Photo: Patrik Macek/PIXSELL

KAKO JE VUČIĆ NAMAGARČIO HRVATSKU: Mi njima sve, a oni nama obnovu kuće bana Jelačića i stan ubijenog Đinđića

Autor: Mate Bašić/7dnevno

Pojam nazvan Hina, ne u globalističkom, ali zato u antropologijskom tumačenju, ima različita značenja i međusobno nepovezane konotacije, primjerice:

– na određenoj točki kugle zemaljske Hina označava oblik privremene tetovaže;

– u negdašnjoj koloniji, u zemlji pronađenoj za tešku zapadnoeuropsku eksploataciju svega postojećega, odnosno u središnjoafričkom Kamerunu (koji graniči s Nigerijom, Srednjoafričkom Republikom, Gabonom i Ekvatorijalnom Gvinejom), riječ Hina označava narodnosnu zajednicu okupljenu oko istoimenoga grada na sjeveru te države gdje se govori jezik kadik (eng/franc. – chadic);

– u jugoistočnoj Aziji, Hina je žensko ime za djevojčicu, odnosno ime za ono što smo mi nekada u Zagrebu zvali “male curice”, a Japanci – barem tako svjedoče moji sinovi, od kojih jedan studira japanski, a drugi u pravilnim razmacima u Japan putuje gotovo svake godine

– o Hini rade svoje verzije “crtanih filmova” jer je to njima skraćenica za Hinamatsuri, odnosno za Dan lutkica ili za Dan djevojčica;

– imenom Hina nazvano je nekoliko uragana/orkana/ciklona južno od ekvatora;

– Hina navodno može biti i mladunče pauka Genus gaspiria;

– Hina je, međutim, najvjerojatnije polinezijska božica, ponekad i zemaljska, kraljica ili poglavarica: Hina/Sina božica je koju su štovali narodi diljem Polinezije s obzirom na to da najpoznatiji mitovi o ovoj božici dolaze iz maorske i havajske mitologije jer je u mitologiji starih Havajaca božica Hina opisana kao iznimno lijepo i inteligentno biće koje se pojavljuje u mnoštvu oblika;

– po toj i takvoj mitologiji, Hina je često smatrana božanstvom Mjeseca, a smrtni poglavica Aikanaka ju je oženio te mu je rodila dvojicu sinova, iako se Hina poševila s Bogom Neba, čije je ime Wakea, pa je po Hini bila nazvana poglavarica Hina-au-kekele, Gospa Velikog Otoka koji mi europski domoroci, neupućeni u te davne i stvarne priče, nazivamo Novim Zelandom;

– no, Hina nije samo to, jer postoji i HINA, što je akronim za Hrvatsku novinsku izvještajnu agenciju, onu koja je još 1990. smišljena, organizirana i ustanovljena kako bi bila “suprotiva Turkom”, tj. kako bi bila suprotiva tzv. TANJUG-u (što je bio akronim za Telegrafsku Agenciju Nove Jugoslavije, organiziranu po ideji onomadnoga srpskoga slikara, jugoslavenskog partizanskog narodnog heroja Moše Pijade) iako, kad već o vremenima i strašnim stvarima govorimo, taj TANJUG i danas djeluje, makar kao agitpropovski velikosrpski mehanizam novoga Aleksandra, prezime mu je skraćeno. Kao i Hini.

No, što se događa danas kad razmišljamo samo o tome što je HINA?

Dobar val

Dana 24. rujna 2020. zagrebački JL prenosi Hinin tekst u kojemu stoji da je tzv. Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) u Srbiji “preuzelo” prostor u središtu Beograda koji mu je srbijanska vlada “dodijelila” za “potrebe” područnog ureda HNV-a i mjesnih udruga “kulture”, a ugovor su potpisali čelnici HNV-a i srbijanske Republičke direkcije za imovinu Srbije, jer je srbijanska Vlada usvojila 10. rujna zaključak o “davanju na korištenje” Hrvatskom nacionalnom vijeću “nepokretnosti” u Beogradu koja je u vlasništvu Republike Srbije na “neodređeno vrijeme i bez naknade”, a ugovor o “dodjeli” potpisali su direktor te direkcije Jovan Vorkapić i predsjednica HNV-a Jasna Vojnić pa je predsjednica HNV-a “zahvalila srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću”, Republičkoj direkciji za imovinu te svim sudionicima u dogovorima koji su doveli do toga da se HNV-u i hrvatskim udrugama koje djeluju na području Beograda i Srbije osigura lokacija u samom središtu grada, koja će, kako je rekla, biti vrlo reprezentativna za hrvatsku zajednicu, a potpisivanje ugovora Jasna Vojnić je ocijenila kao “jedan od izuzetnih primjera kako možemo ‘relaksirati’ srpsko-hrvatske odnose, kako se taj dobar val pozitivne politike može širiti”, dodavši da na tom tragu treba i dalje nastaviti i ostaviti iza sebe sve poteškoće u zadnjih nekoliko godina, od pokretanja inicijativa do današnjeg potpisivanja ugovora, jer će, po njezinim riječima, novi prostor biti “vrhunski centar” u koji će moći dolaziti “eminentni” umjetnici, glazbenici, pjesnici, i koju će biti točka povezivanja ne samo  hrvatskog naroda nego i pripadnika drugih nacionalnosti – javio je nepoznati novinar Hine, domećući: – Jasna Vojnić je najavila da će kuća bana Jelačića u Petrovaradinu, koja je “ustupljena” hrvatskoj zajednici u Srbiji i preuređena da bude “središte”, svečano biti predana 16. listopada, te da će toj ceremoniji nazočiti i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

Novovjeko ‘dejstvovanje’

Kako stoji na web-stranici Hine, tamo je ravnateljica Branka Gabriela Vojvodić, jedna nekada lipa mala, koju smo onomad u nekim novinama gdje se furala kao lektorica poznavali pod nekoliko drugih prezimena, a u njezinu Upravnom vijeću jošte jesu osobe imenima Maja Pleskalt, Bruno Dobronić, Romana Bogut, Slavica Cvitanić i još živa Majda Tafra-Vlahović dok su, izgleda, glavne tamo frke od face Serđo Obratov i voditelj OD informatike Fikret Hodžić. Tu Hinu je osnovala i plaća je hrvatska država (?!), lako je to provjeriti, odnosno, plaća Hinin “posao”, eventualno učinak, što naprosto znači da Hinino novovjeko “dejstvovanje” putem poreza uglavnom plaćaju siroti Kroati makar putem Zakona o Hini, iako je dvojbeno i diskutabilno koliko Hina ima “novinara”, kao što je dvojbeno tko tekstove za Hinu piše, nepoznato je ima li Hina fotografa u svom tzv. FAH-u i tko ondje uopće nešto normalno radi. Primjerice, više je nego očito da je Hinin tekst naprosto proširena bilješka političkoga tijela (recimo, Ministarstva) i to s tvistirjućim političkim ciljem, kad kazuje da su navodni čelnici nekoga HKC-a u Beogradu, predsjednica Ljiljana Crnić i potpredsjednik Aleksandar Alač, bili među najustrajnijima u nastojanjima da se tzv. hrvatskim “udrugama kulture” osigura prostor za djelovanje u “srbijanskoj prijestolnici”, u čemu su imali iznimnu potporu Veleposlanstva RH, poglavito donedavnog veleposlanika Gordana Bakote, te da je kuriozitet prostor, dodijeljen danas HNV-u i mjesnim udrugama kulture, zapravo – pozor, kontroverzni je to spin! – nekadašnji stan prvog demokratski izabranog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ubijenog u atentatu 12. ožujka 2003., u kojem je on živio s obitelji do početka travnja 2002. kada se bio preselio u službenu rezidenciju koja pripada predsjedniku srbijanske vlade, u Užičkoj 40 na Dedinju, površine 160 četvornih metara, u središtu grada, na Studentskom trgu, u neposrednoj blizini Rektorata beogradskog sveučilišta, Kolarčeva narodnog sveučilišta, Filozofskog, Filološkog i Prirodno-matematičkog fakulteta, Narodnog kazališta te Narodnog i Etnografskog muzeja u Beogradu.

Mantanje mozgom

Hini svakako treba odati počast, no o čemu je ovdje zapravo riječ, ako nije riječ o mantanju mozgom, eventualno o reciprocitetu? Recimo, u ekonomiji, reciprocitet znači jednakost u uzajamnim ekonomskim odnosima, kojim se strane obvezuju da će interese druge strane tretirati na isti način kao što druga strana poštuje interese prve, dok je u međunarodnom pravu – kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji – reciprocitet ono što je načelo usmjereno na (recipročno) osiguranje poštovanja suvereniteta države, ostvarenje načela jednakosti država te zaštitu interesa domaćih državljana jer s obzirom na način utemeljenja, odnos reciprociteta može biti formalan (zakonski ili diplomatski, tj. uređen međunarodnim ugovorom) i stvaran (onaj koji postoji u praksi), a primjenjuje se u mnogim područjima međunarodnoga javnoga i privatnoga prava. Države mogu uvjetovati primjenu neke odredbe načelom reciprociteta, npr. prihvatiti nadležnost  međunarodnoga suda samo u odnosima s državama koje tu obvezu također prihvaćaju. Ako jedna stranka međunarodnoga ugovora krši njegove odredbe, druga ima pravo odgovoriti mjerom koja se temelji na načelu reciprociteta (ne ispuniti svoju ugovornu obvezu u cijelosti, suspendirati dio ugovora ili cijeli ugovor, odnosno zahtijevati njegov prestanak). Na temelju toga načela jedna država priznaje drugoj, odnosno njezinim građanima, ista prava i povlastice koja je njoj i njezinim građanima priznala druga strana (npr. glede povlastica i imuniteta diplomatskih zastupnika, prava i obveza stranaca, ekstradicije).

Kasno priznanje

U ovom otajstvu žalosnom, prisjetimo se da su Hrvati u Srbiji priznati kao “nacionalna manjina” tek 2005. Prema popisu iz 1961. broj Hrvata iznosio je 196.409. Prema popisu iz 1991. ukupan broj Hrvata iznosio je 97.344 i činili su 1,24 posto stanovništva Srbije. Prema popisu stanovništva provedenom 2002., u Srbiji je te godine živjelo 70.602 Hrvata, 56.546 u Vojvodini, a 14.056 u središnjoj Srbiji. No, prema popisu iz 2011., ukupan broj Hrvata u cijeloj je Srbiji iznosio 57.900 (znači, 0,81 posto stanovništva Srbije). Najviše ih je bilo u Vojvodini, gdje je bilo 47.033 izjašnjenih Hrvata i gdje su bili četvrta po brojnosti zajednica, a zajedno s “nehrvatskim opcijama Hrvata”, treći po brojnosti. Druga regija gdje su Hrvati bili brojni jest beogradska, gdje je bilo urnebesnih 7752 izjašnjenih Hrvata, po čemu su bili peta zajednica, dok je još bio i veliki broj Hrvata izjašnjenih pod nenacionalnom opcijom “jugoslavena”. O čemu je ovdje riječ, zaboga? Od svih Hrvata na prostoru onoga što se danas samoincijativno naziva Srbijom, nestalo ih je tri četvrtine. Hrvati su, dakle, na teritoriju Srbije (uključujući i Vojvodinu) svedeni na razinu tzv. statističke pogreške, sve iza grla tužno popevajući: “Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka…”

Bojkot opozicije 

Međutim, ne budimo nepošteni čak i kad smo sarkastični, nije riječ samo o Hrvatima u ultramultinacionalnoj Srbiji: primjerice Dejan Bursać, istraživač na beogradskom Institutu za političke studije, jasno kaže: “Prije svega, razjasnimo što su to manjinski poslanici u kontekstu ove tematike. To nije svaki poslanik koji je privatno pripadnik etničke manjine, već se termin odnosi isključivo na one koji su izabrani kao predstavnici političkih partija nacionalnih manjina, tj. zastupaju njihov interes. To što je neki poslanik koji je igrom slučaja etnički Mađar, Rumunj ili Albanac izabran na listi SNS-a, DS-a ili SPS-a, u ovom kontekstu ne igra nikakvu ulogu – jer on nije politički zastupnik manjine”, pa u skladu s time objašnjava kako je u modernoj Srbiji “prije izbora 2020. godine  naprasno promijenjen izborni zakon. U pokušaju vladajućeg SNS-a da ublaži efekte bojkota opozicije te osigura pluralizam u parlamentu, prvo je osnovni cenzus smanjen na 3%, a zatim je manjinsko predstavljanje dodatno potaknuto odredbom kojom se rezultat manjinskih lista množi s koeficijentom 1,35. Praktično, time je za stranke manjina uveden cenzus za trećinu glasova manji od prirodnog. Uz to, množenje rezultata poboljšalo je i broj osvojenih mandata manjinaca, koji iznosi rekordnih 19: SVM osvaja 9 mandata, koalicija ‘Samo pravo’ (Bošnjaci i Makedonci) 4, Albanska demokratska alternativa 3 i SDA 3 mandata”.

Tri četvrtine

S druge strane, ako kao početnu referencu kao ranije uzmemo 1961., tada je izjašnjenih Srba u Hrvatskoj bilo 624.956, odnosno 15.02 posto stanovništva, da bi ih 1991. bilo 588.663, odnosno 12,16 posto, te ih po popisu iz 2011. godine ima smo 186.633, znači 4,36 posto. Napamet govoreći, iz Hrvatske je, dakle nestalo oko dvije trećine osoba koje su se izjašnjavale Srbima, dok su iz Srbije (uključujući i Vojvodinu) – u istom razdoblju – nestale tri četvrtine osoba koje su se ondje izjašnjavale Hrvatima. Ne kontemplirajući o pučkoškolskim doskočicama o tome što je više, jesu li u nultoj kružnici crnomornije dvije trećine ili su veću tragediju u sebe upumpale ine tri četvrtine, čak ne razmišljajući o tome kako Hrvati u Srbiji nisu vodili nikakav rat, a Srbi u Hrvatskoj jesu itekakav, upitajmo se svi zajedno, što je to reciprocitet?

Dopustimo ovdje digresiju, reciprocitet se ne smije izjednačavati s retorzijom, koja je ipak u međunarodnom pravu dopuštena (iako, neuljudna) mjera koju jedna država poduzima prema drugoj državi kao odgovor na njezin, također međunarodnim pravom dopušten, no neuljudan čin. Kako Hrvatska enciklopedija objašnjava, najčešći su primjeri retorzije u međunarodnoj praksi bojkot i embargo (npr. trgovački, financijski), prekid prometnih, komunikacijskih, sportskih i drugih veza, uvođenje viza, različite nepovoljne carinske mjere, uskrata pomoći i povlastica, pa i prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa. No, čini se da je reciprocitet nešto nepojmljivo: 190.000 ljudi koji se u malenoj Kroaciji vole izjašnjavati Serbima svakodnevno na razne načine raspolažu milijunima proračunskih (budžetskih) hrvatskih kuna, navodno zato što im to “pripada”, dok se jedva 50.000 preostalih Hrvata u obližnoj Srbiji u novije doba naglavačke izvrće i oko oba se uha veselo smije zbog obnove rodne kuće austrijskoga generala i hrvatskoga bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, plus plešu pogo u nekom stančiću od 160 četvornih metara usred napadno balkanskoga metropolitanskoga Beograda u kojem je navodno nekada stanovao neki Đinđić, što je fakat fascinantno, javlja Hina.

Autor:Mate Bašić/7dnevno