7Dnevno

Postali smo zarobljenici paradoksalne formule: što više slobode govora, to manje slobode

Autor: Marko Boštijan Turk

Sjedinjene Države uvijek su mijenjale svijet i mijenjaju ga i danas. Najvažniji politički događaj predsjednički su izbori. Među njima su se istaknuli oni koji su donijeli inauguraciju posljednjeg predsjednika, jer je to podrazumijevalo i inauguraciju digitalne tehnologije, koja je prvi put nekome omogućila da uz njezinu pomoć zauzme najvažnije mjesto na planeti. Ovaj se alat digitalne tehnologije naziva društvenom mrežom, točnije Twitterom. Twitter je važniji za čovječanstvo od mnogih dosad otkrivenih stvari. Nastao je u Sjedinjenim Državama.

Specifičnost Twittera (i društvenih mreža)  sastoji se u tome što dopušta artikulaciju slobode govora gotovo svakome, te tako svi  mogu potvrditi vlastitu individualnost. Svatko sada može priopćiti ono što smatra da ga predstavlja u najboljem svjetlu. Čini se da pretjerujemo, ali posljednji rezultat američkih predsjedničkih izbora pokazao je da to nije tako. Donald Trump ne bi pobijedio da nema društvene mreže koja se temelji na digitalnoj tehnologiji, točnije da nema Twittera. Njegova nevidljiva digitalna vojska doslovno je okupirala SAD u jesen 2016. godine u obliku ‘tvita’.

U tom je smislu potrebno spomenuti jedan od najvećih virtualnih znanstvenih skupova do danas. Trebao se održati u Ljubljani, ali zbog pandemije Covid-19 održan je na internetu. Konferenciji su prisustvovala 52 govornika i 130 sudionika. Konferencija se kontinuirano održavala 20 sati, a uzimala je u obzir rotaciju Zemlje oko Sunca. Azijski govornici govorili su dvanaest sati odvojeno od svojih europskih homologa i obrnuto. Među njima su se istaknuli profesori s najelitnijih svjetskih sveučilišta – Oxforda, Cambridgea i Harvarda.

Pored slobode tiska, sloboda govora jedna je od najvažnijih vrijednosti zapadnog društva. Na ovoj konferenciji govorilo se o tome kako su društvene mreže omogućile da sloboda govora postane vlasništvo svih. U tom je smislu današnje zapadno društvo dijametralno suprotstavljeno mnogim društvima u svijetu. Također je dijametralno oprečno zapadnom društvu što se tiče njegovih povijesnih korijena. U dvadesetom stoljeću ljudi su se često bojali reći što misle. Od Orwellove knjige iz 1984. godine znamo čak i za misaoni zločin. Misao je polazište čitavog govora. Totalitarni sustavi su se cenzusom govora miješali u strukturu misli, a njihova je svrha bila postizanje potpune discipline građana. Ako bi svi znali što se događa u društvu, moglo bi doći do nagle pobune i puča. Ali ako nitko nije razmišljao o tome, a kamoli razgovarao, nije postojala takva opasnost.

Međutim, nove komunikacijske platforme postavile su pitanje slobode govora na novi horizont čija se dimenzija nije mogla zamisliti prije više od desetljeća. Zahvaljujući tim alatima sloboda govora danas je nešto samo po sebi razumljivo, ali istodobno kontroverzno ili oprečno. Incidenti u kojima se zloupotrebljava sloboda govora izrazito su rezonantni: u trenutku postanu prva medijska vijest.

Pitanje kojim se konferencija bavila globalno se odnosilo na problem Googlea, Facebooka i Twittera koji cenzurira sadržaj i tekstove te proizvoljno zatvara račune za koje smatra da su kontroverzni.

Treba li njihov vlasnik ostati politički neutralan i moći blokirati korisnike samo ako korisnici krše određene uvjete? S obzirom na to da su te društvene mreže toliko snažne da utječu na globalno javno mnijenje, treba li ih i dalje tretirati kao redovne tvrtke ili ih treba tretirati kao javne usluge ili web stranice koje upravljaju oglasima? Ovo su neka od pitanja na simpoziju.




Posljednje, ali ne najmanje bitno, simpozij se dotaknuo pitanja odnosa vlasnika internetske platforme i njegovih korisnika. Može li vlasnik ograničiti komunikaciju pojedinca i time ometati njegovu slobodu govora ili ne? Koje su posljedice s gledišta neprekidnog pružanja slobodnog govora koje imamo u 21. stoljeću za samorazumljivo sticanje civilizacije?

Simpozij je organizirala Alma Mater Europaea koju je osnovala Europska akademija znanosti i umjetnosti. Spiritus agent manifestacije, organizator i koordinator bio je profesor Jurij Toplak. Sudionici simpozija bili su jednoglasni u nastavku rasprave: planira se novi kongres, 2022. u Johannesburgu.

Znanstveni skup koji smo opisali uzimamo kao polazište vlastitog razmišljanja. Čini se da smo postali zarobljenici paradoksalne formule: što više slobode govora, to manje slobode. Da bismo doista utvrdili postoje li ograničenja slobode govora, prvo bismo trebali definirati ovaj koncept. Čim to pokušamo definirati u smislu izvorne slobode europske demokracije, naletimo na drugi koncept, pojam govora mržnje. Sloboda govora – koliko se već govori – danas se suočava s vlastitom kancerogenom prijetnjom, govorom mržnje. Što god iskreno kažem – i pri tome upotrijebim svoju slobodu govora – cenzori to mogu definirati kao govor mržnje ili barem kao politički nekorektan govor. Tako iznad svake slobodno izgovorene riječi visi Damoklov mač cenzure: zove se govor mržnje.




Na primjer: „Već sam sedam puta odsjekao glavu Leclercu.” Ovom rečenicom kamerunski aktivist Andre Blaise Essama došao je u središte medijske pozornosti. Još prije aktualnih prosvjeda protiv rasizma, postao je poznat kao razarač kipova kolonijalne prošlosti i borac protiv rasizma. Sada sustavno ruši i obrušava sve statue koje povezuju Kamerun s prošlošću. To je uistinu bilo nepošteno prema većinskom stanovništvu, ali u ovoj točki još nismo rekli sve. Philippe Leclerc nije bio bilo tko. U Francuskoj je njegovo ime (osim Jeana Moulina iz pokreta otpora) ono koje najčešće krasi imena ulica ili trgova. Zašto? Naime, Leclerc je bio jedan od najvažnijih generala u drugom poluvremenu drugog rata. Imao je nevjerojatan vojni talent i nepokolebljivu volju. Sjećanje na njega u Francuskoj je iznimno pozitivno.

Danas je, međutim, nemoguće javno izjaviti da su postupci Andrea Blaisea Essama necivilizirani i nedostojni čovjeka. Tko bi u tu svrhu koristio slobodu govora, naišao bi na govor mržnje. Štoviše, naletio bi na rasizam. Od svih svjetskih lidera danas, Trump se najviše protivi rušenju spomenika. Ali, Trump je sve samo ne rasist.

Tko može razumjeti ovaj paradoks?

Spomenici podsjećaju na povijesne ličnosti: ne postoji niti jedna od njih koja nema ove ili one mrlje. Neki su ionako samo mrlja (poput Lenjina). Postoji samo jedna iznimka, a to je Isus Krist. On je jedina povijesna figura bez mane. Upravo protiv njega pokreće se najveća uvreda uništavanja spomenika, s najnesretnijim posljedicama. Njegovi hramovi i crkve pale se, a šteta je u desecima, ako ne i stotinama milijuna eura. Prvo je izgorjela Notre Dame u Parizu, sada je red došao i do katedrale u Nantesu. Obje su prve na redu, ali nikako zadnje.

I ovdje se sloboda govora suočava s govorom mržnje: nećete nikoga naći u francuskim medijima tko bi definirao što je to – najbrutalniji izraz govora mržnje prema kršćanima i protiv Europljana. Ali ako to kažete, vaša sloboda govora, koja se temelji na slobodi mišljenja, neminovno će postati „govor mržnje”. Svijet danas djeluje na tom principu. Bit će potrebno mnogo konferencija, mnogi će se vrhunski autoriteti jednog dana morati založiti za to da „sloboda govora“ stvarno bude – sloboda govora.

Željko Šarić: ‘Ustavni sud ne uvažava neovisnost i samostalnost DSV-a’

Autor:Marko Boštijan Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.