OVAKO SE NEGIRA HRVATSKA DRŽAVA: To se više ni ne skriva! Ovaj potez govori sve!

Autor: Josip Jović

Najbolju i najistinitiju poruku u povodu 25. obljetnice okupacije Vukovara uputile se beogradske “Žene u crnom” defilirajući glavnim gradom Srbije. U svom priopćenju rekle su kako u Srbiji nema političke volje ni moralne odgovornosti da bi se ona suočila s teškim teretom prošlosti. Političke strukture u ovoj državi, kaže se, ostaju zarobljenicima politike koja je dovela do rata i koju sada opravdavaju.

Daleko je to od onoga što misle i govore vodeći političari u Srbiji, pa i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj. Na posljednjem je ispraćaju patrijarha Irineja Aleksandar Vučić istaknuo patrijarhov blagoslov sjećanja na “strašne zločine koji su počinjeni nad ‘krajiškim Srbima'” u Oluji. Polažući vijenac u Dunav za žrtve srpske nacionalnosti, Milorad Pupovac je istaknuo kako je to počast onima koji su “prije ubijeni”, što bi se moglo razumjeti kao svojevrsno opravdavanje agresije.

U povodu ovoga spomendana, nitko iz hrvatskog državnog vrha, nitko osim Gordana Jandrokovića, valjda radi pomirbe i da se koalicijski partner ne bi uvrijedio, nije ni spomenuo velikosrpsku agresiju. Andrej Plenković, kojemu je najvažnije prikazati čvrstinu i dobrobit koalicije, prenaglašavao je gestu svog potpredsjednika Borisa Miloševića i SDSS-a, koji se, eto, smilovao i došao i u Knin i u Vukovar.

Miloševićeva poruka (“nemam dovoljno riječi da izrazim žaljenje”) djeluje iskreno, ali njemu, kao ni Vučićevu izaslaniku Veranu Matiću, koji je u stilu Willyja Brandta kleknuo pred spomenikom na Ovčari izrazivši zgražanje nad zlom, nije bilo ni na kraj pameti ukazati na odgovornost onih koji su rat započeli, koji su rat izazvali, koji su pobili više od tri tisuće Vukovaraca, računajući i nestale, ne razlikujući djecu i odrasle, muškarce i žene, zdrave i bolesne, vojnike i civile, koji su htjeli otkinuti dio hrvatske zemlje, koji su razarali gradove i sela. Ako to i znaju i osjećaju, oni se ne usuđuju izgovoriti nešto u stilu “Žena u crnom” jer se to ne bi svidjelo beogradskim ideolozima i vlastodršcima.

Neka su udarna pera Hanza medije (nomina sunt odiosa) iskazala silnu zabrinutost nad cijenama ulaznica za obnovljeni vukovarski toranj. Ma, naravno, ne radi se o ulaznicama, njima jednostavno smeta taj simbol barbarizma, agresije, otpora i slobode. Umrli prvi branitelj Vukovara Tomislav Merčep ispraćen je najpogrdnijim epitetima: ratni zločinac, dijabolični lik, krvolok, pljačkaš, zapovjednik eskadrona smrti itd. Bojan Glavašević, sin slavnog novinara na Ovčari mučki strijeljanog među dvjesto šezdeset ostalih mučenika, za Merčepa će kazati kako mu ni pakao nije dovoljna kazna i kako je njegovim odlaskom svijet postao bolji! Ne ulazim u presudu ovom čovjeku koji je, nota bene, osuđen po zapovjednoj odgovornosti, ali tako trijumfirati nad smrću čovjeka koji u tom trenutku još nije bio ni pokopan (ne, na taj način nitko u Hrvatskoj ni Miloševića nije ispratio) može biti samo izrazom duboke sadističke mržnje.




Ne samo prema Merčepu. On je ovdje metafora jednog stava prema Domovinskom ratu, prema državnoj nezavisnosti. Piše se ovim povodom, a i bez njega, i o tome kako postoje dvije ravnopravne istine, ona o okupaciji i teroru i ova o zločinima i “etničkom čišćenju”, što je samo racionalizacija negacije i odbacivanja spram projekta samostalne hrvatske države. Izjednačavanje nejednakog, izjednačavanje krivnje samo je prva epizoda. A to se više i ne krije i o tome se više i ne govori u rukavicama.

Na primjer, Pero Kvesić, ostarjeli književnik, svojevremeno Šuvarova desna ruka, ne razumije zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt, jer je “već i sama zamisao bila retardirana i nakaradna”. S oduševljenjem je ovu izjavu pozdravio Dejan Jović, član Savjeta SNV-a (kojega Vlada financira sa 3,5 milijuna kuna), predavač na FPZ-u i na Vojnom učilištu, zbog čega je njegov fakultetski kolega dr. Boris Havel našao za potrebno izraziti gađanje i ispričati se “hrvatskom društvu čije politologe zajedno obrazujemo”.

Odricanje od gospodarskog pojasa, u ime čega?




Nevjerojatnim ekshibicijama i SDP-ova i HDZ-ova vlast dovijale su se svih ovih godina objasniti puku razloge zbog kojih Hrvatska nije proglasila isključivi gospodarski pojas na moru, nego tek zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, koji je jednom prilikom Vladimir Šeks nazvao “čudnovatim kljunašem”. Govorilo se kako je Jadransko more preusko jer je ukupno široko oko sto milja, a gospodarski pojas se proteže na prostoru od dvjesto milja od teritorijalnog mora. Ali tih dvjesto milja je maksimum i zato postoji pravilo crte sredine između dviju obalnih država, odnosno njihovih teritorijalnih mora. Onda su nas uvjeravali da je praktički isto IGP i ZERP.

Pa ako je isto, zašto onda nije gospodarski pojas? A isto nije jer ZERP se, kako objašnjava Tonči Tadić, odnosi na vodu, a isključivi gospodarski pojas nad kojim države imaju suverena prava još i na morsko dno i podzemlje. U pitanju su i granice suverenih prava, koje se moraju znati, bez obzira na to kako bismo onda tim pravima raspolagali. U redu, Hrvatska je možda morala taktizirati u vrijeme kad se trudila postati članicom Europske unije bojeći se da Italija ne stavi svoj veto na ulazak u to društvo.

Ali to opet nema veze s politikom Europske unije koja je u srpnju 2013. upravo preporučila svojim članicama proglašenje gospodarskog pojasa, što nije u suprotnosti sa zajedničkom ribolovnom politikom, i to baš radi zaštite ribljeg fonda. Naravno, i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora daje nam pravo na gospodarski pojas. U svijetu su 152 države proglasile gospodarski pojas, od čega se 22 nalaze u Europskoj uniji, zapravo sve koje imaju izlaz na more, osim Hrvatske i Italije. Ovih je dana i Italija najavila proglašenje isključivog gospodarskog pojasa. Ali Hrvatska i dalje to ne želi!

A suverenitet je nedjeljiv i neprenosiv. Tako piše u Ustavu. Ova država kao da ne zna što bi sa svojim suverenitetom, sa svojom nezavisnošću. Ona kronično boluje od kolonijalnog ili ropskog sindroma, od vječne potrebe da se podređuje drugom, odustaje od vlastitih interesa i imovine, napeto osluškuje što će joj tko reći i prosi milostinju pred tuđim vratima.




Konačno susret na vrhu

Konačno su se, nakon dugih preliminarnih pregovora, sastali predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović. Ne znam jesu li posredovale Sjedinjene Države, ali ovaj je susret izgledao kao svojevremeni susret Jasera Arafata i Šimona Peresa. A bilo je bogme danima hoće-neće. Natezali su se oko toga tko će koga pozvati i tko na to ima primarno pravo, pa onda gdje će se dvoboj i na čijem terenu odigrati, kakav će biti dnevni red itd. Milanović je na koncu pristao otići u goste, izrazivši uvjerenje da su u Banskim dvorima osigurani svi potrebni epidemiološki uvjeti. (Je li se bojao da će ga ondje otrovati?) Razgovarali su o više tema.

Nešto su osudili, a nešto podržali. Osudili su napad na Markovu trgu “koji je imao obilježja terorizma” (ovdje je Plenković izašao kao pobjednik) osudili su “govor mržnje” i uopće sve “neprihvatljive oblike ponašanja u društvu”, a podržali su prava Hrvata u BiH. Sve u svemu, trla baba lan da joj prođe dan. Postignuto je određeno zatišje do nove runde obračuna taština. Publika je sve to pratila s velikim zanimanjem. Još samo da je Milanović prihvatio Plenkovićev prijedlog o basket meču s deset poena fore, ili da je Milanović ponudio protuprijedlog, na primjer boksački meč, s obzirom na to da on u tome ima određenog iskustva iz mladih dana, spektakl bi bio zajamčen, Arena bi bila pretijesna, menadžeri bi došli na svoje.

Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.