fbpx

REBALANS PRORAČUNA NEMA NIKAKVA SMISLA: Nove promjene neće spasiti ekonomiju, stvoriti poslove ni vratiti iseljene mlade

Autor: Guste Santini

U Saboru će se raspravljati o rebalansu proračuna za 2021. godinu. Javna sredstva priopćavanja govore nam kako će se povećati proračunski prihodi manje i rashodi više, što će rezultirati povećanjem deficita. Tek se usput napominje kako su se prihodi povećali na temelju pomoći EU-a.

Pritom nas ne obavještavaju analitički i kritički o razlozima i učincima rebalansa proračuna, a morali bi, i u kojoj je mjeri rebalans u funkciji ostvarivanja postavljenih ciljeva ekonomske politike (Strategije 2030 i NPOO-a).

Pogrešno je mišljenje kako je proračun, i njegov rebalans, uređeni niz brojaka koji nam samo govori na što ćemo potrošiti javne prihode i kako ćemo namaknuti potrebna sredstva.

Kad je riječ o proračunu ili njegovu rebalansu, nas prije svega zanimaju, dakle, ekonomski i socijalni učinci koji će rezultirati kako u dijelu prikupljanja, tako i u dijelu trošenja tako prikupljenih sredstva. Drugim riječima, nas zanimaju ciljevi ekonomske i socijalne politike koje, sa svoje strane, moraju povećati blagostanje hrvatskih građana.

Novonastale ugroze

U Saboru će oporba nastojati ukazati kako je rebalans tek priča u nizu priča koje nam priopćava stanka na vlasti, a vladajući kako je to samo još jedan dokaz da Vlada vodi mudru i optimalnu politiku. Nisu u pravu ni oni u oporbi ni oni na vlasti. Rebalans proračuna vatrogasna je mjera kako bi se reagiralo na novonastale ugroze. Nema tu elemenata koncepcije i strategije razvoja.

Nema tu rasprave o politici koja će biti u funkciji katalizatora kojima bi cilj bio multipliciranje pozitivnih učinaka. U normalnim vremenima utemeljenost ekonomske politike ocjenjuje se putem proračuna i proračunske politike. Učinkovita i dobra ekonomska, uključujući i proračunsku, politika rijetko poseže za rebalansom proračuna. Tako rebalans proračuna svjedoči kako je riječ o šokovima koji nisu bili uračunati (predvidljivi) pri donošenju proračuna, a po intenzitetu su toliko snažni da ih ugrađeni stabilizatori ne mogu amortizirati. Međutim, kako to pokazuje hrvatski slučaj, potreba za rebalansom proračuna može se pojaviti kao operativna taktika (politika) stranke na vlasti.

Photo: Marin Tironi/PIXSELL

U Hrvatskoj su okolnosti i vrijeme zbog kojih se donosi rebalans upravo sada političke naravi. Povećanje rashoda određeno je dugom prema veledrogerijama s jedne strane, i, s druge strane, lokalni izbori koji su upravo održani razlog su što se upravo sada donosi rebalans proračuna, te, s treće strane, mogućnost uključivanja pomoći od EU-a u proračun.

Posebno je značajno što će rebalans obuhvatiti i pomoć koju ćemo dobiti od EU-a pa se neće značajnije povećati planirani proračunski deficit. Reći ćete – pri izradi proračuna nije bilo moguće predvidjeti, “ukalkulirati”, koronakrizu. U pravu ste ako mislite na proračun 2020. godine. Došla je iznenada, a proračun se temeljio na rezultatima gospodarske aktivnosti iz prethodne godine. U tim slučajevima rebalans proračuna je pravi put kako donijeti ispravne ekonomske i političke mjere, kako svoje mjere naziva naš premijer Andrej Plenković, na temelju analiza svekolikih ugroza, s jedne strane, i, s druge strane, pripremljenih scenarija za izvanredne okolnosti.




Skupi promašaji

Izrada proračuna za ovu godinu sasvim je druga priča. Pri izradi proračuna za ovu godinu Vlada premijera Plenkovića znala je kako nije realno planirati smanjenje ugroza izazvanih koronakrizom. U vrijeme izrade proračuna znalo se tek da će se građani cijepiti. Nije se znalo da će pandemija izazvana koronavirusom eskalirati, ali se moglo i moralo se voditi računa o mogućoj ugrozi. Prema tome, da smo dobro planirali, rebalans proračuna ne bi nam trebao. Jednako smo tako znali da je zabrinjavajući iznos duga drogerijama. Nije to od jučer niti je to rezultat “grijeha propusta” samo ove vlade. Međutim, vrag je u detaljima. Vlada premijera Plenkovića nije mogla u proračun za ovu godinu uključiti odobrena sredstva (pomoć potrebitima) EU-a koja, sa svoje strane, odlučno utječu na veličinu proračunskog deficita. Pred vratima su bili lokalni izbori pa bi oporba mahala proračunskim deficitom kao crvenom krpom, što bi moglo smanjiti šanse lokalnih kandidata stranke na vlasti.

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Plan je osnovno sredstvo i instrument ekonomske politike. U tržišnom sustavu privređivanja država planira svoju politiku proračunom. Proračun, kao derivacija koncepcije i strategije razvoja, predstavlja taktiku i plan operativne politike kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi stranke na vlasti. Općenito možemo reći kako proračuni od uspostave Lijepe Naše nisu u suglasju s navedenom postavkom. To je zabrinjavajuće. U dobrim vremenima svi bi htjeli više, a da se pritom ne vodi računa kako pozitivna očekivanja zbog izvanjskih šokova mogu izostati. Ako su šokovi mali, nema problema. Vlada će intervenirati iz posebnih fondova poznatih kao proračunska pričuva.

To nije moguće učiniti kada je riječ o dugu veledrogerijama. Da bi procjena očekivanih kretanja bila što realnija, potrebno je analizirati prošlost, sadašnjost, i na temelju tako dobivenih rezultata projicirati budućnost. Ako ne otkrivamo zakonitosti, uključujući i naše posebnosti, funkcioniranja globalnih kretanja na mikro i makro razini, osuđeni smo na promašaje i siromaštvo. Promašaji su uvijek i svagdje skupi. U takvim slučajevima država funkcionira od rebalansa do rebalansa, što bismo slikovito mogli nazvati pijanim vrludanjem.

Raspravu o rebalansu valja temeljiti na principima na kojima se temelji sama izrada proračuna. I sama riječ rebalans sugerira da se traži novi balans u izmijenjenim uvjetima. Temeljni zadatak proračuna je promicanje i ostvarenje interesa građana. Normativni aspekt proračuna određuje hoće li se stranka na vlasti više brinuti o, recimo, socijalnim pitanjima ili će promicati neke druge, recimo, razvojne programe ili nešto drugo ili treće. Međutim, to svakako valja reći, nije dobra politika kada se proračuni donose sa sedamdeset i šest glasova.




Foto: Patrik Macek/PIXSELL

To je “diktatura” jednog glasa u Saboru. Usput rečeno, povećanje udjela lokalne uprave i samouprave u raspodjeli javnih prihoda smanjilo bi diktaturu jednog glasa. Ovo je od posebnog značaja ako se ima u vidu da lokalna uprava i samouprava i u dobrim vremenima jedva “krpaju kraj s krajem” – naglašena ovisnost o politici centralne vlasti. Tako bi se objektivnije sagledale potrebe i mogućnosti, što bi, sa svoje strane, povećalo blagostanje hrvatskih građana.

Vatrogasna politika

Naime, ostvarivanje interesa samo dijela biračkoga tijela, koji je političku opciju doveo na vlast, može biti u izravnoj suprotnosti s interesima zemlje u cjelini. U takvim slučajevima znanost mora jasno ukazati na druge mogućnosti kako bi upozorila donositelje ekonomskih i političkih odluka o alternativnim mogućnostima koje su bolje i učinkovitije u odnosu na promjene koje je predložila Vlada. Ovo tim više što bi tako, što dosad nije bio slučaj, političari snosili političku odgovornost za donesene krive odluke. Loše političke odluke bi se javno komentirale. Nažalost, u Lijepoj Našoj politika ignorira struku i ne odgovara za svoje nerazumne odluke. Neki politički analitičari kažu da to nije slučajno. Slažem se. Podjelu na lijevu i desnu političku opciju tumačim kao planirano nametnutu temu jer u Lijepoj Našoj nemamo ni socijalno odgovorne ljevice ni političke desnice. Zapravo, u globaliziranom svijetu postoje suverenisti i globalisti, ali to je sasvim druga priča.

Kažu kako plan nije ništa, ali je planiranje sve. Izjava se pripisuje Robertu McNamari, bivšem ministru obrane SAD-a. Dobro je to rečeno. Stalno preispitivanje zašto su se i kako procesi odvijali omogućuje spoznaje koje analitičara obogaćuju novim spoznajama koje će mu koristiti pri procjeni budućih kretanja. Analiza ima uvijek isti cilj – smanjenje entropije (mjera nereda) sustava. Ne analiziraju se samo događaji i kretanja u okviru zemlje. To je bio dominantni pristup u vrijeme nacionalne države. Sve više raste utjecaj izvanjskih čimbenika na kretanja u svakoj zemlji. Ni to nije cijela priča. U slučaju tržišne države, kakva je Lijepa Naša, posebno bi se trebala razmatrati kretanja na županijskoj i lokalnoj razini.


Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Smisao odnosa centralne i lokalne vlasti temelji se na podijeljenoj odgovornosti kako bi se resursi, koji im stoje na raspolaganju, optimalno koristili. Kad je riječ o odnosu EU-a i zemlje članice, moramo imati u vidu da je riječ o odnosu dijela i cjeline koji nisu konzistentno, sustavno, povezani, što, sa svoje strane, kreira dodatne neizvjesnosti. Prema tome, riječ je o kompleksnom sustavu u kojem postoje multiplikativne međuovisnosti koje mogu postati ugroze za Lijepu Našu. Da bi analitičar donio prave zaključke, mora imati u vidu i svoju analizu, cilj je identifikacija mogućih rješenja i posljedica, imajući u vidu učinke na kratki, srednji i dugi rok. U Lijepoj Našoj vodi se kratkoročna “vatrogasna” politika “po osjećaju”, pri čemu se ne vodi briga o njezinim dugoročnim učincima.

Cjelina istine

Više sam puta, na ovim stranicama, rekao kako je bitno lučiti vlastite prihode od pomoći koju ćemo dobiti. To je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, jer samo njihovim odvajanjem možemo shvatiti i razumjeti u kojoj smo mjeri ovisni o pomoći. Drugim riječima, odvajanjem pomoći od vlastitih prihoda najbolje ćemo spoznati u kojoj mjeri smo sposobni sami savladati pogubne učinke prisutne pandemije. Intervencija Vlade premijera Plenkovića usporila je pad gospodarske aktivnosti. Umjesto pada od 8,4%, zabilježili bismo pad od najmanje 16%. Da je tome tako, dovoljno je podijeliti javno obznanjeni podatak kako su zbog pandemije utrošene 32 milijarde kuna, što u odnosu na BDP iz 2019. godine od 400 milijardi kuna iznosi 8%.

Photo: Borna Filic/PIXSELL/EU2020HR

Upravo će obilna pomoć koju ćemo dobiti biti snažna poluga u rješavanju problema. Svega toga nije bilo u vrijeme prethodne krize iz 2008. godine, što je Grčka iskusila na svojim leđima. Odvajanje vlastitih sredstava od dobivene pomoći smanjilo bi apetite koji su razumljivo veliki jer je prisutna velika ugroza siromašnih građana. Ako se nastavi postojeća praksa da se iskazuju raspoloživa sredstva zajedno, izostat će potrebna kritičnost prema vlastitoj politici. Ne treba gubiti iz vida da su dobivena sredstva konačna i da si moramo postaviti pitanje danas što ćemo i kako raditi sutra kad pomoći više ne bude.

Tako smo dobili polazište za učinkovit rebalans proračuna. Spoznaje ekonomskih analitičara i ostale aspekte društvenog sustava istražuju stručnjaci iz drugih područja. Hegelov kriterij: “Istina je cjelina”, postaje podloga pri izradi proračuna ili rebalansa. Ciljevi koji se žele ostvariti u proračunskom razdoblju moraju, putem namjenske raspodjele proračunskih sredstava, biti jasno i precizno identificirani i kvantificirani, s jedne strane, i, s druge strane, analizom troškova i koristi dokumentirani da će upravo ta i takva odluka donijeti najveći rast blagostanja hrvatskim građanima na kratki, srednji i dugi rok. Takav pristup smanjio bi rasprave u Saboru koje ponekad začuđuju obične građane koji se pitaju: Ljudi, zar je to moguće?

U nacionalnoj državi fiskalna se politika vodila na rashodnoj strani proračuna. U tržišnoj državi fiskalna politika se vodi porezima. To je načelo još značajnije za male i nerazvijene zemlje kao što je to Lijepa Naša. Zato je važno lučiti dobivena od vlastitih sredstava? U tržišnoj državi ekonomska politika seli se s potražne na stranu ponude. Upravo onako kako to sugerira ekonomika ponude i to više što je odnosna zemlja manje razvijena. To je zato što je u tržišnoj državi pitanje svih pitanja konkurentnost gospodarstva koja se u slučaju uspjeha identificira suficitom robne razmjene s inozemstvom. I obratno, ako je konkurentnost nedovoljna, odnosna zemlja bilježi deficit robne razmjene s inozemstvom. Tu stojimo jako, jako loše.

Smanjenje PDV-a

Razvojna politika, pristup u tržišnoj državi, teži smanjenju poreznog opterećenja. Narodski rečeno, u tržišnoj državi se preferira smanjenje, posebno izravnih, poreza da bi se povećala konkurentnost domaćeg gospodarstva, posljedično tome povećala zaposlenost, što je, sa svoje strane, najučinkovitija socijalna politika. Respektirajući konkurentnost vlastitog gospodarstva, država postaje partner svome gospodarstvu. Drugim riječima, država mora zaslužiti porezne prihode. To je, i uvijek je bio, uobičajen pristup u razvijenim (suverenim) zemljama. U manje razvijenim zemljama država uzima koliko hoće pa nije čudno što ostaju dio periferije. Ipak, što je naročito važno, u manje razvijenim zemljama država ima značajnih problema u prikupljanju potrebnih javnih prihoda.

Hrvatska bilježi nedopustivo visoku poreznu presiju koju smatram bitnim čimbenikom gospodarskih problema u Lijepoj Našoj. Ostala dva razloga kronično su prisutna u hrvatskim javnim financijama. Kako u dobrim, tako i u lošim vremenima, proračun opće države povećava se kao udio u društvenom proizvodu. Kako porezni prihodi fluktuiraju u skladu s poslovnim ciklusom, povećava se neizvjesnost cjelokupnog društvenog sustava.

Obično su se proračuni i njihovi rebalansi nazivali kako su u svojoj biti razvojni i socijalni. Ista je priča prisutna i danas. Proračuni u Lijepoj Našoj nisu bili ni razvojni ni socijalni. Proračuni su bili “politički” odgovor na trenutno stanje u Lijepoj Našoj. Razumije se samo po sebi da se ti i takvi proračuni ne mogu smisleno povezati, što je jedan od temeljnih razloga zašto je nezadovoljavajuća gospodarska aktivnost. Takav je i ovogodišnji proračun i njegov rebalans. Samo primjerena analiza može nam pokazati zašto je neki proračun dobar, a drugi nije. Da je tome tako, dovoljno je podsjetiti se izjave premijera Andreja Plenkovića koji je rekao kako odustaje od smanjenja standardne stope PDV-a kako bi se povećale plaće u državnom sektoru.

Photo: Srecko Niketic/PIXSELL

Dobra rješenja

Usput rečeno, dobro je da nije smanjena standardna stopa PDV-a. Očito se opet radilo o, uobičajen premijerov izraz, “političkoj odluci”. Uvijek su odluke svake vlade istovremeno i političke odluke. Međutim, ma koliko odluke bile političke naravi, one se moraju temeljiti na analizi koristi i troškova hrvatskih građana u kratkom i dugom, ili barem srednjem, roku. Koliko mi je poznata teorija i praksa javnih financija, bez ozbiljnih analiza se ne donose političke odluke. Iako me se svrstava u grupu katastrofičara, treba reći kako postoje i dobra rješenja. Međutim, izostanak primjerene analize “skriva” dobra kao i loša rješenja. Tako, po mojim procjenama, porezni sustav podržava izvoznu orijentaciju, ali brojna fiskalna i parafiskalna davanja umanjuju temeljnu ocjenu.

Kada govorimo o rebalansu, moramo odgovoriti na mnoga pitanja. Pitanje je u kojoj će mjeri rebalans proračuna podržati gospodarsku aktivnost? Nadalje, u kojoj će mjeri rebalans smanjiti stopu strukturne nezaposlenosti kako bi se supstituirao uvoz radne snage iz inozemstva? U kojoj će mjeri rebalans proračuna usporiti odlazak mladih obitelji u inozemstvo? Za koliko će rebalans proračuna povećati pokrivenost uvoza izvozom roba? U kojoj je mjeri rebalans proračuna poticaj dinamiziranju turističke aktivnosti?

U kojoj će mjeri rebalans proračuna stimulirati regionalnu i lokalnu upravu i samoupravu da se aktivno odredi prema gospodarskom razvoju na svome području, posebice u potresom stradalom području? Koji su ugrađeni stabilizatori ako izostane dinamiziranje gospodarske aktivnosti? Svaki građanin ima svoja pitanja na koja mora dobiti odgovore, bez obzira na to je li riječ o proračunu ili njegovu rebalansu. To je zadaća saborskih zastupnika.

Nažalost, svjedočimo najavi novog rebalansa proračuna. Bilo bi više nego dobro da nas naš premijer Plenković informira zašto se najavljuje novi rebalans proračuna. To povećava nesigurnost, kako kod poduzetnika tako i kod, posebno ugroženih, građana.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.