fbpx
Dusko Marusic/PIXSELL

Smisao postojanja HAVC-a je u naslovu filma ‘Sve džaba’

Autor: Marcel Holjevac

Vrijeme je da netko konačno, nakon filma 'Sve džaba', snimi film 'Noga u stražnjicu'. I da ugledni filmski djelatnici, umjesto u emisijama HRT-a, počnu redovno gostovati u Remetincu.

Rat oko HAVC-a nije samo rat za kontrolu pozamašnog iznosa, stotinjak milijuna kuna godišnje, od čega sedamdesetak milijuna dolazi od hrvatskih poreznih obveznika i TV-pretplatnika.  Hribarova brojka od trideset kojom je baratao u NU2 je čista laž, što se vidi iz samog HAVC-ovog izvješća za 2015. 34 milijuna su samo sredstva koja dobiju izravno iz proračuna, a zaboravio je spomenuti da dobiju još toliko od onih koji su po banditskom zakonu dužni financirati HAVC s 2% ukupnih prihoda, prije svega HRT-a, a sve je to u konačnici nezarađen novac iz našeg džepa.  Rat oko HAVC-a je i rat za dominaciju iznimno bitnim prostorom kulture, gdje u igri nije samo novac. Već sam pisao o tome kako je našim kulturnjacima neprežaljeni Tito je prvi shvatio kako je bitno podrediti kulturu svojoj politici, jer se preko nje puno lakše kontroliraju društveni tokovi nego preko represivnog aparata, tajne policije. Tito je snimao Sutjeske i Neretve, jer je za razliku od svih hrvatskih vlada znao čemu služi propaganda, ali ne samo njih. Partija je u igru uvukla i intelektualce pa i mlade “buntovnike”, preko Poleta i omladinskog tiska, shvativši da ih je bolje imati ih na svojoj strani podilazeći im i dajući im izdašan novac da se igraju u svom šezdesetosmaškom pješčaniku, glumatajući intelektualce i napredne snage, nego riskirati da stanu na stranu “kontrarevolucije”, poput mladih u Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj. Dobro tovljeni režimski “buntovnici” iz krugova kulturnjaka su ne samo uživali visok društveni ugled, već im je sve bilo “džaba” – ljeti se išlo na igre u Dubrovnik, po festivalima u Puli i drugdje, sve je bilo obavijeno socrealističkim glamurom.

Ne samo film. Mlađahni Johnny Štulić bi nakon koncerata buntovno popušio dva-tri jointa i otišao doma mami i tati, generalu JNA, u vilu na Pantovčaku. Zafranović je snimao polupornografske filmove koji su imali masu gledatelja, jer je to bio društveno prihvatljiv uživanja u pornografiji koju je on pak spajao s vulgarnom partizanskom propagandom. Kultura, sise, antifašizam, sve se prodavalo u jednom paketu! Tako se konzumentima soft-porna ispod žita, po orvelovskom receptu, prodavala propaganda, a Balašević je uredno pjevušio “Računajte na nas”. Kultura je u Jugoslaviji bila isplativ posao, a iza svega je uvijek stajala režimska propaganda: Jugoslavenski režim sigurno ne bi dao ni kune za kulturu tamo gdje ne bi imao interesa ovu ili onu društvenu grupu pridobiti na svoju stranu, ili preko kulture graditi sebi image.

‘Neću da budem Švabo u dotiranom filmu’


Možete li i u najluđem snu zamisliti da bi taj režim financirao film koji bi relativizirao partizansku borbu, kao što “hrvatski” filmovi plaćeni novcem poreznih obveznika relativiziraju Domovinski rat, koji naše vojnike prikazuju kao hrpu krezubih seljačina i ognjištaraca? Da bi snimio film koji bi imao simpatija za hrvatskim težnjama za neovisnošću ili političkim progonima Hrvata nakon Hrvatskog proljeća, recimo “Posljednji Hrvat u Jugoslaviji?” Ne, naravno. I ne može im se zamjeriti. Kao što im se ne može zamjeriti što su snimali razne Valtere i slične ratne spektakle kojima je bio cilj propagirati Jugoslaviju na međunarodnom planu. I režim je to radio uspješno, angažirajući vrhunske hollywoodske glumce s A liste! Da, sviđalo se nama priznati ili ne – jugoslavenski film je na propagandnom planu bio uspješan. Hrvatski nije.

Rat za kulturu je rat za dušu i srce nacije. Ne samo za milijune iz proračuna. Preko kulture se, to se često zaboravlja, prije svega podiže samopouzdanje nacije. Američki filmovi su šarena laža o superherojima, kao što su bili o kaubojima i indijancima, o detektivima protiv mafije, ali uvijek su imali samo jednu osnovnu ulogu: uvjeriti gledatelje u to da je američki način pravi način. Naravno, uz određenu dozu (samo)kritičnosti, jer bi drukčija propaganda bila vulgarna i neuvjerljiva, i nitko je ne bi gledao, naročito izvan SAD. A pritom SAD ne ulažu ni dolara proračunskog novca u filmove, naprotiv budžet se lijepo puni od zarada filmske industrije, a filmovi su veliki američki izvozni proizvod – dok Hrvatska snima antipropagandu za svoj novac!

Filmovi u kojima je romantizirano prikazana borba IRA-e protiv Britanaca su puno napravili za image Irske u svijetu, iako je IRA zapravo bila manje-više besprizorna banda povezana s mafijom koja je više reketarila katolike nego se borila protiv Engleza, a i tada je često ubijala civile. Izuzetan film Mela Gibsona “Bravehart” o škotskoj borbi za nezavisnost je Škotima priskrbio simpatije diljem svijeta. Hrvatski filmovi uglavnom prema Hrvatima mogu proizvesti samo prezir i gađenje, što im je vjerojatno i cilj. Biste li ikad posjetili kao turist zemlju prikazanu u Matanićevom filmu “Kino Lika”? Da ne govorim da takvi filmovi ne samo da Hrvatima ne podižu samopouzdanje, nego ga ubijaju u pojam. Hrvati u hrvatskim filmovima su nerijetko hrpa bezvrijednih, primitivnih, sirovih glupana, homofoba, rasista, srbomrzaca i čega već sve ne. O tretmanu RKC u hrvatskom filmu ne treba govoriti, mogao bi Lordan Zafranović i dalje snimati filmove, velike razlike ne bi bilo. Samo, on ih je snimao za jugoslavenske pare, u korist antihrvatske propagande, a ove filmove mi plaćamo. Zašto? Koja nam je korist od njih? Ne vraćaju uloženi novac, jer ih nitko ne gleda. Ne pomažu tome da se Hrvati osjećaju bolje u svojoj koži, ili da potaknu koga na kritičko razmišljanje. Ne podižu moral nacije, Hrvati su u njima uglavnom ono o čemu je pjevao Nele Karajlić, “Švabe u dotiranom filmu”. I ne koriste hrvatskoj stvari na međunarodnom planu. Ne, nagrade na festivalima ne znače ništa. Jer ih u svijetu ionako nitko ne gleda, a i bolje za nas.

Ideje naše, novac vaš

Ali i novci su jako bitni. No bi li se ti milijuni koje dajemo za HAVC mogli pametnije utrošiti? Davno još, Jurica Pavičić (da, baš on!) je napisao dobar članak naslovljen “Hrvati, okanite se art-drama, snimajte povijesne spektakle”. Znate, Jurica ima pravo. On tamo daje pregled vrlo komercijalno uspješnih čeških, poljskih i mađarskih patriotskih povijesnih spektakala koji su imali i po preko milijun gledatelja. “Zašto drugdje u srednjoj/istočnoj Europi ima hitova, a u nas nema? Kakvi to filmovi uspijevaju u nama sličnim zemljama? I – bi li se ta formula mogla presaditi?” pita se Pavičić, i zaključuje da su ti filmovi skupe koprodukcije. “U hrvatskoj kinematografiji posljednjih godina dominiraju isključivo jeftine art-drame s lokalnim dometom do 7 ili 9 tisuća gledatelja. Taj trend dijelom je posljedica onog što psiholozi zovu “sindromom kiselog grožđa”: početkom desetljeća brojni su producenti i redatelji pokušali praviti “hrvatski hit” i imitirati uspjeh brešanovskih komedija. No, kako su u tome listom propadali, industrija se spontano orijentirala na naslove kojima je primarna ciljana meta niša stranih festivala”, kaže Pavičić. I tu pogađa u bit: Hribar se hvali “velikim uspjesima na festivalima”, tonama snimljenih filmova i kubicima dokumentaraca, a o publici i prodanim kino ulaznicama – šuti. “Time se ionako niska gledanost još srozala… za veliki film koji bi imao veliku gledanost novce treba tražiti preko granice i u susjedstvu, a za to nije spremna ni naša kinematografija niti regija.”

Veliki novci? Pa, 70 milijuna kuna su prilično veliki novci. Milijardu i četiristo milijuna za HRT još veći. Godišnje. Bi li Hrvatska, umjesto da taj novac daje banditskoj udruzi koja novac dijeli po babi i stričevima, među sobom, mogla angažirati kakvog holivudskog producenta, evo Lustiga recimo, da se snimi, na engleskom i za englesko govorno područje – tj. cijeli svijet – kakav povijesni spektakl, primjerice, o opsadi Sigeta? Gdje ćete bolje priče, dramaturgija samog događaja je takva da scenarist ne bi imao ni previše posla! Sultan Sulejman iznenada umire, vezir Mehmed Sokolović taji njegovu smrt, da iscrpljena vojska ne bi izgubila moral, malobrojni Hrvati zaključuju da je Bog visoko a car daleko i kreću u unaprijed izgubljenu bitku ne znajući da je Sultan mrtav, pogibaju i – posthumno odnose pobjedu. Sasvim sigurno savršen materijal za filmsku priču.  Da ne govorim da bi u današnje doba sasvim sigurno postojalo tržište i publika koju bi zanimala “kontroverzna” tema obrane Europe od muslimanske najezde.




A koprodukcije s Mittteleuropom?

No HAVC radije financira razne koprodukcije “iz regiona”. Oni, kad država pita kako troše državni novac, vrište o “cenzuri”. Brate, tko vam brani snimati što vas volja??? Ako imate nekog tko će vam za to dati pare. Ali ako tražite da vas Vlada financira, onda ne možete poručivati da se politika nema što miješati u kulturu! Ja sam prvi za to da se politika ne miješa u kulturu, ali onda neka se kultura ne miješa u državne financije! Naravno, inicijativa “Pukao nam je film” laže kad kažu da država nema pravo određivati što će oni i kako snimati. Ima, ako to plaća. Ali čak to i ne radi. Isto tako nemaju pravo kad kažu kako su revizori diletanti i neznalice jer se ne razumiju u kulturu i jer ne mogu oni, računovođe i finacijaši, znati procijeniti koji film valja a koji ne (jasno, to može samo publika, a ona je jasno poručila da to što HAVC radi ne valja, odbijajući gledati hrvatske filmove u kinima). Jer, revizija i Ministarstvo nikad nisu ni određivali što će oni snimati – iako bi Ministarstvo to i imalo pravo – nego su samo pitali postupa li se s novcem po zakonu! A na to svakako imaju pravo!

Drugim riječima, HAVC ide logikom “dajte nam novac, a ako pitate što mi s njime radimo i trošimo li ga po zakonu, tužit ćemo vas da provodite cenzuru, da se petljate u naše umjetničke slobode, i da ste ustaše”. Zato bi HAVC najbolje bilo ukinuti, jer od njega nema za Hrvatsku nikakve koristi. A taj novac dati nekom režiseru u Hollywoodu da snimi dobar povijesni spektakl o Hrvatima. Što se hrvatskih režisera i glumaca pak tiče, i njima bi bilo bolje da prestanu živjeti u svom privatnom socijalizmu gdje ih sustav dotacija čini nekonkurentima, kao i svaku socijalističku ekonomiju, i izađu na tržište, gdje se moraju dokazati i boriti za gledanost. Onda bi možda umjesto besmislenog umjetničarenja za tristo gledatelja ili besmislenih provokacija i “pokušaja šokiranja” u maniri trash-arta uspjeli snimiti i nešto što netko zapravo i želi gledati. Jer, ovaj sustav neće potrajati vječno, i jednog dana će se naći u nebranom grožđu: oni, naime, nisu jedini kojima puca film. I hrvatskim poreznim obveznicima je davno već puknuo film, kad vide što sve i koliko plaćaju, i što dobiju za uzvrat.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.