Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Narod ne vjeruje vladajućima, a ni vladajući narodu! Tko se zapravo boji referenduma?

Autor: Josip Jović/7Dnevno

Na javnoj je raspravi predugačak, teško čitljiv i opterećen mnogim tehničkim detaljima Nacrt prijedloga zakona o referendumima, koji nudi neka prividna i manje važna poboljšanja. No, u onome bitnome sve je, s previše zamki i proizvoljnih tumačenja, usmjereno na to da se referendumske inicijative otežaju i u konačnici onemoguće

Hrvatska nema baš bogatu ni svijetlu tradiciju provedbe referendumskih inicijativa, koje se inače uzimaju kao važan alat demokratskog društva i korektor samovolje vladajućih struktura. Tri su referenduma uspjela. Prvi je bio onaj o nezavisnosti države 1991., drugi o ulasku u EU 2012., također uspješan, ali vrlo problematičan jer je ustavnim promjenama smišljeno nevjerojatno pravilo da je za odluku potrebna većina birača koji su izašli na izbore, teoretski, dovoljno je bilo da dvojica od trojice zaokruže ZA pa da odluka bude donesena. Za razliku od ta dva referenduma koja je raspisao Sabor, treći uspješni raspisan je na inicijativu samih građana 2013. kojim je prošla ustavna definicija o braku kao zajednici muškarca i žene. Dva referenduma (o izbornom zakonu i o Istanbulskoj konvenciji) nisu uspjela, i to zato što je Ministarstvo uprave nakon bjesomučne potrage pronašlo desetak tisuća navodno nevažećih potpisa s objašnjenjem da su potpisi nečitljivi!?

Sada je na dnevnom redu i na javnoj raspravi Nacrt prijedloga zakona o referendumima, inače predugačak, teško čitljiv i opterećen mnogim tehničkim detaljima, koji nudi neka prividna i manje važna poboljšanja. Tako bi vrijeme potrebno za prikupljanje potpisa bilo produljeno s petnaest na trideset dana, potpisi bi se prikupljali izvan ureda državne uprave, u roku od petnaest dana Državno bi izborno povjerenstvo moralo provjeriti potpise (zašto u tome ne bi sudjelovali predstavnici organizatora referenduma?), a Sabor bi morao donijeti odluku o raspisivanju u roku od daljnjih trideset dana.

No, u onome bitnome sve je, s previše zamki i proizvoljnih tumačenja, usmjereno na to da se referendumske inicijative otežaju i u konačnici onemoguće. Referendum može raspisati Hrvatski sabor, predsjednik Republike, ali uz suglasnost Vlade, te sami građani, pri čemu ostaje ona odredba o deset posto potrebnih potpisa da bi se referendum raspisao, kao i odredba o većini izišlih na birališta koji donose odluku, bez obzira na njihov broj, a novost je institut protuprijedloga, koji bi mogao ponuditi Hrvatski sabor. U slučaju da organizatori prihvate taj protuprijedlog ili se o njemu ne izjasne, referendum otpada, a ako ga odbiju, Hrvatski sabor bi (vrlo lukavo) mogao istovremeno raspisati svoj referendum o referendumskom pitanju narodne inicijative. Prikupljanje potpisa bilo bi moguće samo u Republici Hrvatskoj, a ne i među svim državljanima koji pak mogu sudjelovati na samom referendumu, što je jedno s drugim u neskladu. Nadalje, DIP procjenjuje jesu li ispunjene sve formalno-pravne pretpostavke za raspisivanje referenduma. Vladimir Šeks misli kako bi trebalo čak navesti teme o kojima se ne može odlučivati referendumom, kao što su ljudska prava i slobode te manjinska prava. A to što zbori Šeks misli i Plenković.

U prijedlogu zakona o referendumu stoji i ono ključno ograničenje, a to je da o ustavnosti nekog pitanja odlučuje Ustavni sud. Stvar je posve apsurdna. S jedne strane, u samom prijedlogu se na prvom mjestu kao mogući predmet referenduma navodi promjena Ustava, a s druge strane, Ustavni sud odlučuje je li pitanje u skladu s važećim Ustavom. Po prirodi stvari svaka je promjena Ustava u neskladu s postojećim Ustavom, zbog čega se referendum i raspisuje pa bi, prema tome, svaka promjena bila nemoguća.




Bitna bi se promjena dogodila smanjenjem potrebnog broja potpisa koji bi se trebao odrediti u apsolutnom iznosu, pogotovo s obzirom na to da se nikada ne zna točan broj birača (na primjer sto ili dvjesto tisuća) te odredbom o potrebnom postotku onih koji su pristupili glasanju (primjerice, četrdeset ili pedeset posto) koji bi onda odlučivali većinom glasova. Predlagači zakona pozivaju se na postojeće ustavne odredbe kao ograničavajuću okolnost, kao one o potrebnom broju potpisa i o načinu odlučivanja, a radi se o tome da i Ustav treba mijenjati, inače je sve besmisleno i samo stvaranje privida demokracije. Te ustavne promjene ne bi se trebale odnositi samo na referendum, nego i na druga otvorena pitanja, kao što je uloga predsjednika Republike, o čemu se ovih dana puno raspravlja, ali ne u smjeru smanjenja, nego jačanja njegove uloge radi ravnoteže izvršne vlasti (sada je sva vlast praktički u rukama premijera), na način biranja državnih odvjetnika i sudaca Vrhovnog i Ustavnog suda, kako bi oni bili što nezavisniji od izvršne vlasti, na biranje zastupnika isključivo na temelju općeg izbornog prava i na ograničavanje broja njihovih mandata, na omogućavanje dopisnog i elektroničkog glasanja itd. Ovo je baš trenutak za takve promjene, neposredno nakon što su održani predsjednički i parlamentarani izbori.

Primjera radi recimo kako je Slovenija od svoje neovisnosti provela četrnaest referenduma, Švicarci izlaze na birališta desetak puta svake godine. U ovoj zemlju, koja ima dvostruko više stanovnika nego Hrvatska, dovoljno je pedeset tisuća potpisa da bi se raspisao referendum, potpisi se mogu skupljati čak sto dana, i to o bilo kojemu pitanju pa, na primjer, i o zabrani podizanja minareta, što bi se u nas odmah protumačilo kao zadiranje u manjinska i ljudska prava. Tako visoka participacija građana svakako je doprinos nacionalnom konsenzusu, kao i povjerenju u institucije sustava. U nas niti građani vjeruju vladajućima niti vladajući građanima.

U politici vrijedi klasično pravilo kako je narod u svom elementarnom stanju i raspoloženju jedinstven, a da ga dijele političke elite na nacionalnoj i na svjetskoj razini, kako bi na toj podjeli uspostavile kontrolu nad ljudima. Događaji oko propalih referendumskih inicijativa u našoj zemlji iznjedrili su jedno novo pravilo. Jedinstven je narod (u želji za promjenama), ali su jedinstvene i političke strukture na vrhu piramide, naviknute na status quo u kojemu uživaju sigurnost i privilegije. Spontano je formiran gotovo pravi “antifašistički” pokret otpora protiv referenduma koji je proglašen populizmom, a populizam je opasna i prijeteća, filofašistička pojava.




U stvari, riječ je o otporu demokraciji. Zatečene elite kao da se pitaju što taj neodgovorni i glupi narod hoće, tko mu daje za pravo misliti, govoriti i odlučivati. Gnjev je bio usmjeren i prema predsjednici Republike koja se usudila reći kako treba poštovati volju naroda. Ivan Vrdoljak je rekao kako ona “nasjeda na populizam”, a Furio Radin da “ugrožava demokraciju”. Politologija i psihologija mogle bi već u svoj kategorijalni aparat uvrstiti i jedan novi pojam, koji bi se, recimo, zvao populofobija. Logična alternativa populizmu, koji je blizak vječno proskribiranom pojmu nacionalizam, jest elitizam, odnosno vlast izabranih, a demokracija se praktički svodi tek na mogućnost biranja unaprijed izabranih.
Populizam je bauk koji kružim Europom, u EU-u se birokracija, koju nitko nije izabrao i koja ima pretenzije određivati standarde cjelokupnog života, od ekonomije do morala, s razlogom pribojava istinske demokracije i volje naroda. U nas postoje i određene specifičnosti. Slično današnjoj povici na populizam, početkom sedamdesetih prošlog stoljeća bila je u modi povika na “masovni pokret”. Naše političke nazovielite shvaćaju izvore svog legitimiteta i položaja u Bogu Sunca, koji čas izlazi na istoku, čas na zapadu, jednom u Beču i Pešti, drugi put u Beogradu i Moskvi, treći put u Berlinu i Rimu, četvrti put u Bruxellesu i Washingtonu. To je povijesno uvjetovano stanje mentaliteta. Već refleksno oni doživljavaju svoju ulogu čuvara mira, pacifikatora, nadzornika vječno sumnjivog i neposlušnog stada. Narod je tek nužno zlo. Oni i nisu tu radi građana, nego građani radi njih, tek su platforma na kojoj oni grade svoju moć i važnost i dokazuju svoju odanost i pravovjernost.

Otkud strah da bi se narod mogao izjasniti za nešto što je u sukobu s općeljudskim vrijednostima i s temeljnim vrijednostima Ustava, s ljudskim pravima i slobodama ili s međunarodnim pravom pa bi trebalo odrediti teme o kojima se ne može raspisivati referendum? Takvi su prijedlozi očito izraz nepovjerenja u poštenje i pamet samih birača, koji bi, eto, mogli i glasati protiv vlastitih prava i vrijednosti. A zapravo se radi o strahu za vlastite interese i pozicije. Zabilježeni su u prošlosti, doduše, pokreti koji su u sukobu s moralom i pravdom, koji nisu legitimni, koji su čak zločinački. Ali oni su uvijek plod ne demokratskih, nego totalitarnih sustava i njihove moći manipulacije. Čisto sumnjam da bi se Nijemci tridesetih opredijelili za koncentracijske logore ili Rusi za gulag. Naravno, pod uvjetom da je izjašnjavanje bilo slobodno i da mu je prethodila demokratska rasprava.

Autor:Josip Jović/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.