LOŠI TRENERI, LOŠA TAKTIKA Model vladanja Hrvatskom nalik je na planski scenarij kažnjavanja ratnog pobjednika

Malo je više sumnji u hrvatsku prizemljenu razvojnu poziciju u Europskoj uniji i neučinkovitost vladanja u poslijeratnoj slobodi u posljednjih dvadeset godina. Model je vladanja Hrvatskom više nalik na planski scenarij kažnjavanja ratnog pobjednika nego na nespretnost i sebičnost vladanja osrednjim stranačko/partijskim kadrovima, izvučenim na svjetlo političke pozornice slučajnim izborom prema omiljenosti političkom vrhu ili samo osobi na vrhu, prema dovoljnoj poslušnosti bez
mogućnosti razmišljanja i prema ushićenosti pozicijom na kojoj razmišljanje nije ni potrebno ni korisno niti se očekuje.

Utakmica s rezervama

Svaka nova politička utakmica počinje s već uigranom formacijom bez dokazanih napadača, veznih igrača s iskustvom, znanjem, tehnikom, pregledom igre i utakmicama u nogama i trenerima bez dugoročne vizije, bez mogućnosti proučavanja taktike i stvaranja pobjedničke atmosfere na radost i želju prepunih tribina koje očekuju ljepotu igre, rezultat i trajnost pri vrhu ili na vrhu ljestvice. Nizanje formalnih pobjeda s rezervnom postavom moguće je protiv nedoraslog protivnika pete županijske lige, dok su tribine sve tiše i tiše i s navijačkom prazninom koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Osim, naravno, klupskog vodstva koje malo mari za prazninu oko sebe i svjetlosnu udaljenost od europske lige i kojem je bitna samo igračka poslušnost, zadovoljstvo izbora njihovih igrača, vođenje utakmica koje samo njima imaju smisla, a nebitno zatvaranje i pražnjenje tribina.

Ulazak u kvalifikacije (izbore) za mjesto u višoj ligi nanovo potvrđuje igračku osrednjost, silnu želju za igranjem velikih utakmica, nedostatak treninga i posebno nedostatak talenta za doživljaj vrijednosti s tribina. Nogometni se idealizam ranijih vremena pretvorio u igru bez mašte, bez ljepote koja osvaja publiku i zadržava je u gledalištu i bez pokazivanja pripadnosti. Pretvarajući svaku novu utakmicu s rezervnom postavom u isključivi dohvat rezultata uz svesrdnu podršku sudačke trojke, VAR-a i namještenih protivnika, malo se mari ili se uopće ne mari za doživljaj sporta, uspjeha i klupske tradicije. Konačni rezultat malo koga zanima od svih onih koji su napustili tribine i s velike udaljenosti gledaju prema Hrvatskoj.

Pitanja za koga se uopće igraju utakmice bez gledališta, zašto se igra samo s rezervama, kakva je to taktika dobivanja nižerazrednih utakmica, zašto je europski vrh sve dalje i za koga se nose pobjede koje vesele samo klupsku upravu i slična, gotovo više ne postavljaju ni same rezerve. Nošenje pobjede; “Svojoj zemlji, svome narodu?”

Trenersko zadovoljstvo

Napuštanje tribina i nedolazak na utakmice svakog bi odgovornog trenera i svaku bi identitetsku upravu zabrinulo i potaklo na promjene i klupske politike i igračkog kadra. Jedino ne brine trenera, apsolutnog klupskog gospodara svega oko kluba, koji ne mari za klupsku tradiciju, omladinski pogon, navijače, atmosferu, europske rezultate, nacionalnu vrstu i sve one vrijednosti koje su stvarali prethodnici u velikim utakmicama ranije. Zadovoljstvo se trenera jedino mjeri njegovim doživljajem uspješnosti, a on se svodi na ostanak u trenerskom sedlu makar bio samo prvak pete županijske i bez mogućnosti igranja velikih europskih utakmica, kakve hrvatska klupska i nacionalna vrsta po svemu zaslužuju.

Uvođenjem u igru amatera po puno kriterija i njihovim zadržavanjem u igri cijelu utakmicu ili čak cijelo prvenstvo, sve dok mu ne dosade ili kojim potezom ne ugroze njegovu trenersku nedodirljivost, unaprijed zna kako velike utakmice ne može dobiti čak ni uz svesrdnu sudačku i saveznu pomoć. Znajući sve to, cijela se taktika doima poput planskog slabljenja prije utakmice s protivnikom kojemu jedino ta pobjeda nešto znači, kako bi svoje ranije izgubljene utakmice opravdao pred svojim navijačima po povratku s gostovanja. Tako pripremljenom taktikom opravdanje se za slabe igre uvijek traži u drugima i nikad nisu krivi postavljeni igrači trenerskim isključivim izborom niti je ikad moguća krivnja u treneru, a za obranu su trenerske dobrote uvijek spremni i svi selektirani i svi postavljeni igrači i cijela klupska uprava i brojni prateći novinari. Uvođenjem zamjena u igru ništa se ne mijenja niti se kvaliteta igre poboljšava, rezultati su daleko od očekivanih, ne čuje se pjesma na tribinama, zadovoljstva je
sve manje, ali sve to nije bitno kad je trener usprkos svemu zadovoljan svojim izborom igrača i postignutim rezultatima koje malo tko s europskih udaljenosti vidi.

Praznina oko i na stadionu i praznina klupske blagajne isto tako nikog oko kluba ne zabrinjava sve dok su u igri i trener i igrači, dok postoje kakve-takve mogućnosti pozicijskih naknada po drugim osnovama i dok nitko u klubu konačno ne postavlja pitanje igranja sporednih utakmica.

Bez uzora

Nema tome dugo kako je hrvatska nogometna selekcija po vrijednosnim i izbornim kriterijima iz cijele hrvatske populacije pokazala mogućnosti igranja velikih svjetskih i
europskih utakmica na radost prepunih tribina i svih navijačkih skupina bile one u Hrvatskoj ili rasute iseljavanjem diljem svijeta. Nogometni su znalci i njihovo vodstvo spojili sve nogometne posebnosti i idealizam prema zemlji kojoj nose sve svoje pobjede i dolaskom do Olimpa zadivili Zemlju. Malo je bilo onih koji nisu u Hrvatskoj
vidjeli snagu, odlučnost i način da se svima velikima pokaže privrženost zemlji koju predstavljaš i mogućnosti male brojem populacije igranja protiv najvećih, najbogatijih i uvijek umišljenih u svoju nedodirljivost. Hrvatska je nogometna priča nalik na umjetničke filmske klasike, s porukom svima kako je moguće oslanjanjem na najbolje, najspremnije i identitetski najrazigranije uspjeti svojoj zemlji vratiti osmijeh, vjerovanje i idealizam.

Uzor bi mogli biti svima po htijenju, po izboru, po osjećaju pripadnosti, po idealizmu, po vjerovanju, po sposobnostima i po puno još toga, kad ne bi bilo umišljenosti u nedodirljivost političkog selektiranja i vođenja utakmice, kad im ne bi prazne tribine i zanos na njima malo značio i kad prazninu hrvatskih tribina i prostora ne bi ocjenjivali kao svoj uspjeh. Ili kad se ne bi umislilo kako hrvatsku pobjedničku vrstu zapravo treba mijenjati po mišljenju i željama drugih. Praznina hrvatskih tribina i prostora uvijek je najveći poraz i ničim ga nije moguće opravdati, koliko god ga se nastojalo prikazati uspjehom ili očekivanom posljedicom novog vremena, novih sloboda kretanja, otvaranjima europskih državnih granica, slobodnim tržišnim potrebama i sličnim trenerskim tumačenjima, koja mogu mirno prihvaćati samo osrednji igrači
gurnuti u velike utakmice bez treninga, iskustva i slabog umijeća s loptom. Igračka je taktika za najvažniju hrvatsku utakmicu od samog početka bila usmjerena prema odlasku s tribina, koje nisu više mogle gledati osrednjost koja im nije mogla donijeti zadovoljstvo ostanka, vjerovanja u ljepotu igre, u konačni rezultat i sigurnost ostanka u ligi. Početna selekcija s naglašenim amaterizmom i nepoznavanjem sustava igre na domaćem terenu i slabog poznavanja sustav protivničke igre malo je toga obećavala, a dodatna je selekcija s ubačenim igračima iz drugih sportova bez ozbiljnijih kriterija cijelu igru dodatno usporila. Rezultata pri takvom pristupu nije moglo ni biti pa je preostala samo obrambena formacija za destrukciju igre i za održavanje postavljenih igračkih pozicija na terenu.

Novi trener

Konferencije za tisak nakon odigranih utakmica bez ljepote i rezultata služile su samo za opravdanja i iznošenje osobnog dojma i zadovoljstva što se u ovakvom sastavu uopće još igra. Opći su dojam samozadovoljstva podizala i usmjerena izvjestiteljska pitanja pa se sve na kraju svodi samo na pokazivanje javnosti razloga daljeg vođenja kluba u istom nepromijenjenom sastavu. Pomicanjem učinkovitosti i samih rezultata mjerljivih navijačkim brojem u drugi ili nevažni dio plana, ostala je samo “gola istina” kako je samo bitno zadržati klub, igrače koji ništa osim sudjelovanja i naknade ne traže i produljivati igru u sučevoj nadoknadi što dulje.

Zašto je navijača sve manje?

Puno se pitanja može oko toga postaviti i uvijek tražiti odgovore, ali je sve to manje bitno ili čak nebitno u odnosu na važnost vođenja kluba ili mogućnost biranja samo po osobnom doživljaju stvarnosti. Primirivanje glasova navijačke javnosti i smanjivanje njihove brojnosti uvijek je u pravilu posljedica unutarklupskih odnosa i postavljenih ciljeva prema sebi. Navijača je i ostalog stanovništva u pasivnoj pratnji utakmica manje iz jednostavnog razloga – navijači im nisu bitni i zato što im ne mogu pružiti zadovoljstvo smisla i ljepote igre. Odlaze s tribina, odlaze iz grada, napuštaju utakmice prije kraja i samo izdaleka promatraju Hrvatsku i njezine političke utakmice u kojima je praznina doživljaja i identitetskog idealizma postala svakodnevica koja zadovoljava samo prosječnost.

Sve se u takvom obrascu vođenja svodi na politički osjećaj, doživljaj i način njihova prikazivanja javnosti, a preplavljenost je cijelog hrvatskog društva političkom destrukcijom postala navika. Navika koju mnogi više izbliza ne mogu gledati i odlaze na nove tribine i na nove utakmice u drugim svjetovima s uvijek istom željom koja ih ne napušta i snovima o povratku: “Jednog dana kad prolista, da vide da li  je još uvijek ista”. Poput usuda izgleda hrvatska stvarnost odlazaka; jednih prema gore, a drugih prema van u političkoj mirnoći na vrhu i praznoj svijesti prosječnih igrača koji nisu spremni napustiti teren. Sve dok se ne pojavi trener koji će opet s najboljim igračima koje Hrvatska ima krenuti prema Olimpu.