Milan Kangrga /Wiki

Zašto je propala Korčulanska ljetna škola, a opstao Supekov IUC u Dubrovniku

Autor: Jure ZOVKO

Supek je zadržao duh kritičnosti, tolerancije i međusobnoga uvažavanja i taj akademski model pretočio je u IUC, a Kangrga je bio i ostao primitivni hvalisavac opakog jezika. Tako smo dobili dva modela pristupa znanosti koji reflektiraju dvije slike svijeta iste akademske zajednice

Korčulanska ljetna škola bila je okupljalište  marksista iz bivše Jugoslavije s pristašama i simpatizantima iz nekih europskih zemalja. Znanstveno druženje na Korčuli odvijalo se, kao što je svojedobno napisao  Jürgen Habermas u jednom pismu Milanu Kangrgi, u znaku tri P (pršut, prstaci i pošip). Želimo li nešto iscrpnije pročitati o fenomenu ljetne škole, uglavnom ćemo na mrežnim stranicama naići na hvalospjeve  o vrhunskim misaonim postignućima, kritici kapitalizma, socijalističkoga etatizma, staljinističke birokracije i slično. Ne čudi nas nimalo, s obzirom da nije bilo lustracije na hrvatskim sveučilištima, da su epigoni bivših marksista nastavili u duhu indoktrinacije veličati  svoje šefove koji su ih uhljebili na državnim jaslama, u institucijama koje danas osim novca žele autonomiju lupetanja, čudnih prosvjeda i manifestacija koje nemaju gotovo nikakve veze s humanizmom i humanistikom. Pitanje stručnosti i znanstvene kompetentnosti još nije došlo da dnevni red, a bojim se  da vjerojatno neće nikada ni doći.

Doduše, postoje i oštre kritičke primjedbe o radu Korčulanske ljetne škole, ali je znakovito da one nisu došle iz akademskoga života, nego iz sfere kulture i umjetničkoga stvaralaštva. Poznati književnik Mirko Kovač dao je u svojoj knjizi “Elita gora od rulje”  svoje neobično viđenje razvikane „ljetne škole“ na Korčuli, koja je po njegovom sudu osnovana s pragmatičnom intencijom da se produži slaba turistička sezona. Mirko Kovač je uvjerljivo pokazao kako su marksisti iz Srbije poslije Titove smrti postali vodeći nacionalisti, kreatori zloglasnog Memoranduma SANU-a, promicatelji velikosrpskih ideja. Da podsjetimo,  sudionici Korčulanske ljetne škole iz Srbije bili su, među inima, Ljuba Tadić, Mihailo Marković, Ivan Maksimović, Svetozar Stojanović, Dragoljub Mićunović. Ostaje otvoreno što se dogodilo u glavama uglednih  filozofa i sociologa da su jednu utopijsku misao o stvaranju besklasnog društva pretočili u konkretnu misao  o stvaranju velike Srbije na načelima četničke doktrine.

Poznato je također da je  čelni čovjek Saveza komunista u Hrvatskoj drug Vladimir Bakarić u više navrata tvrdio da su zagrebački marksisti bili produžena ruka Aleksandra Rankovića. Bakarić je zagrebačke praksisovce optužio za blisku i intenzivnu suradnju s Rankovićem u pismu Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koje je objavljeno u Vjesniku 9. prosinca 1990.  Bakarić tvrdi da ih je šef svih jugoslavenskih obavještajnih službi Ranković vješto koristio protiv zagrebačkih komunista: „Mogli su doći do njega kad god su htjeli. Za neke je sigurno da su vezani uz njega (ili njegove) kao agenti. Bili su uz njega nakon Brionskog plenuma“.  Ne čudi da je Milan Kangrga, za Gaju Petrovića vodeći zagrebački praksisovac, u svojoj knjizi „Šverceri vlastitoga života“, objavljenoj 2002. godine u Beogradu, oštro napao Bakarića kao glavnog partijskoj ideologa, koji je za Kangrgu ostao na razini „provincijskog fiškala“,  da je sprječavao slobodu kritičkog mišljenja u socijalizmu, a u zagrebačkim praksisovcima vidio glavne protivnike  i neprijatelje socijalizma.

Upustimo li se u ozbiljniju analizu Kangrginih objeda u njegovoj knjizi „Šverceri vlastitoga života“, primijetit ćemo da je osoba koju je najbrutalnije napadao bio akademik Ivan Supek, bivši rektor zagrebačkog Sveučilišta i predsjednik HAZU-a. Kangrga se okomio na Supekov časopis „Encyclopaedia moderna“ koji je Kangrga okarakterizirao kao izravnu konkurenciju marksističkom časopisu „Praxis“. Bakarić je prema Kangrginoj tvrdnji davao veliki novac Supeku s intencijom da „okupi oko tog novog  časopisa (tj. da ih novčano korumpira!) što više intelektualaca, po mogućnosti onih što su već surađivali u Praxisu“. Kangrga štoviše tvrdi da je Supek arak teksta plaćao tada 180.000 dinara, dok su oni „u Praxisu mogli plaćati jedva 30.000 (za usporedbu što je to tada značilo: moja je mjesečna plaća tada iznosila 65.000)“. Ostavimo sad po strani Kangrgina nagađanja koliko je Supek plaćao svoje suradnike po arku teksta i koliko je  to sve istinito, no važan je podatak da „progonjeni“ zagrebački marksisti ipak nisu živjeli loše jer su za bizarnosti koje su objavljivali u „Praxisu“ uspjeli ušićariti honorar u iznosu  polovice mjesečne plaće. Pogledamo li danas kakvo je stanje stvari s financiranjem časopisa, ostat ćemo zatečeni, jer dodijeljeni iznosi nisu dovoljni ni da se pokriju tiskarski troškovi.

Kangrga se posebno obrušio na Ivana Supeka što je kao rektor zagrebačkog Sveučilišta 1970. ili 1971. – Kangrga se ne sjeća  kada je to točno bilo – došao pozdraviti sudionike Korčulanske ljetne škole. O Supekovom pozdravnom govoru Kangrga piše: „Počeo je fuflati kao što on to govori o bezveznim stvarima, a mi smo iz Upravnog odbora razrogačenim očima promatrali tog samozvanca-nasilnika za govornicom. Pogledavali smo se po dvorani, klimali glavom, i pitajući se očima i mimikom, tko je njemu dao dopuštenje da govori“. Kasnije se ispostavilo da je rektora Supeka pozvao njegov brat Rudi, praksisovac iz Organizacijskog odbora Korčulanske ljetne škole. Kangrga piše u svojoj knjizi da ih je od rektorova nasilništva spasio Vanja Sutlić, „svijetla točka“ Korčulanske ljetne škole: „Vanja Sutlić, također sudionik u radu Škole, čitave je noći pio po Korčuli sa svojim (uglavnom studentskim) poklonicima, koje je on poput gurua vodio sa sobom kao pratnju, doteturao je do ulaza za dvoranu, naslonio se na vrata“ i obratio se rektoru vičući jakim glasom: „Rektor, daj prestani, prekini s tim svojim brbljanjem, kaj fuflaš, ne govori gluposti, rektor, ti si obustavljen, zašuti, čuješ…!“ Elem, nakon ovog obraćanja rektoru zagrebačkog Sveučilišta, ugledni sudionici Korčulanske ljetne škole usmjerili su svoju pozornost na novog govornika, tako da rektora nitko više nije slušao. Ima Kangrga i drugih „bisera“, iz kojih je razvidno na kakvoj razini su bile rasprave na Korčulanskoj ljetnoj školi.

Inače tijekom aktivnog rada na Korčulanskoj ljetnoj školi, nenadmašni marksistički boem Vanja Sutlić ostao je zapamćen po izreci: „Ako nemreš promijeniti državu, možeš birtiju“.  Bilo je to vrijeme kada se tamburalo o odumiranju države i stvaranju besklasnog društva.

O akademiku Supeku Kangrga je pisao s posebnim cinizmom iz kojeg se nazire visoka razina mržnje, zavisti i primitivizma. Za Kangrgu je Supek „prije svega jedan veliki samohvalac, užasno ambiciozan, uvjeren da je on najblaže rečeno jedan ‘uomo universale’ renesansnog tipa, sveznadar: on je tako i veliki (čak atomski) fizičar, veliki demokrat, dramatičar. Bože, što još? Zapravo sve što se uopće može biti! Ali i veliki Hrvat, naravno!” Supek je, tvrdi Kangrga, bio “filozofsko znanstveni puki promašaj”, “znanstveni tračer”, ali je bio uspješan kao “dostavljač” pa je Bakariću cinkario Gaju Petrovića, Kangrgu i Lina Veljaka da su Srbi, a zbog ošamućenosti terminologijom Heideggera i Hegela, “da više nisu dolazili zdravoj pameti, no politički su ostali na roza ofarbanoj srpskoj strani”.




Ivan Supek je kao rektor zagrebačkog Sveučilišta osnovao također međunarodni “Interuniverzitetski centar” u Dubrovniku koji je zapravo trebao biti produžena ruka  časopisa “Encyclopedia moderna”. Interuniverzitetski centar koncipiran je u  duhu moderne enciklopedije, jer je bio otvoren prema svim disciplinama i stručnjacima iz cijeloga svijeta. Kada je osnovan 1972. godine, dubrovački  Interuniverzitetski centar je imao samo desetak programa godišnje, dok se danas njihov  broj  povećao na 80-ak  programa godišnje iz različitih znanstvenih disciplina – od medicine, fizike i biologije do filozofije, prava i ekonomije. Usporedimo li na jednoj strani marksističku sirovost Milana Kangrge, jednog od urednika časopisa Praxis i utemeljitelja Korčulanske ljetne škole, te znanstvenu pojavu akademski educiranoga Ivana Supeka,  sve je jasno. Supek je zadržao duh kritičnosti, tolerancije i međusobnoga uvažavanja, a taj akademski model pretočio je u međunarodni projekt IUC-a, Kangrga je ostao primitivni hvalisavac. Njegovi kolege i sudionici Korčulanske škole međusobno su se prepirali tko je od njih veći svjetski filozof. Tako smo  dobili dva modela pristupa znanosti koji reflektiraju dvije slike svijeta  iste akademske zajednice. Korčulanska škola urušila se kao kula od karata jer  je deset godina marksističke papazanije bilo svima previše, a takav profil akademskog druženja nije ponudio nikakva ozbiljnija rješenja. Doduše, iz šinjela Korčulanske ljetne škole izišli su neki „udarnici“ koji su se vješto transformirali u vremenima demokratske tranzicije pa su borbu protiv nekadašnjeg klasnog neprijatelja preinačili u obračun s nacionalizmom i šovinizmom u Hrvatskoj. Ako pogledamo imena sudionika Korčulanske ljetne škole (Mladen Čaldarević, Branko Despot, Nadežda Čačinović,, Žarko Puhovski, Milivoj Solar i brojni drugi), primijetit ćemo da su neki još uvijek aktivni na fakultetima. S obzirom da nije bilo lustracije, u pogledu njihovih nasljednika sve se odvijalo po onoj narodnoj izreci da jabuka ne pada daleko o stabla.

Autor:Jure ZOVKO
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.