KUKAVIČJE JAJE POSLODAVCIMA: Zašto Vlada nije povećala neoporezivi dio dohotka? Poduzetnici se svađaju, a HGK kao centralna institucija gospodarstva o svemu šuti

Autor: Guste Santini

Javni prostor se “puni” novim zahtjevima i novim odlukama pomoći Vlade premijera Andreja Plenkovića. Teško je lučiti dobre od loših ili čak neprihvatljivih prijedloga i odluka. Interesne grupe na strani poduzetnika mogu se podijeliti u dvije grupe. Poduzetnici okupljeni oko Hrvatske udruge poslodavaca stidljivo zahtijevaju pomoć jer znatan broj članica radi izravno ili neizravno s državom. Svjesni su kako se nije korisno, u uvjetima ograničene transparentnosti, sukobljavati s državom.

Na drugoj strani su radikalne grupe koje zastupaju interese malih i mikro poduzetnika čija je poslovna aktivnost, neovisna o državi, određena tržišnim i ostalim uvjetima, s jedne strane, i, što je naročito važno, posvećuju najveću moguću pažnju visokoj poreznoj presiji, s druge strane. Hrvatska gospodarska komora, stožerna institucija gospodarstva, umjesto da prednjači u traženju i iznalaženju rješenja – šuti.

Premijer Plenković nas u svakoj prilici podsjeća kako ćemo dobiti znatnu pomoć od EU-a pa, prema tome, Hrvatska raspolaže značajnim sredstvima koja će pod njegovom upravljačkom palicom izvući gospodarstvo učinkovitije nego što je to bio slučaj 2008. Zabrinjavajuće je da se pregovori sele na ulicu koja nikad nije pronašla prihvatljivo rješenje. Ništa nije slučajno.

Ima novca, kako nas uvjerava premijer Plenković, pa se pokušava snagom glasa postići što nije moguće snagom argumenta, kako to pokazuju višegodišnja iskustva. Prema tome, nije slučajno da se pokušava, u ovim dramatičnim uvjetima, smanjiti standardna stopa PDV-a na robe i usluge namijenjene, ponajprije, domaćem tržištu.

Svi sa svima




Razlog je jasan i lako razumljiv – PDV predstavlja rentu na domaće tržište i plaćaju ga sudionici na domaćem tržištu. O tome se ne govori. Ipak, Vlada je svjesna značaja i uloge poreznih prihoda temeljenih na PDV-u i odbija raspravu o eventualnom smanjenju porezne presije putem PDV-a. Jedni, ogorčeni, traže drugi, vlast, uporno odbija. Ono što nije prisutno jesu argumenti temeljeni na podacima, koje ne iznose tražitelji ili Vlada, zašto je standardna stopa PDV-a 25, a ne 20 ili 30 posto.

Tako na temeljno pitanje – kolika nam je standardna porezna stopa PDV-a prihvatljiva ili kakav sustav PDV-a trebamo – nemamo primjeren odgovor. U ekonomiji kao teoretskoj disciplini ta su pitanja poznata, kao što su poznati i odgovori. U Hrvatskoj se, gdje je znanost i obrazovanje tek “ukras”, ne raspravlja o tim, kao ni o ostalim ekonomskim ili financijskim, pitanjima jer to nije u interesu politike na vlasti.

Nije to nova priča. Ta je stara priča prisutna od uspostave Lijepe Naše. Nije to nikakva novina koju smo dobili s Vladom premijera Andreja Plenkovića. On je samo nastavio započetu priču. Sjetimo se napuštanja instituta zaštitne kamate na kapital koja je napuštena u 2000. samo zato što je tadašnjoj vlasti nedostajalo poreznih prihoda.




Lakše je bilo povećati poreznu obvezu poreznom obvezniku nego smanjiti rastuću i nerazumnu javnu potrošnju. Prije ukinuća zaštitne kamate na kapital nisu provedene potrebne analize koje bi pokazale učinke/posljedice napuštanja instituta zaštitne kamate na kapital. Napuštanje zaštitne kamate na kapital bila je, kako to voli reći premijer Plenković, politička odluka. Koliki je značaj političke odluke vidljivo je iz mojih jalovih napora da se vrati institut zaštitne kamate na kapital.

Uvijek nedostaje sredstava u javnoj blagajni pa jednom uvedeni porezi teško se smanjuju ili napuštaju. To nije slučaj s povećanjem olakšica. Olakšice u Lijepoj Našoj uvijek valja smatrati kratkoročnim mjerama. Stalno i uvijek valja govoriti kako nije prihvatljivo olako mijenjanje poreznog sustava. Nažalost, u Hrvatskoj se upravo to događa – politika zamjenjuje sustav i tako ga degenerira. Imaju li se u vidu tragični učinci koronavirusa, u Hrvatskoj je sve moguće. To nije dobro, usprkos uvjeravanju kako Vlada premijera Andreja Plenkovića mudro i razborito upravlja ovom krizom. Podaci pokazuju da se udaljujemo od ciljeva koje nalazimo u Strategiji 2030.

Turobna vremena

Nije pitanje PDV-a jedino pitanje u javnom prostoru. Upravo je objavljeno kako se smanjuju trošarinski porezi na kupnju novih automobila. Teško je razumjeti i shvatiti, kako obično govori premijer Plenković, da se u ovim turobnim vremenima smanjuju porezi na uvezenu robu. Obrazloženje se čini razumnim. Trošarine se smanjuju kako bi se preferirala kupnja novih umjesto rabljenih automobila koji manje zagađuju. Iste učinke je moguće ostvariti povećanjem penalizacije za one automobile koji zagađuju iznad propisanog standarda.




Najavljena mjera otvara cijeli niz pitanja na koja je potrebno argumentirano odgovoriti. Je li automobil nužno dobro? Ako je nužno dobro, tada valja ukinuti trošarine na automobile jer nije primjereno, u uvjetima niskog dohotka po glavi stanovnika, nametnuti trošarine na automobile. Ako je pak automobil dobro višeg reda, tada nije primjereno smanjiti trošarine kada nam proračunski deficit “leti u nebo”.

Osim toga, nije nebitno, automobile uvozimo i zapošljavamo radnike u zemljama iz kojih uvozimo automobile, i to u vrijeme kad, bez državnih subvencija, prijeti dramatično povećanje nezaposlenih. Uostalom, ne odlaze mladi iz Lijepe Naše zato što je ne vole. Odlaze “trbuhom za kruhom”, kako kaže naš mudri narod. Ni to nije sve. Kako objasniti najugroženijem dijelu stanovništva, čiji broj dnevno raste, da je bolje smanjiti trošarine na uvezene automobile nego pomoći njima koji se sve teže nose sa svojim siromaštvom.

Jednako tako se ne raspravlja o smanjenju poreza na dobit, a moralo bi. Naime, opet je smanjena porezna stopa poreza na dobit. Za mala poduzeća ona će iznositi deset posto. Sjajno! Zapravo nije sjajno. Porez na dobit plaćaju tvrtke ako ostvare dobit. Samo podsjećam da je sastavni dio poreza na dobit zaštitna kamata na kapital. Nije nam obrazloženo zašto se smanjuje porezna stopa poreza na dobit umjesto uvođenja zaštitne kamate na kapital. Ni to nije sve. Smanjuje se porez na dobit, ali ostaju ostala fiskalna i parafiskalna davanja koja će u ovoj godini biti veća od poreza na dobit. Umjesto da se ukinu sva fiskalna i parafiskalna davanja koja ne mogu proći test, mi o tome jednostavno šutimo. Kad kažem šutimo, mislim na oporbu koja bi radila isto, ili gotovo isto, da je na vlasti. Ovakva politika uporno smanjuje, kako vjeru u bolje sutra, tako i nadu da će se ona promijeniti.

Politička baruština

Dokaz izrečenog je izmjena sastava Hrvatskog sabora. Ostaje da se vidi jesu li novi saborski zastupnici iskorak ili će se utopiti u postojeću političku baruštinu. Kad se eventualno postavi pitanje o tome kako je potrebno preispitati sustav ostalih fiskalnih i parafiskalnih nameta, na njega se odgovara kako je ova vlada, za razliku od prethodnih, već smanjila porezne namete ostalih fiskalnih i parafiskalnih nameta. To nije niti može biti odgovor. Ako su ostala fiskalna i parafiskalna davanja “harač”, tada ih treba ukinuti. I točka. Naš mudri narod ne bi dvojio i ukinuo bi ostala fiskalna i parafiskalna davanja. Naš mudri narod je svjestan da su ostala fiskalna i parafiskalna davanja posljedica birokratskog sustava upravljanja zemljom.

Na kraju prošle godine Vlada je povećala iznos koji poslodavci mogu isplatiti radnicima koji neće biti oporezovan. Tako je Vlada poslala “kukavičje jaje” poslodavcima jer je tom odlukom jasno rekla: dragi građani, mi smo donijeli odluku da vam se može isplatiti dio plaće koji neće biti oporezovan. Tome dodaju: na poslodavcima je hoće li velikodušnu ponudu Vlade prihvatiti ili odbiti. Umjesto takve odluke, trebalo je povećati neoporezivi dio dohotka. Ostaje da nam se objasni zašto Vlada premijera Plenkovića nije povećala neoporezivi dio dohotka. Potrebno je obrazloženje, jer spomenuta mjera dodatno ignorira porezni kapacitet poreznog obveznika, što je temeljna slabost cjelokupnog poreznog sustava.

Iz navedenih primjera slijedi kako nije nezamislivo da se pojave nove ideje, kako na strani povećanja porezne presije, tako i na strani njezina smanjenja. Jednom sam napisao kako se u Lijepoj Našoj poreznim stručnjakom može nazvati svaka osoba koja je u stanju izmisliti novi porez. Da bih se “ukrcao” na taj “prestižni vlak”, predložio sam porez na zrak. Sva živa bića udišu zrak pa bi sva živa bića morala plaćati porez. Čak da se primijeni niska porezna stopa, čemu politika u Lijepoj Našoj nije sklona, ostvarili bi se veliki porezni prihodi. Nije to priča bez sadržaja. Istu priču imamo glede sve većih zahtjeva uvođenja poreza na financijske transakcije.

Novi Cesarić

Zašto nam se to događa? U normalnim i uređenim demokratskim zemljama parlament predstavlja političku (ideološku) sliku u malom neke zemlje. Političke stranke koje dobiju povjerenje biračkog tijela to mogu zaslužiti samo na temelju svoje normativne strategije i pripadajućeg marketinga. Podsjećam da je marketing proces prepoznavanja i anticipiranja potreba potrošača. Politička stranka koja želi uspjeti mora identificirati koliko je veliko političko tržište njezinih normativnih stavova.

Tako će se socijalne stranke zalagati za socijalne programe. Suverenističke stranke će se zauzimati za jačanje državnog, nacionalnog, suvereniteta. Kršćanske stranke će se zalagati za implementaciju kršćanskih kanona u društveni sustav. Dobivanje povjerenja građana predstavlja obvezu odnosne političke opcije da objavljena načela nametne drugim političkim opcijama. Po onoj narodnoj – tko jači, taj kvači. Prema tome, Hrvatski sabor je mjesto na kojem se sučeljavaju različite političke opcije. U tom i takvom ozračju politička je smrt “izdati” biračko tijelo, bilo da se promijeni normativno određenje ili podrži suprotna politička opcija.

U Hrvatskoj to, nažalost, nije slučaj. U tome bi nam sociolozi mogli pomoći, ali su oni, nažalost, jednako kao i ekonomisti tek ukras bez smisla i sadržaja. Zašto je to važno? To je važno zato što birači nisu dali povjerenje bilo kojoj stranci da dovodi pod znak pitanja rast blagostanja svih građana bez obzira na političku orijentaciju.

Mi bilježimo potpuno neprihvatljivu ulogu Hrvatskog sabora. Narodski rečeno, Hrvatski sabor je mjesto gdje nastaje, iako bi se trebala eliminirati, korupcija. Hrvatski je sabor mjesto gdje se uspostavlja “naša”, a trebala bi pravna država. Da kojim slučajem imamo ideološko sučeljavanje, imali bismo konsenzus kada su u pitanju naše “balkanske specifičnosti” koje su, da budem sasvim precizan, karcinom prošlosti, sadašnjosti, a bojim se i budućnosti Lijepe Naše.

To je važno razumjeti i shvatiti, kako bi rekao naš premijer Plenković, jer bi ideološko sučeljavanje imperativno nametnulo svim političkim opcijama angažiranje znanstvenog i obrazovnog sustava. Navedeno vrijedi i za interesne grupe bez obzira na to je li riječ o grupama koje zastupaju rad ili kapital, odnosno bilo koji drugi interes.

Mali i zanemareni

Posebno je važno reći kako upravljanje državom postaje sve zahtjevnije, što dodatno, sa svoje strane, imperativno nalaže sustavno izučavanje dinamizirajućih promjena i njihovih učinaka. Bez obzira na političko opredjeljenje, potrebno je prihvatiti ograničenja koja nam se iz dana u dan povećavaju. Globalizacija gospodarstva ima odlučujuće djelovanje za sve zemlje, a za male i nerazvijene posebno. Nacionalno tržište malih zemalja postaje sve više zanemarivo.

Shvati li se inozemstvo kao okruženje, odnosno kao nadsustav koji također ima svoje ciljeve, tada je jasno da na gospodarski sustav djeluju mnogobrojne silnice. Otvorenost gospodarskog sustava, kao kriterijalna funkcija, čini malu zemlju ovisnom o zbivanjima u okruženju. Što je neka zemlja manja i nerazvijenija, to je izneseno stajalište važnije, odnosno okruženje je ograničenje višeg reda. Stoga svoditi odnose s inozemstvom na kretanje razmjene s inozemstvom (uključujući saldo ukupne razmjene s inozemstvom), odnosno tečaja nacionalne valute, tek je, iako važan, dio ovisnosti nacionalnog o svjetskome gospodarskom sustavu.

Nije moguće voditi učinkovitu ekonomsku politiku ako ne postoje jasni dugoročni ciljevi koji se obično nazivaju strategijom. Kada postoji strategija, tada se ekonomska politika svodi na taktike i operativne politike koje se mijenjaju u vremenu u ovisnosti o šokovima koji neprestano “granatiraju” cjelokupni društveni sustav. To je razlog što sam s oduševljenjem pročitao Strategiju 2030 i što s još većim oduševljenjem čekam studije na kojima ona počiva.

Na kraju, ponovit ću interpretaciju predivne pjesme Dobrice Cesarića koju sam napisao 31. 12. 2008. godine.

Voćka poslije kiše
Gle malu voćku (malu zemlju) poslije kiše (booma):
Puna je kapi (proizvoda i usluga), pa ih njiše (razmjenjuje).
I bliješti, suncem obasjana (rastući optimizam),
Čudesna raskoš njenih grana (rast bogatstva svih članova zajednice).
Al nek se sunce malko skrije (napusti li nas optimizam),
Nestane sve te čarolije (gubi se nada u bolje sutra).
Ona je opet, kao prvo (rizična i neizvjesna),
Obično, malo jadno drvo (zemlja sivila i borbe za opstanak).

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.