Kako Generala pretvoriti u političku misicu?

Zašto bi netko pošten i razuman pitao generala Gotovinu, ne Antu Gotovinu, što misli o trenutnoj političkoj situaciji ili za što se zalaže? Ako se to pitanje postavlja Generalu, očito je da ga se namjerno nastoji iskoristiti, pri čemu nije problem on osobno, nego simbolika koja će i njega osobno doživotno obvezivati.

Kome pripada General, ako Ante Gotovina pripada njegovoj supruzi, djeci, široj obitelji, prijateljima i uposlenicima? Tko i kako treba upravljati tom simbolikom, imenom i njegovim porukama?

Teško je reći u zemlji u kojoj se namjerno ruše gotovo sve vrijednosti, u kojoj se vodi svakodnevna bitka za banalne stvari i interese, te u kojoj se prostor na svakom koraku jedino može ukazati i ukazuje kokošarima, uništavanjem trajnih vrijednosti, te iskorištavanjem do nestanka simboličke baštine.

Više je povoda za ovakav tekst, i to ne samo povoda koje je dao osobno Ante Gotovina, ribar iz Pakoštana. Gdje prestaje ribar, a pojavljuje se general?

Tko je bilo što čitao o životnom putu Ante Gotovine, jasno mu je da u njemu nikada neće nestati buntovne i avanturističke karakterne niti, te da bi se odustajući od toga, zapravo on odrekao sebe jednim značajnim dijelom, bez kojega nikada ne bi postao nacionalni mit. Ante Gotovina bi upravo to uradio da nije prišao i pružio ruku Sinčiću, suvremenom hrvatskom hajduku, buntovniku i anarhistu. Ante Gotovina time je, ni manje ni više, zapravo izrazio autentično poštovanje jednom dijelu svog životnoga puta, kakav god da je bio i bez kojega nikada ne bi postao General.

Čin rukovanja i pozdrava je izraz poštovanja suprotstavljanju autoritetima.

Posezanje za ratnim junacima i ratnom slavom

Jedina politička vrijednost Živog zida je u buntovništvu, i to buntovnik Ante Gotovina nije nikako mogao – ne prepoznati. Je li to poruka potpore državnoj politici Živoga zida? Ma kakvi!

To je prije svega otvorena poruka hrvatskom narodu, na konkretnom primjeru, da se ne smije saginjati pred lažnim autoritetima, jer su, ako nikada, barem na biralištima u njegovoj milosti.

Već godinama vodi se javna polemika s vrlo neugodnim suočavanjem raspadajuće simbolike oko pozicije vukovarskoga branitelja i zatočenika srpskih logora ministra Freda Matića. Toliko dugo se polemizira isključivo zaslugom Bojana Glavaševića, načinom njegovog javnog korištenja očevog imena i simbolike. Prije toga je kao kolumnistica u Večernjaku, Ivana Simić Bodrožić javno trgovala obiteljskom tragedijom, iznoseći inače legitimne ocjene o uzrocima te tragedije i društvenim okolnostima, te posljedicama na suvremeno hrvatsko društvo. Takvih smo dramatičnih primjera mogli vidjeti i u „Nedjeljom u 2“, kao i u stotinama slučajeva koji bi dospjeli u javnost. Najčešće vrlo smišljeno.

Svi su ti ljudi ponajviše zapamćeni kao branitelji, sinovi, žrtve, što ukazuje neupitno da nemaju potrebnu osobnu vrijednost za ono čime se bave.

Svi su se sudionici polemika, na ovaj ili onaj način trudili na sve načine legitimirati zaslugama prepoznatih ratnih junaka i njihovom slavom, koja je bila neupitna, za razliku od svega drugoga u Hrvatskoj. I svoju političku ideju i namjeru zaogrnuti nacionalnim simbolima.

Kako je politika i kako su političari bili sve neuspješniji, kako su sve više zapadali u neku ograđenu i samo njima dostupnu sferu društvene moći i utjecaja, sve više su i ogorčenije posezali za ratnim junacima i ratnom slavom.

Sve je postalo relativno, sve je postajalo tržišna politička roba i sve je imalo manje više banalnu cijenu. Svejedno, je li koštalo deset kuna, ili milijun kuna. Svejedno, jer u narodu koji drži do sebe, o čemu, nažalost, presudno utječu političari između izbora, moraju postojati vrijednosti koje nisu na prodaju. Idealno je vrijeme upravo na izborima zbog toga žestoko kazniti trgovce tim vrijednostima.

Sve te cijene su bile izrazito banalne za simboliku koju su otkupljivale, a trgovci koji su dobivali tu simboliku u privremeno ili trajno političko vlasništvo, sve su šire zahvaćali.

Zbog toga je formirano toliko braniteljskih udruga, jer je to bio jedini siguran način pokrivanja „braniteljskim stavom“ u trenucima kada je to vladajućima trebalo. Zbog toga je potrošen Juraj Njavro u HDZ-u, zbog toga je politički potrošena Vesna Bosanac, zbog toga je politički potrošen Andrija Hebrang, kao što će biti bez obzira na uspjeh HDZ-a potrošen i Krstičević. Zbog toga je SDP sve učinio da stekne svoje heroje, pa su Ante Kotromanović i kontroverzni Matić i Sabo postali njihove uzdanice, zbog toga je Bojan Glavašević bio u interesnom fokusu čak i jednom Miloradu Pupovcu na Filozofskom fakultetu, te SDP-u u političkim slagalicama.

Mjerila za junake i simbole i svakodnevne ljude

Nikome pokriće ratnim junacima nije nužno kao SDP-u, niti nekome potpora autentičnog ratnog hrvatskoga simbola ne može vrijediti kao SDSS-u ili SNV-u Milorada Pupovca, koji personificiraju predvodnike i sudionike agresije na hrvatski narod. A HDZ-u je to pokriće potrebno točno onoliko koliko su udaljeni od temelja na koje se deklarativno pozivaju – politike Franje Tuđmana.

Danas, kada gledamo ukupan odnos ključnih političkih aktera prema stečevinama rata za nezavisnost, čovjek se mora zapitati – što je ostalo?

Može li jedan narod, usprkos svim teorijama o individualizaciji, pseudosuvremenim filozofskim i humanističkim ponudama, pa i politikama, funkcionirati kao integralna zajednica samo snagom gole države, ili mora imati svoju integrativnu simboliku, što je jedna od nekoliko povijesnih niti svakog društvenog zajedništva?

Ne može.

Zbog toga je, po mom mišljenju, nužno i na političkoj sceni, vrlo otvoreno i jasno govoriti o tim pitanjima, jer točno onoliko koliko hrvatsko društvo potroši „gotovine“ bit će prinuđeno na skupo kreditiranje za banalne stvari, ako u međuvremenu ne proizvede nove simbole, vrijednosti ili junake. Jedino se simbolika i značaj društvenih pozicija u današnjoj Hrvatskoj brže troše od ratnih junaka.

Kako?

Jednostavno. Kada nedostojan čovjek zauzme mjesto suca, selektora, direktora, ravnatelja škole, dekana fakulteta ili rektora sveučilišta, predsjednika akademije, biskupa, kada nedostojna osoba zauzme visoku državnu poziciju i stekne javnu i društvenu moć, pravac njenoga djelovanja u svim tim slučajevima jest svođenje visokih pozicijskih vrijednosti na svoj prosjek, na razinu, jer je to jedini način uspostavljanja kontrole nad položajem, a time i nad cijelim društvom.

Zašto bi netko pošten i razuman pitao generala Gotovinu, ne Antu Gotovinu, što misli o trenutnoj političkoj situaciji ili za što se zalaže, svodeći ga na misicu koja cvrkuće o miru u svijetu?

Ako se to pitanje postavlja Generalu, očito je da ga se namjerno nastoji iskoristiti, da ne kažem – prostituirati, pri čemu nije problem on osobno, nego simbolika koja će i njega osobno doživotno obvezivati, kao i njegovu obitelj.

Jednostavno, ne primjenjuju se ista mjerila na junake i simbole i svakodnevne ljude. To je i čast i prokletstvo.

Drugim riječima, onoga trenutka kada Ante Gotovina u tržišnoj utakmici bude uspješniji ribar od svoje konkurencije, a to mu omogući General, on je počeo tržiti svoju simboliku. Onoga trenutka kada su Ante Kotromanović, Fred Matić, Sabo ili Đakić ušli u politiku, zauzeli visoke državne funkcije, nisu se smjeli više pozivati na svoje ratne zasluge, slavu i uspjehe, jer to jasno poručuje da im njihove osobne vrijednosti i profesionalne kompetencije nisu dovoljne za obavljanje njihovih preuzetih društvenih i državnih obveza.

General ne može biti političko pokriće

Jednako je i s profesorom koji preuzme funkciju dekana, ili rektora, kojom svoje znanstvene, pedagoške i menadžerske nedostatke pokriva krijući se iza autoriteta funkcije. Time se urušava poredak, gubi se vjerodostojnost društvene strukture, slabi se moć društvene i državne integracije i na velika vrata uvodi nered s raspadajućim znakovima kaosa, neuspjeha i dezintegracije.

Uzmimo najaktaulniji primjer ministra Predraga Matića. Pokazalo se da ne zna raditi posao ministra, da je igračka skrivenih politika i ideja, da je najviše što može – provoditi tuđe zamisli i ideje i s vremenom postati talac igara u koje je zapao. Nebitno je u ovom slučaju koliko je sam i svjesno doprinio svemu tome, iako je očito da odrasloga čovjeka bez njegovih karakternih sklonosti i volje nitko nije mogao prisiliti na takve stvari.

Provodeći ukupnu politiku aktualne Vlade, Matić se ne može amnestirati niti od jedne njene posljedice, bez obzira što se možda ne odnosi na njegov resor. Bio je sudionik svega.

Ta politika je u tisućama detalja, projekata, pravaca i posljedica bila izravno suprotna simbolici na temelju koje je on postao visoki dužnosnik te politike na državnoj razini. Matić ministar je potpuno ubio Matića ratnika i sve njegove ideale. Govorim o simbolici ideala zbog kojih se i ratovalo protiv srpskoga agresora.

Ne može generala Gotovinu danas koristiti kao političko pokriće nitko iz HDZ-a koji je dopustio svojim slabostima ili nečinjenjem, a počesto vjerojatno i namjerama, svojevrsnu kataklizmu oslobodilačke baštine kojom je upravljao isti taj politički pokret. Još manje, zapravo nikako, ne bi smio to raditi SDP koji je napustio Sabornicu prilikom glasovanja o Deklaraciji za nezavisnost Republike Hrvatske, zbog toga što je većina odbila mogućnost naknadnoga ujedinjenja s, već tada potpuno evidentnim agresorom.

SDP se nikada nije odrekao tog čina, čime bi jasno poručili naciji da su tada pogriješili. Oni i danas sa svojim koalicijskim partnerima vode upravo takvu politiku, svim raspoloživim sredstvima s državne razine, gurajući Republiku Hrvatsku u naručje „Regiji“. Tisuće ručaka mogu pojesti Zoran Milanović i Ante Gotovina, ali nikada političaru Milanoviću, General ne bi smio postati pokriće za politiku koju vodi njegova koalicija.

Vlahušićeve i Bandićeve povelje

Zbog realnoga stanja države, društva i političkih odnosa, a prije svega stanja elementarnih nacionalnih vrijednosti koje simboliziraju posve personalizirano današnji političari, general Gotovina ne bi smio primati povelje počasnoga građanina tolikih mjesta iz ruku Vlahušića ili Bandića, iako oni formalno predstavljaju Gradove u kojima, golema većina naroda osjeća ponos pri spomenu ratnog pobjednika Ante Gotovine.

Jednostavan je razlog.

Sve dok Milan Bandić drži trg usred Zagreba s imenom jednoga od najvećih svjetskih zločinaca XX. stoljeća, sve dok Dubrovnik vodi osuđeni kriminalac, sve dok državom upravlja politička ideja koja rat u kojemu je sudjelovao i proslavio se Gotovina, smatra građanskim, slijedeći sasvim suprotne i ideje i vrijednosti, Ante Gotovina ne bi smio zalagati Generala u takve politike, među takvim ljudima, čak i ukoliko predstavljaju narod putem legalno provedenih izbora.

Ne bi smio zalagati Generala ni za kakve i bilo čije političke ciljeve, koji nisu posve neupitno i jasno na idealima na kojima je postao General vodeći tisuće hrvatskih vojnika u ratne pobjede, trajni život i simboliku ispod koje je često ostajala ljudska smrt i bol.

Jednostavno, biseri se pred svinje ne bacaju, inače će izgubiti sjaj pa ništa neće ostati od imperativne integrativne simbolike generacijama koje dolaze i koje će očekivano uspjeti popraviti, u nekim novim povijesnim bojevima, nedostatke koje ratnici više niti mogu, niti smiju popravljati.