OPET MOŽE BITI KRVAVA DRINA Da je 1990. godine umjesto Franje Tuđmana izabran Mesić, ne bi bilo Domovinskog rata u njegovom konačnom obliku

Autor: Boštjan Marko Turk

Sjećam se 5. kolovoza 1995., prije 25 godina. Bio sam u grupi od osmero ljudi koji su dio ljeta iskoristili za vožnju biciklom kroz zemlje Srednje Europe, sve do Poljske. Da bismo saznali što je novo, uključili smo radio negdje u Slovačkoj. Iznenadila nas je vijest koju nitko nije očekivao, pa ni Lojze Peterle, premijer Slovenije (1990.-1992.) i ministar vanjskih poslova (1993.-1994.)koji je biciklirao s nama. Hrvatska vojska nalazi se neposredno ispred grada Knina, izvijestio je radio, a pad Srpske Krajine samo je pitanje vremena. Tada smo se svi čudili kako je Zagreb uspio u tako kolosalnom vojnom podvigu. Očekivali smo kakve će biti posljedice, što će učiniti Milošević i kako će Srbi uopće reagirati.

Četvrt stoljeća kasnije već je moguće napraviti utemeljenu sintezu događaja. Prvo što možemo reći je da bi se „Oluja” danas teško dogodila, u 2020. to bi bio nemoguć pothvat. Prvobitni udarac već je zadao jedan od predsjednika Republike kada je 2000. godine umirovio 11 generala (7 plus 4). To je učinio jer su javno prosvjedovali protiv linča Domovinskog rata.

Kao što znamo, Domovinski rat zaključen je ratnim operacijama „Bljesak” i „Oluja”. Mesića je dobro primio lijevi dio javnosti rekavši da gradi slobodniju i liberalniju Hrvatsku. Ovi ljudi dapače nisu bili svjesni gluposti koje su govorili. Naime: da je 1990. godine umjesto Franje Tuđmana izabran Stjepan Mesić, ne bi bilo Domovinskog rata u njegovom konačnom obliku, odnosno onih operacija koje su za cilj i rezultat imale cjelovito oslobođenje Hrvatske. Prisjetimo se povijesnih činjenica: kao predsjednik predsjedništva SFRJ Mesić je jedini podržao manevre JNA krajem lipnja i početkom srpnja 1991., a četiri godine kasnije brutalno je osudio operaciju „Bljesak”, bez koje ne bi bilo „Oluje”, a bez njih dviju ne bi ni današnja Hrvatska – bila Hrvatska.

Oni koji su pozdravili Mesićevu „liberalizaciju” domovine nisu bili svjesni da – ako bi bilo prema Mesićevoj volji, Hrvatska uopće ne bi postojala. Postojala bi podijeljena; najvjerojatnije bi u Daytonu (1995.) dobila status kakav danas ima Bosna i Hercegovina, a to je savez kantona. Unutar Hrvatske postojale bi „krajine” (nekoliko njih) koje bi imale isti položaj kao Republika Srpska u BiH. Bile bi autonomne.

Kako je i danas slučaj s BiH, Hrvatska bi bila stalan izvor sukoba koji bi se, poput BiH, proširili daleko izvan granica zemlje i regije. Situacija bi bila nepodnošljiva. Da je Hrvatska takva kakva jest, posljedica je dvaju čimbenika: proklamiranja neovisnosti i izvedbe Domovinskog rata, koji je većinom dobiven u godini raspada Sovjetskog Saveza (1991.-1992.), i političara koji je kao predsjednik RH shvatio ovu dijalektiku i virtuozno je doveo do pune realizacije. Njegovo ime s pravom krasi najveću i najnoviju zračnu luku u državi.

Upravo ono što se događa u BiH omogućava razumijevanje jednog od ključnih unutarpolitičkih problema s kojima se Hrvatska danas suočava. O čemu je zapravo riječ? Tribunal za ratne zločine za područje bivše Jugoslavije u Haagu doista je osudio glavne aktere u genocidu i drugim zločinima u BiH. Tako će većina dočekati svoj kraj iza rešetaka, ako već nisu stigli do toga (Slobodan Milošević). No, to nije problem. Ti su ljudi suđeni na način koji je podrazumijevao teške hipoteke. Pobliži pogled otkriva suštinsku analogiju između figura Karadžića, Mladića, Miloševića, pa Zdravka Tolimira, Vujadina Popovića, Ljubiše Beara i drugih na jednoj strani te nositelja jakobinskog terora u Francuskoj revoluciji na drugoj. Konkretno, sličnost se pokazuje između njih i vođe jakobinske frakcije, Maximilliena Roberspierra.

Čak i ako nabrojani ljudi potječu iz različitih kultura, jezičnih područja i, ne najmanje bitno, različitih stoljeća, oni imaju nezamjenjiv zajednički nazivnik. Roberspierra su vođe revolucije iskoristili da sa scene ukloni najvažnije ličnosti prošlog sustava (tzv. „ancien régime“): kralja, kraljicu, vojvodu Filipa Orleanskog i druge. Kada je situacija eskalirala zbog opće oskudice i krize koja je potresla postmonarhičku Francusku, vođa jakobinaca proglašen je žrtvenim jarcem i obezglavljen – zajedno s nekim istomišljenicima. Krvavi princ revolucije završio je svoj život pod oruđem koje je koristio za promidžbu revolucije, pod giljotinom, ali revolucija je živjela dalje. Roberspierre je upotrijebljen tek za obavljanje prljavih poslova, a zatim je uklonjen na hladnoću.

Osuđenici Haškog suda srpskog porijekla bili su svjetski poznati po realizaciji ideje o Velikoj Srbiji na jakobinski, Roberspierreov način. Kad su obavili prljavi posao (uključujući Miloševića), stavili su ih na hladnoću (u Haag jer je 21. stoljeće civiliziranije od 18.). Ideje koje su provodili opstale su, čak i više, ojačale su. Baš kao što je francuska revolucija stvorila francusku državu, tako je i nasilje tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji stvorilo Republiku Srpsku, a omogućilo je i procvat političke klase koja Srbijom vlada već 30 godina. Današnja Srbija povezana je s ratovima na području SFRJ na analogan način, kao što je moderna Francuska povezana s državnim udarom krajem 18. stoljeća. Pročitajte samo: Françoisa Fureta i„Prošlost neke iluzije”. Poslije idite vidjeti Beograd.

Na vlasti je tamo Aleksandar Vučić, nekadašnji Miloševićev pionir, danas provoditelj politike koja se oblikovala u kasnim 80-ima. Vučić je čak sudjelovao u projektu krvave realizacije Velike Srbije, ako je vjerovati videozapisima na YouTubeu (Vučić govori u Glini) i svjedočenju njegovih „kolega”, primjerice četničkog vojvode Vojislava Šešelja.

Roberspierre je želio počiniti samoubojstvo neposredno prije uhićenja, baš kao i njegovi suradnici. To znači da nije požalio ni za čim. Haški osuđenici nikada se nisu pokajali zbog svojih postupaka, naprotiv: pogledajte samo slučaj Vojislava Šešelja. Čak je vrijeđao sud na način koji u povijesti nema primjera.

Anders Breivik ubijao je uvjeren u ekskluzivnost svoje istine. Zadnja riječ koja mu je pala na pamet bila je kajanje. Na sudu se – suprotno tome – definirao kao nepokolebljiv neonacist i fašist: smatrao je dalje da ozbiljnija teroristička organizacija mora uzeti u obzir uspjehe al-Qaede Osame Bin Ladena i slijediti je. U Manifestu koji je prije zločina slao na mnogobrojne adrese spomenuo je terorističku jedinicu Škorpioni kao poseban primjer na koji se i osvrnuo i tijekom suđenja. Škorpioni – kako znamo – bili su srpska vojna postrojba. Osnovani su tijekom agresije na Hrvatsku 1991. godine, odlukom srpske državne sigurnosti („kumovi” su bili Franko Simatović i Jovica Stanišić), i to uz blagoslov državnog vodstva. Za to vrijeme i kasnije jedinica je počinila mnoge ratne zločine, od kojih je najpoznatiji bio strijeljanje srebreničkih civila u Trnovu (1995.). Eksplicitni video o tome prikazan je tokom suđenja Slobodanu Miloševiću.

Nacisti koje je Breivik toliko uvažavao nisu se kajali. Članovi Škorpiona također nisu požalili. Svećenik koji je blagoslovio pripadnike postrojbe prije nego je ona išla ubiti šest Trnovčana (među njima i maloljetnike), nije se ispričao. Srpska pravoslavna crkva također se do danas nije ispričala – ni u njegovo ni u svoje ime.

U Nürnbergu je nacizam suđen i osuđen: poslijeratna Njemačka također je dosljedno provodila denacifikaciju. No, u Haagu su osuđeni samo najizloženiji počinitelji, i to ne svi. Franko Simatović i Jovica Stanišić 2013. godine čak su oslobođeni. Političke formacije i ideologija uspostavljena od strane Miloševića i inkriminirana u godinama 1991.-1995. preživjeli su netaknuti, štoviše, ojačali su se i spremni su za novi sukob. Četničke jedinice okupile su se u Višegradu pjevajući: „Bit će opet pakao i krvava Drina, evo silaze četnici sa srpskih planina” (videosnimci objelodanjeni u emisiji Bujica, 20. ožujka 2019., emisija s profesorom Josipom Jurčevićem). Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik učinio je još jedan korak naprijed: provokaciju je izazvao hiperboliziranjem (pretjerivanjem) broja žrtava Jasenovca, koji je on osobno procijenio na 700.000 ljudi, većinom Srba. U isto vrijeme proglasio je svakog Hrvata krivog za imaginarni broj stradalih. Tako je zločin prenio na bilo kojeg građanina Republike Hrvatske, uključujući djecu koja započinju s osnovnom školom.

Zapadna civilizacija dosegnula točku u kojoj se može osuditi, sankcionirati i neutralizirati bilo koja ideologija koja se pokazala zločinačkom. To je posebno potrebno u slučajevima kada njezini predstavnici pokazuju psihopatološki stav prema žrtvama. Nacisti, Breivik i srpski osuđenici u Haagu imaju jedno zajedničko svojstvo. Oni su psihotičan tip nadčovjeka kojem je dopušteno sve u ime ideologije, čak i ubijanje. Ne osjećaju se krivima, pa ne žale i ne ispričavaju se.

Dužnost je hrvatske politike razumjeti znakove vremena i zalagati se za međunarodno sankcioniranje velikosrpskog ekspanzionizma, počevši od Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe.

Ako to ne učini, opet može biti krvava ne samo Drina, nego i nezamisliv broj hrvatskih (bošnjaških) gradova, trgova i sela.

Plenković-Pupovčeva vlast u najvećoj mjeri podsjeća na vladavinu Vladimira Bakarića i Milutina Baltića, ovaj put bez Tita i socijalizma

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.