Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

‘Peđa Grbin je zarobljen starom matricom jugokomunističke ideologije, a Milanović kompleksnija ličnost nego što se čini’, tvrdi Jović

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

Sve je nekako počelo pločom koju su ispred zloglasne Slovenske 9 donijele dvije zastupnice, Marijana Puljak i Dalija Orešković, a na kojoj je pisalo “Ured predsjednika Republike”, s aluzijom da je u taj “klub” u kojemu je stolovao sada pritvoreni šef Janafa Dragan Kovačević, kojemu su se nosile vreće pune novca, zalazio i Zoran Milanović. A onda se Milanović počeo žestoko obračunavati sa svim svojim kritičarima i prozivačima i nije se zaustavio do dana današnjeg.

Dvije je spomenute dame nazvao “samodopadnim narikačama” i provokatoricama te “običnim malim ometačima”, koje skreću pozornost s bitnoga. Za Orešković je još rekao kako je nikakva odvjetnica koja je svojevremeno zalutala na mjesto predsjednice Povjerenstva za sukob interesa.

Onda su se javljali drugi kritičari (i kritičarke) kojima se nije svidjela Milanovićeva reakcija, ali su svi jedan po jedan nalijetali na žestoki volej ljutitog predsjednika. Za Radu Borić je tako rekao kako je frustrirana predsjednica jedne udruge smiješnog imena (Babe), koja nastupa uličnim govorom, tražeći samo sukobe u ime nikoga i ničega, koja se ugurala u politički kadar i u partizanski pokret iz 1945. Svađa se, nastavio je, sa svakim u stilu revolucionarne pravde, držeći sve osim sebe hereticima i “kontrarevolucijom”.

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, osam godina, kaže predsjednik, živi o trošku svih građana, pišući izvješća koja ne valjaju ništa. Gong ga je prijavio zbog sukoba interesa pa je i on dobio ekspresni odgovor: To je udruga koja glumu neovisnost, a iz nje se stalno pretrčavalo u SDP. Njezine aktiviste nazvao je kruhoborcima koji jedu tuđi kruh. Nisu ostali pošteđeni ni SDP-ovci Ranko Ostojić, Sabina Glasovac i Peđa Grbin, za kojega je rekao kako je bio njegov štićenik, kako ne može složiti rečenicu i kako je on loš izbor za stranku.

Za Jutarnji list, koji je u najvećoj mjeri davao prostora njegovim kritičarima i koji je napisao kako on “sramoti sebe i građane”, rekao je kako je u kandžama odvjetničkog ureda kojega nije briga za novinarstvo, nego za profit i politički utjecaj. Sveprisutni i svepitajući Žarko Puhovski dosta je slikovito Milanovića nazvao “kaktus mimozom”, aludirajići, s jedne strane, na njegovu osjetljivost i, s druge, na oštrinu pa ni njemu nije ostao dužan. Proglasio ga je najgorim analitičarom, propalim političarom i nečasnim svjedokom protiv hrvatskih sveučilištaraca 1972. godine

U ovim je polemikama Milanović ostao nekako usamljen. Mediji su uglavnom na strani njegovih kritičara. U blažim tonovima ističe se nediplomatičnost i neprimjerenost njegovih istupa, zamjera mu se brutalno vrijeđanje, prelazak granica, a u nekim oštrijim kvalifikacijama seksizam, bjesnilo, pa i mahnitost. Pronađen je i čovjek “koji je Milanovića doveo u predsjedničke dvore”, a koji je sa zatvorenim Draganom Kovačevićem, navodno, osnivao nekakvu udrugu.

HTV je promptno ravno u središnji Dnevnik doveo gospođe Orešković i Puljak. Plenković svisoka poručuje kako ne zna o čemu Milanović govori, iz Vlade traže ispriku i “stabiliziranje”, a sve se češće spominje i inicijativa za opoziv.

Nije, istina, uobičajeno da se čovjek na tako visokoj dužnosti obračunava sa svima i da svakome odgovara. Gledajući sa strane, doista se može primijetiti određena predsjednikova nervoza kojoj se ne znaju pravi uzroci, osim samog njegova karaktera. Nekako se uobičajilo da se u politici iskrenost i otvorenost smatraju manom. A Milanović djeluje zaista krajnje otvoreno i iskreno i ne može se reći kako u ocjeni pojedinih institucija i pojedinaca nije u pravu.

Možemo slobodno reći, a to i nije neka novost, kako je ova zemlja opterećena mnoštvom ideologiziranih udruga i državnih tijela koja ne služe ničemu osim proizvodnji moralne panike i stjecanju nezasluženo visokih plaća i honorara. Karakterizira ih ljevičarska, revolucionarna isključivost. Rekao je Milanović bobu bob, a popu pop. Otvorio je do kraja karte i rekao ono što misli, onako u svom stilu.

Deplasirano je govoriti o seksizmu u njegovim istupima jer nije aludirao ni na čiji fzički izgled i spolnost. Zar se seksizmom može okarakterizirati svaka polemika sa ženama? A izraz “narikače” treba shvatiti metaforički. Narikače su, naime, žene koje nariču nad tuđom tragedijom, više da ih se zapazi nego zato što su žalosne.  U svim ovim prepucavanjima i zakucavanjima u drugom je planu ostalo ono bitno za ovu zemlju, pa i ono puno važnije što je zadnjih dana govorio i za što se zalagao sam Zoran Milanović.

Pozadina ovih rasprava je u Milanovićevu stavu prema “aferi Janaf”, za koju smatra da su Vlada, obavještajne službe i osobno Andrej Plenković o njoj na vrijeme morali znati jer je riječ o prvorazrednom pitanju nacionalne sigurnosti. I napadi na njega dijelom su motivirani baš obranom Vladine pozicije, što naročito vrijedi za provladine medije kojih je sve više i koji tu svoju privrženost sve otvorenije demonstriraju.

Zanimljiv se obrat dogodio u javnoj percepciji. Najžešći Milanovićevi kritičari one su stranke i pojedinci koji su navijali za njega u predsjedničkoj kampanji, dok ubire sve veće simpatije onih koji su bili za Kolindu Grabar-Kitarović ili za Škoru. Petar Božić (ne znam je li to pseudonim ili pravo ime), čitatelj jednog portala, ispod jednog je članka napisao: Predsjednik mi je sve draži. Za susjednim stolom u Hajdučkim vrletima, gore na Blidinjskom jezeru čujem čovjeka koji u svom društvu tvrdi da je Milanović trenutno “najnacionalniji političar” i osjećam kako je to prilično široko rasprostranjen osjećaj.

Kad je stupio na prijestolje, oduševio je “ljevičare” i razljutio “desničare” jer je pobjegao iz Okučana vidjevši majicu s pozdravom ZDS i jer je iz ureda maknuo bistu Franje Tuđmana, a s njom i biste svih povijesnih ličnosti itd.

Međutim, Milanović je kompleksnija ličnost nego što se misli. On doista želi biti predsjednikom svih građana i nipošto nije u nacionalnom smislu ravnodušan. Snažno se, već na inauguraciji, distancirao od SDP-a ne pozvavši tadašnjeg predsjednika Davora Bernardića, koji je pokušavao preuzeti zasluge za njegovu pobjedu. A kako se identificirati s Peđom Grbinom, novim predsjednikom ove stranke, koji bi izbacio vjeronauk iz škola, koji ne bi položio vijenac na grob prvoga predsjednika, kojemu nisu svi totalitarni režimi isti, kojemu je zvijezda petokraka na riječkom neboderu tek umjetnička sloboda, koji je uopće zarobljen starom matricom jugokomunističke ideologije, kao i svi njegovi suradnici.

U Gatima je, na obilježavanju 78. godišnjice četničkog pokolja, ponosno izjavio kako mu domovina znači puno te kako sada imamo državu, zbog čega se to što se dogodilo prije sedamdeset i osam godina više ne može ponoviti. Nije spreman podržati ulazak Bosne i Hercegovine u NATO-savez jer je neuređena država, a kad nekoga podržiš, preuzimaš i odgovornost za njega. Sustavno upozorava kako je zulumćarski odnos prema Hrvatima u BiH, koje se nastoji pretvoriti u manjinu, ozbiljan problem.

Za Vladu RH će reći da je u ovom pitanju lijena i nezainteresirana. Iako je i sam za kupnju američkih borbenih zrakoplova, vrijeđa ga, na crti vlastitog ponosa, ma koliko to bilo nediplomatski, kad nam američki državni tajnik “uvaljuje avione”. Desnici će se svakako svidjeti, a ljevicu zgroziti, njegov stav prema određenim civilnim udrugama, aktivistima i aktivistkinjama, zbog čega će Oriana Ivković-Novokmet, izvršna direktorica Gonga, reći kako se priključio desničarima koji nastoje rušiti ulogu civilnog društva! Trenutno se Milanović osjeća kao progonjena zvjerka. Može se tješiti time da u pravoj javnosti stoji puno bolje nego u medijskoj, što više govori o stanju medija nego o njemu.

Autor:Josip Jović / 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.