Zašto ISIL nije IRA, i zašto nema masovnih racija u Britaniji protiv muslimana kakve su bile protiv Iraca?

Autor:

Kad bi sedamdesetih terorist IRA-e postavio bombu u Londonu i raznio par vojnika i policajaca - civile IRA nije izravno napadala - engleska vojska bi poubijala masu Iraca u Belfastu, dovela oklopne transporetere, uvela policijski sat, odvela u zatvor sve za koje su imalo sumnjali da su na ma koji način povezani s IRA-om i teroristima.

Zašto to sad ne naprave u Londonistanu, ne pretresu arapske četvrti, ne uhite masovno sve Arape za koje se sumnja da su povezani s radikalima, ne pozatvaraju džamije u kojima se propovijeda ubijanje “križara”, ne dovedu oklopna vozila u centar sto posto arapskih gradova i četvrti u Britaniji? Nego se bore protiv islamofobije? Tko se sedamdesetih borio protiv IRA-fobije i fobije od katolika? Svaki Irac je bio tretiran kao potencijalni terorist! I da, s razlogom, jer je većina podržavala IRA-u. Kao što danas većina muslimana na zapadu, htio tko to priznati ili ne, podržava ISIL.

Ili, zašto ne postoji nešto poput parade “Narančastog reda” koja svake godine prolazi katoličkim četvrtima Belfasta u slavu pobjede protestanata nad katolicima, parada kršćana koja bi prolazila kroz arapske četvrti Londona, recimo u proslavu pobjede u križarskom ratu? Tada su vlada i mediji podržavali lojaliste, odane kruni. Ovih dana je i ideja o gay prideu koji bi prolazio islamskim četvrtima prozvana “rasističkom”.

Danas pak gledamo posve drugu sliku – odgovor na terorizam je borba protiv nepostojeće “islamofobije”, i traženje svih mogućih moralnih opravdanja za teroriste. Zašto nepostojeće? Fobije su iracionalni strahovi, fobije su blagi psihički poremećaji. Lansiranjem pojma “islamofobija” zapravo se želi poručiti da su oni koji se boje islamskog terorizma, ili jednostavno toga da će biti istjerani iz svojih gradova i četvrti pod pritiskom kao nepoželjni, zapravo poremećeni i malkice nenormalni. A nije da se to nije desilo do sad u brojnim četvrtima pa i cijelim gradovima Britanije u kojima više bijelih Engleza nema – poput Dewsburyija i Saville Towna, molim, pogledati fotografije tih gradova u britanskom tisku na linkovima, u Saville Townu je od 4.000 ljudi preostalo 48 bijelaca! Strah ovdje nije nikakva “fobija” – strah od islamizacije i terorističkih napada u ime Islama je posve realan, utemeljen na činjenicama, racionalan strah. Da, oni koji se boje militantnog islama – a upravo je militantni, vehabijski islam postao dominantan među muslimanima u Britaniji – su posve racionalni i normalni: mediji koji uvjeravaju građane kako sve to skupa nema veze s Islamom, kako su krivci “neuravnoteženi pojedinci”, depresije, “socijalna nepravda” i tako dalje, zapravo otvoreno i bezobrazno lažu, i ugrožavaju sigurnost građana.

Danas nema masovnih racija po islamskim četvrtima Londona u kojima cvate terorizam, ni upada u džamije, nema transportera i vojske u od bijelaca očišćenim gradovima i četvrtima, na masovna divljanja i često nasilne prosvjede muslimana po gradovima zapada nema odgovora kakav je bio na prosvjede katolika u Belfastu – kad je vojska na kamenje često uzvraćala bojevom municijom. Danas svi pozivaju na suživot s muslimanima i rušenje zidova, iako velikom dijelu muslimana u Britaniji nikakav suživot s nevjernicima nije na kraj pameti. Belfast je pak i dalje striktno podijeljen na katolički i protestantski dio. Zidom. Visokim. Zove se “linija mira”.

Je li se Britanija stvarno toliko promijenila od sedamdesetih i osamdesetih, ili bismo gledali iste scene kakve smo gledali i onda kad bi se irski teroristi reaktivirali? Tada smo imali “Birmnighamsku šestorku”, “Guildfordsku četvorku”, i brojne slične slučajeve ljudi koji su optuženi i držani po zatvorima zbog umiješanosti u terorizam desetljećima – temeljem namještenih policijskih dokaza, ili čak bez optužnica.

Birminghamska šestorka je 1975. osuđena na doživotne kazne zatvora zbog postavljanja bombe u pubu u Birminghamu. Sve optužbe protiv njih su odbačene na ponovnom suđenju 1991., i Engleska im je morala isplatiti od 840,000 do čak 1.2 milijuna funti svakom kao odštetu. Pronađeno je da su forenzički dokazi bili isfabricirani; policijska istraga namještena; optuženi teško premlaćivani u zatvoru. Kasnija istraga je pokazala kako im je u zatvoru uskraćivana hrana, voda, i spavanje, ispitivani su po 12 sati bez prekida; premlaćivalo ih se i organizirane su “lažne egzekucije” kako bi ih se zastrašilo, na njih su puštani psi. Slično je bilo kod “Guildfordske četvorke” i “Sedmorice iz Maguirea”: dokazi su fabricirani, istraga je od obrane sakrivala oslobađajuće dokaze i svjedoke koji su mogli potvrditi njihov alibi. 1989. su oslobođeni, uz ispriku Premijera obiteljima i njima. Zašto sad nema takvog odgovora na terorizam, koji je usmjeren isključivo na civile i kao takav maligniji od onog irskog, usmjerenog uglavnom na britanske vojnike, ako se terorizam uopće može rangirati po malignosti?

Jeremy Corbyn, britanski laburistički političar je svojevremeno ukazivao kako je “Zakon o prevenciji terorizma”, uperen protiv Iraca, bio “kontraproduktivan jer je kriminalizirao velik broj posve nedužnih Iraca. Uzeo sam slučaj Guildfordske četvorke i Birminghamske šestorke koji su groteskno pogrešno presuđeni od britanskih sudova”, kaže on. Tijekom kampanje nasilja u Belfastu i drugdje Irci su u medijima prikazivani kao besprizorne skitnice i alkoholičari – na stranu što velik broj Iraca u Londonu to tradicionalno i jest, no stvar je u tome da su katolici općenito poistovjećivani u Britaniji s teroristima. Danas pak zapadna propaganda radi suprotno, ulaže velik novac u peglanje imagea arapskih useljenika i prikazivanje istih u pozitivnom svjetlu, te se oni koji daju negativne komentare o istima na facebooku proganjaju kao rasisti, često žešće nego teroristi sami. Dok je sedamdesetih i osamdesetih policija maltretirala, zlostavljala, pa i na licu mjesta ubijala Irce i članove njihovih obitelji ako bi samo posumnjali na veze s IRA-om, promaklo im je da je bombaš iz Manchestera, kao i cijela njegova obitelj, odlazio ratovati na Bliski istok, doduše na strani “savezničkog” ISIL-a – savezničkog zapadu bar kad se radi o borbi protiv likova poput Gadafija ili Asada, a samo na papiru “neprijateljskog”. Al Quaida i ISIL su saveznici Britanije na Bliskom istoku, neprijatelj su Rusi i Iran, Asad i Hezbolah, koji nikad ništa s terorizmom u Europi nisu imali! Dobro, Rusija jest, podržavala je i financirala razne Crvene Brigade, RAF, i slične antifa-organizacije, ali zadnji put za Brežnjeva, dok je još bila debelo komunistička!

Ukratko, britanskim tajnim službama s jedne strane promiču dobro organizirane islamističke terorističke mreže i njihovi članovi, u džamijama se otvoreno propagira terorizam i nasilje te čišćenje Britanije od “križara” (što uključuje i sve ateiste, jasno), s druge strane prije puno godina, dok još nisu imali računala i baze podataka, imali su načina da svakog “Paddyja” drže pod nadzorom, od zadnje pijane skitnice u Londonu do vrha Sinn Feina.

Na terorizam je država odgovorila državnim terorizmom: tisuće ljudi su ubijene s obje strane, nerijetko su i irski teenageri likvidirani hladnokrvno od policije ili vojske, poput 15-godišnjeg  Manusa Deeryja, za kojeg je kasnije istragom ustanovljeno da je bio posve nedužan, da nije bio član nikakve organizacije i da nije predstavljao prijetnju nikom – razgovarao je s prijateljem kad mu je u glavu doletio metak koji je ispalio britanski vojnik, u svibnju 1972. na ulicama Derryja. Vojnik William Glasgow je tvrdio da je gađao naoražanog terorista i zabunom pogodio Manusa, no istraga je pokazala da nije bilo nikog naoružanog u blizini.

Takvih slučajeva bi se moglo nabrojiti na stotine. IRA-u, naravno, ne treba braniti: oni nisu bili (samo) borci za slobodu, već isto tako i svojevrsna mafija, podzemna organizacija koja je ubirala reket od Iraca koji je nisu htjeli financirati dobrovoljno, i koja je često ubijala Irce za koje bi procijenili da su “izdajice”. Stvar nije u tome, već u tome koliko se odgovor Britanije na islamski terorizam razlikuje od odgovora na irski terorizam.

Dugo nas ekstremistički tisak (a nema pokvarenijeg od britanskog, napose Guardiana, iako se naši trude dostići ih!) uvjerava kako su to “pojedinci” koji nemaju veze s Islamom, ili bar s “pravim” islamom – odakle britanskim ateistima legitimitet da govore u ime islama i određuju koji je pravi a koji ne? Da su to psihički bolesne osobe, ili je sve skupa posljedica velikih vrućina u Stockholmu na koje ovi iz Afrike nisu navikli (da, postoji i ta teorija! Zastupa je sveučilišni profesor i psihijatar Börje Svennson.) Ovih dana pak u Independentu možete pročitati posve sumanut tekst koji kaže kako sve skupa nema veze s Islamom, nego su za sve krivi – muškarci. Pod naslovom “Teroristi nisu muslimani ni mentalno bolesni ljudi – nego muškarci“.

To tipično feminacističko kvaziintelektualno prenemaganje, produkt bolesnog mozga iskompleksirane veganke – mrziteljice muškaraca, u biti isprazno pseudofilozofiranje o ničemu temeljem ničega, tumači kako je, naravno, “za sve krivo društvo”, kako su muškarci “toksični” i kako je ono što je zajedničko svim teroristima to što su muškarci (što nije točno, jer se u Palestini često raznose i žene). Nekako je autorici promaklo da muškarci koji vrše teroristička djela nisu Nijemci, Japanci, Budisti, ni katolički svećenici, nego isključivo muslimani. Bar zadnjih desetak godina. No ako je “fašistički” generalizirati muslimane, iako među njima nema nekog otpora teroristima u svojim redovima, zato nije fašistički generalizirati muškarce, kriminalcima proglasiti pola čovječanstva da se stvarne krivce ne bi imenovalo i “kriminaliziralo”! Nevjerojatno kakvi se spinovi koriste i napori ulažu kako bi se zaštitilo islam od kritike – a u tome su najagilnije feministice. Što jasno svjedoči da današnjem feminizmu ni najmanje nije do prava žena, jer bi prvo kritizirale tretman žena u islamu.

Najpopularnije je, naravno, ekstremno imbecilno tumačenje kako je za sve kriv “kolonijalizam bijelaca”. Što je, naravno, idiotarija – arapske države uglavnom nikad nisu bile kolonizirane od kršćana (jesu od otomanskog carstva, koje je isto tako bilo islamsko), a i kad su bile, poput Maroka i Alžira, bilo im je svakako bolje nego Ircima u Britaniji. Sve tamo negdje do 1778. Irci (katolici, da budemo precizniji) se nisu smjeli uopće školovati, naslijeđivati niti kupovati zemlju (morali su je ostaviti protestantskim rođacima, ako su ih imali, ili državi!), zapošljavati se u državnoj službi,  – zanimljivo da nitko nikad nije pokušao irski terorizam pravdati njihovom višestoljetnom obespravljenošću pred zakonom, koja je bila stvarna i opipljiva, niti višestoljetnom antikatoličkom politikom Velike Britanije. I znate, u pravu su – terorizam se time ne da pravdati, ni ikakvim povijesnim zbivanjima. Niti mu je to uzrok.

S druge strane, povijest Islama u Britaniji je povijest nasilja muslimana nad kršćanima, ne obratno. Naročito u Irskoj: 20. lipnja 1631. godine dolazi do prvog dodira Iraca s Islamom. Piratski brod iz sjeverne Afrike, pod zapovjedništvom Murada Reisa uplovio je u Roaring Water Bay u Corku, gdje su muslimani poharali selo Baltimore. Posada sačinjena od turskih i arapskih trgovaca robljem izvukla je mještane iz kreveta, poklala svakog tko je pružao otpor, i ukrcala 107 ljudi na brod. Muškarce, žene, i djecu, čak i bebe u kolijevkama. Prodani su u roblje u Otomanskom carstvu.

Naravno, takve povijesne činjenice su islamofobne i rasističke, kao i većina činjenica u zadnje vrijeme. I dok u Belfastu i dalje povremeno izbijaju nasilni neredi između katolika i protestanata koji se i dalje uglavnom gledaju preko nišana, dotle broj muslimana nezadrživo raste. Kad smo već kod Irske – 1991 godine bilo ih 3.873, deset godina kasnije bilo ih je 400% više, nešto manje od 20.000. 2011. broje je narastao na 50.000, a sad ih je vjerojatno već blizu 100.000. Slično je rastao njihov broj u Engleskoj, samo što ih je tamo sada već preko 3 milijuna, i čine preko 5% stanovništva. S porastom brojnosti, oni se sve više getoiziraju i sve manje su spremni uključiti se u regularno britansko društvo: stvorili su svoje, paralelno. I kao i kod IRA-e, svi “loši muslimani” koji ne odobravaju terorizam i radikalizam sve se više nalaze na udaru radikalnijih sunarodnjaka. Nedavno je jedan britanski musliman, Asad Shah, koji je čestitao sugrađanima Uskrs, zbog toga pogubljen od strane svojih pakistanskih sunarodnjaka u Glasgowu. To je jasno upozorenje onima koji prihvaćaju bijelačke priče o “suživotu”. Njega nema i neće ga biti. A policija je reagirala tako što je poručila njegovoj obitelji da paze što rade i govore, kako i oni ne bi stradali, umjesto da privede sve muslimane iz te četvrti na ispitivanje i napravi raciju svih stanova i kuća.

Na kraju, razloge zašto odgovor na islamski terorizam nimalo ne liči na odgovor na sve druge terorizme koji su do sad potresali Britaniju i zapad možemo samo naslućivati. Ali činjenica je da će sve ovo što zapad radi biti shvaćeno ispravno s neprijateljske, islamske strane: kao znak slabosti i kukavičluka.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.