OTIŠAO JE NA MODRO NEBO IZNAD ZAGREBA! Anegdota koja otkriva Bandićevu veličinu: Ovako je on rješavao probleme!

Nikad nije znao stati niti je mario za prolaznost vremena, još manje za trajnost i kratkoću dana i noći, a ponajmanje za mir svakodnevice i potrošenu snagu. Brzina kojom je vozio nije se mogla slijediti niti se potrošnja goriva mogla kontrolirati, niti je njegovo okruženje moglo odustati putem.

Bio je to put mokrim i blatnjavim ulicama predgrađa, onima kojima antologijski pjevaju mitski “prljavci”.

“A sad laku noć, tebi Zagrebe, ne, ne budi ko’ djevojka.
Ti plešeš uvijek s krivim momcima
s finima, s Tuškanca.
Ne srami se sad naših cipela
sa njih kaplje krv i blato predgrađa
pa kad se svoj gospodi daš,
zadnji ples je valjda naš.”

(Prljavo kazalište, Laku noć, Zagrebe, S vremena na vrijeme,
Zagreb, 1996.)

Poput pjesme, zaželio je laku noć Zagrebu i otišao na “modro nebo iznad Zagreba”, kako su za odlazak svojih muzičkih prijatelja nezaboravno ispjevali na krilima veliki majstori (Srebrna krila, Na modrom nebu iznad Zagreba, The Platinum Collection, Zagreb, 2007.) I nije se sramio ničijih cipela niti blata predgrađa. Vozio je svojom brzinom i svoje utrke i šest je puta ostavljao usporenu pratnju iza sebe u stalnoj nadi konačnog završetka. Vozeći posljednji počasni krug i odlazeći na “nebeske te ravnice” s porukom pobjednika -Zagreb voli nas. Tko uopće može više voziti šest puta počasni krug ili ostaviti toliko tragova na zagrebačkom asfaltu ili podići Zagreb na svjetsku prijestolnicu božićnih dana?

Zbunjeni protivnici

Dugim je trajanjem ostavljao u nevjerici sve igrače zagrebačkih političkih utakmica, zbunjivao svu domaću političku samoproglašenu struku svjetskog glasa malo čujne intonacije i slušnosti, povećavao protivničku brojnost svakom novom pobjedom, podizao elitističke frustracije umišljenim veličinama i tek kad su svi pomislili kako mu je kraj po njihovim željama, otišao je brzinom kojom je stalno i vozio. Spuštena je zavjesa, protivnici mogu odahnuti i tek sada pokazivati svoju veličinu i svoju retoričku snagu teškim riječima, jer u izravnom uličnom haklu nisu imali šanse protiv velikog majstora malonogometnog uličnog driblinga, kojeg su uvijek znali cijeniti veliki zagrebački hakleri iz predgrađa.

Tamo gdje je “duša, srce, a i glas”. Tamo gdje je Zagreb imao nas.

“A, sad laku noć, tebi Zagrebe,
vama skitnice sve.
Radi tebe smo prošli uvrede
pa sad’ psujem za sebe.
Nisi ti sad ništa bez nas,
tko ti je duša, srce, a i glas
pa kad sve to znaš,
ne srami se sad’ nas.”

(Prljavo kazalište, Laku noć, Zagrebe, S vremena na vrijeme,
Zagreb, 1996.).

Susreti su nam bili rijetki, druženja slučajna, suradnja u velikoj brzini usputna i puno je toga upućivalo na iluziju stvarnog razumijevanja težine problematike koja danas vjerojatno i ponajviše opterećuje Hrvatsku. Nisam bio u pravu niti sam mogao zamisliti ozbiljnost promišljanja, a još manje rezolutnost postupanja. Odigrao je veliku utakmicu i ni jednim svojim potezom nije pokazivao nerazumijevanje, sumnju, protivljenje ili tako često u Hrvatskoj prisutnu političku slabost odlučivanja. Upućen više nego što sam mislio, znao je već u prvom dodiru s loptom kamo je treba usmjeriti i kako gledateljstvu pokazati vještinu.

Primjer drugima

Riječ je, naravno, o demografskoj gradskoj i državnoj problematici i ozbiljnom početku njezina rješavanja. Nikad se takve utakmice ne trebaju zaboravljati niti bi ih trebalo negirati bez obzira na različite udaljenosti, boju dresova, zamišljenu pripadnost i potrebnost bodova za opstanak u ligi. Nikog ne određuje govor drugih o nama niti nas samih o sebi, već postupanje prema drugima, a pogotovo prema svima onima oko nas koji pomoć u svojoj slabosti trebaju. Već je na prvi poziv uredu gradonačelnika s najavom teme dogovoren sastanak. Održan je nekoliko dana nakon poziva.
“Milane, upoznat si s težinom problematike i svim demografskim negativnostima koje su zahvatile Hrvatsku. Ti si na čelu glavnog grada zemlje koja mirno promatra svoj demografski nestanak i kreni. Pokaži ulogu glavnog grada i gradskim primjerom otvori put ostalima.”

“Znaš kaj? Nemamo mi kaj o tome razgovarati.”

Nevjerica i šok već na samom početku, već kod prvog dodira s loptom. Nisam znao kuda pogledati niti kako nastaviti. Nastavio je on.

“To ti je najvažnija problematika u državi. Krećemo.”

Gledam, slušam i ne vjerujem. Odmah donosi odluku o ustroju Gradskog ureda za demografiju, a s vremenom i niz poticajnih demografskih mjera za obitelji s brojnijom djecom. Nakon toga sreli smo se samo još jedanput, ali ovo je ostala trajnost i spoznaja kako je vozio svoje utrke i na čemu je temeljio svoje pobjede.

“Na modrom nebu iznad Zagreba,
na nebeskim tim ravnicama
jedna zvijezda samo za vas sja.
Čuva vas vječno plava zvijezda sjećanja.”

(Srebrna krila, Na modrom nebu iznad Zagreba, The Platinum
Collection, Zagreb, 2007.).

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.