Foto: Pixabay

‘Poput komunizma, briselska ideologija nameće ljudima agende. Ove su zasnovane na interesima manjina’

Autor: Boštjan Marko Turk/7dnevno

U jednom od najvećih romana druge polovice dvadesetog stoljeća, “Šala”, Milan Kundera priča o glavnom liku Ludviku, koji je studentske godine proveo u Čehoslovačkoj, krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ludvik u to vrijeme slijedi put normalne karijere, član je Komunističke partije, aktivan u njezinoj omladinskoj organizaciji, ukratko, na njegovu nebu nema oblaka: živi bez briga za budućnost.

Ali razglednica koju je poslao Marjeti, svojoj ljubavi iz škole, stavlja sve to na glavu. Ne znajući ni što točno piše – a nimalo s bilo kakvom svrhom subverzije – poslao je razglednicu Marjeti u ljetnu partijsku školu. Napisao je: “Optimizam je opijum čovječanstva! Zdrav duh smrdi od gluposti. Živio Trocki! Ludvik.” Njegov se lirski ispad odnosio na neke teme koje mu je njegova Marjeta u svojoj naivnosti razvijala u pismima. Ni Ludvik ni Marjeta nisu imali namjeru nastupati protiv tadašnjeg komunističkog režima. Sve je bila, kako je Kundera napisao u naslovu romana, šala. Dapače: ako su Ludvik i Marjeta tako mislili, stranački kolektiv na Ludvikovu Prirodoslovno-matematičkom fakultetu usvojio je potpuno drugačiju optiku gledanja na stvari. Ludvik je opisan kao trockist, protivnik revolucije, antimarksist i još više kao cinik koji se usudio zabavljati iz najsvjetlijih elemenata tada nastalog društva. Svi znamo da je Marxova fraza “religija je opijum puka” bila jedan od najsnažnijih veziva ideologije koja je vladala svijetom gotovo stoljeće ili još vlada njime (Kina). Ludvik je bio optužen da nije razumio duh vremena, da gaji nihilizam, da ukazuje na nespremnost razumjeti ideološke paradigme na kojima se trebala temeljiti budućnost. Ludvik je odjednom postao parija čehoslovačkog socijalizma. Izbačen je iz Partije, sa sveučilišta i postao je sasvim deklasificiran: nešto što mi danas nazivamo građaninom treće klase.

Veličina Kunderina pera krije se u činjenici da njegov roman nije povijesna kronika, već temeljna analiza društva i pojedinca u njemu. Lako možemo vidjeti da su protagonisti romana “Šala” i danas bezbrojni te da europska zajednica funkcionira na način koji podsjeća na najgoru praksu iz nedavne prošlosti. Poput komunizma, današnja briselska ideologija nameće ljudima agende, ali one su mnogo manje vezane na čovjekov život nego što je komunistički socijalizam bio u svojim teorijskim pretpostavkama. Naime, komunistički socijalizam zalagao se – naravno samo usmeno – za sreću i dobrobit većine ljudi koja se može ostvariti već na Zemlji. Lijepa iluzija, ali iluzija ipak.

Birokracija iz glavnog grada, s druge strane, provodi diktat zasnovan na interesima apsolutne manjine. U prvom planu je zagovaranje novih spolnih identiteta, za koje čak i najinformiraniji mislioci ne mogu odrediti ni zajednički nazivnik ni identitet; u retorici, međutim, najvještiji političari – koliko ih je ostalo – ne znaju reći ljudima što bi mogli učiniti s redefiniranjem spolnih razlika. Istodobno, naravno, ne možemo zaboraviti formulu koja prevladava europsku automobilsku industriju i naziva se tendencija k nultom otisku ugljika. Do sada nije pronađen nijedan briselski dužnosnik koji može adekvatno objasniti što ćemo od toga dobiti. Paralelni programi koji se pojavljuju poput gljiva nakon kiše borba su borba protiv rasizma. To (ideja je došla tek prije tri mjeseca, ni jedan političar u EU-u o tome ranije nije govorio) dalje je borba protiv svih vrsta nacionalizama i populizama koja se temelji na pretpostavci da bi prihvaćanje migranata trebalo biti nešto pozitivno, a odbacivanje negativno. Koliko je ova logika apsurdna, govori činjenica da se upravo zbog migracija nečuveni zločini događaju u gotovo svim zemljama zapadnog dijela EU-a. Iznimka su zemlje Višegrada.

Analogija s Kunderinim romanom, međutim, otkriva se u trenutku kad shvatimo da vlasti progone s istom netrpeljivošću, jednakom razinom diskriminacije i mržnje svakoga tko na trenutak posumnja da parole koje Bruxelles danas sipa u zrak mogu poslužiti kao duhovna hrana za sadašnjost, a kamoli za budućnost. Globalne tvrtke održavaju političke strukture multinacionalnih organizacija (EU, na primjer) i pretvaraju ih u oruđa totalitarne moći kakvu nitko nije mogao zamisliti devedesetih.




Komunistički sustav nije uspio jer nije uspio pronaći vezu između slobode pojedinca i društvene odgovornosti s kojom je – bez njegova mandata – u ime istog pojedinca upravljala Moskva, Peking ili Beograd. Opet, ne možemo se načuditi sličnosti između prijestolnica nekadašnje totalne birokracije i današnjeg Bruxellesa. Ovdje predvode Njemačka i Francuska, ostatak (mediteranski pojas) kima glavom. No, dva najveća člana imaju najmanje kompetentan tim u novijoj povijesti. Prije petnaest godina, prethodna generacija političara dovela je istočnu i zapadnu Europu pod jedan krov, pod zastavu optimizma, prosperiteta i budućnosti. Kada je Angela Merkel zadala fatalni udarac europskom jedinstvu 2015. godine invazijama migranata – i kada je Brexit bio u središtu njezine velike pogreške – Bruxelles (Berlin, Pariz) odlučio je nametnuti sankcije članicama, istovremeno ojačavajući kontrolu nad medijima. Posljednjih godina europski (i svjetski) mediji agresivno su se ujedinili u obrani ideoloških teza koje se stvaraju u Sorosevim radionicama.

Problem ovih teza je što su usmjerene protiv prirodnih zakona i protiv – ljudskog razuma. Umjesto da vlasti gledaju pod prste, službeni mediji ih brane. Vlasnici medija važne su multinacionalke, a u SAD-u prednjači lobi proizvođača oružja i uz njega vezana industrija. Mediji određuju tko će pobijediti na izborima, a tko neće: negativna kampanja često se kombinira s nizom laži, što smo ponovno vidjeli na američkim izborima 2016. i 2020. Dakle, moć u zemljama – barem u većim – određuju multinacionalke. To je ono što nazivamo dubokom državom. Mediji stoga također objavljuju koje su teme danas prioritet: jer se to događa protiv prirodnih zakona – i logike – ljudskog razmišljanja, oni postaju sve neučinkovitiji. Istodobno su i sve bjesniji. Političari ili građani koji se opiru ovoj logici doživljavaju Ludvikovu sudbinu: deklasificirani su (Poljska, Mađarska, Trump i drugi suočeni su s najgorom kampanjom devalvacije), sveučilišni profesori iz EU-a koji se ne slažu s novim totalitarizmom postavljeni su na cestu, birači nacionalno orijentiranih stranaka proglašavaju se fašistima, rasistima i gorim. Uzima se im na ovaj način ljudsko dostojanstvo.

Samo iz ove perspektive možemo razumjeti kako nam većinski mediji (i većinska politika) autoritarno govore da Mađarska i Poljska krše temeljne “vrijednosti” Europske unije, koje uključuju poštovanje LGBTIQ pravila i poštovanje pravne države. Svi prijete uzvratnim najoštrijim sankcijama. Pritom “pravna država” znači prijam migranata koji inače uzrokuju nepredviđene preokrete u svim dijelovima Starog kontinenta, osim u zajednici Višegrada. Nema boljeg dokaza da se Europa pretvara u totalitarno društvo. Komunistički sustav, naime, uspostavio je skupinu apriornih “vrijednosti” u ime kojih je potom provodio diktaturu. Ali čak su i ove vrijednosti zvučale bolje od onoga što danas čujemo u Bruxellesu: bile su usmjerene protiv ljudskih zakona, a ne protiv zakona prirode. Možete pobijediti čovjeka, prirodu nikad. S druge strane, autoritarna se vlada u Bruxellesu protivi ljudskim i prirodnim zakonima, koji se ponekad podudaraju (LGBTIQ). Ali nije usmjerena samo protiv ljudskih i prirodnih zakona, već i protiv pravnog poretka kojeg je sama uspostavila. Dapače: nemoguće je – s gledišta pravne države – nametnuti bilo kakve sankcije protiv Poljske i Mađarske jer je ta ideja kontradiktorna. A za proturječja u pravu nema mogućnosti.




Članak 7. Ugovora o Europskoj uniji tako predviđa sankcije za kršenje onoga što bi se nazvalo kršenjem sustava vrijednosti Unije u općem (ako ne i zajedničkom) konsenzusu. Ali prepreka je u tome što takav postupak zahtijeva dugotrajne pregovore: da je u osnovi politički alat, u ne pravna sankcija. Članak 7. nadalje predviđa da se takav mehanizam može primijeniti samo na jednu državu članicu EU-a. To trenutne napore vodstva EU-a dovodi u potpuno nelogičan položaj jer su dvije članice osuđene za prekršaje. EU odlučuje o sankcijama uz pristanak svih članica, osim optužene članice. U ovom slučaju to znači da bi Mađarska zaštitila Poljsku i obrnuto. No, vjerojatno bi bilo prije pronaći treću, četvrtu ili petu članicu koja bi se, pozivajući se na članak 7. Ugovora o Europskoj uniji, odrekla takvog apsurda i tako spriječila bilo kakvu raspravu.

Nijedan eksperiment u ljudskom društvu nije izdržao. Ne možemo se boriti protiv prirode (i društva): još je klonirana ovca Doly uginula. Neće biti ni novoosnovanog društvenog poretka. Međutim, ovaj projekt može naštetiti više od bilo kojeg totalitarizma do danas. I to više nije šala.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

 




Autor:Boštjan Marko Turk/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.