Screenshot

Koliko su Milorad Pupovac i SDSS odgovorni za Plenkovićevu slomljenu kralježnicu

Autor: Boštjan Marko Turk/7dnevno

Svima koji su zainteresirani za analizu trenutne političke situacije jasno je da hrvatska Vlada na izbore izlazi pod zastavom jugofilije. Hrvatska interesima Srbije na teritoriju svog povijesnog identiteta čini ustupke kojih bi se bilo koja suverena država trebala sramiti. Najočitiji primjer vazalstva Zagreba u odnosu prema Beogradu odnosi se na najosjetljivije pitanje za Hrvatsku: na Jasenovac. Prije dvije godine srpska politika izvela je ofenzivu na liniji Aleksandar Vučić – Aleksandar Vulin protiv Republike Hrvatske, koju je zastupao aktualni premijer Andrej Plenković. Manevar je bio toliko inteligentan i imao je toliku subverzivnu snagu, da je hrvatska službena politika i danas njegov talac.

Riječ je o poznatom prijeporu oko toga tko bi trebao odlučiti može li srpski ministar obrane doći u Hrvatsku ili ne u travnju 2018. Aleksandar Vulin tvrdio je da o tome može odlučivati ​​samo vrhovni zapovjednik srpske vojske Aleksandar Vučić, a ne hrvatske vlasti. Da je stvar njegova dolaska u Zagreb u biti stvar srpske vojske.

U kontekstu koji nas ovdje zanima također moramo napomenuti da Aleksandar Vulin nije neopisan list papira. Naprotiv, prošlost ga osposobljava da djeluje onako kako Beograd smatra (i smatrao je, u zadnjih 30 godina) nužnim. Naime, Vulin je jedan najekskluzivnijih proizvoda titoizma i miloševićevskog nacionalsocijalizma. Iz njegove biografije navodimo: “Političku karijeru započinje u Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju (SK-PJ) gdje je obnašao i dužnost glavnog tajnika. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske levice. Tamo je bio glasnogovornik i zamjenik predsjednika Direkcije Jugoslovenske levice (JUL). Bio je i predsjednik Jugoslavenske revolucionarne omladine“.

Dakle, pogledi su mu duplikat stavova njegove mentalne i političke matrice, to jest Slobodana Miloševića. Kako i ne bi bili, kad je stranku JUL vodila osoba koja je vodila srpsku politiku krajem 80-ih i 90-ih, Mirjana Marković, supruga istog Slobodana Miloševića. Ako Srbija zaista želi biti dio europske normalnosti, Aleksandar Vulin morao bi biti sankcioniran dvostrukom lustracijom. Morao bi se podvrgnuti lustraciji koja na hladno stavlja kadrove komunističkog režima i onoj koja s vlasti skida ostatke političke administracije Slobodana Miloševića. Vulin spada u obje kategorije. Ali ništa mu se nije dogodilo, naprotiv: on je jedan od ključnih promotora srpskog neoimperijalizma, čak i ako to ne priznaje.

U međuvremenu, Aleksandar Vulin ostaje nelustrirani štovatelj Slobodana Miloševića. Na njegovu je grobu 11. ožujka 2015. u društvu Vojislava Šešelja izgovorio sljedeću rečenicu: “Miloševićevi neprijatelji bili su neprijatelji Srbije“. Vulin je i “specijalist” za “zločine” u Jasenovcu, za pitanja beatifikacije Alojzija Stepinca i sličnog. Ali, Aleksandar Vulin jedan je od rijetkih predstavnika politike u zemljama bliskim Europi koji su se osposobili i za otvoreno laganje u javnom prostoru. Kad su mu zabranili ulazak u Hrvatsku, pitao se u TV emisiji: “Zašto nisu stavili da je persona non grata slovenski premijer koji im je rekao, ako se ne dogovore mirnim putem oko granica, da će se dogovoriti vojskom. Da je slovenska vojska spremna da provede odluku arbitražnog suda. Zašto nisu zabranili ministrici obrane Republike Slovenije koja je stajala iza te izjave” (Aleksandar Vulin, na RTS-u, 22. 4. 2018.).

Nijedan slovenski premijer (ni Pahor, ni Bratušekova, ni Cerar, ni Šarac, ni Janša – premijeri od stupanja arbitražnog ugovora na snagu, 2010.) nikada i nigdje nije izjavio da će Slovenija koristiti vojsku za provođenje odluke arbitražnog sporazuma. Nijedan od njih nije izjavio da je slovenska vojska spremna provesti arbitražnu presudu. Nitko od ministara obrane slovenske vlade nikada nije stao iza takve odluke jednostavno zato što takva odluka nikad nije postojala. Zato za nju nisu mogli čuti u Zagrebu.

Koliko je Vulin “specijalist” za Jasenovac, govori i njegova sljedeća rečenica u istom intervjuu: “Bio sam u Mlaki, tamo gdje su ustaše sabirali djecu ispod Podkozare, da bi ih odatle vodili na klanje u Jasenovac“. Danas dostupna obilna arhivska građa dokazuje da to uopće nije točno. Iz dokumenata proizlazi da je Alojzije Stepinac spasio najmanje 6000 srpske djece (to su službeni, arhivski podaci) kroz mrežu državnih organizacija (Caritas i Crveni križ). Film o toj tematici snimila je Nada Prkačin, u redakciji televizije Laudato. Film je izvrstan: na temelju dokumentiranog materijala pobija Vulinove priče o tobožnjem vuku i crvenkapicama. Stvari se, naime, nikada nisu dogodile onako kako tvrdi Vulin.

Međutim, ministar obrane Republike Srbije lažući je ipak postigao svoj cilj. Istog dana, 22. travnja 2018., u Jasenovcu je govorio hrvatski premijer. Govor je prošao pod dojmom povijesne krivnje koju su Hrvati navodno nanijeli Srbima. Andrej Plenković nije shvatio da ga Vulinov manevar dovodi u situaciju u kojoj je progovorio točno ono što je Beograd htio. Premijer Republike Hrvatske ponašao se kao da ima nečistu savjest prema srpskoj politici (i Srbima, zbog navodnih zločina). Pred diplomatskim zborom predstavnika stranih zemalja on je potvrdio bajku o Jasenovcu, koja se nikada nije dogodila na način prikazan u titoističkoj mitologiji (1945.-1990.).

Plenković bi se mogao u tom bitnom trenutku uputiti na Rezoluciju br. 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. ili na Rezoluciju o europskoj svijesti i totalitarizmu iz 2009. (br: RC-B6-0165/2009). U tom bi smislu mogao najaviti da će Vlada Republike Hrvatske raspisati međunarodni natječaj za istraživanje Jasenovca, u arheološkom smislu i u smislu cjelovite povijesne studije. Svrha istraživanja bilo bi nacionalno pomirenje na koje se odnose obje rezolucije najviših tijela EU-a. Ali Andrej Plenković je previše svjestan da bi međunarodni istraživački projekt iz Jasenovca istrgnuo svu mitologiju kojom ga je maskirao totalitarni režim – a koju danas na životu održavaju predstavnici suvremenih totalitarnih režima (Aleksandar Vulin kao Vučićev glasnogovornik). Koliko su Milorad Pupovac i njegov SDSS odgovorni za Plenkovićevu slomljenu kralježnicu, paralelno je pitanje.

Ali stvar ima mnogo širu posljedicu. Jednom kada bi se zgotovilo o Jasenovcu to što se s obzirom na brojna istraživanja koja su se provela djelomično već zna od 1990. – semantička jezgra onoga što Beograd i njegova politika forsira kao istinu – pokazalo bi se da je riječ o golemoj, neistinitoj manipulaciji. Kad Jasenovac više ne bi bio konclogor, postavilo bi se pitanje zašto je u Bleiburgu (i na Križnom putu kasnije) trebalo ubiti 200.000 tisuća ljudi, ako očito nisu bili tako krivi (ili uopće krivi), kako je dosad učila totalitarna ideologija sa sjedištem u Beogradu. Da su tisuće koljača iz Jasenovca (i iz drugih krajeva) toliko istiniti kao bajka o Crvenkapici. Da su se bitne stvari dogodile drugačije nego što to danas docira Beograd.

Nadalje, postavilo bi se pitanje u vezi s Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (usvojenom 1948.), posebno s člankom 11.: “Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu“. Već danas je jasno da su svi oni koji su umrli na Križnom putu umrli nedužni. Nije bilo ni jednog sudskog postupka. O njihovoj nevinosti naime svjedoči najvažniji dokument moderne civilizacije.

Službena politika iz Zagreba stoga s teškom hipotekom izlazi na izbore. Trideset godina nakon referenduma o samostalnosti Beograd uređuje hrvatsku politiku i život u zemlji, s naglaskom na tome što je najbitnije.

Društvena promocija u Srbiji i u Hrvatskoj kao u doba titoizma: uđite u partiju i uplatite članarinu

Autor:Boštjan Marko Turk/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.