7Dnevno

NE MIRI SE S FAKTIMA: Rat je za Pupovca počeo 4. kolovoza 1995. godine

Autor: Marcel Holjevac/7dnevno

NE IDE TAMO DA BI SLAVIO: Po što uopće Boris Milošević ide u Knin?

14.05.2020., Zagreb – Clanovi vladajuce koalicije sastali su se u Vladi kako bi se dogovorili o datumu raspustanja sabora datumu parlamentarnih izbora.
Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Sve se ovih dana vrtilo oko odlaska Miloševića, novog potpredsjednika Vlade, u Knin. Svi to slave kao čin ekumene, pomirenja. Tko se ne slaže, taj je ekstremist, desničar, i kockoglavi ognjištar. Istovremeno, Miloševićev nadređeni, Milorad Pupovac, za neke beogradske novine mrtav hladan ispaljuje: „Boris Milošević ne ide tamo da bi bilo što slavio. On dolazi s istim osjećajem koji dijelimo mi na taj dan. S druge strane Boris Milošević ne odlazi tamo da bi bilo što legitimirao, on odlazi tamo da bi zatvorio jednu ratnu stranicu i da bi iz svih mjesta u Hrvatskoj u kojima se nešto obilježava ili slavi, počele stizati poruke mira, poruke suosjećanja za stradanje Srba, poruke žaljenja zbog toga što se dogodilo.” A sam Milošević kaže da ima želudac za ići u Knin! Ako Miloševiću treba „želudac” da ode tamo, ako to nije od srca i iz moralne potrebe da bude tamo, onda stvarno ne treba biti u Kninu. Dakle – ako je netko bio dovoljno blesav da pomisli da su Pupovčevi SDSS-ovci, eto, ovim činom dali legitimitet „Oluji” i priznali integritet Hrvatske bez fige u džepu, da priznaju odgovornost Srba zbog stradanja Hrvata u ratu – ništa od toga. Upravo suprotno. Dapače – radi se o novoj fazi kriminalizacije oslobođenja Hrvatske. Za njih je „Oluja” i dalje „dženosajd”, ničim izazvan progon nedužnog srpskog življa, a svrha je posjeta „upozoriti na to”. I ne, ne kupujem priče „Pupovac i Milošević moraju odlazak u Knin nekako prodati Srbima jer će ih ovi proglasiti izdajicama”. Oni trebaju reći: „To je bila posve legitimna i čista hrvatska vojna akcija kojom je omogućen mir, spriječen vjerojatni genocid u Bihaću, i završena okupacija.” Kako će to u Srbiji primiti, i među četnicima, nije ni njihov ni naš problem – oni su integralni dio hrvatskog političkog prostora, ne srpskog. Ili bi barem trebali biti. To što su u stvarnosti integrirani jedino u državni proračun, Sabor i Vladu druga je priča. Mlade generacije Hrvata o „Oluji” znaju samo kroz prizmu ratnih zločina. Inače, kad se povedu priče o srpskim ili partizanskim ili četničkim zločinima, odmah krene priča: „Pa nećemo živjeti u prošlosti, treba gledati u budućnost, pomirenje.” Kad se radi o hrvatskim zločinima – ili „zločinima” poput izbjegličke kolone Srba ’95.,  za koju su zapravo sami krivi i koju su sami organizirali – onda su to tople ljudske priče koje su u službi pomirenja. Ne, nisu. U službi su nečeg drugog. Otkad je prva granata u „Oluji” pala na Knin, slušamo o toj akciji uz obavezno spominjanje zločina. Ne sjećam se da se zločini inače spominju kad „antife” govore o svojim partizanima, iako su bili kudikamo brojniji i gori – uz oko tisuću puta više mrtvih civila, niti kad se govori o padu RSK. A ti zločini bili su sustavni, organizirani od strane vlasti kako RSK tako SFRJ, dok zločini nakon „Oluje” sigurno nisu bili poticani niti organizirani od hrvatskih vlasti, ma što tko mislio o tome. Ali, eto, danas se nitko ni ne sjeća zašto se uopće ratovalo. Neki tamo nacionalisti, Srbi, Hrvati, ustaše, četnici, bezveze. Prije 25 godina granata ispaljena s položaja u RSK ubila je petoro mladih na plaži u Biogradu, od toga dvije djevojke. Evo, jedan od razloga: da možemo ljetovati na Jadranu ili ući u tramvaj ili HNK u Zagrebu, bez straha da će nam srpska granata pasti na glavu. To se možda nije zaboravilo, ali jednostavno nikog nije briga. Priča dana srpske su  djevojčice (nejač) na traktorima koje bježe od „ustaške soldateske”.

BEOGRADSKE NOVINE DIVLJAJU Ustaše slave klanje Srba

Srpski mediji već 25 godina trolaju kako – citiram naslovnicu neslužbenog glasila srpskog predsjednika i Šešeljeve lijeve ruke, Informera – „Ustaše slave klanje Srba! Evropska unija ćuti i gleda.” To je bilo na proslavi 20. godišnjice – u pet godina stvari su samo postale još gore. Iznad toga, na vrhu stranice – govor Aleksandra Vučića: „Rezultat hrvatske pobede jeste zločin, rezultat srpskog poraza bit će pobeda!” Na dnu naslovnice, stanoviti modni kreator, „žrtva etničkog čišćenja”, poručuje: „Hrvati su 1995. pobedili, ali bit će i drugog kruga.”  Puno patetike, još više mržnje začinjene prijetnjama, a sve upakirano u celofan „suosjećanja s žrtvama Oluje” i „osude ratnih zločina”. A sve to zato jer se Hrvatska nakon rata krenula ispričavati Srbiji i pristala na logiku izjednačavanja, umjesto da prekine sve odnose, dok Srbi ne priznaju isključivu odgovornost za izazivanje rata i sve njegove posljedice. Kao da se ne zna gdje vodi chamberlainovska politika popuštanja poraženom u ratu! Pa u novi i gori rat! To nije stvar moje ili nečije ideologije, nego političke teorije.Treba li dakle Miloševićev iskorak, kojem se Srbi s obje strane granice protive i zbog kojeg ga smatraju izdajicom, slaviti kao čin građanske hrabrosti? Ne, očito, jer svrha odlaska isključivo je propagandni učinak i „upoznavanje svijeta s patnjama Srba”, bez davanja legitimiteta „Oluji”. Hrvatska ima pravo i obavezu tražiti od Srba – svih Srba – da priznaju legitimitet „Oluje”, naročito od čovjeka koji je potpredsjednik hrvatske Vlade. Ovako ispada da oni nama čine čast time što se pojavljuju na obljetnici „Oluje” i to nečim uvjetuju, umjesto da zahvale što su uopće pozvani? Zove li netko stare naciste na proslavu dana pobjede, i to one koji još žale za trećim Reichom, i sanjaju „drugi krug”? Pa i one koji vuku vodu na taj mlin srpske žrtvologije, na kojoj se temelje svi balkanski ratovi, pričajući o srpskim stradanjima?

NE MIRI SE S FAKTIMA Rat je za Pupovca počeo 4. kolovoza ’95.

03.08.2020., Dvor na Uni – Obiljezavanje stradanja Srba tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja u Dvoru na Uni, u organizaciji Srpskog narodnog vijeca. Obiljezavanju prisustvovao Milorad Pupovac. Photo: Edina Zuko/PIXSELL

SDSS-u, stranci članici vladajuće koalicije, Domovinski rat počinje 4.8.’95., a sve ono prije nije se dogodilo. Oko srpskih žrtava pričaju se priče, a na kudikamo brojnije hrvatske odmahne se rukom i slegne ramenima. Oni uvijek pričaju samo o svojim, srpskim žrtvama, ali nikad ne spominju žrtve „svojih”. Radi se o nastavku balvan revolucije drugim, propagandnim sredstvima, ne o priznavanju poraza.
Stalno upiranje prstom u hrvatske ratne zločine, uz glasnu šutnju o svemu što se na okupiranim područjima događalo ’91-’95., rezultiralo je time da se Hrvati već refleksno pravdaju za svoja obilježja i za zločine nakon „Oluje” čim se ona spomene, dok Srbi za kokarde i RSK ne moraju. Svima su kape koje je Hasanbegović nosio kao 16-godišnjak „čudne”, dok šubare i šajkače s četničkim znakovljem, kakve je tada nosio dio Pupovčevih današnjih stranačkih kolega, nisu čudne, nego valjda narodne. A možda i antifašističke, osloboditeljske. „Kokarda je uostalom legalna”, kaže Pupovac, i što mu možete. ZDS je u Kninu nepoželjan, kao i HOS-ovci, a Milošević je poželjan.  On nije propustio spomenuti da mu je, iako mu je otac bio mobiliziran na hrvatskoj strani, stanoviti Veselko Bilić ubio baku nakon „Oluje”. Prešutio je, naravno, da su ubojici njegove bake prethodno četnici pobili desetak članova obitelji, a njega protjerali, i nikad nisu suđeni (dok je Veselko Bilić osuđen na sedam i pol godina), i da se nije radilo o osobi pod vojnim zapovjedništvom. Ne radi se tu o pravdanju Bilića ni ubojstava civila, da ne bude zabune, već o tome da se lukavo prezentira samo ono što ide u korist amnestiranja jedne zločinačke politike, i ništa drugo. I da se politika koja je tu zločinačku politiku porazila, ona Tuđmanova, pokušava prikazati bar podjednako zločinačkom. I da Hrvatska to podržava kako ne bi bila optužena da nije dovoljno progresivna i spremna na pomirbu. S kim? S onima koji i dalje vide trun u tuđem oku, a ne i balvan u vlastitom?

POMIRENJE ILI KAPITULACIJA Zoran se ponašao državničkije od Andreja

04.08.2020., Knin – Predsjednik RH Zoran Milanovic na kninskoj tvrdjavi odlikovao generale iz Vojno-redarstvene akcije Oluja.
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Plenković, međutim, ne gleda stvari na takav način. On je političar trenutka, ne vizije. Oportunist, ne državnik. Zapravo, puno više državničkog duha pokazao je Milanović odlikovavši hrvatskog generala u BIH kojeg Bošnjaci terete za ratne zločine. Što znači trgovina po sistemu „Vi ćete u Knin, a mi u Grubore?” Hoće li uskoro netko iz Vlade ići i na obilježavanje dana proglašenja SAO Krajine, u zamjenu za prisustvo Pupovca na Danu državnosti? Ono, ako ih dotični lijepo zamoli? Ako će predstavnici hrvatske Vlade pohoditi mjesta ratnih zločina koje su počinile hrvatske postrojbe, što je kažu civilizacijski čin – a jest, ruku na srce, onda je minimum očekivanja da predstavnici Srba  pohode mjesta masovnih smaknuća i ratnih i poratnih zločina koje su počinile srpske i jugoslavenske postrojbe, uključujući JNA (jer smo se protiv JNA borili u ratu, a ne protiv kineske vojske). Ili oni još nisu na toj civilizacijskoj razini da bismo to od njih tražili? Isto, jasno, vrijedi za „antife” (ne zaboravite, antifašisti su u praksi svi Srbi osim možda Šešelja i rijetki tzv. „pošteni Hrvati”). Tim više što su potonji zločini neusporedivo brojniji, teži i u pravilu nikad procesuirani. Ovako se stvara pogrešan dojam, to je čista revizija povijesti. Čak niti revizija – nego čisti falsifikat. Je li netko od Nijemaca nakon rata tražio da saveznici odu u Dresden, nesporno mjesto ratnog zločina – kao uvjet da bi on prisustvovao obilježavanju dana pobjede u WW2, kad bi ga uopće i pozvali? Pa otpilili bi ga samo tako, i još bi robijao zbog povijesnog revizionizma, a politička bi mu karijera naprasno završila.

GOVOR U KNINU Plenkoviću pohvala s dozom rezerve

Zato ipak treba pohvaliti Plenkovićev govor u Kninu, s rezervom. Rezerva se odnosi na sad već uobičajene priče o traumama Srba, kao da je za njih kriv itko drugi osim onog tko ih je gurnuo u rat. Istina, taj rat ima svoje duboke socioekonomske razloge i Milošević nije pao s Marsa, kako mnogi misle, on je produkt društvene klime koja je već postojala u Srbiji i dubokih nacionalnih frustracija, no time se ovdje ne mislim detaljnije baviti. Pohvala se odnosi na onaj dio gdje je, makar sramežljivo, rekao kako su Hrvati – njih oko četvrt milijuna – iz tzv. RSK protjerani nakon ’91., dok Srbe nije nitko protjerao, već su pobjegli. I, naročito, na ono na čemu uvijek inzistiram – da poštovanje drugoga počinje samopoštovanjem. To se danas prečesto zaboravlja.
Pohvalno je i to što je spomenuo da hrvatski Srbi u „Oluji” ne vide samo egzodus svoga naroda, već i svršetak rata koji je stvorio uvjete za njihov povratak u Hrvatsku. Je li to dovoljno da bi se njegov istup ocijenio pozitivnim? Onako, pola-pola. Njegov je govor bio odmjeren i diplomatski, a od Plenkovića ništa hrabrije i izravnije niti ne očekujem. On balansira između potrebe da bude diplomat i potrebe da ponekad bude i Hrvat, što u pravilu rezultira mlakim potezima i govorima podređenim zahtjevima dnevne politike i Bruxellesa, no u ovakvoj situaciji, kad je jedna oslobodilačka akcija kroz javni narativ nepovratno kriminalizirana, i mali iskoraci nešto vrijede. Pohvalno je i da je spomenuo kako osudu svih ratnih zločina i progona „očekujemo od svih dijelova hrvatskog društva, osobito od predstavnika Srba u Hrvatskoj, koji također trebaju jasno osuditi sve zločine počinjene protiv Hrvata”. Koliko su ta očekivanja realna, izlišno je govoriti. Da bi se ta očekivanja ispunila, bit će ipak potrebna malo radikalnija promjena politike. Zakon o zabrani povijesnog revizionizma kad je u pitanju Domovinski rat, po uzoru na onakav kakav postoji na Zapadu kad je u pitanju Drugi svjetski, bio bi, po mom mišljenju, prvi konkretan korak u pravom smjeru.

BRATSTVO I JEDINSTVO Četnici su danas moralna policija

No, osim govora u Kninu, postoji i medijski narativ i nametanje tema kojima se povijest izvrće. Četvrt stoljeća „Oluje” prolazi u znaku iskrenih i tužnih priča djece s ukradenih Fergusona, dok za prave žrtve, one koji su ostavili mladost i zdravlje na Velebitu ili Baniji, i nikad se više nisu vratili u civilni život, nikog nije previše briga – osim deklarativno. Dolazak u Knin u crnom Audiju i kratak govor jednom godišnje neće izmijeniti ono što se radi preostala 364 dana. Valja priznati da je srpska propaganda u ovih 25 godina posve porazila hrvatsku, i da je Pupovac velemajstor PR-a, primitivnog, ali učinkovitog. Bivši četnici i danas su moralna policija i ministarstvo istine kad se radi o Domovinskom ratu – a zašto ne bi bili kad su im to omogućile hrvatske političke elite. Devedesetih smo možda pobijedili Srbiju i velik dio međunarodne zajednice, ali strukture proizašle iz socijalizma nismo. Dok su se druge zemlje istoka čistile od njih, mi smo se borili za neovisnost. Hrvatska je iz rata izašla kao pobjednica, a danas svejedno samo slušamo o srpskim žrtvama, pohlepnim braniteljima, i primitivcima koji slušaju Thompsona i viču „ ZDS” na što u Bruxellesu mršte čelo. Srbija je taj rat pokrenula, u svrhu teritorijalne ekspanzije, koristeći Srbe u Hrvatskoj kao petu kolonu, uz nezabilježeno nasilje nad civilima nesrpske nacionalnosti. Iz tzv. RSK nisu se čuli glasovi protiv toga, čak je i Pupovac de facto zagovarao legalizaciju osvojenih područja. Nakon rata nije bilo sustavne osvete, Srbi su prošli neusporedivo bolje nego poraženi Hrvati u Drugom svjetskom ratu, Srebreničani, Vukovarci. Bolje nego ijedna poražena strana u povijesti ratova na tzv. „ovim prostorima”.Teško je sjetiti se operacije tih razmjera s manje civilnih žrtava. Svejedno, kmečanje o zločinima nakon „Oluje” zasjenjuje sve ostale aspekte oslobađanja Hrvatske već 25 godina, a time se ne želi postići ništa drugo nego oduzeti Hrvatskoj legitimitet, demoralizirati Hrvate, stvoriti u novih generacija dojam da je to bio neki sukob u kojem su svi pomalo krivi, i natjerati Hrvate da se ispričavaju za ovo i ono – dok Srbija i dalje živi u uvjerenju da joj je nanesena strašna nepravda, a to je mogući korijen novog rata. Za njega sad nema međunarodnih uvjeta, ali jednog će ih dana možda biti. U tom kontekstu valja spomenuti dva obraćanja javnosti – jedno je ono SDSS-ove Anje Šimprage. Pozivi na mir i suživot lijepa su stvar, ali to je recikliranje bratstva i jedinstva, i ne vodi zapravo nigdje. Svođenje rata na jeftinu sentimentalnost tipa „ja vas ne mrzim iako sam morala bježati iz Hrvatske” zapravo je prodavanje magle, pa u jednoj mjeri i apologetika velikosrpske politike u celofanu. Da ne govorim da ih njihov koalicijski partner, HDZ, uz sve dane ustupke, ne može natjerati da za saborskom govornicom koriste hrvatski standardni jezik, što su dužni prema Ustavu RH. Pa onda sankcioniraju opomenom Karolinu Vidović-Krišto kad pokrene to pitanje. No, puno je zanimljiviji medijski istup jedne druge djevojčice s traktora, koja je tada imala 17 godina, a danas je srpska novinarka, Vesna Damjanić. I njen je izbjeglički dnevnik pun pomirljivih tonova, a onda – bomba: „Oluju smo oprostili, što nam se dogodilo – nismo zaboravili.” To baca u vodu sve drugo napisano kao posve irelevantno. Oni će nama oprostiti „Oluju”? Meni to vuče na legendarnu rečenicu iz srpskog filma „Balkanski špijun” – „Đura će da ti oprosti što te tukao”. Reklo bi se, sve je isto, samo nema Slobe Miloševića. O traženju oprosta za protjerivanja, ubojstva, konc logore, ni riječi. A oni čije se patnje nisu svodile na vožnju Zetorom do Beograda, već na silovanja, svakodnevna premlaćivanja u logorima, i tako dalje, teško dolaze do saborske govornice, još teže do mainstream medija.

NIKADA ZADOVOLJNI Branje krumpira na hrvatskoj estradi

Fenomenalni su mi ovi naši estradnjaci. Novcem koji nemaju kupuju stvari koje im ne trebaju da bi impresionirali ljude do čijeg im mišljenja nije stalo, a onda traže da im država pomogne financirati slikanje na jahtama na egzotičnim lokacijama i taške od 40.000 kuna. Pa kad im netko predloži da idu brati krumpire ako već kukaju kako nemaju para, i to po mogućnosti ne u haljinama od 17.000 kuna jer je padala kiša i malo je blato, onda se smrtno uvrijede. Naročito se uvrijeđenom našla dežurna alapača hrvatskog medijskog prostora, stanovita hrvatska napredna glumica s vila Ravijojla frizurom iz sedamdesetih, koja se redovito javlja iz susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije. Ona je krenula trkeljati, koristeći po običaju bar deset puta više riječi nego što je potrebno, kako je to „okrutna bedastoća” koja njoj uopće nije smiješna. Jer je sama ideja da bi netko od tih nenadarenih preseratora nešto radio, nešto od onog što radi „potlačena” radnička klasa u čije se interese inače kunu, njima jako uvredljiva. Time su sve rekli o tome što stvarno misle o ženama koje beru krumpire, rade na blagajnama, i općenito onih u koje se kunu dok im srce krvari nad njihovim malim plaćama. Kaj, mi da to delamo? Kaj god!
Mi smo nadareni umjetnici, „postoje naprosto ljudi talentiraniji od prosjeka”, kaže ona, pa iz toga izvodi tezu suprotnu svemu onom što inače priča prodajući egalitarizam – da bi ti ljudi trebali biti privilegirani. Pošteđeni fizičkih poslova. Bi li onda trebao biti privilegiran „bijeli heteroseksualni muškarac” koji je „naprosto snažniji od prosjeka” pa zalijepi masnu šamarčinu svojoj ženi kad se nešto buni, čisto zato jer može? Na stranu što su te naše glumice uglavnom toliko talentirane da sam bolju glumu nerijetko viđao u njemačkim VHS filmovima za odrasle tamo negdje osamdesetih, i u meksičkim sapunicama gdje se od glumca uglavnom očekuje da zna zalupiti vrata, a od glumice da se zna rasplakati. Neš’ majci talenta, i povlačenja – po kapitalističkom receptu koji inače preziru – rente iz tog „Bogom danog” kapitala. I, kao krunu svega, povlači paralelu s Marijom Antoanetom!

Njoj je sintagma „neka beru krumpire” jednaka onoj „neka jedu kolače”. Rijetko kad vidi se takav promašaj, nedostatak samokritičnosti i mogućnosti da samu sebe vidi u ogledalu. Jer, Marija Antoaneta bila je vrlo progresivna, i ako je netko imao srca za sirotinju u to doba, imala je ona. Bila je jako empatična prema sirotinji i posluzi, obilno ih darivala, kćer svoje služavke odgajala kao vlastitu, čak i posvojila crno dijete, što je u ono vrijeme bio prvorazredni skandal. Bila je omražena iz sličnih razloga kao i dotična glumica – bila je glupa, nametljiva, upitnog obrazovanja, i ekstremno rastrošna. I tražila je da je financiraju porezni obveznici jer je bila njihova kraljica. Znamo kako je završila, doduše uglavnom nezasluženo. Dotična bi možda trebala razmisliti, bude li neke socijalne revolucije koju manje-više otvoreno priželjkuje, o mogućnosti da u tom slučaju završi obješena o remen svoje taške od 40.000 kuna. Jer, revolucije jednostavno tako funkcioniraju. Brzo se to okrene, obično kad nekog vješaju najviše kliču oni koji su mu se do jučer divili. Kažu Amerikanci: „Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti.” A i dragi joj Tito buržoaziju, umjetnike i intelektualce, prave ili umišljene, isto je slao kopati.

TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI: Beljakov djed je u dvije godine iz ustaša prešao u partizane

Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.