Je li Kolinda Grabar Kitarović demokršćanka?

Kujundžić je u nedjelju izrekao jasne riječi i učinio politiku jednostavnom.U tim riječima je golema moć. Rješenje svih hrvatskih problema počiva na dvije stvari, kršćanstvo u Ustavu zemlje te efikasna i ekonomski održiva nacionalna država.

Nakon dvadeset i tri godine hrvatski narod će ili izgraditi potpuno novu, primjerenu i funkcionalnu državu ili zauvijek ostati u svojevrsnoj luđačkoj košulji sa strmoglavim propadanjem svih integracijskih vrijednosti i samih nacionalnih temelja.

Sredine tu nema, jer Hrvatska nije sama na planeti, njezin opstanak i razvoj ovise izravno od brzine razvoja njezinoga okruženja.

Gdje se u tome nalazi današnji HDZ?

HDZ se deklarirao kao demokršćanska stranka. To u najvažnijim segmentima nikada nije bio. Mislim prije svega na kadrovske strukture koje su odlučivale u HDZ-u a ne na članstvo, pogotovo nakon Tuđmanove smrti, jer je s njim nestao jedini autoritet koji je mogao održati ravnotežu jako suprostavljenih vrijednosti tzv. hrvatskog antifašizma i demokrašćanstva na kojima je Tuđman izgradio državotvorni pokret. Tuđmanova pomirba bila je, s jedne strane, razuman državnički poziv naciji u trenutku potpune ugroze opstanka i odgovor na polustoljetnu srpsku propagandu prije svega međunarodnoj zajednici, a s druge strane, potpuno vrijednosno i politički neizgrađena ideja koja je zbog svojih nejasnih temelja, postala golemi teret razvoju suvremenog hrvatskog društva. Ta «pomirba» je mogla kako tako funkcionirati jedino pod Tuđmanovim državničkim autoritetom kao nekakva mehanička ravnoteža. Odlaskom Tuđmana, ona je postala stimulans neototalitarnim, antihrvatskim i velikosrpskim politikama za potpuno ovladavanje svim segmentima hrvatskoga društva, a prije svega – države. Jednostavno, imali su bolju poziciju u svim segmentima države i društva.

Takvu pomirbu je bilo nužno odbaciti, bilo je nužno osmisliti istog trenutka kada je završeno oslobađanje zemlje, potpuno novi idejni, politički, ali i znanstveni temelj na kojem se hrvatsko društvo moglo i moralo razvijati.

Proglašavajući se demokršćanskom strankom HDZ je zapravo blokirao razvoj autentične demokršćanske politike u Hrvatskoj, otvarajući nasljednicima komunističkoga poretka taj dio nacionalnoga spektra za uspostavljanje potpune manipulativne kontrole. Točno onako kako je šireći spektar svojih poruka i satelita posve spriječio razvoj autentične pravaške politike.

Naravno, u tom pravcu se održavao i državni poredak, jer, počevši od Ustava, preko kompletnog pravnog ustroja, pa do, ovih dana najprisutnijih izbornih zakona kao matrice djelovanja političkih subjekata, sve je bilo prilagođeno, ne razvoju zemlje i društva, ne afirmaciji autentičnih nacionalnih vrednota i njihovih nositelja, već održavanju postojećeg poretka moći. Umjesto nacije i nacionalne države stranka je postala jedini smisao i svrha sama sebi.

Je li za to odgovoran Milanović, SDP, je li za to odgovoran Slavko Goldstein i kamarila njegovih pionira – sljedbenika u svim strukturama? Je li za to odgovorna notorna Velika Britanija ili Nizozemska, koje uz pomoć u biti opskurnih likova kao što su Teršelička, Zelić, Pusić i slični, dnevno kao klasične antifašističke milicije teroriziraju hrvatski narod i svaku pomisao o nekim drugim, tako običnim mogućnostima?
Naravno da presudno nisu, jer što god oni htjeli – urade točno onoliko koliko im se dopusti.

Imati o njima, imati o Josipoviću, Pusić i sličnima iluzija – postalo je uvredljivo za zdrav razum.
Imati iluzija kako su desetine nekakvih LGBT aktivista, nekakve Protagore, borci za ljudska prava, kako su njihovi ciljevi humanistički, nužno vodi u pravcu najfantastičnijih mogućnosti destrukcije same ljudske i društvene esencije. S tim se dio europskih zemalja već odavno suočava, jer su stimulirali razaranje tradicionalnih vrednota bez jasne kritičke vizije o posljedicama nametnutih inicijativa i zahtjeva.

Kakvu to onda alternativu nudi ovaj HDZ, kakva je Josipoviću alternativa Kolinda Grabar Kitarović?

Dio deklariranih konzervativnih analitičara i intelektualaca ovo što ona poručuje u zadnjih nekoliko dana nazivaju mudrim, državničkim, tuđmanovskim, njene nastupe smatraju civiliziranim, ideološki neostrašćenim, a sve to zajedno – kao zauzimanje nekakvog političkog centra. Zanimljivo je da «objektivni stručnjaci» kao što su Macan, Puhovski, Gjenero i još nekoliko ključonoša službene «uljudnosti» u državnim i prorežimskim medijima, također svesrdno ocjenjuju dobrim takvo pozicioniranje Grabar Kitarović.

Je li HDZ toliko stručno i kadrovski zapušten da ne shvaća smisao takvih poruka, je li moguće da nemaju baš nikoga tko će Karamarku i kompaniji reći – ljudi rade vas budalama. Ili, Karamarko «jamareći» po svom famoznom terenu ne susreće nikoga pored dugogodišnjih aktivista koji ne žele pokvariti šansu da se jednoga dana uvale na državne jasle pa lažu o stvarnome odnosu ljudi prema njihovoj politici i porukama?

Nema veće smijurije studentima politologije ili ljudima koji izučavaju fenomene tranzicije i razvoj društava i država nakon propasti komunizma, od suočavanja sa stvarnim sadržajem pojmova ovakve ljevice, desnice i centra u Hrvatskoj.

Što je u svojim porukama izrekla do sada Kolinda Grabar Kitarović?
U nastupnom intervjuu za Večernji list, na koji je Josipović jaukao do nebesa, očito se plašeći njezinih inozemnih pokrovitelja, pogotovo nakon što je poljubio vrata Ovalnoga ureda, naglasila je kako će nastojati afirmirati hrvatske tradicionalne vrednote i njihove nositelje.

Koje to?

U svom nastupu na HTV-u, približavajući se famoznom centru, rekla je da je Tito bio i dobar i loš, da su homosesksualna prava ovo i ono, da je abortus tamo i ovamo, da je ćirilica u Vukovaru i bi i ne bi.

I, da – sazvala bi sjednicu Vlade, a Pantovčak prepustila nezbrinutoj djeci, te bila bolja od Josipovića.

Pa kako kome. Josipović je vjerni odraz vlastitog ideološkog identiteta i njegovog apsolutno antihrvatskog poretka vrijednosti. Te glasove njemu nikada nitko neće uzeti, niti njegovoj stvarnoj alternativi – trebaju danas. Bez njih se uspostavila ova država, bez njih je treba graditi. Jospović ne laže svoje biračko tijelo, on vara i laže one bez stava i one iz konzervativne Hrvatske. Jer bez prevarenih ne može nikada postati predsjednik Republike.

Josipović je na žalost utjelovljenje i onoga što baštini Mirela Holy. Ona vjerno prikazuje rezultate nevjerojatne nebrige hrvatske države od formiranja do danas s jedne strane, i, s druge strane, rezultate klasičnog ispiranja mozga i ubijanja osobnosti masovnim medijima, čitavim generacijama i ljudima bez čvrstog profila. Tisuće i tisuće mladih ljudi, odraslih nakon rata za nezavisnost, pod nevjerojatnim presingom, kako politike, države, međunarodne zajednice, daleko više kontroliranih medija i promocije otpadaka tzv. «velikog svijeta», pojma nemaju što je to «Oluja», pojma nemaju ni o čemu što bitnije određuje hrvatski nacionalni identitet, pojma nemaju o istinskim sadržajima vrednota koje se beskrpulozno nameću kao vrhunske vrednote u nekoj nedefiniranoj Europi.
Ta je generacija zapljusnuta kontroliranim i vješto režiranim viškom sloboda svega, samo ne bitnih sadržaja i mogućnosti, generacija koja bježeći od svoga izvornoga identiteta misli kako postaje univerzalno prepoznatljiva, dobra, poželjna jer smije sve. I koja u tome traži osobnost ne shvaćajući da je ključni mehanizam svakoga podčinjavanja uvijek bio brisanje ljudske osobnosti.

Kako se tome suprotstaviti i treba li uopće?

Demokršćanin treba. Mora.

Ako Grabar Kitarović misli da je dovoljno samo staviti križ oko vrata i dobiti povjerenje katolika koje će antifašističke milicije i njihovi militanti premlaćivati po hrvatskim gradovima, onda – zloupotrebljava križ. Onda vara hrvatski narod. Onda je Milan Bandić.

Podvale o političkom centru, koji kao odlučuje o rezultatima izbora za predsjednika države, osmišljene su radi udaljavanja od birališta 40 posto glasova tradicionalne Hrvatske, koja godinama ne izlazi na izbore jer nema svoga predstavnika. Centar u Hrvatskoj počiva na potpunim lažima. Ne može biti političkog centra koji će za Tita reći da je i dobar i loš, koji će podupirati politizaciju i propagandu seksualnih devijacija u društvu, koji će biti blagonaklon prema nametanju simbolike pod kojom je uništavan hrvatski narod. Hrvatski politički centar ovakav kakav se nameće, jednako kao i desnicu, a još degutantnije ljevicu, definirali su poluobrazovani hibridi u izdanjima EPH i na HTV-u, ali i nadriznastvenici na hrvatskim sveučilištima koji su cijeli život razvijali floskule samo za uporabu vladajućem komunističkom poretku, a nakon demokratskih promjena – njegovom opstanku u novim okolnostima.

Zašto mislim da HDZ, a i njegova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, ovakvom politikom i prije svega javnim porukama, varaju hrvatski narod?

Može li hrvatski demokršćanin u isto vrijeme baštiniti vrijednosti komunizma i Katoličke crkve, ubojice i žrtve?

Može li suvremena demokršćanska stranka štititi neefikasan državni ustroj koji hrvatsko gospodarstvo i hrvatski narod ne mogu financirati?

Onoga trenutka kada Grabar Kitarović kaže jasno i glasno da temeljno načelo hrvatskoga ustava i države mora biti kršćanstvo a ne antifašizam, te da je temelj svakoga gospodarskoga programa zemlje, efikasna i ekonomski održiva država, imat će demokršćansku i pučku legitimaciju. A to ni njoj ni HDZ-u ne može dati nikakav predsjednik europskih demokršćana ili pučana, to mogu dobiti samo od hrvatskoga naroda. Sve ostalo je prijevara i legitimiranje projospovićevskoga poretka, samo fingiranje demokracije.