Titina ‘goveda’ i Tuđmanove ‘ustaše’

Autor: Marko Ljubić

Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol, hrvatsku alternativu za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo.

Polemike oko mjesta Titovoj bisti ne vode se samo između ljevičara i desničara, bljesnu i na desnici. Doduše, na desnici se vode prije svega oko pravovjernosti Tuđmanu, preko njegovog odnosa prema Titu.

Novo je to što je jedan dio deklariranog desnog miljea, dio portala, medija, autora, ali i publike na nedavnoj promociji knjige sjajnog autora Josipa Jovića, što mi je povod za ovaj tekst – držao i drži bitnim odrediti se, ili zauzeti stav o tome, je li Milan Ivkošić hrvatski nacionalist ili jugoslovenski fašist? Točno takvo je pitanje sjevnulo.

Kao da desnica i njezino postajanje ovisi o svojevrsnoj kategorizaciji Milana Ivkošića!?
Ivkošić je smjesta odgovorio protupitanjem – bi li Tuđman bio to što jest bez lijeve ruke?
Nikome nije potrebno objašnjavati tko je Ivkošić, jer toliko je dugo u novinarstvu i javnosti da svatko tko drži do sebe može argumentirano zauzeti stav. I biti u pravu. To nije sudbina samo Milana Ivkošića, već svakog autora, koji iza sebe ima dugogodišnju autorsku karijeru. Objavljena je riječ vlasništvo čitatelja. Arapi bi rekli, “odapeta strijela se ne može vratiti” i svatko, kako i spada u normalnom svijetu, sa svojim vlasništvom može raspolagati kako hoće.
Ja bih Ivkošiću odgovorio da je moguće odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, pa i lijevu nogu ako treba. Ni malo manje ne bi bio Tuđman, ni malo manje ga ne bi trebalo poštovati.
Mene polemika o tome što bi Tuđman danas, po bilo kojemu pitanju, jako podsjeća na ranodemokratske polemike – tko je veći, a tko manji Hrvat? Je li važnije odrediti se o tome tko je to arbitar “desnice”, što ćemo sa Ivkošićem, da bismo zadržali dio svojih pašnjaka, koje su nam ostavila “Titina goveda” ili svu intelektualnu energiju usmjeriti u nešto što nećemo sami mi pojedinačno ili u uskim krugovima cariniti. To sam u jednom svome tekstu nazvao “emigrantskim sindromom”, uz napomenu da je taj sindrom hrvatske emigracije bilo normalno razumjeti, a danas se u Hrvatskoj svodi na – kokošarenje.

Isto ono koje u sjećanje vraća godine stvaranja nacionalnoga pokreta, vrijeme pred i nakon demokratskih izbora, te prve ratne godine, što me je i asociralo na figuru o “Titinim govedima”.

Međunarodno priznanje Hrvatske – samo psihološkog značenja

U to vrijeme, uistinu Tuđman nije imao izbora, prvenstveno kao mudar čovjek i ozbiljan državnik. Posve je nebitno za ovu raspravu je li on osobno Tita gledao ovakvim ili onakvim, jer Tuđman ni tada ni danas nije bio ni svetac ni Bog. I ne smije nikada biti. Prvo, Tito je i tada i danas simbol jednog poretka i jedne države te sustava vrijednosti, baš kao što je Tuđman danas simbol jednog drugog poretka i jedne druge države i sasvim drugih vrijednosti. Zbog toga, zbog te simbolike, Tita treba poslati u muzej, ili kako bi Ivkošić figurativno rekao – odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, jer je to pristojno, o čemu je najbolji osvrt napisao Marcel Holjevac. A egzstencijalna je nužnost štovati danas simboliku Franje Tuđmana. Upravo oko te simbolike, koja se svodi na pitanje hrvatske suverenosti i državnosti vode se stvarne polemike i sukobi, a ne oko toga jesu li Tito ili Tuđman bili ovakvi ili onakvi. Ne treba imati iluzija. Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji, koji se bez izuzetka pokušava osmisliti, realizirati i finalizirati još od 1992. godine, kada je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd prokomentirao međunarodno priznanje Hrvatske riječima, kako to ima samo psihološko značenje, te da u stvari ne znači ništa. (pogledati knjigu Carole Hodge, “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas”)

Nužnost integracije oko Tita, proizlazi iz činjenice da današnja ljevica jednostavno nema – hrvatske alternative. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo, najčešće i u pravilu, izigravajući u svojim mikrosredinama neprikosnovene vladare, suce, vizionare, autoritete, ukratko “male Tuđmane” pogotovo u provinciji, redovito odlazeći u Zagreb, gdje su se okupljali po pečenjarnicama oko tipova, koji mogu “doći” do – “važnog našeg”. Tako se prenosilo što “Zagreb misli”, pri čemu se pod “Zagreb” podrazumjevao Tuđman, ni manje ni više.




Tko su “goveda” a tko komunjare?

Jedan od težih grijeha današnjih ultimativnih zagovornika povratka Tuđmanu i čuvara hrvatske nacionalne revolucije je i to što su zauzeli eksluzivitet do isključivosti u tumačenju nacionalne ispravnosti, pri čemu su svoju impresioniranost komunističkim državnim, političkim i javnim facama, pokazivali preuzimajući brigu o njima, dok su im ovi uzvraćali umjesto dojučerašnjim hapšenjem, prisilnim poštovanjem, tepajući im kao “Titinim govedima” u svojim krugovima, a istovremeno bjesomučno eliminirajući tisuće i tisuće intelektualaca, razumnih i sposobnih ljudi, koji nisu bili dostigli razinu “Titinih goveda”, pa su postali komunjare. Naime, komunjare su postali posve neutjecajni članovi tadašnje partije, vrlo često oponenti tadašnjeg poretka i režima, jer mu se drugačije i nije imalo gdje oponirati, a status “goveda” dobili su u pravilu visoko rangirani uglednici tadašnjeg režima. Iznad statusa “goveda” bio je najuži krug prebjega iz komunističkoga poretka, koji su izravno pomagali Tuđmanu i ljudi koji su imali već tada zaštitu snažnih međunarodnih čimbenika. Takvi su bili nedostupni novim hrvatskim “junacima”.

Bilo je samo pitanje dana kada će junake tog doba, čuvare mlade hrvatske revolucije, njihova “Titina goveda”, dajući im i omogućujući im vezama, koje su ostale vrlo žive ispod javne ratne površine, stanove, dobra auta, bogovska odjela, kavane Interkontija i saune Sheratona, umjesto čevabdžinica na tržnicama i u provinciji, nabosti na rogove. Što su im više davali, što su se umiljatije smijali na svoj račun, bili do bola snishodljivi i ponižavali se, a to im nije bilo teško, jer je ključni model napredovanja i postizanja utjecaja u bivšem režimu bio – poniznost i naukovanje ponižavanju, sve su bliže bili definciji “normalan čovjek”, “naš čovjek”, “moj čovjek”, iz čega se postajalo “profesionalcem”. To je bio prag s kojega se zauzimalo vrhunske financijske, gospodarske, javne, diplomatske i pogotovo medijske pozicije. Prototip tzv. profesionalca je bio notorni Mirko Galić, a posljedice “profesionalizma” vidimo danas na HTV. Svaki viđeniji pozadinski “junak”, “dokazani Hrvat” i “žrtva” komunizma morao je pod rukom imati svoje “Titino govedo” kao neku vrstu hodajućeg i živog trofeja.




Goveda postala uškopljeni bikovi

Pod njihovom zaštitom dovedene su desetine “mačaka”, mesara, tokara, poštara na državne medije, a oni su se opet svojim zaštitnicima revanširali dajući im prostora do iznemoglosti kako bi javnost mogla uživati u novim ili “najnovijim” nacionalnim veličinama, promovirajući posve nekritički i snishodljivo njihove budalaštine kao vrhunac – hrvatstva.

Većina tih novih “autoriteta” vjerojatno nije namjerno sudjelovala u toj prvoj fazi diskreditacije hrvatskih autentičnih vrednota, ali bili su realno ubitačniji od svih srpskih topova.

Tim čuvarima nacionalne revolucije, koji su bili u pravilu daleko od ratišta, ali najčešće u vojnim odorama, koji su se viđali redovito u pristojnoj blizini Tuđmanovih najbližih suradnika, kako bi s vremena na vrijeme potvrdili svoju moć onima koji sumnjaju u njihove prosudbe, dotadašnji štićenici svojim su naslijeđenim vezama osiguravali diplome na hrvatskim sveučilištima, redovito pojavljivanje u medijima, na proslavama, domjencima, u vip ložama nogometnih stadiona, u upravama nogometnih klubova. I sve to revnosno bilježili za neko buduće vrijeme, kao omče oko vrata. Ukratko, upravo ono što su oni mogli svojim intelektualnim sposobnostima prihvatiti kao obilježje nove, moćne i kako su govorili – “narodne” klase i vlasti. To je za dotadašnje voajere nesputane državne moći u komunizmu, bilo više od bilo kakvoga sna. “Goveda” su u međuvremenu sve manje mukala, sve više uspostavljala poredak u kojemu je sve manje bilo mjesta za dotadašnje – zaštitnike.

Kada su dotadašnja “goveda” postali moćni bikovi, istina trajno uškopljeni činjenicom postojanja hrvatske Države, na njihovim isukanim rogovima prvo su završili dojučerašnji zaštitnici ( pogledajte današnju HTV, EPH, javne i državne institucije, primjera radi Ured za upravljanje državnom imovinom), a rogovi su se nakon svega usmjerili na Tuđmana. Sa medijske pozornice nestali su naprasno dojučerašnji junaci, vitezovi, mudraci, preimenovani su u čobane i seljačine. Mikrofone i kamere su im poturali jedino kako bi ih se iskoristilo za ismijavanje temeljnih vrednota hrvatskoga naroda. Ili, ako su bili spremni, kao Matić i nekolicina sličnih, pljunuti na dio svoga života.

Je li Tuđman mogao to izbjeći, predvidjeti, je li kriv i povjesno odgovoran za takav rasplet stvari i je li njegova politika u korijenu današnje – neokomunističke izopačenosti?
Vrlo, vrlo malo.

Kolona iz drugih partijskih redova

Uzdizanje Tuđmana na oltar nepogrešivosti ili svetosti, zapravo bi značilo samo nastavak – detuđmanizacije i stvaranja još snažnijeg alata za uništavanje državnika Franje Tuđmana i njegovog povijesnog djela. U to vrijeme, Tuđman je morao u susret vojnoj agresiji, otvorenom neprijateljstvu najvažnijih svjetskih sila, pod okrilje nacionalnog pokreta primiti svakog tko je htio stati pod hrvatski barjak, čak i one za koje je bilo realno pretpostaviti da mogu biti podmetnute mine pod mladu hrvatsku Državu. Jednostavno, nije bilo vremena za formiranje nove upravljačke i političke klase. Bilo je nužno poslužiti se postojećom. Tada su ih nazivali – kolonom iz drugih partijskih redova, koja je nestrpljivo čekala svoj trenutak moći. Tuđman se morao na određen način kockati, nastojeći dobiti na vremenu uspostavom, obranom i održanjem države i vjerom kako se nužne društvene i političke promjene mogu naknadno provesti. Izgubio je puno utakmica u tom prvenstvu, ali prvenstvo je dobio.

Tuđman je imao puno realnih, danas vidljivih pogrešaka. Međutim, njega danas nitko ne osporava zbog njegovih pogrešaka. Njega se osporava, a Hrvatsku detuđmanizira, upravo zbog njegovih najvažnijih uspjeha. Prije svega zbog stvaranja države. To na žalost često rade i oni koji to nikako ne žele, pa čak i oni koji nikako ne bi smjeli. Kada Đuro Glogoški govori o pravima hrvatskih branitelja, kada mu se iz dana u dan podmeću mikrofoni i kamere za ponavljanje priče o zaštiti hrvatskih branitelja, on zapravo sve više nasjeda na ciljanu matricu dojučerašnjih “goveda”, a današnjih rabijatnih “bikova”, koji su nekadašnje zaštitnike ili čobane, zamijenili novim gospodarima, jer drugačije ne znaju. Ne može se govoriti o trajnoj zaštiti zajedničkih interesa hrvatskih branitelja, a istovremeno ne zahtjevati jasno srž toga zajedništva – vrhunsku državnu i nacionalnu zaštitu Domovinskog rata kao temelja hrvatske države.

Povratak Tuđmanu

Ne može netko u ovoj zemlji poštovati Đuru Glogoškog, a istovremeno ocrnjivati Tuđmana kao simbol državnosti, a još manje bi to Đuro Glogoški smio – previdjeti. Jasno je svakome, kolika je god žrtva Đure Glogoškog i tisuća sličnih mladića, koji su se dali za hrvatsku nezavisnost, ta žrtva bi bila besmislena da ispred nje nije bilo – jasnog državnog i nacionalnog cilja. Tu žrtvu je nepristojno pokušavati platiti, jednako kao i prodati, zbog toga se ne razumiju Matić i ljevčari s jedne strane i brantelji s druge strane. Nacija nema razloga na nacionalnoj razini štovati nekoga, makar kako veliki čin i ljudsko djelo uradio, ako to istovremeno nema zajednički nacionalni značaj. Žrtva Đure Glogoškog i tisuća hrvatskih junaka dobila je nacionalni predznak politikom Franje Tuđmana. Bez politike Franje Tuđmana oni su mogli biti obiteljski heroji, lokalni junaci iz tisuća prigoda i na koncu – samo invalidi. Ovako su hrvatski branitelji, što je golema razlika. Zbog toga oni moraju prvenstveno inzistirati na državnoj zaštiti tada postignutih ciljeva i vrijednosti, odmah prestati zagovarati Ustavni zakon o pravima branitelja a inzistirati na Ustavnom zakonu o Domovinskom ratu. Jedino zbog toga se isplati založiti svoju žrtvu, jedino zbog toga je realno očekivati potpunu potporu najvećeg djela hrvatskog naroda.

Zbog toga je nužno odvesti Tita u muzej, jer taj odlazak u muzej simbolizira pravac kretanja moćne “bikovske” strukture, simbolizira prvi korak jednog snažnijeg nacionalnog, ali i društvenog vala, što je istinski povratak Tuđmanu.

Pogrešno je nagađati što bi Tuđman danas, i što bi mislio danas o konkretnim pitanjima. Koliko god Ivkošić bio osobno svjedok njegove ljudske veličine, upravo poštujući tu veličinu – ne smije se nagađati danas o tim stvarima. Time se načelno daje blagoslov Bojanu Glavaševiću i sličnima za lešinarenje nacionalnim simbolima, a najtipičnije je redovito pozivanje bivših progonitelja na pokojnoga Vladu Gotovca u obračunu sa Tuđmanom i suverenističkom Hrvatskom. Stvarni povratak Tuđmanu je rješevanje nagomilanih problema koji osporavaju hrvatsku državnost i nacionalnu slobodu. Tuđmana će povjesničari i znanstvenici stručno i detaljno izučavati, ali će ga sve generacije Hrvata pamtiti kao jedan od ključnih simbola hrvatske nacionalne slobode i suverenosti. U toj percepciji Franjo Tuđman nema lijevu ruku, iako je Milan Ivkošić jedan od rijetkih hrvatskih autora, koji ima potpuno pravo inzistirati na njoj.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.