fbpx
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

KAROLINA VIDOVIĆ-KRIŠTO JE SOLO IGRAČ ‘Postavila je neka škakljiva pitanja u Saboru o kojima se uglavnom šuti!’

Autor: Josip Jović

Odlazak Karoline Vidović-Krišto i Milana Vrkljana iz Kluba zastupnika Domovinskog pokreta djelovao je snagom šoka na pristaše i simpatizere te stranke. O pravim se razlozima uglavnom nagađa jer nijedna strana nije otvorila karte dokraja. Već iz intervjua koji je desetak dana prije odlaska Karolina Vidović dala Hrvatskom tjedniku moglo se nazreti kako nije zadovoljna vodstvom stranke. Njezina objašnjenja, nakon što je rekla zbogom, svode se na navodne pokušaje ušutkivanja i cenzuriranja vodstva DP-a koji su je, kako je rekla, sprečavali da u ime DP-a ostvari korjenite promjene koje se odnose na vladavinu prava, borbu protiv korupcije i socijalno pravedne države.

Nisu joj dali, kaže, govoriti o ulozi Peđe Grbina u propasti Uljanika i o privatizaciji Croatia osiguranja, niti da podnese ustavnu tužbu protiv Ovršnog zakona, a prijelomne točke bile su pokretanje interpelacije o vjetroelektrani Krš – Pađene, kao i neprihvaćanje programskih načela koja je ona predložila zajedno s dr. Vrkljanom. Zastupnica Krišto razloge vidi u utjecaju poslovnih lobija i njihovoj alergičnoj odbojnosti prema ukazivanju na zloupotrebe vladajućih.

Nekoliko se ovdje potpitanja, tek jasnoće radi, nameće. Kako bi to Domovinski pokret iz sadašnje pozicije mogao provesti “korjenite promjene” u društvu? Ima li smisla kad dvoje članova Kluba nude neka svoja programska načela stranci koja je ta načela usvojila na svojoj osnivačkoj skupštini i koja se u bitnome ne razlikuju od onih koja su to dvoje zastupnika predložili? Zar nije provedena rasprava o vjetroelektranama uz potporu cijele stranke i ostalih oporbenih stranaka? Tezi o poslovnim lobijima i “alergičnoj odbojnosti” nedostaje konkretnost.

U slučaju Karoline Vidović-Krišto osnovni je problem, čini se, sukob karaktera i temperamenta. Ona je ipak individualac i solo igrač, principijelna je, izravna i žestoka, nesklona kompromisima, postavila je neka škakljiva pitanja u Saboru o kojima se uglavnom šuti. Takav stil teško prolazi u strankama koje ne vole individualna istrčavanja bez dogovora i suglasnosti s vrhom hijerarhije, koji se s vremenom zbog tih istrčavanja počinje osjećati ugroženim. Ona, uostalom, i nije članica Domovinskog pokreta, tek je na njegovoj listi izabrana u Sabor. Slučaj Milana Vrkljana možda ima i neke pragmatičnije uzroke, o čemu će se više saznati tek sljedećih dana. On baš i nije neki revolucionarni tip, ostavlja dojam pomirljiva čovjeka, od početka je član Glavnog odbora DP-a.

Iz Domovinskog pokreta (čiji je “izvorni grijeh” to što je na svoje liste pripustio preambiciozne pojedince kojima je jedini interes bio ući u Sabor, iskoristivši Škoru samo kao sredstvo preko kojega će taj svoj interes i ostvariti) nismo čuli očekivane odgovore, osim izjave Igora Peternela, predstojnika Ureda Miroslava Škore, koji je potvrdio kako nisu htjeli potezati pitanje Grbina i Uljanika u vrijeme unutarstranačkih izbora u SDP-u!? Čulo se tek ono o “dubokoj državi”, “žetončićima” i slično. Da bi i to moglo biti u igri, pokazao je već sutradan sam HDZ koji, kao i središnji mediji, nije krio oduševljenje razvojem situacije u prijetećoj oporbenoj stranci, s neskrivenom notom trijumfalizma. U njegovu priopćenju stoji formulacija o Domovinskom pokretu kao “poslovnom pokretu” s dubokom interesnom pozadinom (tuk na utuk “dubokoj državi”) te o stranci “koja se urušava iznutra”.




En passant, neovisno o ovom slučaju, ovdje se postavlja jedno načelno pitanje o tome je li u redu zadržati zastupnički mandat i onda kada napustiš stranku s čije si liste izabran? Takva je praksa, a u tome imamo već prebogato iskustvo, omogućila trgovinu mandatima. Bilo kako bilo, razlaz neće koristiti ni stranci, koja gubi dva mandata i kojoj prijeti daljnje osipanje, a ni disidentima koji će izgubiti političku platformu s koje bi njihove intervencije djelovale uvjerljivije i snažnije. Moguće je da će oni nastaviti kao usamljeni vukovi, ili će se priključiti, zajedno ili svatko na svoju stranu, Mostu, Suverenistima, HDZ-u… Nažalost, konzervativno-narodnjački pokret, zasad, nije uspio. Nije najprije uspjela koalicija DP-a i Mosta, čiji je zajednički nastup mogao donijeti nezaobilazan broj mandata, pa su se onda razišli DP i Suverenisti odmah nakon završetka izbora (Ruži Tomašić najvažnije je bilo plasirati svog asistenta), a sada, evo, odlazi i najagilnija zastupnica koja uživa veliku popularnost, a s njom čak i predsjednik Kluba zastupnika te stranke.

Nije to ništa novo. Oproštaj K.V.K. i M. Vrkljana od Domovinskog pokreta samo je dio tradicije koja prati tzv. desne, konzervativne stranke još od vremena Ante Starčevića (premda ni drugi nisu posve imuni). Desnica se razmnožava poput amebe. Od jedne stranke nastaju dvije, od dvije četiri, od četiri osam itd. U ono Starčevićevo i poststarčevićevsko vrijeme povijest bilježi Stranku prava, Hrvatsku stranku prava, Čistu stranku prava, Starčevićevu stranku prava, Kršćansko-socijalnu stranku prava… A od osamostaljenja Republike Hrvatske pravaške su stranke nicale kao gljive poslije proljetne kiše i, naravno, sušile se za ljetnih žega. Tako imamo Hrvatsku stranku prava, no odmah zatim i Hrvatsku stranku prava 1861, Hrvatsku čistu stranku prava, Hrvatsku stranku prava dr. Ante Starčević, Hrvatsku demokršćansku uniju, Hrvatsku demokratsku stranku prava, Hrvatske pravaše, Hrvatsko pravaško bratstvo, Nezavisnu stranku prava, Stranku hrvatskog državnog prava i vjerojatno nismo nabrojili sve.

Zanimljivo je kako su sve te grupacije imale gotovo identične programe, ali su uglavnom imale loše lidere, kojima, međutim, nije nedostajalo liderskih ambicija. Naprotiv, ovo dijeljenje baš je plod nekog mesijanstva i umišljenosti pojedinaca koji misle kako su baš oni autentični tumači nacionalnih interesa, jedini pravi Hrvati, dok su svi drugi manje-više sumnjivi elementi. Riječ je u pravilu o ljudima koji se ne mogu podrediti ideji, nego ideju podređuju sebi. Takve stranke ne okupljaju, nego razdvajaju, ne privlače, nego odbacuju, u njih je ugrađen zakon centrifugalnih, a ne centripetalnih sila, čime samo pridonose učvršćivanju vladajućih, “centrističkih” stranaka, koje pak svoju moć znaju koristiti za razbijanje moguće konkurencije.




Dvije linije političkog mišljenja, pravaško-narodnjačka i naprednjačko-liberalna, danas bismo rekli desna i lijeva, traju od kraja devetnaestog stoljeća, s razumljivim zamrznutim prekidom u doba totalitarnih režima. A. G. Matoš je pisao kako su “Ilirci i Slavosrbi” uvijek vješto monopolizirali našu književnost, prikazujući pravaštvo kao pojavu nekulturnu i antiestetsku, usprkos tome što su pravaši kao Šenoa, Starčević, Kovačić, Kumičić, Pavlinović, Kranjčević i drugi bili baš nosioci književnog modernizma. U svojim polemikama s “naprednjacima”, Matoš je isticao nacionalizam, toleranciju i vjersku snošljivost nasuprot njihovoj tendencijskoj i barbarskoj umjetnosti, antiklerikalizmu i antikatolicizmu.

Živeći u Beogradu, uvidio je kako Hrvatima svaka razlika u mišljenju služi za narodnu štetu, dok Srbima razna mišljenja, pa i socijalizam, pravoslavlje i jugoslavizam, služe za širenje srpstva. Kao starčevićanac bio je žestoko napadan u Srbiji i u Hrvatskoj. Ipak, napustio je Stranku prava u vrijeme Josipa Franka kojega je, nakon početnog oduševljenja, smatrao “tuđinskim agentom” koji je narod vukao za nos, uhodio ga i tužakao u Beču i Pešti, koji je radio protiv hrvatske sloge izguravši iz stranke sve ponosne ljude jer je instinktivno mrzio sve ponosne ljude. Matoš je bio veliki pjesnik, putopisac, esejist, književni kritičar, ali meni je osobno on najbolji kao, danas bismo rekli, politički analitičar. Sve to što je još prije Prvoga svjetskog rata napisao i predvidio aktualno je i poučno i danas. Sve to o srpstvu i jugoslavenstvu, o naprednjaštvu i o pravaštvu.

Spomenuti Frank u jednom je intervjuu 1906. rekao kako su u Hrvatskoj najveće zlo ljudi koji ne vole svoju rođenu zemlju i kojih ima oko četvrtine. Godine 1908. pravaši su osvojili dvadeset mandata u Hrvatskom saboru, ali su se onda raspali i omogućili vlast Hrvatsko-srpske koalicije. Svaka sličnost i jednog i drugog s današnjim stanjem je slučajna.




Autor:Josip Jović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.