Sama činjenica da Pernar i Maras nisu ušli u Sabor znatno je podigla IQ ovog sastava u odnosu na prošli

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno

RETARD KOALICIJA Privatne istine i javne laži

Nitko nije očekivao ovakav potop SDP-a. Čak ni HDZ ni Škoro. Nisam ni ja. A kad je javljeno kako je izlaznost najveća u Zagrebu, a najmanja u Slavoniji i Dalmaciji, gdje je većina HDZ-ovih i Škorinih birača, čak pomislih da je SDP taj koji vodi. Tko bi pomislio da će HDZ dobiti više glasova od SDP-a u antifašističkom Zagrebu? A trebao sam to očekivati. Uostalom, što sam i trebao očekivati, nakon što je Restart (neki bi rekli, retard) koalicija na plakate stavila Anku ‘Zamračiš’ Taritaš od klozet kefe i Krešu ‘Pajsera’ Beljaka i ispod napisala da je dosta lopovluka, korupcije i pljačke, a za prevagu su ubacili i fašizam? No, eto, mislio sam da će se birači možda sjetiti Kuščevića i njegovih deset kolega ministara iz HDZ-ove vlade smijenjenih zbog korupcije i da će to utjecati na izborni rezultat HDZ-a. Nisu se sjetili. Zlatne ribice i birači imaju nešto zajedničko: kratko pamte.

SDP je na čelu imao Bernardića, socijalno nekompetentnog i politički neiskusnog. On je za politiku bio beznadan slučaj, a SDP bezidejni relikt prošlosti, ideološka ljuštura ispražnjena od sadržaja – kao, doduše, i HDZ. I, štoviše, više sam puta, još dok je Milanović vodio SDP, obrazlagao da će iza njega ostati potop u SDP-u, da je posijao sjeme koje će dugoročno uništiti stranku koju je Račan vješto gradio od nule, i da će to doći na naplatu onima koji će SDP voditi nakon njega. Pa, evo, došlo je Beri. Nikakvo iznenađenje, ali ankete su zavarale i sam SDP, pa i HDZ. Doduše, nije Milanović jedini krivac, Bernardić i gerijatrija oko njega očito su vodili još goru politiku: stavljali su na liste anonimuse, a kampanju su fokusirali na Tita, ustaše,legalnu marihuanu i besplatan pobačaj, za maloljetnice, još i bez pristanka roditelja. Promašaj samo takav, njihove birače penziće ne zanima marihuana i pobačaj, nego mirovine, a Tita i ustaša je svima pun kufer.

A najprogresivniji im je potez bio što su u stožeru s njima rezultate čekali mlađahni Josip Manolić, ugledna starina koja je izbjegla suđenje za ratne zločine na temelju toga što svi znamo da ih antifašisti ne mogu počiniti, te Stipe Mesić i Ivo Josipović. Potonja su dvojica po objavi rezultata izgledala kao da su na pogrebu nekog od roditelja. Dvije pokisle kokoši. Istina, biračko tijelo SDP-a uglavnom su umirovljenici koji se još sjećaju da su u Jugi imali kosu i zube pa im takvi likovi nisu odiozni, ali tako se, očito, ne dobivaju izbori. A s obzirom na pojavu novih snaga na ljevici, vidjet ćemo gdje će Manolić dočekati iduće izbore. Ili one nakon njih, 2018. Možda se vrati kući pa ih dočeka uz Katarinu Peović, uz sliku njezine prababe s pištoljem. Koje se vjerojatno sjeća iz partizana. I uz novu ženu. Joža je u srcu mlad.

SNAGA ANKETA Kako su toliko svi promašili

HDZ je, očekivano, otjerao velik dio svoga biračkog tijela u naručje Škore i Mosta pa tako prvi put imamo jaku desnu oporbu HDZ-u u Saboru, ali su na kraju, najviše zaslugom toga što SDP-ovi birači nisu izašli na birališta, osvojili više mandata nego što su se nadali. Toliko da su i sami bili iznenađeni. I prva stvar koju se zapitate, pa kako je moguće da su ankete toliko promašile? Je li moguće da su baš sve namještene?




Očito, nije (samo) u tome stvar, jer su i interne ankete stranaka, one koje rade za svoje potrebe, pokazivale nešto slično onima rađenima za Novu TV i ostale. Riječ je o tome da ljudi često, kad su suočeni s anketnim pitanjima, daju odgovor koji je ‘društveno prihvatljiv’, a ne otkrivaju svoje prave namjere. Vrline javne, poroci tajni. Istine privatne, laži javne. To objašnjava zašto desne stranke u anketama uvijek dobiju osjetno manji postotak nego na biralištima: na biralištima se zaokružuje prema stvarnim željama, a u anketama se govori ono što vaša okolina želi čuti od vas, držeći se one ‘pazi što govoriš’.

Drugim riječima, neke je ljude bilo sram reći da će glasati za HDZ pa su u anketama slagali da će glasati za SDP. Jer je to puno progresivnije. Ali upravo su ankete, izgleda, pridonijele masovnom glasanju za HDZ: razgovarajući s nekim koga je već u ponedjeljak bilo sram što je u nedjelju glasao za HDZ, reče mi: ‘Pa inače ne bih, ali mi smo svi glasali za HDZ zbog anketa koje su pokazivale da su HDZ i SDP izjednačeni, a nismo htjeli da se SDP vrati na vlast. Inače bismo glasali za Škoru’;. Dakle, stara hrvatska filozofija biranja ‘manjeg zla’, no ja ne vidim po čemu je Pupovčev i Plenkovićev HDZ manje zlo. Birati HDZ da na vlast ne bi došao SDP meni ima smisla koliko i baciti se u bazen s krokodilima jer vas je strah da će vas u moru napasti morski psi.

PROKLETA STATISTIKA Andrejeva ambicija je apsolutna vlast




I tako, dok u SDP-u padaju ostavke, u HDZ-u su presretni brojem osvojenih mandata. Sljedba hvali velikog vođu koji je ostvario najveću izbornu pobjedu HDZ-a još od Tuđmana i na putu je da po broju mandata i glasova stigne našeg dragog nesvrstanog prijatelja Vučića, koji u Srbiji ima dvotrećinsku većinu i može što mu se god hoće – ako ga prosvjednici ne objese na banderu. Što je, izgleda, i Andreju ambicija. Mislim, apsolutna vlast, ne linč.

No, neke brojke su neumoljive. Karamarkov HDZ je na izborima 2015. uspio dobiti čak 144.000 glasova više nego dragi i popularni vođa Andrej na ovima. Ukupno 746.000, uz veliku izlaznost od oko 60 posto. Godinu dana poslije, kad je prvi put lider HDZ-a bio Plenković, izlaznost je pala na oko 52 posto, a HDZ je dobio samo 682.000 glasova. Ove godine se pad ubrzao: izašlo je oko 46 posto ljudi, a HDZ je dobio – 602.000 glasova!

Karamarko je, reklo bi se, ipak bio – popularniji! Još nekoliko takvih izbornih ciklusa i za HDZ neće glasati nitko jer nitko više neće ni izlaziti na izbore. Doduše, SDP pada još mnogo brže – ovaj put je za njih glasalo čak 220.000 ljudi manje nego prije četiri godine! A između izbora 2015. i onih 2016. pali su za dodatnih 106.000 birača. To je i više od katastrofe i očito je da je izbor Milanovića više anomalija nego što je bio znak snage SDP-a. Za to je ionako najzaslužnija Kolinda sa svojim alkoholnim gafovima u kampanji.

Sve manje birača izlazi na izbore jer ljudi sve manje vide njihov smisao, kad se sve bitne politike ionako formiraju negdje drugdje i ne mogu biti ni predmetom demokratske rasprave.

Razlike među strankama ionako su uglavnom kozmetičke prirode – a ako koja ide za stvarnim promjenama, onda se stranci prilijepi etiketa ‘ekstremno desničarske’. Kad smo kod statistika i brojki, u Sabor nije ušla ni inače vječna Milanka Opačić, koja je dobila samo 102 preferencijska glasa. Što je malo čudno jer je manje-više poznato kako je napravila karijeru u partiji. Neki su je izgleda brzo zaboravili. A nećemo u Saboru gledati ni riječkoga gradonačelnika Obersnela jer ni on nije uspio prikupiti ni blizu dovoljno potpisa za ulazak u Sabor, što je trebala biti kruna njegove političke karijere. Ali zato ćemo, umjesto uglavnom bezopasnih, neobrazovanih i ne pretjerano inteligentnih redikula tipa Pernara, dobiti obrazovane i vrlo opasne ljude sličnog mentalnog sklopa, poput Katarine Peović. Obrazovani idiot uvijek je puno opasniji od onog bez škole.

S druge strane – 17.364. To je broj ljudi koji su pri punoj svijesti zaokružili Jandrokovićevo ime na svom glasačkom listiću. Doduše, po partijskoj direktivi koja je prije izbora dostavljena članovima i simpatizerima, jer nije red da se Plenkovićev prvi vitez sramoti s osamstotinjak glasova. Svejedno, mediji to zanemaruju i likuju da je pobijedio mrskog Nina Raspudića, zaboravljajući da je Nino bio na drugoj listi koja je dobila puno manje glasova pa je postotak preferencijskih glasova i dalje u njegovu korist. Ipak, neki itekako imaju pravo biti zadovljni rezultatima izbora. Recimo, saborska straža koja je svojevremeno tražila dodatak na plaću jer su stalno morali iznositi Pernara. A Sabor je ostao i bez SDP-ova Marasa: sama činjenica da ta dvojica nisu ušla znatno je podigla IQ ovog sastava u odnosu na prošli.

STRAH OD DESNICE Obrana od opasnog Škore

Naoko, pobijedila je desnica jer su treća i četvrta snaga Domovinski pokret i Most, i u tom smjeru idu i novinski komentari. No kamo su nestali glasovi ljevice? Pa evo ih kod HDZ-a! Od više sam ljudi čuo da su ‘prvi put glasali za HDZ’., i to zato što smatraju da tako brane Hrvatsku od ‘opasnog’ Škore. Ili još opasnijeg Nina Raspudića. I još gore, medijima inače lijeve provenijencije pao je kamen sa srca time što je pobijedio HDZ. ‘Samo da nisu Hasanbegović i Raspudić u vlasti’, kažu. Dobar im je sad i mrski HDZ. Dobar je strah kome ga je Bog dao, kažu.
S druge strane, u Saboru smo dobili ‘wok’ ljevicu, modernu, koja je otela dio glasova arhaičnom i ideološki u 19. stoljeću zaostalom SDP-u. Ali to nije dobra vijest: Tu novu ‘woke’ ljevicu, oslonjenu na pokrete poput Antife, čine radikali spremni na sve: osnivač Radničke fronte, osim što je poduzeo nekoliko krajnje ilegalnih akcija poput okupacije FFZG-a, gdje je nekakav ‘studentski plenum’ svojevremeno preuzeo vlast po obrascu SAO Seattlea u SAD-u, otvoreno je govorio o odredima batinaša koji bi uvjerili birače da glasaju za njih. Agresivna Peovićka otvoreno najavljuje grubo kršenje Ustava, zapljenu privatne imovine, a njihove ekonomske politike koje obećavaju, a koje su iste kao one stare komunističke, ne obećavaju ništa doli potpunog uništenja ekonomije po obrascu viđenom u Venezueli, Zimbabveu, Kubi, Sjevernoj Koreji i drugim zemljama u kojima su takve politike nacionalizacije i istjerivanja stranog (i svakog drugog) kapitala još na snazi. Te stranke su opasne za demokraciju – o čemu svjedoči prisutnost likova poput Vilija Matule, člana CK SKH iz vremena prije demokracije, čime bi mu u svakoj drugoj postkomunističkoj državi u kojoj je provedena lustracija (a to su sve osim šest ‘naših’ i nekolicine iz bivšeg SSSR-a) po lustracijskom zakonu bilo zabranjeno sudjelovanje u vlasti. A opasne su i za ekonomiju, o čemu svjedoči primjer bilo koje socijalističke države bilo kad, bilo gdje.

No u Hrvatskoj (i svijetu!) takvi nikog ne brinu. Njih brine ‘ekstremna desnica’ u koju trpaju sve desno od velikog i mudrog vođe Plenkovića, iako nitko nije objasnio što je to što ‘ekstremnu desnicu’ čini ekstremnom, kamoli opasnom. Reagan, Thatcher, Orban, Duda – svi su oni bili proglašeni ekstremnim desničarima pa su za sobom ostavili uređene države i uspješne ekonomije, da nabrojimo samo neke. ‘Ekstremno desničarske’ politike nikad nisu upropastile ni jednu državu (ne, Hitler nije ‘desničar’, bio je genocidni manijak i veliki nacionalist kao i Staljin, Tito ili Pol Pot) ali ‘socijalističke’ uvijek jesu, u konačnici (ne, Švedska nije socijalistička, ekonomski uspjeh duguju desnici, a ekonomija je i dalje liberalno kapitalistička i otvorena za svačiji kapital). Orbanova Mađarska, samo za primjer, lani je imala rast plaća od oko 12 posto: Plenković ima nešto više od toga u četiri godine! Pa ipak, prije svakih izbora svi mediji pokrenu radikalnu kampanju blaćenja ‘radikalne desnice’ svim sredstvima, ovaj put su možda išli niže nego ikad angažirajući izvjesnog pijanog pjevača i propalog redikula-tajkuna da otmu glasove Škori, a usput su ga oni koji se groze kad njih netko pita ‘gdje si bio 91.’ rastezali oko toga što se, eto, tek ’92. vratio u Hrvatsku, Hasanebgovića su razapeli jer je rekao da je Tuđman bio stara partizančina i zato što nije za ‘treći’ (nije ni HDZ, ne usude ga se spomenuti jer znaju kako bi to u MZ-u bilo dočekano!) i tako dalje. Uglavnom, nastavljamo s politikom ‘stabilnosti’. Da, ona je dobra ako ste bogati, ali ako ste fukara, ona samo znači polagano propadanje, stabilno ravno do dna. Od druge najbogatije došli smo do druge najsiromašnije zemlje bivšeg komunističkog bloka, stabilno i bez ‘ekstrema’ poput Orbana. I idemo dalje.

OPET NISU ZNALI Glas za HDZ je glas za Pupovca

Gdje su sad priče hadezovaca s prošlih izbora ‘prevario nas je Plenki, ne bismo nikad glasali za njega da smo znali da će s Pupovcem, da će najuriti Hasu, da će postaviti Obuljenku i koalirati s HNS-om’? Nisu znali ni ovaj put?  Izbori su, među ostalim, potvrdili dvije stvari: prvo, da glas za Škoru nije glas za SDP, i drugo, da glas za HDZ jest glas za Milorada Pupovca. On nije tu zato što Plenkoviću trebaju ruke i glasovi, jer ih je mogao naći i drugdje, nego zato što HDZ to želi. Zašto želi? Jer Berlin, Bruxelles i Buzin jako loše gledaju na ‘diskriminaciju manjina’, odnosno, promiču multietničnost i takve stvari. Što Pupovac koristi za guranje politika koje s manjinskim pravima nemaju veze, ali imaju veze s utjecajem susjedne, prijateljske i nesvstane Srbije na ‘region’. Doduše, nemam ništa protiv da manjine sudjeluju u vladi, dapače, mislim da bi trebale, no imam protiv da određuju tko će vladati zemljom, kao što je bilo prošli put, jer su izabrani s manjinskih lista, a u rijetkim drugim zemljama koje takve mješovite sustave imaju za takve liste vrijede druga pravila, recimo da ne sudjeluju u izboru vlade i da se bave onim za što su birani po drugim pravilima. A to su prava manjina.

To je usporedivo s preferencijskim dionicama, gdje imate prioritet pri isplati dobiti, ali nemate pravo glasa na dioničkoj skupštini. Quid pro quo. No, kad se već nudi mjesto manjincima u vladi, bilo bi dobro razmisliti da se Pupovcu ponudi objedinjen resor obrane i hrvatskih branitelja. Vjerujem da ne bi bio gori od dinamičnog dua Matić – Glavašević. Doduše, Pupovcu bi vjerojatnije bilo zanimljivije mjesto ministra financija, tu leže njegovi pravi interesi. A ako ne Pupovac, onda bi Kajtazi mogao biti ministar. Recimo, mogli bi mu dati Ministarstvo kulture ili obrazovanja. Ili oboje, ionako planiraju objedinjavati ministarstva. A alternativa je da mu daju Ministarstvo socijalne skrbi. Furio Radin bi pak mogao biti ministar vanjskih poslova. Šalu na stranu, ideja da se da jednog manjinca postavi za ministra bez portfelja, s tim da bude zadužen za prava manjina i ne petlja se u što ga se ne tiče, i nije loša, dapače. Ali ambicije SDSS-a su navodno ipak veće. A ideja da Vlada ovisi o potpori manjina nipošto nije dobra. Plenković kaže da se neće dati ucjenjivati od ‘ekstremne desnice’, Mosta i Domovinskog pokreta, koji su dobili stotine tisuća glasova. Jer to pravo ucjenjivanja Plenkovića pripada ekskluzivno onima koji su mogli biti izabrani, teoretski, s jednim glasom, svojim. Poput Furija Radina, kojem je kao jedinom kandidatu talijanske manjine ulazak u Sabor deveti put (!) bio zajamčen i s jednim jedinim glasom. To vrijedi i za Roberta Jankovicsa, zastupnika mađarske nacionalne manjine. Uglavnom, festival demokracije je prošao, ali ovaj put nitko od birača HDZ-a nema pravo reći da nije znao za što točno glasa.

OZBILJNA KONKURENCIJA Duopol HDZ-SDP konačno razbijen

HDZ-ova filozofija kako je svatko tko se kandidira na desnici automatski izdajica jer odnosi glasove HDZ-u pa oni jadni moraju s Pupovcem jednostavno je filozofija pokvarenjaka. Ne postoji bogodano pravo na ovaj ili onaj politički prostor. No HDZ ga je uzurpirao. Nisam čuo od SDP-a optužbe kako su Možemo! izdajice socijalističke ideje zato što su im oteli velik dio glasova i mandata. S te strane, SDP se pokazao poštenijim i dosljednijim od HDZ-a, što doduše i nije tako teško. Svjesni su da moraju razmisliti o svojim greškama. Nadalje, potvrdili su i da je većina birača HDZ-a sklonija tome da se vlast kroji s Pupovcem nego s nekim desno od HDZ-a, bio to Most, Domovinski pokret ili ma tko drugi, i da HDZ ne preza od bilo kakvih difamacijskih kampanja protiv svojih protivnika s desne strane. Oni lijevo ih se previše ne tiču, što se pokazalo razumnim zbog samoubojstva SDP-a, no pitanje je kako bi to završilo da je SDP vodio netko barem donekle kompetentan, ili barem zanimljiv, pa čak i netko poput Milanovića. Da je Maras vodio SDP, ne bi prošli puno gore.

No kao i svaki monopolist, i HDZ je spreman više snage i vremena utrošiti na zaštitu svog ‘teritorija’ nego na razmišljanje o tome kako Hrvatsku maknuti s mrtve točke. S te je strane pojava snažne desnice svakako pozitivna jer je davno dokazano da samo ozbiljna konkurencija može nekog natjerati da se makne s mrtve točke i pokuša nešto raditi bolje. Monopol je, dokazano, loš u ekonomiji. Loš je i u politici, zato i postoji višestranačje. No postoji i oligopol, kad mali broj igrača dogovorno drži tržište i dogovara cijene, a mi smo ga dosad praktički imali. To je ona priča o duopolu HDZ-SDP, koji je, nadajmo se, ovaj put konačno razbijen. Svaka od dvije velike stranke dobila je ozbiljnu konkurenciju na svom polu političkog spektra.

STEČAJNI UPRAVITELJ Zlatko K. drugi put

Ta časna dužnost pripala je Zlatku Komadini. Drugi put. I to nakon što je Bernardić otišao bez pozdrava, u tišini i iznenada, kako je i došao. S Berom je Hrvatska izgubila nesposobnog političara, ali ako se vrati svom izvornom poslu, možda dobijemo kompetentnog znanstvenika. Pitanje je je li to moguće nakon toliko godina, ali u svakom slučaju, stručnjaci nam trebaju. Politikom se u ovoj zemlji ionako bavi svaka budala. SDP još nije mrtav, barem ne klinički, a nije ni Komadina, ali su blizu. Jedan i drugi. Komadina je zapravo ogledalo SDP-a u ovom trenutku. Star, oronuo, spor, izvan suvremenih tokova. Politički veteran brojnih bitaka, ali kao i Obersnel, još jedan SDP-ovac čija se zvijezda na ovim izborima nepovratno ugasila, nesposoban za bilo što osim kuloarskih igrica. Istočni grijeh SDP-a je oslikan u Komadini: nesposobnost. Istina, nije ni Plenković cvijeće – njegovi ‘uspjesi’ su u najmanju ruku dubiozni – ali istočni grijeh HDZ-a je nešto drugo, korupcija. Ni onaj drugi iz para koji trenutno vodi SDP, Ostojić, nije daleko od toga. Rajko Ostojić je, da ne bude zabune, pametan čovjek, za razliku od prezimenjaka Ranka, ali ga je vrijeme jednostavno pregazilo. Kao što je pregazilo ideju socijaldemokracije i kao što je pregazilo SDP. Ironija je da su, kao jedna od rijetkih takvih političkih stranaka, preživjeli pad komunizma i relativno se uspješno transformirali u ‘modernu’ socijaldemokratsku stranku, a onda sve to bacili u vodu pod mladim i obrazovanim Bernardićem.

SDP je propustio sustavno pomlađivati kadrove: dvadeset godina gledamo, s izuzetkom Bernardića, manje-više iste ljude. I to ljude koji su davno trebali u političku mirovinu. Potop njihovih bojnih brodova poput Obersnela na ovim izborima trebao bi im biti poruka. Ali vjerojatno je ipak prekasno: Možemo! im je otelo politički prostor na ljevici, HDZ na centru, ostali su stiješnjeni, kadrosvki osiromašeni, bez prave stranačke organizacije, ideje, ideologije. SDP više nema što ponuditi Hrvatskoj, čini se, iako je i dalje druga stranka. Ali s tendencijom pada. Što i nije nužno loše za Hrvatsku, a bilo bi još bolje kad bi HDZ slijedio taj put pa otvorio put za modernu desnicu. Ili se, još bolje, sam modernizirao.

STOŽER I PRAVILA Korona je opasna ako nisi iz HDZ-a

Autor:Marcel Holjevac / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.