito važno, rastom dodane vrijednosti. Podaci nam kazuju kako stvari ni izdaleka nisu kako to piše u udžbenicima. U 2019. godini u Hrvatskoj je djelovalo 136.260 tvrtki, od kojih je trećina poslovala s gubitkom. Prosječna je tvrtka u 2019. zapošljavala 7,1 djelatnika. Ekonomistima je jasno da gospodarstvo koje u prosjeku zapošljava 7,1 djelatnika zapravo svoju poslovnu aktivnost temelji na nesigurnom i neizvjesnom oponašanju. Za navedeni zaključak dovoljan je zdrav razum. Oponašanje obično, ako se zakonito radi, može osigurati eventualno preživljavanje. Nema tu rasta i razvoja. Upravo to potvrđuju podaci FINA-e koji kazuju da je prosječan broj zaposlenih u 2009. iznosio 9,7 što je za 2,6 radnika više nego u odličnoj 2019. godini. Podsjećam da je 2009. bila (do prošle godine) godina s najvećim potonućem gospodarske aktivnosti. Iz navedenog slijedi kako je hrvatsko gospodarstvo u razvojnom pogledu nemoćno. Štoviše, moguće je reći kako rast broja tvrtki svoje uporište nalazi u odlukama građana, koji iz njima poznatog razloga nisu otišli “trbuhom za kruhom”, da iskoriste dotacije države i pokušaju sami preživjeti u ovom nesigurnom svijetu. Nije dovoljno reći kako bi bilo dobro promatrati učinke te i takve politike rasta i razvoja gospodarstva. Smatramo važnim reći kako je potrebno takvu politiku preispitati. (Opasna je to priča, kao što su opasna sredstva koja smo dobili iz kohezijskih fondova. Sredstva koja nam stoje na raspolaganju valja investirati, a ne potrošiti. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao premijer Plenković.) Politiku samozapošljavanja Galbraith je nazvao, u prilično tamnom tonu, politikom samoeksploatacije.




Trgovački lanci

Na drugoj strani, deset najvećih tvrtki ostvarilo je deset posto ukupnog prihoda. Deset tvrtki predstavlja 0,0073389% i ostvaruje desetinu ukupnog prihoda, odnosno 11,7% dobiti. U strogom smislu riječi, samo su tri iz realnog sektora: INA, HEP i Pliva, ostalih sedam su trgovački lanci. Drugim riječima, umjesto 136.260 tvrtki, hrvatsko bi gospodarstvo moglo brojiti samo stotinjak tvrtki koje bi bile superiornije postojećem broju tvrtki u svakom pogledu. U tom bismo slučaju imali “višak” od 136.160 tvrtki, što nam govori o konkurentnosti ali i veličini jalovih fiksnih i varijabilnih troškova hrvatskoga gospodarstva. Nadalje, studenti ekonomije znaju da obveze mogu iznositi najviše do visine vlastitog kapitala. U Hrvatskoj su vlastiti kapital i rezerve iznosili u 2019. samo 39,1%. Narodski rečeno, prosječna tvrtka nema kreditnog boniteta i točka. U slučaju manjka kapitala, poduzetnik postaje ovisan o “nekom anđelu”. Ostavljam čitatelju da sam identificira moguće oblike “suradnje”. To se ne odnosi samo na male tvrtke u privatnom vlasništvu koje su “otvorene za dogovor” kako bi se preživjelo. Ima tu i za naše uvjete velikih tvrtki koje se javljaju i uspijevaju na javnim natječajima. Njih je čak moguće identificirati jer postoje velika odstupanja u poslovnoj aktivnosti. Poseban je slučaj mladih tvrtki kojima je dobivanje posla na javnom natječaju prvi posao. Nadalje, postoje brojne državne tvrtke koje žive na aparatima zvanim dotacije. Umjesto da se poduzeća u državnom vlasništvu ozbiljno restrukturiraju i, ako nisu od javnog interesa, privatiziraju, ona su poželjno mjesto za “dobre” građane koji su bez posla. Opet bi naš narod rekao “bolje išta nego ništa”. Najveći broj tvrtki određeno je upravo navedenim obilježjima kojima HGK ne samo da nije važan nego smeta. Bitno je dobiti posao, pa što košta da košta. Posao im ne može priskrbiti HGK pa je potpuno nevažno hoće li on postojati ili neće. Bitno je da članstvo nije obvezno. I tu je temeljni problem. Smisao i sadržaj HGK određen je mukotrpnim kreiranjem i dogradnjom institucionalnog okvira kako bi se usavršavali uvjeti privređivanja. Nestrpljivi poduzetnici će reći – tko više može vjerovati i tko je spreman čekati da se ostvare pusta obećanja? Osim toga, nije čudno, ili barem ne bi trebalo biti, što se često u javnom prostoru koriste izrazi čiji nam sadržaj tako nedostaje u realnom životu. Pravda i jednakost su važni, demokratski prostor i socijalno uređena država također.

Podrška eutanaziji




O temeljnim načelima svi govore upravo zato što ih u realnom životu nema. U Hrvatskoj je danas najučinkovitije restrukturiranje gospodarstva – dobiti dugoročnu narudžbu koja će pokriti sve troškove. Ništa po učinkovitosti nije ravno dobrom i obilatom ugovoru. Zbog toga je ekonomska struka na tako niskoj cijeni. Umjesto da su ekonomski stručnjaci tržena roba, mladi diplomirani ekonomisti nemaju posla. Bitno je dobiti ugovor, a sve je ostalo izvedenica. To je razlog zbog kojeg neki ekonomisti stalno inzistiraju na raspravi i podjeli gospodarske aktivnosti na tradable i nontradable sektore. HGK nije ni u prethodnom sustavu bio izbor financijskom sektoru. Danas se njima pridružuju velike, za naše uvjete, korporacije koje imaju svoje interese, što je trebao riješiti HUP, ali ta priča, kako sada stoje stvari, nije uspjela. Teško je očekivati iste interese malog kafića ili iznajmljivača apartmana i lanca hotela. Zbog toga prvi protestiraju na ulici, a drugi šute i diskretno pregovaraju s državom. Tako se prijedlog o ukinuću HGK može identificirati kao podrška eutanaziji malih tvrtki koje se grčevito bore za opstanak. Zato je premijer Plenković u pravu kada zagovara opstanak HGK. Međutim, način na koji to želi učiniti jasno pokazuje, po mom mišljenju dokazuje, da se ne razumiju problemi hrvatskoga gospodarstva i njegovo tragično stanje. HGK je učinkovita institucija samo ako je država uređena. Ako građani ne vjeruju pravosuđu, ako sumnjaju u DORH, ako se smatraju građanima drugog reda, tada HGK mora dijeliti i dijeli sudbinu cjelokupnog društvenog sustava. Ovim ne branim stanje u HGK i oko njega. Ovim samo želim reći kako bismo sličnu priču mogli pričati o bilo kojem drugom važnom podsustavu društvenog sustava. Reforme su napuštene, a tako su potrebne. Zbog toga sumnjam da će ova ili bilo koja druga vlada pokrenuti reformske procese. To što izostanak reformi smanjuje nacionalni suverenitet postaje priča koja sve manje zanima iznevjerene hrvatske građane.

Temeljni zaključak

U stvarnosti, od HGK nitko ništa ne očekuje. U takvom stavu HGK ih podržava i – šuti. Umjesto da HGK identificira potrebe hrvatskoga gospodarstva i prezentira ih bez obzira na političku orijentaciju izvršne vlasti, kako bi jasno dao na znanje što gospodarstvo očekuje od izvršne vlasti, on šuti po onoj narodnoj “ne talasaj” i živi svoj život. Prema tome, temeljni je zaključak moje rasprave kako HGK nikomu ne treba. To je stanje u Lijepoj Našoj. U povijesti su komore osnivane kako bi bile temeljna podrška razvoju gospodarstva. Vladari su s radošću podržavali osnivanje gospodarskih komora i inih udruženja, sjetimo se Marije Terezije i njezina sina Josipa II., kako bi se dinamizirao razvoj gospodarstva. Što je neka zemlja manje razvijena, to joj je potrebniji institucionalni okvir koji će regulirati, s ciljem unapređenja, gospodarstvo. Sada nam se predlaže da ukinemo HGK samo zato što u njemu žive neki uhljebi, kako nam govore političari. Draga gospodo, nije problem u uhljebima, problem je u politici koja je HGK podredila svojim interesima i osobnom probitku. Ako je država glavni kupac proizvoda i usluga (što pokazuje udio konsolidiranog proračuna u BDP-u) i ako preraspodjeljuje putem poreza, harači, gotovo dvije petine dodane vrijednosti, tada je jasno da gospodarstvu nije potreban HGK, već mu je dovoljna država u kojoj su na vlasti njihovi “anđeli čuvari”. Nije realno očekivati da će HGK riješiti pitanje pravosuđa u Lijepoj Našoj. Međutim, to je nije smjelo spriječiti da odlučno proziva sudstvo kako bi svojim odlukama pridonijeli transparentnosti i tako onemogućili “anđelima” da čuvaju svoje miljenike. U Hrvatskoj su presude neizvjesne, i to ne zato što stranke u sporu ne poznaju pravni okvir, već zato što su sudske odluke tako različite i ponekad iznenađujuće, a nerijetko i u suprotnosti s ustavnim načelima Lijepe Naše. To je u uređenom svijetu nezamislivo. Što je njima nezamislivo, kod nas je postala uobičajena praksa. Poseban su problem nedodirljivi (za koje premijer Plenković uvjerava da ih nema) koji mogu raditi što, gdje i kada hoće. Dovoljno je da su odani vojnici stranke i – nema problema. Prema tome, nema ništa od najavljene reforme HGK. On će i dalje ostati onakav kakav jest. Umjesto obveznog članstva, račune će pokrivati proračun, a sve ostalo će ostati po starom: “ne talasaj”.

Nezakonite diplome




U svojim sam diskusijama više puta rekao kako je najvažniji ministar u svakoj vladi – ministar znanosti i obrazovanja. Jasno, to je tako ako je riječ o odgovornoj i jasno opredijeljenoj dugoročnoj politici s jasno postavljenim ciljevima. Nažalost, u Hrvatskoj su znanost i obrazovanje samo skupa igračka kojom pokazujemo svijetu kako smo svjesni, čime dokazujemo da nismo, koju ulogu ima znanost u razvoju svakog društva i pojedinca. Upravo bi povezivanje HGK i znanstvenog i obrazovnog sustava trebalo biti temeljna zadaća HGK. Sjetimo se ekonomske diplomacije koja je trebala postati snažna podrška izvoznoj orijentaciji. Bilo pa prošlo. Stanimo na trenutak i raspravimo o potrebi povezivanja ekonomskih spoznaja i gospodarstva. Hrvatska je “osuđena” na izvoznu orijentaciju. Ne možemo živjeti samo od turizma. Sjetimo se upozorenja Ivana Supeka o tri “k”. Zanimljivo je uočiti da u Hrvatskoj djeluje ugledna znanstvena institucija – Institut za turizam koji bi mogao pomoći vladi u donošenju primjerenih mjera u ovim olovnim vremenima. Glavna izvozna grana samo je formalno dio HGK. Posebna udruga, koju sačinjavaju vodeće turističke tvrtke, predstavlja sugovornika Vladi umjesto HGK. Prema tome, vlada ne smatra HGK partnerom, s čime se, nažalost, HGK potpuno složio. Činjenica da postoje disertacije u kojima doktorand ne citira ni jedan samostalni znanstveni ili barem stručni rad jasno nam govori da je Lijepa Naša opasno i opako bolesna. Upozoravanje kako se izdaju nezakonite diplome ne zabrinjavaju Vladu i premijera. Da je kojim slučajem znanost temeljna poluga razvoja, a nije, HGK bi povezao znanost i gospodarstvo. Neshvatljivo je da HGK ne smatra potrebnim zamoliti ekonomske fakultete i poslovne škole da pri odabiru tema za diplomske, magistarske ili doktorske radove imaju u vidu potrebe hrvatskoga gospodarstva. Što vrijedi za ekonomske znanosti, jednako vrijedi za ostala znanstvena područja. Tako na primjer naši fakulteti iz područja prirodnih znanosti nisu angažirani u razvoju domaćih tvrtki. Pazite, svijet se dnevno mijenja, o tome najviše spoznaja imaju znanstvenici, čiji je posao testiranje najnovijih informacija. HGK je morao biti ta institucija koja će povezati tehnološke, strojarske, elektrotehničke i druge fakultete i institute s gospodarstvom. Malo i nerazvijeno gospodarstvo nema dovoljno sredstava da financira vlastiti znanstvenoistraživački rad. Tako, s jedne strane, imamo znanost i obrazovanje kao skupi ukras koji živi svoj život i nikomu ne treba, i, s druge strane, gospodarstvo koje je bez znanosti osuđeno na propast. Konačno, bilo bi više nego dobro dobiti na uvid stavove HGK glede Strategije 2030, što bi moglo biti dobro polazište njegove transformacije. Jednako tako, bilo bi dobro obznaniti program sanacije potresom pogođenih područja. Bojim se, nećemo dobiti ništa od navedenog i zato nije mudrost reći kako Lijepa Naša ide u krivom smjeru.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.