Patrik Macek/PIXSELL / tudjman,hr / wikiedia

Mit Jugoslavenstva

Autor: Jure Zovko

Prošli tjedan na Mirogoju oprostili smo se od prof. dr. Milana Ramljaka, političara koji je napisao deklaraciju o prekidu svih veza Republike Hrvatske s Jugoslavijom. U oproštajnom govoru na Ramljakovu pogrebu Franjo Gregurić, predsjednik Vlade iz vremena Domovinskoga rata, iznio je nepoznati podatak da je profesor prava Ramljak dobio zadatak od predsjednika Tuđmana napisati čuvenu formulaciju kojom se Hrvatski sabor razdružio od bivše zajedničke države SFR Jugoslavije. Izjava je pročitana u podrumu Inine zgrade nakon što su vojni zrakoplovi bombardirali Ured predsjednika Tuđmana u Banskim dvorima. Tom prilikom nestala je s povijesne pozornice jedna državna zajednica koja je u međunarodnim okvirima često navođena kao primjer dobro riješenog nacionalnoga pitanja.

Ove godine navršava se stota obljetnica osnutka jugoslavenske države pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca koja je bila sve drugo, samo ne vladavina prava i demokracije. Tjednik Globus je na naslovnici počastio svoje čitatelj(ic)e tekstom o ideji Jugoslavenstva, mitu koji na našim prostorima nije prestao živjeti ni nakon raspada Jugoslavije. Uglavnom su angažirani poznati hrvatski povjesničari kako bi prokomentirali fenomen Jugoslavenstva u dvije države s nazivom Jugoslavija, koje nisu uspjele preživjeti ozbiljnije međunarodne potrese. Prvi veliki potres nakon Drugog svjetskog rata bila je zapravo Mirovna revolucija 1989. godine, koja je predstavljala dostojanstveni trijumf slobode i posvemašnji slom komunističkog sustava od Berlina do Urala.

Nažalost, većina angažiranih povjesničara nije sposobna analizirati složene uzročno-posljedične veze koje su pridonijele stvaranju i raspadu Jugoslavije. Čini se da je problem Jugoslavenstva više filozofijsko-politološko pitanje nego tema za raspravu među povjesničarima. Prevelik je očito bio civilizacijski jaz među narodima Istoka i Zapada u bivšoj Jugoslaviji. Hrvati i Slovenci su živjeli 400 godina pod sustavom austrijske uprave, dok su Srbija, Crna Gora, Makedonija te Bosna i Hercegovina živjele četiri stoljeća pod turskom okupacijom i vladavinom njihova društveno-političkog poretka. Drugi je problem što je velika većina srbijanskih političara i vodećih intelektualaca pod pojmom Jugoslavije podrazumijevala ideju Velike Srbije koja je postala glavni politički cilj posttitovskog razdoblja u Beogradu.

Zanimljivo je da je tjednik Globus naveo također izjavu predsjednika Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države, da je stvaranje prve Jugoslavije bilo prijeko potrebno jer bi u protivnom hrvatski narod doživio povijesnu katastrofu. Tuđman tvrdi da bi Kraljevina Srbija kao pobjednica u prvom svjetskom ratu osvojila hrvatske zemlje i jednostavno ih anektirala uz blagoslov međunarodnih saveznika Francuske i Velike Britanije.  Slično se dogodilo s austrijskim teritorijima Tridenta i Južnog Tirola koji su Talijani okupirali po završetku Prvog svjetskog rata, a pokrajine su do danas ostale sastavni dio Italije. Tuđman je smatrao da je velika zasluga političara iz Jugoslavenskog odbora bila što su uvjerili čelnike sila Antante da Hrvati ne žele ostati sastavni dio Austro-Ugarske monarhije nego da s ostalim slavenskim narodima žele stvoriti zajedničku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Je li Tuđman pogriješio u prosudbi da je stvaranje prve Jugoslavije bila prijeka potreba? Uzmu li se u obzir opasnosti koje je sadržavao Londonski ugovor (1915.) jer su članice Antante  obećale Italiji, Istru i Rijeku te Dalmaciju s otocima, a Srbiji kontinentalni teritorij do Karlovca i Virovitice, Hrvatska je kao država trebala biti ograničena na prostor vidljiv s tornja zagrebačke katedrale. Posebno se srbijanskog ekspanzionizma pribojavao Frano Supilo, najoštroumniji  član Jugoslavenskog odbora, nakon što je u britanskom Foreign Officeu dobio informacije o srbijanskim zahtjevima za hrvatskim teritorijem. Supilovo upozorenje da je Kraljevina Srbija za Hrvate daleko opasnija opcija od Austro-Ugarske, obistinilo se tek nakon odlaska hrvatskih “gusaka”, predvođenih velikosrbinom Svetozarom Pribičevićem, u beogradsku političku maglu.

Ispravna opcija nakon razdruživanja s Austro-Ugarskom bila je  svakako inzistiranje na opstanku tek stvorene “Države Slovenaca, Hrvata i Srba”. Problem je bila povijesna neodlučnost vodećih hrvatskih političara koji su, doslovno rečeno, prespavali Prvi svjetski rat. Ideja o stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba došla je zapravo od Svetozara Pribičevića s intencijom da se hrvatske zemlje nakon “razdruživanja” s Austro-Ugarskom pridruže Kraljevini Srbiji. Pročitavši u Hrvatskom saboru 29. listopada 1918. deklaraciju o prekidu svih veza Trojedinoga kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom, Pribičević je mjesec dana kasnije otputovao u Beograd da bi u ime Narodnog vijeća, predstavničkog tijela Države Slovenaca, Hrvata i Srba, predao na pladnju novoosnovanu državu karađorđevićima. Odluku Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s Austro-Ugarskom Pribičević je iskoristio da bi odveo hrvatske zemlje u novu zajednicu, bez provedenog referenduma građana. Da su Hrvati inzistirali na referendumu kao što su učinili Slovenci u Koruškoj, postojala bi i druga opcija. Građani Koruške na referendumu su izabrali Austriju kao svoju državu, a ne Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Pribičević je kao potpredsjednik Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba imao svesrdnu podršku slovenskog katoličkog svećenika Antona Korošca, koji je budućnost slovenske nacije vidio u zajedničkog državi sa Srbima. Jedini koji je donekle bio skeptičan prema ujedinjenju novoproglašene države s Kraljevinom Srbijom bio je pravaški političar Ante Pavelić, zubar. Jugoslavenski odbor trebao je više inzistirati na opstanku novoformirane Države Slovenaca, Hrvata i Srba.  Međutim, glavni  je problem Jugoslavenskog odbora bio da se kompromitirao tezom kako su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, a tri različita plemena. To je zapravo bilo jedino što su od njihovih ideja prihvatile članice Antante. Ante Trumbić je kao predsjednik Jugoslavenskog odbora napravio kardinalnu pogrešku što nije kod saveznika inzistirao na međunarodnom priznanju novoproglašene Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Hrvati, koji su činili preko šezdeset posto stanovništva, trebali su tada inzistirati na formiranju vlastite države prema načelu samooodređenja, koje je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson. Od čuvenih 14 točaka Wilsonova govora u američkom kongresu, održanom 8. siječnja 1918. godine, koje su postale osnova za Versailleski ugovor, dvije točke odnosile su se na narode koji su živjeli u Austro-Ugarskoj monarhiji. Točka deseta je predviđala «punu slobodu za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske”, dok je točka 14. predviđala osnivanje Lige naroda, koja će pružiti jamstvo za političku i teritorijalnu neovisnost malih država. Nažalost, Trumbić nije promijenio politiku Jugoslavenskog odbora ni nakon što je Lenjin dao službeno objaviti dokument Londonskog ugovora u ruskom dnevniku Izvjestijima, kako bi razotkrio imperijalnu politiku članica Antante. Štoviše, Ante Trumbić je nakon uspostave jugoslavenske kraljevine prihvatio fotelju ministra vanjskih poslova, a kao ministar sudjelovao u Versailleskom ugovoru mirno promatrajući kako imperijalistička Italija čerupa hrvatske teritorije. Otriježnjene od Jugoslavenstva Trubmić je doživio tek kada je u beogradskoj skupštini upucan Stjepan Radić, vođa tadašnje opozicije, a kralj Aleksandar neposredno je nakon toga proglasio i uveo diktaturu.

Ostanak u sklopu Austro-Ugarske, koju je Ivo Andrić nazvao tamnicom naroda, bila je hrvatskim političarima tada neprihvatljiva opcija. Jednu tamnicu zamijenili su drugom, još gorom. Rijetki su bili hrvatski političari koji su htjeli vidjeti rješenje hrvatskog pitanja u sklopu samostalne države ili pak u sklopu novog preustroja Austro-Ugarske.

Nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i kraljeva uvođenja diktature, pri čemu je država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, maske su konačno pale. Pod Jugoslavijom i Jugoslavenstvom shvaćalo se prije svega dominacija srpske nacije. Sva gospoda koja potiho danas oživljavaju “mit jugoslavenstva” trebala bi imati na umu da su pod Jugoslavenstvom Srbi podrazumijevali koncept stvaranja Velike Srbije, dok je u hrvatskim intelektualnim krugovima ideja Jugoslavenstva bila naivna pretpostavka da će se sa Srbima i Slovencima stvoriti zajedničku naciju, jezik i kulturu. Ne zaboravimo da je velik broj utjecajnih hrvatskih književnika (Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža) nakon uspostave jugoslavenske kraljevine prihvatio ideju pisanja zajedničkim jezikom, srpskom ekavicom.

Tek nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra hrvatski književnici su se vratili svom materinskom jeziku. Komunistička je Jugoslavija izazvala novi val oduševljenja koji se također razbio o hridi velikosrpskog ekspanzionizma.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.