fbpx
Foto: Pixell, Wiki, Dnevno

KROZ TUGU I SLAVU VIDIMO HRVATSKU KAKVU SMO HTJELI: Ne dozvolimo da je politička sebičnost dovede do neprepoznatljivosti!

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Potpuna zaposjednutost javne scene političkim vladajućim sustavom, njegovim umišljenim vrhom i apologetskim pozicijskim sljedbenicima pretvorila je Hrvatsku u potpunu suprotnost idealističkim predodžbama i težnjama s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i naročito u suprotnost velikim razvojnim postolujnim očekivanjima nakon oslobađanja Hrvatske od ratne agresije 1995. godine. Demografski, gospodarski, financijski, socijalni, vrijednosni, ideološki i ini potop u slobodi i europsko prizemljenje prema dnu realnosti su današnjeg vremena i upravljanja Hrvatskom koje egzaktni statistički pokazatelji iz UN-ovih, EUROSTAT-ovih, DESTATIS-ovih, DZS-ovih i ostalih publikacija i baza podataka neumoljivo i egzaktno potvrđuju.

Hvalospjevi političke upravljačke uspješnosti izvan realnog svijeta, vremena i svih ozbiljnih parametara i trendova mogu, u hrvatskim pacificiranim izbornim okolnostima, PR javnim nametanjima ideologizirane anacionalne po puno toga upitne stručnosti (ili kako ih predsjednik imenuje ništa korisnosti) i posilnosti novinskog nasljednog kadra, održavati privid “stabilnosti, sigurnosti i europskih vrijednosti” i političke trgovinske uspješnosti još neko vrijeme.

Ipak, jedna se vrsta uspješnosti ne može negirati i ona je s vremenom planski, ciljano i operativno postala zakonitost vladanja vodećom strankom i državom. Moguće je tu vrstu uspješnosti nazvati pozicijskom stečevinom, stranačko/partijskom svojinom ili samo pojedinačnom i grupnom materijalnom i financijskom interesnom zonom, zatvorenom samo za kontrolirani proračunski protok prema stranačkoj vojsci, sljedbi i svima onima koji su pomakli realnost i svakodnevne potrebe ostale hrvatske populacije prema sebi.

Plačljive poruke

Razvijajući takav obrazac vladanja hrvatskim društvom i prostorom i postavljajući ga u javnim okvirima u središte svoje političke uspješnosti, pretvaranje je hrvatske zbilje u nacionalnu razvojnu neprepoznatljivost doseglo svoj maksimum upravo netom završenim lokalnim izborima. Usprkos formalnoj političkoj razdvojenosti, usklađivanje će nacionalne i lokalne vladavine po istom već započetom i visoko dosegnutom principu interesnog anacionalnog vladanja zapravo postati još jednostavnije i učinkovitije. Istovremeno će s političkih vrhova i zagrebačkih brda biti upućivane gotovo i plačljive poruke o nacionalnim potrebama i koncepcijama (od kojih se niti jedna ozbiljnija nije provodila u njihovo vrijeme), o potrebi povezivanja s hrvatskim iseljeništvom (iako ono nikad nije bilo udaljenije od početka hrvatske slobode) i o još puno toga što će biti lijepo samo čuti ponosnoj sljedbi svjesnoj kako ozbiljnija želja za provođenjem izrečenog s vrha zapravo ne postoji.

Formalna nacionalna retorika u funkciji vladanja i dominiranja i opća zaposjednutost politikom i političkim izričajima (naravno, ne i svrhovitim razvojnim postupanjima), podiže neprepoznatljivost Hrvatske na razinu svakodnevnog sivila i primirene želje za promjenama kod većine hrvatske populacije izvan zatvorenih političkih krugova. Ostali koji sve to više ne mogu gledati ni slušati u svojoj mladosti željnoj novih političkih postupanja, novih faca i potpuno nove retorike dižu sidro i odlaze svjesni novih izazova i borbi u drugim sredinama ili se pridružuju neovisno o političkoj ili ideološkoj pripadnosti i vjerovanju bilo kome tko nudi i donosi promjene.

Pritom se ni ne primjećuje kako i ti koji nose promjene koriste isti, već iskušani obrazac pozicijskog selektiranja isključivo iz svojih redova, neovisno o obrazovanju, mogućnosti, prethodnoj dokazanosti izvan politike, radnom iskustvu i slično. Bitno je samo da su njihovi i bespogovorni zagovornici njihovih nametnutih i usmjeravanih političkih ideja. Lokalni su izbori tako rezultirali jednima koji samo formalnom nacionalnom retorikom nastavljaju započeto stagniranje i nazadovanje i drugima koji bez ikakve nacionalne retorike dokazuju demokratičnost, širinu, novo vrijeme, promjene i sve što uz to ide prema javnoj sceni željnoj ukupnih promjena.

Primjeri ponosa

Spoj oba modela vladanja i najavljivanja boljih vremena za već umornu hrvatsku populaciju od političkih i diplomatskih spika pojačava hrvatsku neprepoznatljivost i novu nijansu sivila. Postoji li uopće drugačija Hrvatska ili je proces političkog primirivanja nacionalnih hrvatskih potreba i težnji završen postojećom političkom sveobuhvatnošću? Odgovor je logičan, naravno, nije. Politička sebičnost, zanesenost vladanjem, spoznaja o nezamjenjivosti i kolosalnoj uspješnosti i ostale druge slične političke zanesenosti ne traju vječno ili kako bi stari mudraci rekli: “Vječna samo mijena jest”. Zato se valja prisjetiti u nekoliko izdvojenih primjera ponosa, slave i iskrene tuge kako ta danas neprepoznatljiva Hrvatska izgleda u posebnim trenucima, vremenima i okolnostima, kad njihova politička nezamjenjivost nije blizu ili kad ne remeti hrvatski spontani i iskreni nacionalni idealizam ili bolje reći kad nisu uopće bili poželjni ni potrebni.

Hrvatska je u tim vremenima pokazala kakva može i treba biti: iskrena i bez političkog navođenja, jedinstvena u nacionalnim emocijama, tužna i ponosna bez predrasuda, svjesna svog identitetskog i civilizacijskih bogatstva, ponosna na svoju pripadnost, snagu i potencijal, puna vjerovanja u budućnost koja dolazi i puno još toga vrijednosnog što čini hrvatsko društvo i prostor posebnim. Uvijek su velika zbivanja povezana s nacionalnim zanosom ili tugom potvrđivala pravu Hrvatsku kakvu je većina njezine populacije željela vidjeti, stvarati i dalje graditi u sadašnjosti i razvijati u budućnosti za generacije koje dolaze. Malo je s početka bilo sumnji u takav nastavak u slobodi, izborenoj vojnim oslobađanjem u posebnim danima snage, duha i zajedništva, ali se s prolaskom vremena i pojačavanjem političke zaposjednutosti u svemu oko nas sumnje samo pojačavaju. Sve do novih zajedničkih trenutaka tuge, ponosa i slave kao nove potvrde hrvatske postojanosti.




Padom Vukovara 18. 11. 1991. godine cijelu je Hrvatsku preplavila tuga, nemoć, nova snaga i vjerovanje u ispravnost puta prema slobodi, iako smo tada ostali sami sa svojim nadama uz mirnoću Europe prepune europskih vrijednosti. Sami u svojem zajedničkom vjerovanju.

“Od Europe tražimo da zaustavi agresora kojeg mi ne imenujemo, Europi poručujemo da zaustavi rat u Hrvatskoj umjesto protiv Hrvatske, sami rušimo toliko nam potrebne mitove u ratu u ime naklada i zarada tjednika, demokraciju dovodimo do apsurda u nebitnim stvarima… Vukovar nas opominje, Vukovar nam mora otvoriti oči. Nije vrijeme za političke igre, za nesposobne, za vlastiti interes, za poniženja u pregovorima, za čitav niz drugih stvari koje su bile važnije od obrane domovine.

Hrvatski narod ima dostojanstvo i moralnu snagu da oslobodi sve što mu pripada. Žrtve postaju nebitne jer ionako samo igrom slučaja nismo rođeni u Vukovaru. Ne dirajte nam Vukovar, Jastreba i hrvatske branitelje. To su naši mitovi, naše dostojanstvo i naša bol.” (S. Šterc, Vjesnik, 18. 11. 1991.,).

Godina je 1993., 7. 6., na putu prema Nurnbergu otišao je veliki, najveći, neponovljivi i po svemu posebni Dražen Petrović. Ponos svog Šibenika i cijele Hrvatske, kapetan našeg broda i uzor mladima. Plakala je cijela Hrvatska i više od 100.000 ljudi na sprovodu za mitskim hrvatskim umjetnikom košarkaške igre s velikom hrvatskom osobnošću kojoj nikad ni u američkim slavnim danima nije pretpostavljao druge interese. Mitska Draženova hrvatska priča ujedinila je ponovno Hrvatsku u tuzi i pokazala emocije zajedništva, vrijednog nastavka njegova puta prema umjetnosti i bogatstvu u sportu i javnom djelovanju.




Najslavniji su to dani hrvatske povijesti koji ostaju u nacionalnoj memoriji kao temelj svih hrvatskih nastavaka. Povratak pobjedničke vojske nakon Oluje 1995. godine u svoja mjesta i svoje domove i ukupni osjećaj ponosa i slave učinio je Hrvatsku nakon dugih ratnih dana planetarno velikom u svojem zajedništvu. Kakve su to samo slike bile pred svima nama, nakon kojih su se svi budući izazovi činili jednostavno rješivima, a razvojni putovi neupitnima. Hrvatska vojska za svjetske udžbenike vojnih vještina i ponašanja, a Hrvatska u idealizmu, zanosu i vjerovanju u sebe i svoje mogućnosti kakvu je svatko racionalan i identitetski postojan zamišljao i želio.

Jači od najjačih

Godina je 1998. i iste je godine Hrvatska nakon konačnog oslobađanja Hrvatskog Podunavlja mirnim putem postala u cijelosti slobodna zemlja. Olujnu je razigranost zamijenila nogometna već na prvom nastupajućem svjetskom prvenstvu pod hrvatskom zastavom i sa simbolima vukovarskih branitelja, Draženovih nastupa i hrvatske pobjedničke vojske. Povratak Ćirinih nogometnih virtuoza u Hrvatsku podigao je sve na noge i ponovno pokazao i potvrdio, kad se poslože znanje, volja i nacionalni zanos, kako Hrvatska može izgledati i protiv najjačih na putu do samog Olimpa. Hrvatsko zajedništvo i idealizam preneseno na cijelu hrvatsku populaciju poput potrebnog obrasca djelovanja.

Pozivnica je 2001. godine bila utjeha za sve dotad učinjeno i s malo nade u pisanje povijesti teniskog sporta među najvećima i na terenu, kako kažu, kroz koji prolazi povijest najvećih igara i rezultata. Goranova je razigranost i posebnost opčinila cijeli svijet i Hrvatsku, a govor posvećen velikom, najvećem Draženu i doček u Splitu nanovo su potvrdili hrvatsku posebnost i domaće uvažavanje svojih neospornih veličina koje su pronosile slavu hrvatskog naroda i države. Splitska je riva bila u plamenu, pjesmi i Goranovoj genijalnosti prava slika Hrvatske kakvu su svi mladi željeli vidjeti i doživljavati u svakodnevici.

Otpor velikima

Hrvatska je na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine ponovno opčinila svijet i svojim igrama, pristupom i simbolikom pokazala i malima kako je moguće usklađivanjem znanja, sposobnosti, vođenja, selektiranja i nacionalnog idealizma dosegnuti vrh, usprkos istim težnjama najvećih, najbogatijih i najbrojnijih. Sva je svjetska pozornost bila usmjerena prema Hrvatskoj, hrvatsko je iseljeništvo rasuto diljem svijeta pokazivalo nevjerojatan idealizam prema zemlji svojih predaka, a ukupna je slika male-velike Hrvatske postala primjer zajedništva, otpora velikima i nacionalne simbolike i idealizma drugima. Doček je u Hrvatskoj s danas manje od četiri milijuna stanovnika bio antologijskih razmjera na ponos svima i posebno na poticaj očuvanja nacionalnog idealizma.

Istog je srpnja 2018. godine posljednji put isplovio prema Veloj Luci i nezaboravni Oliver uz isto tako nezaboravnu pjesmu. “Kad ja vidim modro more i zelene borove…” (Glazba i tekst Branko Žuvela). Vrijednosti jednostavno ostaju trajnost u hrvatskoj memoriji, a ispraćaj iz Splita i silina emocija na obali i brojnim brodovima u pratnji nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Trag u beskraju veliki Oliver ostavlja hrvatskoj mladosti kako bi i u vremenima kriznim znala svoj put, svoj identitet i svoju posebnost čuvati i uzdizati.

Bilo je potrebno spomenuti još puno toga vrijednoga i posebnoga što trebamo nositi dalje i čuvati za druge, kako bi se shvatilo kakva zapravo Hrvatska jest, neovisno o današnjim slikama njezine neprepoznatljivosti.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.