NE MOŽEMO SE SUOČITI S NADOLAZEĆOM KRIZOM: Odmah moramo promijeniti ekonomsku politiku! Evo što treba učiniti

Autor: Guste Santini

Broj siromašnih građana u Hrvatskoj u vrijeme “sedam debelih krava” broji gotovo četvrtinu ukupne populacije. Socijalna ugroza hrvatskih građana, sa svoje strane, “stimulira” odlazak mladih i obrazovanih mladih obitelji u inozemstvo, kako bi narod rekao, trbuhom za kruhom. Globalizacija, općenito, povećava razlike na relaciji bogatih i siromašnih, i to kako na globalnoj razini, tako i u svakoj zemlji posebno. Eutanazija države blagostanja ubrzava taj proces i to tim brže što je odnosna zemlja manje razvijena.
Cilj je rasprave koja slijedi ukazati na postojeće probleme u Lijepoj Našoj, s jedne strane, i, s druge strane, ukazati, ako se ne promijeni ekonomska politika, na probleme koje će nam donijeti sljedeća kriza, te ću predložiti što nam je činiti.

Europska unija

Velik raspon u stupnju razvijenosti zemalja članica valja identificirati kao snažno ograničenje procesa integracije gospodarstva na jedinstvenom tržištu. Razvijene i učinkovite zemlje bilježe suficit, a manje razvijene zemlje deficit robne razmjene s inozemstvom. Tako manje razvijene zemlje otvaraju radna mjesta u razvijenijim zemljama. Hrvatska kronično bilježi snažan deficit robne razmjene s inozemstvom, koji i dalje uporno raste, što državnoj blagajni donosi dodatne porezne prihode koji joj, sa svoje strane, omogućuju povećanje javne potrošnje i “grijeh propusta”, odnosno propuštanje, da ne kažem ignoriranje, nužnih reformi. Slovenija, iako ima više od 50% veći dohodak per capita, ima manju poreznu presiju od Hrvatske. U Hrvatskoj je porezna presija na razini porezne presije u Njemačkoj koja je najučinkovitiji izvoznik u svijetu i bilježi kronični suficit robne razmjene s inozemstvom. Neću duljiti jer sam u raspravi o hrvatskom poreznom sustavu jasno pokazao kako zemlje koje ostvaruju suficit robne razmjene s inozemstvom izvoze izravne poreze, a zemlje koje bilježe deficit nagrađene su porezima na potrošnju. U hrvatskom slučaju deficit robne razmjene objašnjava fiskalnu izdašnost poreza na dodanu vrijednost.
Kako bi se smanjile razlike na relaciji razvijenih i manje razvijenih članica, uspostavljen je institut kohezivnih/konvergencijskih fondova koji bi trebali ubrzati razvoj manje razvijenih gospodarstava. Čitatelja podsjećam da smo u bivšoj državi imali u primjeni sličan institut koji smo zvali Fond za razvoj nerazvijenih republika i AP Kosovo. Rezultati su bili porazni i sveli su se na rasipanje ionako oskudne akumulacije. EU fondovi doživjet će sličnu sudbinu. Molim čitatelja da se prisjeti kako nas Vlada stalno “granatira” informacijama o značaju sredstava iz EU-a u investicijskoj aktivnosti. Usput rečeno, Pelješki most i pristupne ceste grade nam inozemne tvrtke. To je razlog što sam premijeru Andreju Plenkoviću predložio da pokrene inicijativu promjene mastriških kriterija u smjeru uspostave obveze zemlje članice koja ostvaruje suficit da ga investira u jednu od zemalja članica koje bilježe deficit robne razmjene s inozemstvom. Taj i takav pristup bi, po mome mišljenju, značajno utjecao na snažnu integraciju gospodarstva svih zemalja članica. Postojeće migracije iz manje razvijenih zemalja dodatno povećavaju jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja.
Ne treba zaboraviti da se razvijene zemlje suočavaju s problemom kako održati postojeće blagostanje u svojim manje razvijenim regijama, pa dodatna izdvajanja, u korist manje razvijenih zemalja, neće naići na odobravanje. Predstojeća kriza će dramatizirati suprotnosti u EU-u.

Socijalna slika

Slobodno možemo reći da je nesretna privatizacija velik broj građana izravno gurnula ispod crte koju označavam kao ljudsko dostojanstvo. Govori se, s pravom, kako je nužno odrediti minimalnu plaću. Šuti se o minimalnoj mirovini, što znači da umirovljenici, koji su stvarali društveno vlasništvo i nesretnom su privatizacijom umirovljeni, nemaju pravo na ljudsko dostojanstvo. Presuda Ustavnog suda u korist umirovljenika pokazala se Pirovom pobjedom. Zato se umirovljenici s pravom smatraju građanima drugog reda.
Nerazumna ekonomska politika može se odrediti kao maćeha vlastitom gospodarstvu. Umjesto da se postojeća gospodarska struktura restrukturira kao što su to učinili naši susjedi u Sloveniji, mi smo – otvarajući granice inozemnoj superiornoj konkurenciji, fiksirajući tečaj kune, itd. – hrvatsko gospodarstvo osudili na smrt. Prisutna migracijska eksplozija može se zahvaliti nesretnoj privatizaciji i nerazboritom otvaranju nacionalnih granica inozemnoj konkurenciji. Internacionalizacija bankarskog sustava, problem za sebe i po sebi, omogućila je hrvatskim građanima, putem kreditne aktivnosti, veću potrošnju uvezene robe. Napominjem da je 1994. platna bilanca s inozemstvom bila uravnotežena.
Nužna posljedica nerazumne ekonomske politike kreirala je: milijunom siromašnih građana, gotovo 250.000 onih čiji su računi blokirani, i dalje više od 100.000 nezaposlenih, usprkos velikom egzodusu mladih i obrazovanih ljudi.
Socijalna politika određuje rashodnu stranu proračuna. To se jednako odnosi na gospodarstvo putem subvencija kao i na građane putem transfera. Zbrojimo li prihode i rashode samo državnog proračuna i podijelimo li zbroj s veličinom društvenog proizvoda, uočit ćemo nerazboritu i “vatrogasnu” ekonomsku politiku. U 2008. udio prihoda i rashoda državnog proračuna u društvenom proizvodu iznosio je 66%, da bi se u idućoj, prvoj kriznoj godini, povećao na 69%. To povećanje rezultiralo je, uz pad društvenog proizvoda, povećanjem poreza na dohodak i povećanjem standardne stope PDV-a. Na kraju 2015. udio se smanjio na 65%, da bi se nakon izbora 2016. (prvi krug porezne reforme) vratio onaj iz godine prije krize. Pritom valja imati u vidu da se gospodarska aktivnost u međuvremenu smanjila. Konačno, u prošloj, 2018., udio se povećao na 67%. Državni proračun za sljedeću godinu ukazuje na daljnji rast udjela države.
Iz navedenih podataka moguće je zaključiti kako država oporezuje one koji žive od svog rada da bi dala proračunskim korisnicima. Tako se kreira svemoćna država. Jasno, umirovljenicima se daju mrvice, što je moguće zaključiti na temelju izjava Vlade kako se povećavaju plaće zahvaljujući upravo ovoj Vladi. Nema ni riječi o činjenici da današnja vlast djeluje u vrijeme “sedam debelih krava”, dok je prethodna Vlada djelovala u vrijeme “sedam mršavih krava”. Veliko je pitanje koliko je hrvatsko gospodarstvo tržišno. Naime, država oporezivanjem mijenja relativne cijene jednako kao i kupnjom roba i usluga. Prema tome, državni proračun ne može biti ni razvojni ni socijalni. Razvojni zato što smanjuje akumulativnu sposobnost gospodarstva, a socijalni jer sredstva nisu dovoljna da bi se amortiziralo rastuće siromaštvo.

Što nam je činiti

Premijer Andrej Plenković objavio je kako se očekuje da ćemo ući u eurozonu 2023. ili 2024. godine. To je nevažno. O tome će odlučiti eurozona. Bitno je koje ćemo reforme provesti kako bismo spremni ušli u eurozonu. U prethodnim raspravama napisao sam da se zalažem za zamjenu kune eurom kako bi se “ispravile”dvije tragične pogreške. Prva se odnosi na mogućnost devizne štednje (što je rezultiralo valutnom klauzulom) koja je kunu učinila monetarnim manekenom, a druga je internacionalizacija bankarskog sustava.
Kako bismo se pripremili za nadolazeću krizu, moramo odmah i sada promijeniti ekonomsku politiku. Uz reformu državne administracije, potrebno je i značajno smanjiti poreznu presiju. To je nužno jer u uvjetima postojeće porezne presije nije moguće dinamizirati gospodarstvo i, posebno, investicije koje su na neprihvatljivo niskoj razini. Stanje bi bilo tragično da nam nisu na raspolaganju financijska sredstva iz EU-a.
Hrvatska mora biti svjesna da je mala i nebitna zemlja, osim za njezine građane, što, u konačnici, određuje njezino ponašanje. Kako ćemo razgovarati i pregovarati s, recimo, Njemačkom, kada je njezin izvoz veći dvadeset i pet puta od hrvatskoga društvenog proizvoda. To što Njemačka uvažava hrvatske stavove, ne daje nam za pravo da tu činjenicu gubimo iz vida. Njemačka, razumljivo, neće dovoditi u pitanje blagostanje svojih građana kako bi Hrvatska ostvarila svoje interese. Međutim, kao što sam predložio Andreju Plenkoviću, možemo predlagati nova i učinkovitija rješenja koja su bolja za sve članice. Tako se stječe ugled na globalnoj razini.
Prethodno je navedeno kako je znatan udio populacije socijalno ugrožen. U slučaju krize, njihovo će stanje biti neodrživo. I to ne govorim kako bih branio interese socijalno ugroženih, nego zato da ukažem kako kriza donosi smanjenje blagostanja, pa kad netko u vrijeme “sedam debelih krava” nema dovoljno za život, sigurno je da će biti socijalni problem u vrijeme “sedam mršavih krava”. To je osjetila prethodna vlada i izgubila izbore. Zato je sada i odmah potrebno poduzeti nužne korake kako bi se siromaštvo danas i sutra barem ublažilo.
Razina kreditne zaduženosti hrvatskih građana mora zabrinjavati. Rast kredita kako bi se povećao standard znači ignorirati rizike i neizvjesnosti što će ih donijeti kriza. U vrijeme zadnje krize razvijene članice su se brinule kako da ugase “svoj požar” i prepustile su manje razvijene da se snalaze kako znaju. Mnoge se nisu snašle. Prisutna kretanja pokazuju, po meni dokazuju, da Hrvatska nije u stanju, ako ne promijeni politiku, suočiti se s krizom. Albert Einstein je kazao: “Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našeg dosadašnjeg načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način na koji smo razmišljali dok smo ih stvarali”.
Ako građanin nije porezni obveznik poreza na dohodak, tada mu poslovna banka ne bi smjela odobriti kredit. Država to mora propisati. Kada su u pitanju mobilni telefoni, tada bi građani koji nisu porezni obveznici trebali avansno platiti mogućnost njihove upotrebe. I tako dalje.




Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Fer tretman

Hrvatski građani neodgovorno se odnose prema hrani, a trgovačka društva nisu stimulirana da hranu doniraju humanitarnim organizacijama. Za to je potrebna volja koja se sastoji u fer poreznom tretmanu donacije i pokrivanju troškova dostave. Tako bi oni koji su najpotrebitiji došli do sada nedostupne hrane. Isto vrijedi i za odjeću i obuću.
Poseban su problem umirovljenici koji imaju male mirovine koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. To se mora izmijeniti. Navedeno znači da je potrebno ukinuti II. mirovinski stup, i to tako da oni građani koji žele zadržati sredstva iz II. stupa iste prenesu u današnji III. stup. Oni koji se žele vratiti u I. stup morali bi imati prava kao da nikad nisu uplaćivali u II. stup. Za to je potrebna volja i ništa više. Daleko je veći problem povećati najniže mirovine na teret onih umirovljenika koje imaju veće mirovine. Da bi tu i takvu odluku Vlada mogla principijelno braniti, morala bi izuzeti iz postojećeg sustava obveze svih mirovina koje se ne temelje na izdvajanjima na temelju rada.
Najveći je problem što učiniti s gotovo 250.000 građana čiji su računi blokirani. Parcijalni pristupi neće dati rješenja, kao što smo mogli svjedočiti u dosadašnjim pokušajima. Kad sam pisao biblioteku o osobnim financijama, imao sam u vidu nedovoljnu spoznaju hrvatskih građana glede ponašanja obitelji u tržišnom načinu privređivanja. Restaurirali smo kapitalizam a da nismo pripremili hrvatske građane za nove izazove i rizike. Stariji se sjećaju kako se govorilo “Nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi”. Naš kapitalizam je pokazao da je to moguće. Činjenica je da osiromašeni građani traže zaštitu Vlade, čak po cijenu nepoštivanja ugovora. To u tržišnom načinu poslovanja nije prihvatljivo jer je ugovor, osim nedodirljivosti privatnog vlasništva, temelj kapitalizma. Uz nužno i besplatno obrazovanje iz područja osobnih financija, što je zadatak Ministarstva znanosti kao dio cjeloživotnog obrazovanja, država mora preuzeti obveze građana jer je ona svojim “grijehom propusta” u značajnoj mjeri odgovorna za postojeće stanje. Ovim se ne isključuje osobni bankrot, posebice ako se radi o blokiranim računima građana koji su porezni obveznici poreza na dohodak. Jasno, nije prihvatljivo da država u potpunosti preuzme obveze blokiranih građana. Prihvatljivo je načelo – što su primanja manja, pomoć bi morala biti veća. Za one koji nemaju prihoda valjalo bi u potpunosti preuzeti obvezu. Država bi tako bila u mogućnosti, kao pregovarač, da postigne bolje uvjete otplate obveza blokiranih građana. Ne treba gubiti iz vida da su vjerovnici blokiranih građana i sami znali u što se upuštaju.
Jasno, u raspravi sam samo naznačio neke od problema. Postoje na ovom području daleko kompetentniji ljudi od mene. Ovim napisom želim otvoriti raspravu o ovom, za ugrožene građane, prevažnom pitanju. U nekoliko idućih rasprava ukazat ću na to kako bi se trebala ponašati obitelj u tržišnom načinu privređivanja.

 




Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.