Dusko Jaramaz/PIXSELL

Moć karamarksističkog strukturalizma

Autor: Jure Zovko

Trenerska legenda Miroslav Ćiro Blažević počastio je na Badnjak čitatelje jednih dnevnih novina iz Hanžekovićeva imperija impresivnom izjavom koja me je inspirirala na pisanje ove kolumne. Trener svih trenera izjavio je za Slobodnu Dalmaciju, novine koje se pretežito čitaju u južnim krajevima naše države, da je žalostan što njegov “politički uzor, a to je premijer Plenković, nije shvatio da je HNS važniji i od Agrokora. Jer, ovdje je raja u pitanju! Nezadovoljstvo će rasti i sad će se manifestirati na razne načine i vrlo sam zabrinut zbog toga. Govorim to stalno, pa ću rado i vama još jednom ponoviti. Mamić vlada hrvatskim nogometom 15 godina, a sada se ispostavilo da vlada i cijelom državom. Mamić je sve izrežirao i pokazao svoju moć.”

Najtrofejniji hrvatski trener nije u pravu kada tvrdi kako Plenković nije shvatio važnost Hrvatskog nogometnog saveza. Jedini sam pisao o sastanku centralnog komiteta na Trgu žrtava fašizma početkom prosinca gdje je čelnik partijske vrhuške u ozbiljnom tonu naredio županijskim partijskim podanicima da glasuju za kandidata Darija Šimića. Tu je ponovno izašla na vidjelo moć karamakrsističkog strukturalizma koji se trenutačno očituje kroz stranački neposluh. Moćne strukture Tomislava Karamarka u HDZ-u ponovno su pokazale sliku stvarnog stanja stvari u najmoćnijoj partijskoj organizaciji u državi. Nogometni delegati jednostavno su se oglušili na Plenkovićevu naredbu jer su shvatili da su im atraktivnije Ukrajinke u Rusiji nego Čehinje na Jadranu. Ako se politika ravna po načelu “bolje golub na grani, nego vrabac u ruci”, onda očito imamo na djelu neobični oblik povjerenja u stranačkoj bazi HDZ-a koji je jači od obećanja koja nudi trenutačni šef HDZ-a.

Koju je ulogu u izboru čelnika HNS-a  doista odigrao Zdravko Mamić teško je prosuditi. Ako Maminjo nekada napiše memoare, više će novca zaraditi na njima nego od prodaje Luke Modrića, Dejana Lovrena, Matea Kovačića i sličnih akvizicija iz Dinamove nogometne škole. Tvrdnja Ćire Blaževića da Dinamov “Gazda”, kako mu tepaju u loži Maksimir, “vlada cijelom državom”, odnosno da je pri izboru predsjednika HNS-a “sve izrežirao i pokazao svoju moć” odraz je onog poznatog nietzscheanskog “ressentimenta”. Prevedeno na hrvatski jezik, Ćiro Blažević je izjavom o  Zdravku Mamiću ponovno pokazao svoj stravični osjećaj nemoći u odnosu na gazdu Dinama koji je, unatoč nepopularnim potezima DORH-a i USKOK-a, pokazao tko vuče glavne konce hrvatskog nogometa. Točno je da obična “raja” u Hrvatskoj, kako se u duhu bosanskog jezika izrazila trenerska legenda, živi za nogomet, no  čelnici HNS-a žive od nogometa, što je u ovom slučaju daleko važnije. Čisto sumnjam u Ćirine prognoze da će doći do eskalacija širih razmjera nezadovoljne “raje” zbog ponovnog izbora  za čelnika HNS-a “zlatne kopačke” Svjetskog nogometnog prvenstva od prije dvadeset godina. Vjerojatno će se bezidejni torcidaši, predvođeni Portugalcem Marijom Brancom, zadovoljiti protestnom koreografijom i ogavnim povicima “HNS pederi…”.  Slično će biti i s dosadnim članovima B.B.B-a čije “navijanje” na sjeveru Dinamovog  stadiona sve više podsjeća na pokvarenu gramofonsku ploču iz vremena, kako reče Tomislav Marčinko, kada Dinamo nije smio biti na ljestvici plasiran bolje od petog mjesta, a na Maksimiru nije smjelo biti više od pet tisuća duša.

Znakovito je kako gotovo nitko od hrvatskih novinara nije kritizirao premijera Plenkovića zbog nedopustivog petljanja politike u nogomet. Plenković je, naime, dan uoči izbora predsjednika HNS-a dao izjavu koja bi mogla poslužiti kao klasičan primjer protuslovlja u zaključivanju, odnosno u prosuđivanju. Da podsjetimo, osoba koju obožava Ćiro Blažević, rekla je pred televizijskim kamerama sljedeće: “Želimo sport depolitizirati i dati ga sportašima. Kada je riječ o HNS-u, u skladu je sa zakonom, ali je začahuren kad je riječ o mogućnostima kandidature. Ne mislim da je to osobito zdravo, jer se pokazalo da je bilo i drugih kandidata koji su pokazali interes. Vjerujem da će se morati prozračiti HNS u razdoblju koje je pred nama.”

Izjava HDZ-ova šefa također odiše jakom crtom nietzscheanskog “ressentimenta” s obilježjima anemičnosti. Ovdje je na djelu osjećaj prikrivene nemoći u odnosu na vladajući “karamarksistički strukturalizam”  koji je u uspješnoj kooperaciji s Hrvatskim nogometnim savezom. Suvišno je zapravo uopće govoriti da u jednoj državi, članici Europske unije “želimo sport depolitizirati i dati ga sportašima”. Pa u komunističkoj Jugoslaviji sport nije bio ispolitiziran kao što je danas u Hrvatskoj, što je posebno izašlo na vidjelo u orkestriranom zahtjevu da Predsjednik Vlade odredi tko će biti “izabran” za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Umjesto distanciranja od degutantnih zahtjeva medija za izravnim uplitanjem glede izbora čelnika HNS-a, čelni čovjek HDZ-a pokušao je elegantno biti svakom loncu poklopac, pa je doživio nezapamćeni fijasko. Osim blamiranja zbog narušavanja autonomije sporta i sportskih organizacija dobio je pljusku zbog rezultata glasovanja.

Nakon debakla s jednim HNS-om sreća je Plenkovićeva da mu dobro ide suradnja s HNS-om u politici. Plenković je također morao javno priznati da HNS djeluje “u skladu sa zakonom” iako je tjedan dana prije toga njegova državna tajnica za sport poslala inspekciju da obavi nadzor rada HNS-a. Plenkovićev osvrt na statut HNS-a predstavlja ponovno nedopustivo uplitanje politike u sport. Metaforu “začahurenosti” poput papige ponavljali su Hajdukovi predstavnici u skupštini HNS-a, bez ozbiljnije sadržajne analize statuta HNS-a, a kamo li ponuđene alternative glede njegova poboljšanja.

Nejasno je također što je pjesnik htio reći tvrdnjom  “da je bilo i drugih kandidata koji su pokazali interes.” Da, “kandidati” su pokazali jak interes, pa čak i volju za moć da zasjednu u rukovodeće fotelje HNS-a. Mediji su ih podržavali po uzoru na jednoumlje čuvene propagandne mašinerije “Gleichschaltung”, ali im ništa nije pomoglo jer su pokazali da su totalne neznalice koje nisu sposobne voditi najobičniju seosku zadrugu, a kamoli najmoćniju nogometnu organizaciju u državi.

Glasovanje za Davora Šukera prošlo je gotovo jednoglasno, u duhu hrvatske “partitokracije”, svi za jednoga, jedan za sve. Da je siroti Dario Šimić imao delegate uz sebe, kao što tvrdi u medijima, oni ne bi glasovali za Šukera. Mogli su, primjerice, biti suzdržani poput Maminjova prijatelja Damira Miškovića pa Šuker ne bi više sjedio u predsjedničkoj fotelji. Pri takvom rješenju delegati bi vjerojatno  razmotrili mogućnost promjene Statuta HNS-a. Međutim, s izborom predsjednika i čelnika HNS-a sve je prošlo glatko i po detaljno razrađenom scenariju protivnika Ćire Blaževića, naravno uz nastojanje delegata da se što više dodvore dosadašnjem i budućem šefu HNS-a.

Pitanje koje se zapravo nakon svega nameće glasilo bi: treba li “prozračiti” prostorije na Trgu žrtava fašizma umjesto onih u Rusanovoj? Umjesto da se konačno obračunaju s naslijeđem marksističkog totalitarizma, koje opterećuje državne institucije, drugovi s Trga žrtava fašizma uskoro će krenuti u žestok obračun s “karamarksitičkim” strukturama u HDZ-u. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se pri svemu tome ponašati trenutačno najmoćniji HDZ-ov političar, Milijan Brkić zvani Vaso, koji je u proteklom desetljeću uglavnom svirao drugu violinu u HDZ-ovu orkestru manifestacije moći.  To je mogao mirno činiti jer je njegova moć proizlazila primarno iz vezanosti uz Domovinski rat i braniteljske udruge. Na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku popularni je Vaso izgovorio rečenicu koja zapravo nadilazi okvire diplomatske uštirkanosti pa njegovu izjavu treba promatrati kao početak obračuna s predsjednikom partije: “Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje došao je odati počast haškom osuđeniku.” A bilo ih je dosta iz Vlade i HDZ-a koji nisu to učinili. Bila je to Brkićeva izravna kritika svima koji se nisu naslikali na komemoraciji, od Plenkovića do Martine Dalić i Nine Obuljen Koržinek. Popularni Vaso dobro zna da micanje sadašnjeg šefa neće ići tako jednostavno, iako on nije ukorijenjen u partijsku bazu. Vjerojatno će revni katolik Vaso primijeniti čuveno diplomatsko načelo iz prakse Katoličke crkve da su najelegantnija micanja zapravo promicanja na više položaje, u skladu s onom čuvenom izrekom katoličke diplomacije “Promovetur ut amovetur” (“Promaknut je da ga se makne”). Plenkiju će najvjerojatnije biti bačena atraktivna udica u elitnim bruxelleskim strukturama koju će on sigurno brzo zagristi. Time će popularni Vaso jednim udarcem mlatnuti dvije muhe. Ovladat će partijom, a istodobno će imati podršku u bruxelleskim krugovima.  Ostaje otvoreno koga će HDZ-ova “druga violina” instalirati kao svoju novu marionetu u partiji.  Poziciju moćnoga Richelieua Vaso sigurno neće napustiti.

Iz pouzdanih izvora s Trga žrtava fašizma dobivam redovito informacije da se Tomislav Karamarko sve češće nalazi na kavicama s nekim članovima Predsjedništva kao i s onima koji čine “predsjedništvo u sjeni”. Plenkovićev fijasko s neizborom Darija Šimića  za šefa Hrvatskog nogometnog saveza jak je vjetar u leđa karamarksističkim strukturama u HDZ-u. Čini se da je u pogledu odabira budućeg čelnika s demokršćanskim štihom kocka pala na osobu koja je  diplomirala i doktorirala na jednom od najuglednijih europskih sveučilišta. Riječ je također o “biljci” koja će se lakše priviknuti na tlo “karamarksističkog strukturalizma” i demokršćansku tradiciju u HDZ-u. Poznato je da je micanjem Davora Stiera Plenković eutanazirao demokršćansku struju u HDZ-u. U svakom slučaju godina pred nama neće biti nimalo mirna, kao što su najavili mediji pod Plenkovićevom kontrolom.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.