Sanjin Strukic/PIXSELL

Stierov moralni poučak

Autor: Jure Zovko

Davor Ivo Stier je neobična pojava na hrvatskom političkom obzoru. Rođen je u emigrantskoj obitelji  u Buenos Airesu,  u istoj četvrti Flores gdje i  Jorge Mario Bergoglio, sadašnji papa Franjo. Diplomirao je novinarstvo i političke znanosti na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu. Novinarsko vatreno krštenje doživio je kao dopisnik argentinskog lista El Cronista izvještavajući iz opkoljenog Vukovara. Stier se vratio u Hrvatsku  1996. godine na poziv predsjednika Tuđmana Hrvatima iz dijaspore da se priključe demokratskoj obnovi Hrvatske. Neposredno po dolasku zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je u vremenu Ive Sanadera napredovao do funkcije osobnog   premijerova savjetnika. Nakon Sanaderova  odlaska  i političkog potonuća blisko  je surađivao s  njegovom nasljednicom Jadrankom Kosor.  Pošto je Sanaderova zapisničarka u premijerskoj fotelji doživjela totalni debakl na parlamentarnim izborima 2012., Stier je procijenio da je Karamarko  ipak bolja opcija za predsjednika HDZ-a te je zdušno podržao kandidaturu bivšega ministra unutarnjih poslova i šefa obavještajnih službi. Karamarko mu se svesrdno zahvalio na podršci postavivši ga visoko na izbornoj listi za zastupnike u Europskom parlamentu, neposredno nakon što je Hrvatska postala članicom Europske unije.  Da bi stekao simpatije  nezadovoljnika  Karamarkovom politikom u HDZ-u, Stier je u jednom od svojih predizbornih govora  izjavio da glavni udbaš u Hrvatskoj, Joža Manolić, i dalje kreira osobnu politiku HDZ-a. To je vjerojatno bio jedan od razloga zbog kojeg je Stier dobio najviše preferencijalnih glasova na izborima za bruxelleski parlament.

Kao europarlamentarac Stier je bio vrlo aktivan. Pozornost europske i hrvatske javnosti  privukao je zahtjevom u Bruxellesu da Europska unija podrži pravo  Hrvata u BiH na jednakopravnost jer su konstitutivani narod. Stier je tada lansirao poznatu tezu da suverenitet u BiH počiva na konstitutivnim narodima, a ne na apstraktnom građanstvu, kao što su naglašavale unitarističke stranke s građanskim nazivima u Bosni i Hercegovini.

Nakon što je HDZ  u siječnju 2016. zajedno s građanskom listom Most formirao koalicijsku Vladu, Stier je bio među prvima koji je upozorio da Karamarko neće provesti obećanu lustraciju, jer se tome rezolutno protive  strukture koje je u HDZ-u instalirao  Joža Manolić. Ispostavilo se da je Karamarkova predizborna pompa o lustraciji ostala u skladu s onom narodnom “obećanje ludom radovanje”. Stier će ostati također poznat po tome da je inicirao čuveno pismo iz Bruxellesa  protiv Karamarkova potkopavanja Vlade Tima Oreškovića, koje su također potpisali Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Andrej Plenković. U pismu, nakon kojega je Karamarko šaptom pao,  izrijekom je rečeno je da HDZ  kao stranka ne može biti talac jednoga čovjeka.  Stier je bio najrevniji u rušenju Karamaka jer je shvatio da s njim hrvatska država ne može napraviti prepoznatljiv međunarodni iskorak. Nada da će to moći učiniti europarlamentarac Andrej Plenković trajala je samo do prvih ozbiljnijih iskušenja. Milanovića  prosudba o    “bruxelleskom ćati” više se prepričavala u  HDZ-ovim odajama na Trgu žrtava fašizma, nego u kuloarima oporbenih stranaka.

Da je za politiku potreban minimum morala u praksi, pokazao je Stier tijekom prvog potresa u Vladi  kada je Plenković umjesto  principijelnoga Mosta za novog koalicijskog partnera odabrao HNS. Nezadovoljan Plenkovićevim novim političkim  kursom, Stier je podnio neopozivu ostavku na sve funkcije u Vladi i HDZ-u te postao  oporba u vlastitoj stranci. Njegova je tvrdnja da je HNS-ov anacionalni liberalizam nespojiv s demokršćanskom tradicijom koja bi trebala biti  temeljna odrednica HDZ-ove politike. Gotovo svi politički analitičari  najavili su tada Stierov nestanak s političke scene, jer je do tada prevladavalo pravilo da ista ili slična sudbina čeka svakog političara koji se zamjeri “milom vođi“ u partiji. Može se reći da bi Stier ipak mogao postati značajna iznimka koja potvrđuje pravilo. Povlačenjem s vlasti Stier je nastavio s tihom politikom okupljanja pristaša demokršćanske opcije među HDZ-ovim osobama kojima tatice nisu bili kreatori komunističke propagande niti su im mame bile “vojni lekari”.

Rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije postala je sretan trenutak  u Stierovu  ponovnom povratku na političku pozornicu. Bio je među prvim HDZ-ovcima koji su otvoreno rekli da će u pogledu Istanbulske konvencije glasovati po savjesti. Svoju odluku  obrazložio  je tvrdnjom da je uz sve pozitivne segmente Istanbulska konvencija ipak nespojiva s kršćanskim svjetonazorom i biblijskom tradicijom te da je čovjek spolno određen jer je prema knjizi “Postanka” stvoren “kao muško i žensko na sliku Božju”. Znakovito je da se Plenković uoči početka saborske rasprave o Istanbulskoj konvenciji ponašao kao Julije Cezar u istoimenoj Shakespearovoj drami, samouvjereno i nepokolebivo: “Ja sam konstantan i postojan kao zvijezda Danica”.   Plenkoviću je, naime, bilo jasno da  će broj HDZ-ovaca koji će “glasovati po savjesti” imati akcidentalno značenje za raspravu u Saboru, jer je oporba  jasno stavila do znanja da je Istanbulska konvencija za njih neupitna stvar. Da su gospoda koja su se pozivala na savjest, predvođena Milijanom Brkićom Vasom, glasovali također po savjesti u slučaju potpredsjednice  Vlade Martine Dalić i famoznog “Lex Agrokora”, Plenković ne bi bio konstanta po uzoru na zvijezdu Danicu. Za sada se pozivanje na savjest kod većine  HDZ-ovaca odvija sa svrhom dodvoravanja Katoličkoj Crkvi, ali još uvijek bez namjere započinjanja borbe s korupcijom.

Moral, očito, ima ponekad čudne putove kada je u pitanju hrvatska politika. Nakon što je više od 80 posto zastupnika u Hrvatskom saboru glasovalo za ratifikaciju Istanbulske konvencije, samouvjereni je Plenković  dobio hvalospjeve u medijima. Puhovski je kao glasnogovornik ljevičarskih intelektualaca dao svoj značajan komentar kako je, naime, dobro u vremenu kada je ljevica postala posvađana i politički dezorijentirana imati ljevičarskog političara u premijerskoj fotelji. Plenkovićev  je jedini problem, naglasio je bivši šef katedre za marksizam, njegovo konzervativno biračko tijelo. U tom smislu Puhovski je sugerirao Premijeru kako je došao pravi trenutak da odlučnije preuzme kormilo stranke te trijumf ratifikacije Istanbulske konvencije iskoristi kako bi počistio stranku od klerikalaca i nazadnjaka na način da ih posve marginalizira.

Plenković je prijedlog postkomunističkog gurua shvatio jako ozbiljno pa je prije dva tjedna organizirao izvanredni sabor stranke u Ciboninoj dvorani. Da sve bude strogo kontrolirano i po pravilu službe, pobrinuo se Milijan Brkić Vaso, osoba od Plenkovićeva apsolutnog povjerenja. Plenković dobro zna da kada Vaso glasuje “po savjesti” da to nije isto kada to čine dr. Miro Kovač ili Davor Stier. Vasina politička posebnost sadržana je u neospornoj činjenici da je on “vojnik stranke”, uvijek lojalan svome šefu. A kada se šef oklizne i polomi, Vaso pronalazi novoga šefa kojem će biti lojalan. Milijan Brkić Vaso je godinama imao u HDZ-ovim redovima imidž nepokolebljivog domoljuba koji je štitio šefa kojemu je lojalan. Neovisno kakvu političku orijentaciju zastupao HDZ-ov šef, zahvaljujući Milijanu Brkiću Vasi, stranka bi trebala ostati vjerna svom konzervativnom opredjeljenju. Kao što je za dobro partije cipelirao Karamarka, pronicljivi Vaso će vjerojatno nakon sabora u Ciboninoj dvorani “doživjeti novi Damask”. Dovoljno




 je inteligentan da bi sebi dozvolio luksuz nestanka s političke scene i gubitka svih privilegija koje sa sobom nosi “vita politica”. Vasi je jasno da je  za njega gotovo nemoguće  pronaći visoku funkciju u bruxelleskoj birokraciji.  Politički lik kardinala Richelieu najviše se sviđa hercegovačkom policajcu.

Vaso je vjerojatno svjestan činjenice da Andrej Plenković nije više ono što je bio prije dvije godine, naime, osoba koja može ispod svoje slike napisati “Vjerodostojno”. U međuvremenu je stranački sabor u Ciboni pokazao da imamo dvije osobe koje su do kraja ostale vjerne moralnim načelima u politici: Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Stier je izrijekom rekao da u suvremenoj politici, posebice u stranci koja se poziva na demokršćanska načela, ne smije biti mjesta za marifetluke poput afere «Hotmaila». Ovacije koje su nakon svojih govora doživjeli Stier i Miro Kovač potvrda su da HDZ-ova stranačka baza misli drugačije  od vrhuške na Trgu žrtava fašizma.  Plenković je umjesto trijumfalne podrške, dobio protukandidata od kojega najvjerojatnije gubi na idućoj konvenciji stranke. Dobro je u cijeloj priči da među stranačkom bazom moral postaje relevantan čimbenik. Kod Plenkovića je to bilo uglavnom “Honor Among Thieves” što  ponajbolje potvrđuje način kako je branio svoje ministr(ice)e protiv kojih je u Saboru podnesen zahtjev za opozivom. Iako se takav oblik “morala” često potvrdio kao formula uspjeha, čini se da nakon pojave Stiera to više neće biti moguće. Nije u cijeloj priči nebitno kako će se postaviti hercegovački Richelieu. Previranja u partiji na vlasti neće biti isto što su do sada bila.  Barem nećemo morati umirati od dosade  “vjerodostojnosti”.




Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.