Photo: Admir Buljubasic/HINA/POOL/PIXSELL

Zašto Negoslavci postaju mit? ‘Zbog evidentno nekažnjenih srpskih zločina’

Autor: Mate Bašić

Tko su to, gdje je to, što je to što se zove imenom Negoslavci, koje je ime, recimo na engleskom, jednostavnije izgovoriti nego, primjerice, Jasenovac: naime nema onih zavrzlama da se “j” izgovara kao “džej”, a da se “c” izgovara kao “kej” pa onda to zvuči kao Džejsenovak. U zemljama koje se služe engleskim jezikom, koji je još tijekom 20. st. postao lingua franca na gotovo cijeloj kugli zemaljskoj, govornici će riječ Negoslavci izgovoriti daleko preciznije, doduše u prvi mah kao – Negoslavki.

Negoslavci još od 1991., a posebno nakon prošloga tjedna, definitivno su prerasli u – mit. A zašto – mit?

Pa, recimo zato što se u Negoslavcima nalazio glavni stožer ljudožderskih oklopno-mehaniziranih, pješačkih, specijalnih, zrakoplovnih i inih srpsko-srbijanskih vojnih i civilnih postrojbi pod krinkom tzv. JNA, koje su spustile, nagrnule, nagrmjele tešku i tamnu noć na Vukovar i sve njegove stanovnike te taj grad do temelja razrušile, a nesrpske stanovnike pobile, ranile, zarazile, mučile, odvodile u konc-logore i kojekakva još zla (užasno nepotrebno!) počinile.

Negoslavci, valja to uzeti u obzir, uopće nisu povijesno naselje za razliku, recimo, od obližnjih Vinkovaca, gdje se tragovi organiziranoga ljudskoga društva nalaze još od neolitika, više od 8000 godina unatrag, ili za razliku od Vukovara i njegove vučedolske kulture čiji se tragovi mogu pronaći 4-5 tisuća godina unatrag. U taj negdašnji močvarni dio Panonije nisu zalazili ni Rimljani, konačno, fast forward, ondje su, čini se, od 15. do 17. stoljeća živjeli samo siroti Kroati te na ikavici zvali sebe Nigoslavcima. Pravoslavni pak živalj, koji se tek daleko kasnije počeo identificirati sa “Srbima”, u Negoslavce se dotepel tek polovicom 18. stoljeća, u multikulti Austro-Ugarskoj bilo im je kao i ostalima, prva protofašističla Juga ih je uglavnom protežirala, a 1945. u komunističkoj DFJ/FNRJ/SFRJ doživjeli su dotokom nove krvi tj. organiziranim i planski osmišljenim dolaskom (pravoslavnoga) kolonizatorskoga pučanstva iz Bosne, pravi procvat: danas u Negoslavcima živi oko 1500 stanovnika, na izbornim popisima ima ih tristotinjak manje, iako na izbore izlazi njih svega oko 300, od kojih većina glasuje za Dušana Jeckova iz SDSS-a, inače sretnoga supruga Dragane Jeckov, zastupnice SDSS-a u Saboru, u kojemu je SDSS dio vladajuće koalicije.

Negoslavci su inače doslovno ušorena selendra, tamo fakat nema ništa: Negoslavci imaju osnovnu školu, imaju vatrogasni dom, imaju crkvu i groblje pokraj nje, imaju dva ili tri “dućana mješovite robe” koji se u novogovoru nazivaju “shopping-centrima”, a vjerojatno imaju i kakav općinski ured u nekoj kući, zar ne?
Kad se iz dronova snima, vidi se da selendra zvana Negoslavci izgleda poput ruskoga križa: jedna je to ravna cesta koju presijeca jedan kraći i jedan duži krakati krak, nešto poput izdužena hashtaga. Ako u Negoslavce dolazite s juga, pod uvjetom da u ravnici uopće možete bez kompasa u tom bespuću skužiti strane svijeta, tj. ako se vozite cestom Route 57, odjednom ćete primijetiti da se rokenrol Route 57 pretvara u Ulicu braće Nerandžić, koja će se, tamo oko “centra” Negoslavaca tiho pretvoriti u Vukovarsku ulicu. Gledajući sa sjevera, pak, vukovarska Ulica Sajmište zapravo predstavlja tu istu “zlicu”, sve je to ista cesta kroz ravnicu, samo što, eto, iz nekoga razloga, nepoznat netko im je dodijelio tri različita naziva.
Tko su “braća Nerandžić” i zašto se ta cesta i ta pravocrtna ulica tako zove, znaju samo tamošnji Serbi, njih 97 posto, 1,8 posto Hrvata i “ostali”. No, kao što je rečeno, poput izgleda ruskoga križa, tu cestu/ulicu Braće Nerandžić, negdje oko centra te općine sa zapada presijeca Petrovačka (logično, to je put koji dolazi iz sela Petrovci), koja se potom na istok naziva Željezničkom (logično, valjda je tamo neka željeznička pruga), a malo kasnije, ulicu Braće Nerandžić presijeca ulica baš lijepa mirnodobskog imena – Ulica Oslobođenja! – koja se takvom naziva, uuupppsss, zašto? “Oslobođenja”?

Ali, zaboga, tko, koga, kad, od čega je tamo netko nekoga “oslobađao”, pa da bi se ta ulica/cesta tako zvala? Jesu li vaseljenski (svemirski) oni 1991. “oslobodili” Vukovar – čiju tragediju je najgore matematički opisivati – zapovijedajući i aktivno na terenu djelujući iz “glavnoga operativnoga štaba” u Negoslavcima?!

Pogrešno skretanje
Nije to bilo davno, najbolja žena na svijetu (termin Ephraima Kishona) i ja, autocestom E70 iz Zagreba zaputili smo se u Vukovar u posjet davnašnjim, današnjim i vječnim prijateljima.
Na križanju u Vinkovcima pogrešno smo skrenuli desno u Mirkovce na slavonsku cestu 46, umjesto na cestu 55 preko Nuštra, gdje sam ja bezbrižno brbljao: “Grad Vinkovci prostire se uz Bosutsku nizinu te autocestu i željezničku prugu koje spajaju Zapadnu Europu s Bliskim istokom i Srednju Europu s Jadranskim morem, što je ujedno jedan od najdulje neprekidno naseljenih gradova u Europi jer su arheološka istraživanja na području Vinkovaca pokazala postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika prije 7000 godina, a naravno, tri autohtone kulture, sopotska i vučedolska kultura te vinkovačka kultura, nastanjivale su šire područje grada od 4000 do 1600 godina prije Kristova rođenja, da bi u starijem željeznom dobu područje grada naselili Iliri, a u mlađem Kelti koji su se ubrzo stopili s Ilirima”, blablabla.




Furajući se kroz neosvijetljene Mirkovce, tiho smo došli na neku pumpu, načelno, benzinsku crpku, načelno Beopetrol.
A tamo, neki klinac, dvadesetak godina star, otprilike kao naš mlađi sin.
Iznenada, iza nas parkiraju se neka četvorica relativno debelih, relativno golemih, relativno bradatih tipova u staromu Mitsubishi Pajeru. Vidimo mi njih, a očito vide i oni nas, a ja – odjednom me napustilo tupilo od nekuženja – najboljoj ženi na svijetu na lijevo uho šapćem: – Koja jebada, pa ja sam ovdje jedini nenaoružan!
– Je li ovo put do Vukovara? – nakon što je sve plaćeno, upitam klinca.
– Mi odaavle, mi ne zalazimo tamo – odgovor brzi dadne klinac s pumpe – Vukoovar jeeste tamo negde, ali su vam naši Peetrovci bliizu, možete da vozite leevo do naše crkve, pa oonda voozite, ako uopšte tako stignete do Vukovaara!
Potom smo kroz Jankovce i Petrovce, too dark was the night & otamo smo relativno brzo stigli u Vukovar.
Jedino – nevjerojatno! – što je u jednomu trenutku bilo, jest ono kad se ukazao putokaz k Negoslavcima, a ja “hrabrica”, ugledavši taj putokaz na kažiputu, najboljoj ženi na svijetu, tada užasnut kriknuh: – Nemoj opet desno, Katarina!

Jednonacionalne utvrde

Hipotetički govoreći, međutim, čak i da smo, kao u Vinkovcima, sada prema Negoslavcima “pogriješili smjer”, što bi bilo? Što bi bilo da smo u pogrešnom smjeru zapali u Negoslavce slušajući Škoru i Thompsona (a nismo, Nick Cave je bio posrijedi)? Što bi bilo da im (hipotetički, tamo zarobljeni mi) u Negoslavcima ispovijedimo da smo mi Kroati, plus da sam ja autetični Imota, uz to zagrebački, a Australka Katarina podrijetom lička Dalmošica čiji su, u oba slučaja, naši muški roditelji u WWII pogriješili vojsku, tj. u oba slučaja nisu bili ni u četnicima ni u partizanima, već su bili u OS NDH? Što bi tada hipotetski rekla Dragana, supruga Duška, Jeckov (od 2013. do 2017. vijećnica SDSS-a “opštinskog vijeća opštine” u Negoslavcima)? Bi li nas zaštitila pred tim relativno debelim, relativno golemim, relativno bradatim tipovima iz onoga staroga Mitshubitshi Pajera s benzinske crpke, a o kojima mi, hipotetski, ništa ne znamo?
Vraga moga hipotetskoga, zar se to ne vidi s Mjeseca, iz Berlina, Moskve, Bruxellesa, Pekinga i Washingtona: oni – moderni hrvatski Srbi & obrnuto, tj. srpski modernisti u Hrvatskoj – načinili su u malenoj Lijepoj Našoj Domovini jednonacionalna serbska mjesta, bolje rečeno, jednonacionalne utvrde, u kakve normalni dobronamjerni (nenaoružani) putnik zazire ulaziti.
Negoslavci su pritom samo jedan primjer. No, taj je primjer paradigmatski.




Lingvističke budalaštine

Tamo se Dragana Jeckov, supruga Duška Jeckova iz SDSS-a, rođena 8. srpnja 1976. u obližnjim Vinkovcima, godine 2005. – kako njezine “službene” biografije po internetu navode – uspostavila “gradskom vijećnicom” u Vijeću obližnje općine Markušica pa do 2009. bila predsjednicom u Markušici, potom od 2013. do 2017. bila vijećnicom Vijeća općine Negoslavci, pa potom bila opet u Negoslavcima “reizabrana” u “Opštinsko veće opštine Negoslavci”, a sve to putem SDSS-a te je bila “imenovana na funkciju sekretara Zajedničkog veća opština, a 2007. bila članicom Županijskog veća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske županije te članica Skupštine SNV-a (Srpskoga narodnoga vijeća)”, završen citat, čak je davne 2014. bila “izabrana” za potpredsjednicu Aktiva žena SDSS-a. Uzorna je to biografija, čak ne obzirući se na evidentne lingvističke budalaštine koje se mogu pronaći na (službenim?) internetskim stranicama Dragane Jeckov, primjerice, da se riječ “vijeće” transformira u nepojmljivi, nerazumni i nepostojeći termin “veće” (kao da bi riječi tipa “objekt” ili “subjekt” u tom narativu odjednom morale postati “obekat” i “subekat” ili kao da bi “Osijek” trebao postati “O(d)sek”, a “Rijeka” se nazivati “Rekom”), ipak je vrijedno primijetiti da je ta potpredsjednica SDSS-a dostojno školovana: osnovnu školu “Georgije Jakšić” završila je u Markušici, a srednju medicinsku školu u Kraljevu u nedalekoj Srbiji te je navodno 2009. – kad joj je bilo oko 33 godine! – “završila” nešto što se zove – pazi sad! – “Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove na Privrednoj akademiji u Novome Sadu”, a što je “priznato u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje RH”, a zbog čega se lijepa Dragana, dopredsjednica dr. sc. Milorada Pupovca u toj stranci nevjerojatna imena, podrijetla i legaliteta (akronimski SDSS) okolo po internetskim besputjima predstavlja kao “mag.iur” i zbog čega je, potkraj balade, 30. lipnja 2017. banula u Hrvatski sabor kao zamjenica stranačkoga kolege Mile Horvata koji je tada brutalno hadezeovskom silom bio prisiljen da ga se imenuje (ne neku plaću, nota bene, samo zato što je Srbin, odnosno, jedan od zajamčenih zastupnika srpske manjine!) za državnoga tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša.
Dragana i njezin muž Dušan Jeckov, naravno poput svih njih, pronašli su razloge za zabavljanje politikom, umjesto da se u vukovarsko-srijemskoj županiji bave poslovima koji su Slavoncima imanentni, primjerice, okopavanjem kukuruza i pritom iskopavanjem zaostalih mina ili neeksplodiranih spskih bomba, zbog čega nije neuputno usporediti njihove (bračne) imovinske kartice, bez zločestih primisli koliko zbrojno ta obitelj uprihodi mjesečno:
1. https://www.sukobinteresa.hr/hr/imovinske-kartice/imovinsko-stanje-duznosnika-dragana-jeckov
2. https://www.sukobinteresa.hr/hr/imovinske-kartice/imovinsko-stanje-duznosnika-dusan-jeckov

Moralni značaj

Dragana Jeckov je nedavno u ime SDSS-a (trenutno u vladajućoj koaliciji s HDZ-om) – reklo bi se, ničim izazvana – u hrvatskom parlamentu bubnula da u desetak hrvatskih gradova postoje ulice koje nose imena “pripadnika i ideologa ustaškog pokreta, odnosno ratnih zločinaca”, ustvrdivši da je tome tako “jedino zbog rehabilitacije ustaškog režima”. Kako je iz Sabora javila “dobro obaviještena” HINA, a naravno prenio Jutarnji list, izjava zastupnice Dragane Jeckov (SDSS) da u desetak hrvatskih gradova postoje ulice koje nose imena pripadnika i ideologa ustaškog pokreta i da su tako nazvane “jedino zbog rehabilitacije ustaškog režima” podignula je temperaturu u sabornici: “U desetak gradova postoje ulice koje nose imena pripadnika i ideologa ustaškog pokreta, odnosno ustaških funkcionera, odnosno ratnih zločinaca”, rekla je Jeckov u slobodnom govoru, pa pobrojala Bjelovar, Pakoštane, Slavonski Brod, Pag, Vinkovce, Čačince, Pleternicu i Zagreb. Ta mjesta, kazala je, imaju ulice Mile Budaka, 10. travnja, Franje Nevistića, Ivana Oršanića i Julija Makanca, a nisu tako nazvane “zbog zasluga tih ljudi na drugim poljima, to je urađeno jedino zbog rehabilitacije ustaškog režima”, a još je kazala kako činjenica da su neki od tih dužnosnika u NDH eventualno dali doprinos na književnom ili nekom drugom planu ne može imati utjecaj jer je njihov moralni značaj i reputacija nepovratno uništena sudjelovanjem ili podrškom takvom režimu.
Dopustimo digresiju: bilo bi to sasvim u redu, ali samo pod uvjetom kad bi ultraobrazovana Dragana Jeckov, broj jedan, uopće znala tko su, što su, po čemu i koliko su i zašto su značajni Budak, Nevistić, Makanec i Oršanić (a ne zna sigurno!), a broj dva osobito, kad bi imena ulica nazvanih po njima postavila u usporedbu s ulicom neke “Braće Nerandžića” i s ulicom božesačuvaj “Oslobođenja” u Negoslavcima, koji – zapravo piše na početku – s pravom postaju mit.
Mit je, naime, prema B. Klaiću, riječ potekla iz starogrčkoga gdje gdje je semantički mythos posljedično označavao izmišljotinu i neki (namjerno?) nevjerodostojni opis stvarnih (ili izmišljenih) događaja, u biti, bajku. Između ostaloga, zato su Negoslavci mit.

Neobičan događaj

Prvu vijest o jednomu neobičnomu i gotovo nevjerojatnom događaju, kojih 2-3 tjedna nakon Draganina pametnog istupa u Saboru, donio je nekakav FB-profil pod nazivom “Negoslavci”, a koja se vijest potom koncentričnim krugovima proširila u medijski i javni prostor: “Prema informacijama meštana Negoslavaca, rano jutros, policija je bez prethodne najave, upala u kuće nekoliko stanovnika tog mesta, izvršila pretres kuća te ih s lisicama odvela na informativne razgovore, vezano uz saznanja o ratnim zločinima iz 1991. godine. Kako je potvrdio načelnik opštine Negoslavci Dušan Jeckov, radi o sedam osoba, meštana Negoslavaca, mahom starosti oko 70 godina. Dodao je da za sada nemaju konkretnih informacija da li su osobe privedene u svojstvu svedoka ili osumnjičenih za pojedina krivična dela. Jeckov je istakao da se me slaže s načinom na koji je postupljeno u slučaju privođenja dodajući da to izaziva strah među stanovnicima opštine. ‘Svako ko je odgovoran za bilo koji ratni zločin, za isti treba da odgovara, bez obzira o kojoj strani se radilo’, rekao je Jeckov podsetivši da su ljudi iz Negoslavaca svoja saznanja već u nekoliko navrata iskazali pred nadležnim organima, koji su ih nakon toga pustili kućama. ‘Činjenica što su svi bili zaposleni u VUPIK-u u vreme ratnih dešavanja ne znači da su učestvovali u zločinima na Ovčari niti da imaju saznanja o njima’, kazao je Jeckov. Zvanični politički predstavnici Srba su upoznati sa ovim događajem i nakon što saznaju detalje akcije, odreagovaće na pravi način, rekao je Jeckov.”

Ustaška država
Srbijanski mediji na uhićenje osumnjičenika reagirali su brže od hrvatskih. Dok su u Zagrebu kontemplirali što je u ovom slučaju politička namisao nove državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek, dotle su u obližnoj Srbiji, na svim tamošnjim nacionalnim (znači, državnim) RTV-frekvencijama plus tabloidima, nova žestoka akcija pokretala protiv “ustaša” i “ustaške države Hrvatske”.
Tko su protagonisti i glumci, u toj srbijanskoj bajci u kojoj zapravo nesvjesni oni Negoslavce čine mitom, nedostojno je govoriti.
Međutim, beogradske Novosti u izvješću hrvatskosrpskog novinara Jurice Koerblera, pišu da je u Negoslavcima pokraj Vukovara (citat) “Milorad Pupovac, predsednik SDSS koji je u petak doputovao u ovo malo slavonsko selo (rekao) kako je ‘hapšenje dvojice stanovnika Negoslavaca srpske nacionalnosti pod optužbom da su počinili ratni zločin, ovih dana podiglo temperaturu među meštanima pre svega zbog načina kako je policija privela devetoricu, tražeći da njih sedam budu svedoci za događaje koji su se dogodili pre više od dvadeset godina’, a između ostalih retoričkih bravura, Pupovac je ondje navodno izjavio ‘da se slični postupci pripremaju i u drugim mestima, ali sa nešto grubljim tehnikama obrade svedoka nego ovde’, jer (citat) ‘ne želimo da se na osnovu privatnih istraga vode zvanični sudski procesi, kao što se bojimo da je reč u ovom slučaju’, naglasio je Pupovac i ujedno izrazio sumnju u objektivnost i nepristranost institucija koje su naredile hapšenje dvojice meštana, koji su godinama posle devedesetih živeli u Negoslavcima” (završen citat).

Masovna grobnica

Dotle, neka svatko misli što hoće, kontroverzni Velimir Bujanec objavio je u svojoj tv-emisjii “Bujica” intervju s još kontroverznijim ražalovanim policajcem Nikolom Kajkićem, koji je razgovor na Facebooku sročio ovako (citat):
– O slučaju Negoslavci: “Pupovac me prozvao, a ja mu odgovaram: – Sve zlo je do Vukovara, najvećim dijelom, došlo iz Negoslavaca! Već sutra se tamo može uhititi 35 ratnih zločinaca!”
– Srbin iz Negoslavaca tvrdi da se na njivi koja je do 2016. bila u vlasništvu zastupnice SDSS-a Dragane Jeckov nalazi masovna grobnica s pobijenim Hrvatima?!
– Milorad Pupovac zna gdje kad i kako daje izjave te kakve poruke i s kakvim ciljem šalje – rekao je Kajkić, aludiravši da čelnik SDSS-a politički i medijski utječe na rad pravosuđa i da se to vidjelo i u slučaju Negoslavaca.

Kajkić smatra da Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara i visoki dužnosnik danas vladajućeg SDSS-a, nije nimalo slučajno bio uz Milorada Pupovca i Draganu Jeckov na izvanrednoj press-konferenciji u Negoslavcima: – Kada su se podnosile kaznene prijave protiv Stanimirovića, napravljene su određene proceduralne pogreške, što ne znači da on nije počinio ratne zločine. Znam kako se ponašao prije i za vrijeme okupacije Vukovara i mogu vam samo reći da je on, po izjavama pojedinih Srba, jako loš čovjek. Bio je izuzetno okrutan preme Hrvatima u Tovarniku, a kasnije i Vukovaru pa i Borovu Selu. Srbi su mi svjedočili o tome kako je radio loše stvari ne samo prema Hrvatima, već i prema Srbima koji su im htjeli pomoći!
Nikola Kajkić je ispitivao i osobno poznaje uhićene Srbe iz Negoslavaca. Neke osobe nedostaju – ustvrdio je u emisiji. Još u trećem mjesecu prošle godine (nap. ožujak 2019.), “Bujica” je objavila pismo s imenima uhićenih zločinaca iz Negoslavaca. Pismo je ponovljeno i u ovoj emisiji: – Većinu uhićenih poznajem, ispitivao sam ih i znam njihovu stvarnu ulogu na Ovčari, kao i ulogu tzv. negoslavačkog bataljuna u napadu na Vukovar: – Svjedoci iz Negoslavaca mi kažu da nema kuće u Negoslavcima koja na ovaj ili onaj način nije sudjelovala u počinjenju ratnih zločina – iznio je šokantne sumnje Nikola Kajkić: – Jedan od najokrutnijih zatvora nalazio se u tamošnjoj zgradi općine, gdje je stolovala tzv. negoslavačka milicija. Iz toga zatvora nitko nije izašao živ! Zločinci i danas mirno žive, sve od Australije, preko Kanade i Srbije, do tzv. Republike Srpske. Nitko nije kažnjen za silovanja, mučenja i ubojstva Hrvata u Negoslavcima.
U emisiji je ekskluzivno objavjena tajna snimka sa svjedočenjem Drage Okanovića, Srbina “pokajnika” iz Negoslavaca. Okanović u razgovoru s Kajkićem otvoreno priznaje da je kao bagerist sudjelovao u zatrpavanju hrvatskih leševa, a jedna od masovnih grobnica nalazi se na bivšem zemljištu bračnog para Jeckov! SDSS-ova zastupnica Dragana Jeckov i njezin suprug, načelnik Općine Negoslavci, Duško Jeckov, do 2016. godine bili su vlasnici njive pokraj Negoslavaca, na kojoj su zakopani pobijeni Hrvati!

Zašto postaju mit

Zašto Negoslavci, dakle, postaju mit?

Čini se da nije to samo zato što se to ušoreno selce nalazi blizu, tik do Ovčare, poljoprivrednoga dobra poznata po nezamislivu ljudožderskom stratištu, već izgleda da Negoslavci postaju mitom zbog evidentno nekažnjenih zločinaca. Da bi stvar bila još žalosnija, u čiju obranu političko-medijski stupaju oktroirani (manjinski, etnički) saborski zastupnici, trenutno uhljebljeni/ugužvani u tzv. vlast HDZ-a i SDSS-a.
Konačno, tako stvari stoje: mit o Negoslavcima tek treba izrasti, sve do vrhova visokih kampanela i do vijornih kosa i širokih grudi od gromora čijega glasa šuma i Dunav se budi. Ne bi li se shvatilo: ipak nije bio Knin, nego su bili, a i danas su – Negoslavci.

Autor:Mate Bašić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.