Photo: Patrik Macek/PIXSELL

PRVACI SMO EUROPE PO NEVJEROVANJU U IZVRŠNU VLAST: Najveći iskorak prema prividu dobrote poziv je Vlade na donacije u borbi s virusnom krizom. Da ne povjerujete…

Autor: Stjepan Šterc / 7dnevno

Stvaranje iluzije vladanja, uspješnosti i dobrote postalo je prevladavajuće pozicijsko političko djelovanje u koje, prema anketama stranih institucija, ne vjeruje više od tri četvrtine hrvatske domicilne populacije. Prvaci Europe po nevjerovanju u hrvatsku izvršnu vlast i s nezadovoljstvom vladanja Hrvatskom koje postaje dominantni razlog napuštanja zemlje, u ovakvim kriznim virusnim vremenima dodatno opterećenim blokadama, prisilnim naplatama, socijalnim siromaštvom i društvenom, gospodarskom, financijskom i inom nesigurnošću, relativno mirno i stoički podnose stvaranje iluzija ili privida sigurnosti, vjerodostojnosti i društvene i prostorne uređenosti.

Politički je iluzionizam postao način koalicijskog vladanja, a pretvaranje krute stvarnosti u privid ozbiljnog upravljanja Hrvatskom ostavlja svakim novim danom sve vidljivije tragove političkog negativizma, čije su posljedice u temeljima hrvatskog društva i nacionalne države vidljive poput pukotina pri otapanju leda na Grenlandu.

Sami su krivi

Politički iluzionizam u Hrvatskoj djeluje praktički od početka formiranja samo političkih vlada i s vremenom sve više počinje sličiti novom hrvatskom političkom pravcu, na kojem se gradila nedodirljivost stranačkih/partijskih vojski zvanih stranačko/partijsko članstvo. Pravac koji u Hrvatskoj uspijeva vladati iluzijom uspješnosti i dobrote, usmjerenima, naravno, prema hrvatskoj populaciji.

Pokoravanje svih sustava u zemlji postala je najvidljivija i najuspješnija rezultanta, a jedina mjerljivost političkog djelovanja i upravljanja Hrvatskom postali su načini i razine javnog uvjeravanja s vrha u iluziju vladanja stvorenu i održavanu ne postupcima, odlukama i provođenjima programa, reformi, poticaja, razvojnih modela, strategija ili općenito potrebnog okvira djelovanja, već gotovo isključivo retoričkog političko-diplomatskog uvjeravanja u vlastita postupanja i izvršna djelovanja.

Vladajuću iluziju održavaju isključivo interesni krugovi nasljednih generacija, krugovi interesnog anacionalnog djelovanja i pridruženi ideološki izgubljeni pojedinci koji nemaju posebne krugove, ali su uvijek spremni izgovarati kako njihove krugove ne treba dirati. Zamislio bi se tu i Arhimed pri izgovoru svojih posljednjih riječi prije pogibije i razmišljanja o krugovima. Koje ne treba dirati.

Antička priča i legenda o mudrosti mitskog mislitelja Arhimeda sa svojim krugovima, hrvatsku noviju političku zbilju pretvara u stvarnost zatvorenih krugova vladanja nad Hrvatskom koje se ne smije dirati, remetiti niti se prema njima smije pokazivati sumnja, negacija, a pogotovo se ne smije iskazivati nezadovoljstvo. Takvo nerazumijevanje iluzije vladajuće dobrote ni ne treba drugačije označavati nego kao destabilizirajući radikalizam, ni manje ni više nego desni. Populizam, radikalizam, ekstremizam i slične umotvorine izgovarane s vrha vjerni podanici prenose dalje uz stalna ponavljanja bez imalo korištenja vlastitog razuma.




Zasad su nedodirljivi

Nitko ne smije dirati njihove postavljene zatvorene krugove, mijenjati iluziju vladanja i uspješnosti, a ponajmanje svakodnevno izražavati stvarnost svakodnevice u kojoj nema iluzije, već realnost krizne današnjice po puno osnova. Postavljena podvojenost njihove vladajuće iluzije i prevladavajuće većinske nesigurnosti novog dana, Hrvatsku usmjerava prema van, u daljnju podjelu i socijalnu nesigurnost. Krivnja je naravno u doživljaju stvarnosti i neprihvaćanju njihove iluzije, u koju se polako i sigurno ugrađuju radikalizam, socijalna zatvaranja, politička razdvajanja i usmjeravanja javnog doživljaja slika svakodnevice današnje Hrvatske.

Političko izvršno djelovanje u svom bi temelju trebao biti altruizam, a po postupanju pokrivanje osnovnih egzistencijalnih potreba hrvatske populacije. Pretpostavka je izlazak iz političkog iluzionizma, napuštanje zatvorenih krugova, silazak s oblaka, razumijevanje stvarnosti, prihvaćanje kritičke dobronamjernosti i općenito napuštanje sebičnosti, umišljenosti i stranačko/partijske isključivosti. Zvuči u hrvatskim prilikama kao nemoguća misija ili povratni iluzionizam, ali s daljnjim razvojem krize, nastavkom blokiranja i ovršavanja, novim odlascima, gospodarskim zatvaranjima i sličnim nastavcima, socijalna su i politička nezadovoljstva očekivana u uspostavljenim novim normalnostima. Koja treba s vrha jasno proglašavati radikalizmom.




Ostao je privid

Privid ionako nikad ne može niti je ikad bio nepromjenjiva trajnost, kao uostalom i politička opstojnost bez vremenskih limita, samo je pitanje prihvaćanja nezadovoljstva i kao dio svog djelovanja. Upravo je u tome i potvrda iluzije vladanja, jer svakom jer racionalnom jasno kako su korekcije vladajućih zatvorenih krugova potrebne, promjena izvršne prosječnosti nužnost, a usmjeravanje političkog djelovanja prema nacionalnim strateškim potrebama neizbježnost. Pitanje je samo koliku će cijenu hrvatska populacija na tom putu razumijevanja platiti, koliko će vremena proći i koliko će ljudi u Hrvatskoj ostati.

Prepuštati upravljanje Hrvatskom vanjskim, anacionalnim, financijskim, interesnim, privatizacijskim, gospodarskim, diplomatskim, nasljednim i sličnim krugovima i to pretvarati stalnim djelovanjem u iluziju nacionalnog vladanja, neosporno podiže nezadovoljstvo ostalog nekrugovalnog puka u kojem su i iracionalna iskakanja moguća. Kako je to nemoguće shvatiti u namjeri djelovanja u interesu hrvatske populacije, pa makar ono bilo retoričko i u formi iluzije, ako ipak na kraju nisu u pitanju samo slučajnosti, nesposobnosti, nesnalaženja, nerazumijevanja i slično.

Tko danas zapravo vlada Hrvatskom? Očekivano pitanje s obzirom na hrvatske pozicije unutar Europske unije, s obzirom na izrazito forsiranu trgovinsku koalicijsku povezanost, s obzirom na djelovanje prisilnih naplata bez ikakve kontrole, s obzirom na gospodarske i financijske pokazatelje, s obzirom na socijalnu izdrživost, s obzirom na odlaske mladih, s obzirom na forsirano pozicijsko postavljanje poslušnika, s obzirom na izostanak temeljne razvojne strategije, s obzirom na retoričku isključivost, s obzirom na silinu nestanka učenika itd., itd. Koja bi to vlada mirno promatrala sve navedeno i koja bi sve te negativnosti pretvarala u iluziju uspješnosti? I koja bi svaki svoj politički osjećaj pretpostavljala obrazovanju i znanosti? Samo ona koja ni sama ne vjeruje u svoju nametnutu iluziju.

Koliko ima samo pokazatelja uspješnosti izvršnog djelovanja prema kojima se Hrvatska nalazi na europskom dnu i s koliko nam samo strana dolaze potvrde toga, naravno uz negaciju istog s političkog vrha. Definitivna potvrda kako se izvršna državna vlast ne može ustrojavati ni voditi samo s diplomatskim iskustvom i kadrovima i kako su poslušnički modeli selektiranja praktički zaledili Hrvatsku. Samo dijelom prihvaćanje političko-diplomatskih zabluda i ublažavanje retorike prema političkoj opoziciji moglo bi Hrvatsku ponovno dovesti prema vladi primarnog nacionalnog odlučivanja i djelovanja. Neosporna potreba u ovim današnjim kriznim vremenima po puno osnova i prema racionalnim promišljanjima svakog iole svjesnog težine vremena i odgovornog prema generacijama koje dolaze.

Može li se shvatiti barem nakratko kako se privid uspješnosti ne može i neće protezati unedogled ili barem prisjetiti kako takvi prividi u pravilu završavaju? Dobronamjernost je ukazivanja pritom primarna i vezana je za demografski i svaki drugi opstanak Hrvatske, zemlje koju su svi htjeli prijeći i kontrolirati, koju su svi htjeli osvojiti, kojoj je i povijesno pripisivana uloga ispred zida i zemlje koju je moguće usporediti s mitskom graničnom rijekom koja usprkos svemu i dalje mirno i slobodno teče. Poput mistične rijeke Rio Grande preko koje se odlazilo u novi svijet i tražilo mir, sigurnost i uređenost, a iza koje se ostavljalo uvijek dio sebe i dragog svijeta svojih idealističkih želja i vječnih snova o svojoj zemlji. Istih onih kakve imaju naši iseljenici i gastarbajteri. Zamišljajući svoju zemlju poput nove u kojoj su našli svoj mir i novu poput svoje u kojoj su ostavili svoj idealizam.

Ostaje privid

Život se u Hrvatskoj nastavlja, a razdvojenost svjetova s jedne i druge strane obale rijeke ili onih iznad i ispod oblaka politička sebičnost samo pojačava. Pogled je prema dolje, prema svijetu svakodnevice pune izazova, prepreka i nemira, zamagljen osjećajem vladanja, okruženja koje uvijek plješće čak i za sporedne i promašene uloge, osobnom materijalnom i financijskom sigurnošću i rastućom potrebom dokazivanja nezamjenjivosti. Pomiješano s kontrolom i pacifikacijom hrvatskih identitetskih vrijednosti kao stalnim obrascem pokoravanja hrvatske nacionalne retorike i simbolike s nasljednim kadrovima, pretvara Hrvatsku u neuređeno društvo i prostor prema osnovnim europskim parametrima vrednovanja. Inače mitskim kategorijama nasljednih vladajućih hrvatskih političkih grupa.

Posljedice su vidljive u velikoj praznini hrvatskih ruralnih i ostalih izvangradskih prostora, izraženoj socijalnoj podijeljenosti, stalnim intenzivnim odlascima, demografskoj devastaciji, egzistencijalnim svakodnevicama, gubljenju idealizma, općem nezadovoljstvu načinom vladanja i sve većem nepovjerenju u hrvatsku izvjesnu budućnost. Obrasci ponavljanja povijesti uvijek u istim prostorima, ali u drugim vremenima, političkim okruženjima i društvenim okolnostima jasno se danas potvrđuju na primjeru Hrvatske. Drugi okviri, ali isti rezultati s jasno vidljivim tragovima na demografskoj i ukupnoj slici Hrvatske.

Najveći iskorak prema prividu dobrote upravo je doživljen ovih dana pozivom Vlade na financijske i ine donacije u borbi s virusnom krizom. Da ne povjerujete, upućeno svom narodu u ovakvim okolnostima blokiranja, prisilnog naplaćivanja, socijalnog i svakog drugog zatvaranja, kao potvrda svijesti i doživljaja stvarnosti s njihovih velikih i nezamjenjivih visina.

Nametanje iluzije vladanja, uspješnosti i dobrote i sve ove navedene posljedične negativnosti neće zaustaviti maticu rijeke koja vječno teče uz sva svoja nemirna meandriranja i povremena dijelom isušivanja jer će uvijek postojati snaga, stvarna dobrota i uvijek postojani idealizam koji niti jedno ponavljanje povijesti neće niti može prebrisati. Hrvatska će dočekati ponovno novo buđenje i podići se poput ruskog podizanja na nogometni Olimp kad je malo tko to u Hrvatskoj, a pogotovo izvan nje, to očekivao.

Vrijednosna selekcija iz ukupne hrvatske populacije rasute svijetom i postojanost idealizma prema svojoj zemlji put su i obrazac pretvaranja politički stvorene iluzije u stvarnost kakvu svatko koji “nosi svojoj zemlji svaku pobjedu” zamišlja. Zapravo je jednostavno.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Stjepan Šterc / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.