7Dnevno

Milanović sam sebi super i tak’ fora, jedino mu je Tač mitsko mjesto

Autor: Marcel Holjevac/7 dnevno

SAMOUBILAČKA SOLIDARNOST

Obnova Zagreba ili socijalizam za bogate?

60 posto od 12.000 eura? Da se ne mučite, 7.200 eura. Toliko će svaka hrvatska četveročlana obitelj dati iz svog džepa za obnovu Zagreba. Za domove bogatih, slavnih, influencera, Veljače, za obnovu domova ljudi koji ljetuju na jahtama i nose taške koje koštaju više nego godišnja plaća radnice na minimalcu. Da, i te na minimalcu će plaćati. Ako živite u Zagrebu, dodajte još dva i pol soma eura.

Cijena obnove grada procijenjena je na malo manje od 12 milijardi eura, a to će platiti, u iznosu od 60 posto, „država” – dakle gospodin i gospođa Porezni Obveznik. Podijelite to na nešto manje od četiri milijuna stanovnika – tri tisuće eura po glavi stanovnika, to je to.

Istina, u centru ne žive samo bogati i slavni, ima tu i javnih ustanova, komunalne štete, tu žive i stare babe s mačkama i čudni tipovi u naslijeđenim stanovima koji su vječno švorc, neshvaćeni umjetnici još od ’68. Ali, i oni imaju vrijednu imovinu – stanove koji nerijetko vrijede i 3.000 eura metar, pa i više, pa po imovinskom cenzusu nisu sirotinja.

Odrastao sam u strogom centru Zagreba i svejedno nemam razumijevanja za to. Osiguranje nije tako skupo, ako imate novca za sto kvadrata u centru, imate i za osiguranje od potresa. No, mi Hrvati uvijek smo samoubilačko solidarni. Nije čudo da ljevica gura da stanari ne moraju dati ni onih 20 posto ako su „siromašni”. Pa u centru Zagreba ekstremna je ljevica dobila trećinu glasova! U svijetu, i Hrvatskoj, vlada pravilo da bogata srednja klasa, kakvoj su francuski revolucionari i kasnije oni ruski rezali glave bez milosti, glasa za najgore komuniste. A mi se vraćamo na dokazano neuspješne socijalističke modele koji će podignuti cijenu rada, i Hrvatsku učiniti još manje konkurentnom. Mi smo navikli da uvijek „država” preuzme „solidarno” teret, i tako se generira kultura bez osobne odgovornosti. „Sve će to narod pozlatiti.”

OBRAZOVANI I POKVARENI

A da nacizmu damo još jednu šansu?

Ne radi se samo o obnovi, čitava se politička scena unatoč pobjedi HDZ-a snažno pomaknula ulijevo. Nitko ne vidi problem u stampedu stranih ulagača, nego se pita zašto su uopće došli. Nitko ne vidi problem u neprovedenoj privatizaciji, nego u tome što je ikakve uopće bilo. Obnova Galeba i petokrake po Rijeci samo su simptom neuspješne tranzicije. Jugoslavija je bila uspješnija od ostalih socijalističkih država Europe jer je u njoj bilo manje socijalizma nego u Poljskoj ili Mađarskoj. Danas je na začelju tih istih zemalja, koje su startale daleko iza nas – jer danas u Hrvatskoj ima puno više socijalizma nego u njima. A i one tragove kapitalizma svi proklinju.

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Najgore je što ljudi, čak i obrazovani, pile da ono nije bio „pravi socijalizam” i misle da mu treba dati „još jednu šansu”, a imao je sto šansi u sto država, i uvijek je završilo isto, propast ekonomije, gruba kršenja ljudskih prava, i u pravilu i masovna ubojstva te često i genocid. Nacizam je imao samo jednu šansu, pa ako netko misli da je moguć demokratski i ekonomski uspješan socijalizam, misli li da je moguć onda i humani nacizam koji poštuje Židove? Da damo nacizmu još jednu šansu? Oni bi prvi rekli da je to glupost, „zna se što je nacizam.” Pa zna se i što je socijalizam, ne? Osobno, lakše mi je podnijeti kad komunizam brane neuki ljudi, ali kada to čine obrazovani, a ekstremiste iz Radničke fronte vode dobrostojeći profesori i profesorice, onda se radi o pokvarenjacima.

ODLUČNO MOŽDA

Moramo se brinuti za Pupovčev želudac

Pupovac na pitanja o dolasku u Knin na proslavu 25. obljetnice Oluje i dalje odgovara s odlučnim „možda”, te ga uvjetuje odlaskom Vlade u Grubore. Njegov proksi Milošević još je jači, on kaže da će doći ako će to pridonijeti smanjenju tenzija jer ima dobar želudac. Kako plemenito. Ni on, dakle, ne vidi u tome moralnu obavezu. Koliko tek mi imamo dobar želudac kad na to ni ne trepnemo!

Najbolji komentar tog cirkusa dao je Zlatko Hasanbegović rekavši da nikog nije briga hoće li građanin Pupovac doći u Knin, nego je pitanje hoće li potpredsjednik Vlade doći na obilježavanje državnog praznika. Uostalom, kako sam već navodio, nije pitanje niti može li i treba li potpredsjednik Vlade biti Srbin, nego je pitanje gdje leži njegova lojalnost, na matičnoj državi manjine koju zastupa ili na državi čiji je zastupnik? To je vrlo upitno, sudeći po odnosu spram novije povijesti.

A ta manjina na nož će dočekati odu li Pupovac i Milošević u Knin, i to je strahovit poraz hrvatske države i politike, najveći u 25 godina od onda. Pa mi smo – navodno – pobijedili u ratu,  a sad ministar vanjskih poslova Srbije, Dačić, otvoreno govori kako „Hrvatska traži da na proslavi Oluje prisustvuje Srbin jer bi im tako bilo malo lakše na savjesti”, kako je Oluja bila ničim izazvan genocid nad Srbima, kako je u Hrvatskoj na vlasti ustaški pokret, i kako je to „neviđena politička provokacija!”

Neviđena provokacija jedino je ta izjava i činjenica da potpredsjednik Vlade dolazi iz stranke koju je osnovao ratni zločinac, i to agresorski. Stavite to u kontekst: recimo da Amerikanci i Englezi slave 25. godišnjicu ulaska u Berlin, a njemački ministar vanjskih poslova laprda kako je to proslava genocida, i prijeti svakom Nijemcu koji bi se usudio na proslavi pojaviti. Usto, recimo da je taj njemački ministar vanjskih poslova ujedno bio desna ruka Hitleru u ratu, kao što je Dačić bio Slobi. I da engleski potpredsjednik Vlade, Nijemac, uvjetuje svoj odlazak na obilježavanje Dana pobjede time da se saveznici poklone njemačkim civilima stradalim u Dresdenu.

Mi nikad nismo stavili stvari na svoje mjesto, zabranili povijesni revizionizam i relativizaciju Domovinskog rata. I zato je Srbija i dalje notorno (anti)fašistička, nereformirana država. Budimo iskreni – nema tu podjele krivnje jer su ekonomski i socijalni procesi u Srbiji osamdesetih bili jednaki kao oni u Njemačkoj tridesetih. I jedni i drugi nastali su na nacionalnoj, kolektivnoj frustraciji koja je naciju odvukla u masovnu histeriju i stvorila plodno tlo za dolazak Hitlera, odnosno Miloševića, Fuhrera i Vožda.  Tuđmana je moguće usporediti jedino s Churchillom i De Gauleom, desničarima i demokratima. Samo što su nakon rata saveznici denacificirali Njemačku, a Srbiju denacificirao nije nitko. To se onda prelijeva i na Srbe u Hrvatskoj.

Imamo situaciju da Milošević javno govori po novinama kako je njegov eventualni odlazak u Knin velika i teška žrtva u ime boljeg razumijevanja, i nitko da mu javi da mu je to moralna obaveza, kao zastupniku u Hrvatskom saboru, osuditi srpski imperijalni ekspanzionizam i Slobin antifašistički komunizam koji su do rata doveli. Dovesti svoje ljude pameti, a ne im i dalje prodavati kako je – citiram – „za većinu Srba, Oluja traumatično iskustvo… Ne mogu zaboraviti nevine civile ubijene nakon same akcije…”

Photo: Emica Elvedji/PIXSELL

Ni Nijemci nisu mogli zaboraviti ubijene civile u Dresdenu, ni Japanci one u Hiroshimi, i nitko to od njih ne traži da zaborave, dapače nedužni mrtvi zaslužuju sjećanje, i u Bleiburgu i Srebrenici i Gruborima. Ali komemoracija u Gruborima ne smije biti niti relativizacija četništva. A mi kao pobjednici u oslobodilačkom ratu imamo moralno pravo i obavezu inzistirati na prisustvu Srba na proslavi Oluje, i tražiti od svih njihovih predstavnika da osude bilo kakvu relativizaciju Domovinskog rata. A svatko kome bi palo na pamet tražiti nekakav balans krivnje, jednostavno ne bi smio imati što raditi u politici.

PUBERTETSKE FORE

Milanović sam sebi super i tak’ fora

Milanovićevo ovotjedno prepucavanje s Plenkovićem oko toga tko više sjedi u Taču spada više u Monty Python nego u visoku politiku.  Kratki podsjetnik: prvo je Milanović odbio doći na konstituirajuću sjednicu Sabora jer je to njemu malograđanština, pa je kasnije njegov auto snimljen pred njegovim omiljenim restoranom u kojem je proveo pola mandata dok je bio premijer (drugu polovicu mandata je proveo u drugom restoranu).

Kad su ga ulovili, prvo je osiguranje reklo da je unutra, onda da nije, nego da je to neki drugi Milanović, i na kraju da to što je njegov auto pred Tačem, ne znači da je on tamo. Nešto poput tinejdžera koji markira školu, pa kad ga profa zatekne u lokalnom kafiću, smišlja izgovore tipa „krenuo sam doktoru, ali sam se spotaknuo pred ulazom, pao i onda ušao unutra oprat ruke”.

A na kraju je, na izravan upit Pantovčaku, iz PR-a stiglo priopćenje koje je takvo da je jasno da ga je Milanović osobno izdiktirao: „Želite li fotografirati predsjednika Republike na rečenoj lokaciji, možete to učiniti svakog šestog petka u mjesecu od 12 do podne. Bilo bi to moguće i češće kada lokal ne bi bio napućen visokim dužnosnicima Vlade i članovima njihove obitelji iz neposredne okolice.” Djetinjasto do boli, arogantno do besmisla: „Je, ja sam bio tamo, ali što mi možete, a uostalom drugi su tamo i više.” Razina odgovora kvartovskog kronera ili svadljive seoske babe, očito uperenog prema Plenkoviću koji živi u blizini.

Kad predsjednik Republike citira Broja jedan iz Alana Forda u ophođenju s novinarima i biračima, pa pritom još kaže da mu je jako drago da su novinari skužili da je to iz Alana Forda, pa kad mu još kažu da to malo vuče na Trumpa (na stranu što ne vuče nimalo), a on kaže da ne zna što je Trump čitao, ali da Alana Forda sigurno nije, morate zaključiti da je taj čovjek jednostavno glup. I ne samo glup, nego od onih koji su sami sebi tak’ super i pametni, i smiju se svojim forama. I misle da se i drugi smiju njihovim forama, a u biti se smiju njemu.

Što se Trumpa tiče, on nije čitao Alana Forda jer u SAD-u nije ni preveden, a da jest, za razliku od Milanovića, sigurno bi shvatio antisemitski podtekst, uostalom, i koga predstavlja Broj jedan. Da ga je pak Milanović shvatio, ne bi ga citirao. Usto, Trump je, osim što je očito pročitao podosta toga što se tiče ekonomije, i napisao nekoliko knjiga, poput „Art of the deal”, dobro prodavanih. Milanoviću se nikad nije dalo napisati ni govor dulji od 17 sekundi.

Dakle, ako vam je Alan Ford bio jako fora s 15 godina, to je OK, i trebao vam je biti. Ali ako vam je Alan Ford jako fora i s 55, i ako mislite da vas citiranje Alana Forda čini načitanim, pametnim i intelektualcem, pa još i modernim (današnjim klincima taj je humor špansko selo, jer više ne žive u cvjećarnici „Jugoslavija”), onda s vama nešto ozbiljno ne štima. Ako ste pritom i predsjednik Republike, onda nešto očito ne štima s nacijom koja vas je birala. U neka bolja vremena ljudi koji su sebe smatrali obrazovanima bar su znali citirali Shakespearea, Dostojevskog, klasike. A od Milanovića možemo očekivati i da počne citirati Zagora ili Santa Barbaru jer su njemu valjda i to klasici.

OTROVNE STRELICE

Bob Rock s Pantovčaka

Plenković je Milanovićev odgovor uperen prema njemu nazvao „bizarnim” i objasnio da nema vremena sjediti u Taču, što ukazuje na najveću razliku između te dvojice – Plenković, slagali se s njim ili ne, voljeli ga ili ne, ipak nešto radi i ozbiljan je političar koji se izražava pristojno i odmjereno. Milanović pak sve više podsjeća na Boba Rocka iz spomenutog Alana Forda: kolerik i svadljivac. Kako sam i najavio, s njim bar neće biti dosadno. Ako ga imate živaca slušati.

Naravno, nije teško shvatiti zašto je Milanović strelicu uperio na Plenkovića – jer se ovaj drznuo ironično se osvrnuti na njegov nedolazak u Sabor, na pitanje novinara. A takav živčan i zloban govori puno o Milanovićevu lošem karakteru. Predsjednik s karakterom, svakako. Samo kakvim!

Cirkus oko ručka u Taču nije bio jedini koji je Milanović prouzročio prošlog tjedna. Tu je, recimo, i izjava da je „stožer neustavan”, na što se Ustavni sud odmah spremno odazvao, lupio petama, i poručio da će se pozabaviti ustavnošću tog tijela čim se vrate s godišnjeg. Naravno, na primjedbe Karoline Vidović-Krišto da su možda neustavne 11. i 12. izborna jedinica (manjine i dijaspora) nisu se očitovali. Milanovićeva ideja da je Stožer neustavan je zanimljiva jer je upravo njegova vlada 2015. donijela zakon prema kojem je ustrojen. Ali tada je on bio premijer, pa se nije zamarao eventualnom ustavnošću vlastitih odluka.

No, Milanović i tu inzistira da te ljude nitko nije birao na izborima. Naravno da nije, kao što nitko ne bira ni ravnatelje državnih agencija, ravnateljstvo policije ili glavni stožer vojske. Jer se na izborima bira ljude samo, jedino i isključivo na političke funkcije poput zastupnika u Saboru i predsjednika – a Stožer je, ustavan ili ne, u osnovi stručno tijelo. Stručna tijela ne biraju se po principima demokracije, nego meritokracije – odnosno, stručnosti. Koliko je to ispoštovano,  druga je stvar, ali doktor se ne postaje tako da vas građani izaberu za doktora, nego tako da završite medicinu. To baš Milanoviću nije jasno.

PREDSJEDNIK S KARAKTEROM

Jedino mu je Tač mitsko mjesto

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Kad netko poput mene, tko cijeli život spaja kraj s krajem, napiše da je Milanović glup, to djeluje malo, onako, zavidno: čovjek cijeli život ne radi skoro ništa, a živi kao car, hrani se po najboljim restoranima, prodaje zjake po svijetu, em je bio premijer, em je sad predsjednik… tko je tu glup, realno gledano? A opet, kad ga slušam, ne mogu se oteti dojmu: glup i bezobrazan. Možda je „bezobrazan” dio te sintagme koji nedostaje nama kojima je Tač ipak malo skup, a nismo nužno glupi? Jer, da biste živjeli kao car bez nekog velikog znanja, pameti, ili teškog rada, potrebne su ipak neke kvalitete.

Mislim da je bezobrazluk kod ljudi poput njega ona najvažnija. Narcizam i makijavelizam, cinična usmjerenost na vlastiti interes, ključni su da biste se popeli na visoke položaje bez da imate ikakve stvarne kvalitete. Bezobrazluk je jedina riječ kojom se da opisati njegov odgovor Plenkoviću, koji ga je lagano uštipnuo jer je, umjesto na konstituirajuću sjednicu, radije otišao žderati u svoj omiljeni restoran. Bahat i bezobrazan postupak, što god tko mislio o Saboru kao takvom. On je ipak odraz nas samih, pa ako u njega biramo kretene, do nas je, nije do kretena.

Za njega je Knin „ništa”; spram njega je Sinj, kaže Sinjanin porijeklom Milanović, Venecija.  „Prašnjava željeznička postaja i tvornica šarafa.” Pa kako je Knin ništa, proslavu Oluje treba preseliti u Zagreb. Zanimljiv je taj Milanovićev lokalpatriotizam jer patriotizam kao takav ne pokazuje. Ili su to kompleksi zbog vlaškog porijekla? Kako god, on u Kninu ne vidi mitsko mjesto Domovinskog rata – nego „tvornicu šarafa”. Njemu taj Domovinski rat ionako nije značio ništa, osim što mu je omogućio da bude alfa-uhljeb u Uhljebistanu. Mitsko mu je mjesto jedino Tač. Da je krenuo Pernarovim stopama, dokazuje time da ne nosi masku. I mediji ga čak, za razliku od Karoline Vidović-Krišto, ne prozivaju zbog toga. Na kraju je rekao da ne može vjerovati kakav mu je tweet uputio premijer i da je to sigurno poslao neki jazavac s njegovog profila, da bi mu iz Vlade, nakon provjere, poručili da halucinira jer su provjerom utvrdili da tweeta nije bilo. Lijepo je biti Milanović, ni brige ni pameti, a nitko ti ne može ništa.

ZAGREB U ŠOKU

U Beogradu shvatili da više nema Jugoslavije

Zagreb je šokiran time što je Beograd, nakon jedno 30 godina, shvatio da više nismo u istoj državi i poskidao imena ulica poput one Matije Gubeca. Dogradonačelnik Goran Vesić, pandurčina iz devedesetih i, tvrde Srbi, glavni Vučićev čovjek za uništavanje svega urbanog i civiliziranog u Beogradu, to je objasnio time da te ulice od sada nose nazive onih koji su zadužili Srbiju i srpstvo.  A Matija Gubec, kaže, ničim nije zadužio Srbiju. Nije, iskreno govoreći, ni Hrvatsku, prije svega zato što po svoj prilici nije niti postojao, no mit o seljačkoj buni je tema za neku drugu priču.

Čovjek u principu ima pravo, to da se imena ulica daju prema onima koji su na neki način zadužili neku sredinu ili onih koji su za nju povijesno ili u kulturnom smislu važni, koji odražavaju vrijednosti neke sredine, u svijetu je općeprihvaćeni princip. Ako ne postoji Porečka ili Zagrebačka ulica u Londonu i Parizu, ne treba postojati ni u Beogradu. Ne shvaćam tu uznemirenost oko brisanja hrvatskih naziva ulica. Pa ni ja ne želim kod nas nazive ulica tipa „Šabačka” ili „Novosadska”, u čemu je tu problem? Dapače, lijepo da brišu Porečku, Hvarsku, Rovinjsku i Splitsku, daj Bože da su konačno shvatili da to nisu srpski gradovi. Iako nekako ne vjerujem previše u to.

Ali, ako bi u Srbiji baš htjeli imenovati ulice po onima koji održavaju srpske (trenutne) vrijednosti i kulturu, te bi se ulice od sad trebale zvati „Ulica Cece cajke”, „Ulica ratnih zločinaca”,  „Avenija velikog vođe Vučića”, „Prilaz Milorada Pupovca”, „Ulica pečene prasetine”, „Ajvarska ulica”. Doduše, možda za ovu zadnju Turci ulože prigovor. Neke ulice ionako se zovu po ratnim zločincima. Primjerice, Milanu Tepiću koji je raznio garnizon u Bjelovaru da se ne preda „ustašama i Tuđmanovim bojovnicima”.

No, to postavlja dva pitanja. Prvo, nigdje u svijetu nemaju nazive ulica po neprijateljima države – a mi, primjerice, imamo Masarykovu ulicu, a zna se kakav je bio odnos Masaryka prema Hrvatskoj i Hrvatima. To je kao da ulicu u New Yorku po ajatolahu Homeiniju. A kino „Beograd” u Puli preimenovano je u kino Alida Dali, koja je bila ikona talijanskog fašizma, Mussolinijeva ljubavnica, i doživotni mrzitelj primitivnih i zaostalih Hrvata o kojima se i u zadnjem intervjuu u životu, ispod žita, vrlo negativno izrazila (rođena je u Puli, ali to je ne čini zaslužnom). Bogu hvala, bar je riješen paradoks da ulica Andrije Hebranga izlazi na trg nazvan po čovjeku koji ga je dao smaknuti.

A drugo, kod nas se uvijek dizala velika frka kad bi se odbilo imenovanje ulice po nekom za Hrvatsku posve nebitnom rockeru iz Beograda ili kad su se uklanjali nazivi ulica po raznim ljudima koji su Hrvatsku zadužili uglavnom time što su pridonijeli uvođenju revolucionarnog terora nakon 45., nerijetko začinjenog velikosrpstvom. Ne, ne vidim nikakav problem u tome da Beograd preimenuje „hrvatske” ulice, druga stvar su kompleksaški motivi i način, ali vidim žalovanje kod nekih „naših” kojima to dodatno ruši nade u nekakvu obnovu nekakve Jugoslavije, jednom, negdje u budućnosti.

VELJAČIN POUČAK: ‘Ivona Milinović nije Titov Galeb, kuja je dobila što je i zaslužila’!

Autor:Marcel Holjevac/7 dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.