fbpx
FOTO: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

PLENKOVIĆ JE REKORDER! Hrvatske vlade nakon svakih izbora prazne Hrvatsku brzinom koja zabrinjava sve razumne!

Autor: Stjepan Šterc / 7dnevno

Dvije su već ustaljene zakonitosti u Hrvatskoj, prepunoj politički usmjeravanih mističnih europskih vrijednosti gotovo isključivo retoričkim umjesto reformskim i provedbenim izvršnim političkim postupanjem, jasno vidljive s još jasnije vidljivim negativnim tragovima koje ostavljaju iza sebe u hrvatskom društvu i prostoru. Posebno je potrebno isticati upravo političke vlade jer se hrvatske društvene, gospodarske, financijske, demografske i ostale devastacije gotovo funkcionalno poklapaju s njihovim ustoličenjem kao modelom upravljanja Hrvatskom. Proizvod je to stranačko/partijske dominacije i nametanja nakon izbora trgovinskog sklapanja saveza vladanja u kojem principi, univerzalna pravila, nacionalno dostojanstvo, ukupni razvoj, izvjesna budućnost hrvatske populacije, demografski opstanak, stabilnost sustava, odgovornost, radna potvrđenost, sposobnost razumijevanja općeg dobra i slično nemaju gotovo nikakvo značenje.

Partijska neuređenost

Unutarstranačka/partijska neuređenost po većini pitanja (od demokratskog ustroja do logičke rasprave o svim važnim pitanjima), misaona podređenost isključivo stranačkom/partijskom vrhu (zapravo gotovo uvijek i samo čelnoj osobi), utrenirana nasljedna ideologijska povezanost, interesna grupna izdvojenost po materijalnim kriterijima, vođenja stranke/partije kao sljedbe, shvaćanja Hrvatske kao svojine, doživljaj racionalne izvan stranačke/partijske rasprave kao neprijateljsko djelovanje i niz sličnih usvojenih unutarstranačkih/partijskih pravila ni ne može iza sebe ostaviti drugačije tragove nego negativne.

Negativnosti su egzaktno mjerljive službenim statističkim podacima i pokazateljima, a doživljaji ovakve političke vladavine u brojnim iskazima mjerenja javnih stavova. Malo tu više u racionalnih ima sumnji u politički i ini smjer kojim Hrvatska ide pa ostaje samo još manji dio sumnji kod vječnih idealista o anacionalnom ili protuhrvatskom djelovanju i osobnim utjehama možda se ipak radi o neznanju, nesposobnostima, nespretnostima, sebičnostima, slučajnostima i sličnim nerazumijevanjima stvarnosti oko nas. Pravi se dojam ovakve stvarnosti nikad ne može izgraditi stranačkom/partijskom zaslijepljenošću, unutarstranačkom/partijskom pozicijskom ovisnošću, stručno-znanstvenom prazninom, nasljednim ideologijskim nastavkom i na kraju uvijek pretpostavljanjem stranačko/partijskog članstva ostalim osobnim vrijednostima na kojima bi trebala počivati hrvatska sadašnjost i budućnost.

Upravo je stranačka/partijska neuređenost osnova uvođenja isključivo političkih vlada i kasnijih negativnih upravljačkih tragova, ali i planskih postupanja po kojima kontrola vodećeg stranačkog/partijskog sustava istovremeno znači i kontrolu države. Svjesno i plansko preuzimanje takvog modela vladanja strankom/partijom neovisno o ideološkoj i političkoj pripadnosti, stvarnom vjerovanju u nacionalni koncept i politički idealizam, a onda i državom, nedvojbena je potvrda ne slučajnosti u kojoj negativni demografski i ostali tragovi nisu i mjerilo neuspješnosti vladanja Hrvatskom.

Više je od dvadeset godina prošlo od uspostave prve isključivo političke vlade i u cijelom su tom razdoblju doživljaji ispitivane javnosti čelnog čovjeka izvršne vladavine bili negativni. Upravo su čelni ljudi hrvatske izvršne vlasti bili gotovo redovito na vrhu negativnosti ispitivanih osoba u provedbenom testiranju javnog mišljenja, dok je opći dojam neuspješnosti vladanja također gotovo redovito prelazio 60%. Nikad nikog od vladajućih nisu ti podaci o osobnoj političkoj neuspješnosti upravljanja strankom/partijom ili državom, kao ni neuspješnosti izvršnog vladanja Hrvatskom zabrinuli ili, što je još gore, nikad nisu bili signifikantni pokazatelj nužnosti promjene obrasca vladanja u interesu ukupne hrvatske populacije. Dodatna je to potvrda ranijim u tekstu pretpostavkama o izostanku slučajnosti.

Deset godina vjerovanja: Više se nikad ne može ponoviti

Primjera u proteklom dvadesetogodišnjem razdoblju djelovanja političkih vlada imamo napretek i apsolutno se nikad nije dogodila bilo kakva ozbiljnija promjena u načinu upravljanja Hrvatskom kao pokazatelj odgovornosti prema hrvatskoj budućnosti. Ili barem promjena kadrovskih promašaja vidljivih s Marsa, makar i unutar stranačko/partijske sljedbe po univerzalnim vrijednostima nacionalnog odgovornog i stručnog djelovanja. Nedavni naslovi i podnaslovi samo su recentna potvrda uspostavljenih zakonitosti djelovanja političkih vlada. “Plenković na vrhu ljestvice najnegativaca”; “Milanoviću trojka, Vladi i Saboru dvojka”; “63,7 posto građana misli da idemo u krivom smjeru”.

Čelna osoba izvršnog djelovanja osvojila je vrh negativnosti, ukupna je ocjena političkog djelovanja čista “duja”, a gotovo 2/3 ispitanih u reprezentativnom izboru osoba misli kako se Hrvatska vodi i usmjerava u krivom smjeru! I nikom ništa: ni odgovornosti ni promjena ni isprike ni racionalnosti ni osjećaja niti razumijevanja ostalih. Ništa, samo nastavak prazne retorike, uz spoznaju kako se vlast ipak može uz ovakav izborni zakon (inače prema odstupanju broja birača od 5% među izbornim jedinicama protuzakonit) tehnički dohvatiti i trgovinski formirati.

Godina je 2010., a vlada isključivo politička i bez posebnih općih kriterija iskustva, znanja i spoznaje. Deset godina prije potpuno ista slika s ipak vjerovanjem nakon toga kako se više nikad ne može ponoviti. Uvijek ista pretpostavka u javnosti, Hrvatskom se ne može gore upravljati i uvijek isti nastavak koji demantira logične i potvrđene spoznaje o neuspješnosti i očekivanog nastavka.




Građani ne podržavaju nijedan važan potez J. Kosor i Vlade.

Rad Vlade ne odobrava gotovo dvije trećine građana (63 posto), što predstavlja smanjenje od deset postotnih poena u odnosu na mjesec prije, dok je istovremeno porastao broj onih koji oko rada Vlade nemaju stav. Istraživanje pokazuje kako čak 76 posto građana smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru te da premijerka i njena Vlada nemaju podršku građana gotovo ni u jednom važnom području. Poteze koje Vlada povlači u gospodarstvu, a u to spadaju i mjere gospodarskog oporavka, ne odobrava čak 74 posto građana, 76 posto ih ne podržava poteze u javnim financijama, a 59 posto na području vanjske politike.” (Večernji list, 29. 10. 2010.).

Nema izuzetaka u vođenjima Hrvatske po modelu političkih vlada, a razlike su samo u različitim nijansama sive.

“Istodobno Vladi Zorana Milanovića se najmanje vjeruje od dolaska u Banske dvore. Uz nju je trenutačno samo 13 posto birača, a 79 posto joj ne vjeruje. To je i najlošiji rezultat od dolaska na vlast, a vidljivo je kako se posljednjih šest mjeseci povećava nezadovoljstvo.” (Politika plus, 25. 6. 2014.).




Prethodnici sad već u vremenskim udaljenostima od gotovo ili više od dvadeset godina s istim atribucijskim vrijednostima javne percepcije, dok oni egzaktni statistički (gospodarski, demografski i ostali) jasno potvrđuju naslovnu pretpostavku kako hrvatske političke vlade nakon svakih novih izbora ostavljaju iza sebe sve negativnije tragove, zadržavaju Hrvatsku pri ili na europskom dnu i prazne Hrvatsku brzinom koja zabrinjava sve razumne izvan političkog vladajućeg sustava.

Demografsko pražnjenje

Demografski su gubici i pražnjenje hrvatskog nacionalnog prostora, kako god tko hoće priznati, prihvatiti ili negirati najveće izvršne vladine negativnosti, a počeci demografske supstitucije hrvatskog prostora prošle i početkom ove godine samo su očekivani nastavak dugogodišnjih negativnih trendova. Prema njima se i prema ostalim demografskim parametrima u egzaktnoj formi primarno mjeri izvršna uspješnost, ali istovremeno i potvrđuju sve negativniji tragovi vladanja nakon svakih novih izbora i samo formalnih promjena i to kad se općenito već misli kako su još veće negativnosti nemoguća misija.

Posebno to vrijedi za podatke o prirodnom padu hrvatske domicilne populacije (više umrlih nego rođenih), koji sami po sebi i bez siline iseljavanja i početka supstitucije hrvatskog državnog prostora u ovakvim brojevima priloženim u tablici izazivaju zabrinutost kod svakog svjesnog značenja strateške nacionalne problematike. Za vrijeme djelovanja isključivo političkih vlada Hrvatska je nakon 2000. godine samo prirodnim putem izgubila više od 250.000 stanovnika! Prolaskom vremena i političkim se izmjenama vladavina trendovi nisu zaustavljali, već samo ubrzavali, ali se zato pojačavala do maksimuma retorika o silnim naporima koji se ulažu u zaustavljanje demografske kataklizme. Ovakvi gubici su nemjerljivi s bilo kojim drugim, a uspješnosti o kojima se gotovo svaki dan nastoji progovoriti prema ovome ne postoje.

Zato su tragovi političkog upravljanja Hrvatskom sve negativniji iako još postoje vjerovanja kako ne može biti gore.+

 

PREDSJEDNICI VLADE RH VRIJEME VLADANJA PRIRODNI PAD UDIO
Ivica Račan 27.1.2000. – 23.12.2003. -37.899 14,8
Ivo Sanader 23.12.2003. – 6.7.2009. -50.453 19,8
Jadranka Kosor 6.7.2009. – 23.12.2011. -22.475 8,8
Zoran Milanović 23.12.2011. – 22.1.2016. -49.528 19,4
Tihomir Orešković 22.1.2016. – 19.10.2016. -10.504 4,1
Andrej Plenković 19.10.2016. – -84.580 33,1
Ukupno 27.1.2000. – 31.5.2021. -255.439 100.0

Autor:Stjepan Šterc / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.