Foto: Pixabay

OTIŠLI TRBUHOM ZA KRUHOM: Mnogi se nisu vratili! Nazivali su ih protivnicima režima i nacionalistima po potrebi

Autor: Stjepan Šterc/7Dnevno

Neumitnost vremena i njegova sve veća brzina prolaska ne ostavljaju nam puno prilika za povrat izgubljenih iluzija, zamišljanih slika budućnosti, zaboravljenog idealizma, neostvarenih nada, stalnih vjerovanja, neispunjenih želja i naročito prošlih dana punih topline, sunčeva sjaja, unutarnjeg zadovoljstva, duhovnog bogatstva i nikad zaboravljene potrebe za popravkom krivih koraka, odluka i usmjeravanja.

Nema ih puno, ali se one uvijek pružaju kad postoji spremnost prihvaćanja stvarnosti, drugih oko sebe i njihovih osnovnih životnih i egzistencijalnih potreba. Jednostavna filozofija svakodnevice i poimanja osobnih potreba koju uvijek, ali u pravilu uvijek poremeti, promijeni ili usmjeri drugačije politički sustav koji upravlja hrvatskim društvom i prostorom. Upravljanje Hrvatskom na takvu jednostavnu svakodnevicu djeluje kao usud, nešto slično kao i odlasci iz Hrvatske koji su uz ratna i poratna stradavanja trajnost koja s prolaskom vremena ne prolazi.

Više od pedeset godina već je prošlo od gastarbajterskih odlazaka iz Hrvatske, privremeno na rad uglavnom u Njemačku, gotovo trideset od prelaska trnovitog ratnog puta prema slobodi, gotovo dvadeset godina od formiranja samo političkih stranačko/partijskih vlada i ide već osma godina od ulaska u toliko željenu Uniju, a slike se prošlih dana ponavljaju kao na filmu. Festival povijesti filma s promjenama tehnike snimanja, mladolikim akterima i istim razgovorima, objašnjenjima i sadržajima koje i danas slušamo i gledamo gotovo u nepromijenjenom obliku u našem okruženju. Samo je scena drugačija uz istu režiju, iste ili slične razloge odlazaka i ista politička tumačenja pravovjernosti.

Romatizam šezdesetih

Šezdesete su godine prošlog stoljeća bile u svjetskoj i europskoj povijesti poput mitskih vremena opjevanih u pjesmama, razloženih u udžbenicima, dokumentiranih u filmovima i zadržanih u mislima svih koji se još mogu prisjećati njihova antologijskog značenja. Čovjek je poletio prema Mjesecu i prohodao nepoznatim, vodio se Vijetnamski rat, ubijen je J. F. Kennedy, studenti su pokrenuli pobune, prosvjedi su protiv sustava bili normalnost, djeca su cvijeća bila nositelji ljubavi i promjena, dogodio se nezaboravni Woodstock, Lennon je izveo “Give Peace a Chance”, Dylan je najavio “The Times They Are a-Changin”, Willy DeVille je izveo antologijsku “Across The Borderline”… Vremenska udaljenost nije promijenila značenje, dohvaćeni idealizam i mistiku zbivanja, niti vrijeme može “dati šansu” zaboravu.

A Hrvatska? Pritisnuta u okvirima čvrstog zagrljaja bivše političke, društvene i prostorne zajednice zvane ni manje ni više nego republika, socijalistička i federativna (sve same poželjne kategorije iz buntovnih šezdesetih), već na samom početku sedamdesetih doživljava Proljeće, godine 1971. Nimalo ne zaostajući za buntovnim studentskim s kraja šezdesetih, hrvatski su studenti na valu traženja većih sloboda samo nastavili započeto u svijetu.

Ne treba zaboraviti kako je antologijski film “Jagode i krv” o studentskoj pobuni na američkom sveučilištu (u originalu “The Strawberry Statement”) snimljen samo godinu dana prije, i to s izvedbom u završnici filma mitske Lennonove “Give Peace a Chance”. Razlika ipak postoji i nju određuje totalitarnost bivše političke zajednice koju su hrvatski studenti željeli svojim buntom pokazati i protiv nje se izboriti.

Zato i nisu proglašeni vjesnicima promjena, sloboda i novog uređenijeg društva poput američkih im kolega, već nacionalistima, rušiteljima poretka i svim mogućim negativnim atribucijama smišljenim u partijskim školama. Zatvarani uz lažna svjedočenja stvarnih podanika tadašnjeg totalitarizma iz svojeg studentskog okružja, vječno su ostali društveni izopćenici, neovisno o političkim promjenama u Hrvatskoj. Za razliku od lažnih režimskih svjedoka koji postaju javni uglednici novih sustava i dodatna potvrda iste nasljedne političke režije. Iako se vremena mijenjaju, a s njima ljudi, događaji i pogledi, zarobljenost Hrvatske nasljednim generacijama s prihvaćanjem europskog prostornog okvira umjesto jugoslavenskog i usud odlazaka ostaju isti.

Gastarbajterska stvarnost

Nimalo buntovne šezdesete nisu utjecale na popuštanje totalitarnog ustroja u okviru bivše zajednice nazovimo republika pa nije to potvrđivalo ni konačno otvaranje granica prema tada mrskoj kapitalističkoj Europi. Danas bi to nasljednici nazvali otvaranjem granica, slobodom kretanja, tržištem radne snage, ostvarivanjem ljudskih prava i slično, a tada su to službeno statistički navodili samo kao privremena ekonomska emigracija ili radnici na privremenom radu i inozemstvu.

Političku pozadinu malo je tko spominjao, a još manje kako se upravo iz Hrvatske iselilo najviše gastarbajtera i najviše ih je zamijenilo privremenost s trajnim odlascima. Tragovi se gastarbajterskih odlazaka vide u demografskoj slici i danas, a praznina ruralnih prostora koja se širi Hrvatskom poput plimnog vala postaje sve veća, učestalija i tužnija. Nazivali su ih pogrdno gastarbajterima i brojnim drugim nepodobnim kategorijama, bili su protivnici režima, nacionalisti po potrebi i prema njima su usmjeravali sve svoje frustracije življenja u totalitarizmu.

Primitivci, neobrazovane seljačine, katolički klerikalci, hrvatski nacionalisti i još puno sličnih terminoloških su konstrukcija primjenjivali kako bi se ostalom svijetu koji je ostao u zajedničkoj totalitarnoj tvorevini prikazali izrazito velikim negativcima. Hrvatsku je gastarbajtersku stvarnost pojačavala i njemačka realnost u prvim godinama prilagodbe, radnih izazova, socijalne odvojenosti, stambenog zbrinjavanja i puno još drugih izazova u novoj sredini.

Pritom je razdvojenost od obitelji u Hrvatskoj bio vjerojatno i najveći gastarbajterski izazov, jer sve su ostale izazove tijekom godina svojom voljom, idealizmom, zadržanim identitetom, snagom, radnim navikama i odgovornošću jednostavnije rješavali. Malo je bilo afirmativnih napisa o gastarbajterskim izopćenicima i tek su dokumentarni filmovi hrabrih autorskih pristupa pokazivali gastarbajtersku, a s njima i društvenu i političku i totalitarnu stvarnost tog vremena. Rijetkih znanstvenih radova bilo je tu i tamo, a znanstvenih skupova nikad.

Ciljani neprijatelj

Upravo je ovih dana u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu programa Zagreb filma u dvorani Gorgona u dokumentarnom bloku “Tranzcijie, migracije, gastarbajteri” prikazano pet dokumentarnih filmova iz gastarbajterskih vremena: “Halo Muenchen” K. Papića iz 1967., “Ljudi na točkovima” R. Sremeca iz 1963., “Specijalni vlakovi” K. Papića iz 1971., “Dernek” Z. Tadića iz 1975. i “Gastarbajter” B. Žižića iz 1977.

Rijetki su trenuci u kojima je moguće iz onog vremena doživjeti gastarbajtersku i ostalu društvenu i političku stvarnost jako nalik na današnju. Kroz umjetnički autorski doživljaj, umjetničko viđenje redateljice Katarine Zrinke Matijević i umjetničko voditeljstvo Mirande Herceg. Hvala im svima, kao i prisutnim studentima, za doživljaj stvarnosti i nakratko povratku u gastarbajtersku priču. Rijetkost, stručnost i iskrenost takvih doživljaja vodi nas na idealistički put prema gastarbajterskom romantizmu.

Romantizam nije samo smjer u književnosti i umjetnosti i odraz u filozofiji, ekonomiji i drugim znanostima nego i maštanje, sanjarenje i po puno obilježja idealizirani način razmišljanja, života, nadanja i općenito vjerovanja u često poželjne, ali i nedostupne vrijednosne zamišljaje. Takav je i vječni gastarbajterski san o povratku svojim korijenima i prostorima, svojim identitetskim vrijednostima u svojoj zemlji i svojim obiteljima. San koji nikad ne prestaje, nikad ne slabi, san koji nosi samo vrijednosne poticaje i koji se vrlo često izvan gastarbajterskih i danas iseljeničkih okvira ponekad i ne razumije.

Zatucani primitivci

Tko su oni uopće bili? “Zašto ih nismo razumjeli? Jesmo li štogod od njih naučili? Koliko li pitanja trebamo postaviti kako se sve ne bi ponovilo? I konačno: je li to naš povijesni usud koji ne možemo izbjeći? Ponosni na svoj hrvatski identitet i na posebnu priliku u kojoj ga mogu pokazati. Gastarbajteri? Primitivci? Zatucani…? Ništa od toga. Oni su Hrvati koji su uspjeli u novoj sredini i koji stalno sanjaju o zemlji svojih očeva. I čija su oni budućnost? I Hrvatska, ako ih želimo razumjeti.

Ponekad se mislima vratim u šezdesete kad je cvjetalo stotine cvjetova, kad je razdraganost štafetom bila dio političke doktrine i potvrda demokracije, kad su bratstvo i jedinstvo bile vrijednosti u koje se ne sumnja, kad su otvorene granice prema mrskoj Europi i njezinu nakaradnom sustavu kao dokaz širine, kad nije bilo ozbiljnih izbora, kad smo svi trebali misliti isto… kad se odlazilo uglavnom samo iz Hrvatske.

Privremeno, najdulje na godinu dana. Sjećam se svojih roditelja i ostalih. Bili su mladi, odlučni i nisu sumnjali u nepoznatu zemlju Njemačku. Kao uostalom ni današnja mladost, koja ih slijedi kako bi se jednoga dana vratila. Barem kao starci, da još jednom osjete i vjetar i sunce i kišu i mirise zemlje koja ih nije razumjela, ali koja je duboko u njima. Ista želja, iste vrijednosti i nikad dočekan povratak. Jer je Hrvatsku jednostavnije voljeti iz druge zemlje. I jer su za Hrvatsku već bili otpisani. Govorili su ‘gastarbajteri’, zatucani primitivci, neobrazovani ruralci, antikomunisti, klasni neprijatelji… Ništa lijepog.

Ne vraćajte se više i šaljite nam samo doznake. Jako sam šezdesetih i kasnijih godina volio gastarbajtere jer su bili moj svijet nade i jer su znali kako se gradi radom, vjerom, skromnošću, uvažavanjem nove sredine i hrvatskom osobnošću. Zato su i uspijevali i zato su ih tamo razumjeli.” I nije to bio jedini san. San o povratku u zemlju koju su samo fizički napustili odlaskom u novi drugačiji i uređeniji svijet. Uvijek se poput iluzije ili neostvarenog sna zamišljalo svoju zemlju uređenu poput nove i novu s obilježjima svoje. Dočekati uređenu Hrvatsku stvaranu na preteškom putu oslobađanja od agresije nisu uspjeli ni svi oni koji su ostali i svojim idealizmom, snagom i osobnom hrabrošću podizali temelje nove hrvatske uređenosti. San o uređenosti uvijek ostaje isti.

Prisjetiti se valja zato nezaboravne pjesme Petra Preradovića “Putnik” i njegovih zamišljaja hladnih vjetrova, praznine i povratka.
“Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.
Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!”

Nikad se nije progovorilo o gastarbajterskoj priči na znanstvenom skupu, nikad nisu potraženi odgovori na brojna pitanja, nikad im nije pružena zahvala i nikad gastarbajteri i ostali hrvatski iseljenici nisu približeni hrvatskom društvu i prostoru. Prvi put ovih dana Fakultet hrvatskih studija i Hrvatsko katoličko sveučilište organiziraju znanstveni skup “Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma” uz potporu Konrad Adenauer Stiftunga i Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Možda ćemo ih nakon ovog skupa bolje razumjeti i prihvatiti njihov romantizam kao vrijednost?

Autor:Stjepan Šterc/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.