Patrik Macek/PIXSELL

Karamarksistički strukturalizam

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 15. srpnja 2016.

SAD će vjerojatno nagovoriti Karamarkove nasljednike da presijeku umreženost s ruskim centrima moći. I EK je odlučio presjeći Karamarkove ruske veze, koje je trasirao Mesić, a posao bi trebao dovršiti Karamarkov nasljednik u HDZ-u

Strukturalizam je bio jedan od dominantnih pravaca u društvenim znanostima tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća. S metodološkog aspekta razmatrao je temeljne strukture koje objedinjavaju i određuju pojedinačne fenomene. Svoje podrijetlo imao je u strukturalnoj lingvistici Ferdinanda de Saussurea, a među najutjecajnije strukturaliste ubrajaju se lingvisti i semiotičari Roman Jakobson, Avram Noam Chomsky, Roland Barthes, kulturni antropolog Claude Lévi-Strauss, psihoanalitičar Jacques Lacan te marksistički teoretičar kulture Lucien Goldmann. Zajednička odrednica svih strukturalista jest to što zagovaraju prioritet cjeline pred njezinim dijelovima te smatraju da je pojedinačne fenomene moguće objasniti i razumjeti jedino u kontekstu njihove organske i društvene cjeline. Kritičari prigovaraju pristašama i zagovornicima strukturalizma sklonost totalitarnim manirama u pogledu objašnjenja stanja stvari u društvu.

Kada je riječ o hrvatskom društvu može se reći da je u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata dominirao strukturalistički pogled na svijet s jakim crtama marksističke indoktrinacije. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj smo se mjeri uspjeli osloboditi marksističke matrice nakon uspostave demokracije. Glavni marksistički teoretičari (Puhovski, Flego, Zakošek) neposredno nakon demokratskih promjena lansirali su tezu da je u Hrvatskoj umjesto demokracije zavladala etnokracija. Gotovo sve osnovane stranke imale su u svome nazivu predikat “hrvatski”, a političari su svoje vrline upravljanja državom reducirali na pitanje tko je “veći Hrvat”. Može se ipak konstatirati da je hrvatske građane nekako obradovala činjenica da su mogli pokazati crveni karton postojećoj vlasti, izreći svoje nezadovoljstvo na prosvjedima, a da pri tome nitko nije bio uhićen ili snosio neke ozbiljnije posljedice za svoj društveni status. Ispostavilo se čak da uopće nije nikakav problem etablirati novu partiju, pokret ili građansku inicijativu sa svrhom da se promijeni stanje stvari u društvu, odnosno u državi.

Paradoksalno je da je HDZ, politička stranka koja je kao pokret protiv komunizma najzaslužnija za slom jednopartijskoga sustava, imala tijekom etabliranja demokracije najviše problema s procesom stranačke demokratizacije. Utemeljitelj HDZ-a dr. Franjo Tuđman u vrijeme formiranja hrvatske suverene države poimao je demokraciju kao otvorenu mogućnost da svi građani, pa tako i članovi drugih partija, mogu postati članovi HDZ-a. Bilo je tu dosta atraktivnih transfera u HDZ. Najznačajniji je svakako prijelaz oko 70-ak tisuća bivših članova Saveza komunista u stranku koja se zaklinjala na borbu protiv komunističkih struktura i doktrina. U svemu tome ne treba zaboraviti ni aparate moći kojima raspolaže određena država, sustav policije, obavještajnih službi, ekonomskih centara moći i slično, koje su razvile svoje autonomne oblike vladanja i upravljanja tijekom komunističke vlasti. Tu svakako treba ubrojiti i institucije pod kontrolom Komunističke partije poput sveučilišta, javnih instituta, bolnica i slično.

Zašto se HDZ kao protukomunistička stranka nije uspio demokratizirati? U Tuđmanovo vrijeme politička aktivnost se svodila na dodvoravanje vrhovniku stranke. Nakon Tuđmanove smrti došlo je do promjene vlasti, krenulo se s oštrom kritikom njegove desetogodišnje vladavine državom i partijom, uvedeno je razdoblje “detuđmanizacije”. U HDZ-u je dolaskom Ive Sanadera na čelo partije proklamiran “europski zaokret”, a da bi se to moglo ostvariti, zaveden je nekontrolirani kult ličnosti koji se očitovao u dodvoravanju “milom vođi”. Istodobno se provodio sustavni obračun s neistomišljenicima u partiji, svaki oblik drukčijeg mišljenja okarakteriziran je, kao što bi Derrida rekao, metaforičkom sintagmom hulje. U Hrvatskoj su glavne hulje bili pašalićevci, a sintagma “pašalizacija Hrvatske”, koju je lansirao jedan filozof bez filozofskih radova, postala je uobičajeno obrazloženje za obračun s neistomišljenicima u društvenim i političkim institucijama.

Znakovito je da je Sanader u jeku detuđmanizacije u HDZ-u za šefa Protuobavještajne agencije (POA) 2004. godine imenovao Tomislava Karamarka koji je u Mesićevo vrijeme najradikalnije provodio političke čistke u policiji i obavještajnim službama. Uslijedilo je 2006. godine Karamarkovo imenovanje za čelika Sigurnosno-obavještajne agencije, a potom, 2008. godine za ministra unutarnjih poslova. Sanadera uopće nije smetala činjenica da je Karamarko nakon demokratskih promjena 2000. godine imenovan Mesićevim predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost. Prije toga je, da podsjetimo, bio šef kabineta kod Jože Manolića dok je bio predsjednik hrvatske vlade i predsjednik Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske. A poznato je da je upravo Mesić bio najveći zagovaratelj, a Manolić glavni provoditelj “detuđmanizacije” u hrvatskoj politici. Karamako se ponovno učlanio u HDZ u runju 2011. godine kada je šefica Vlade i partije bila Jadranka Kosor s intencijom da posve ovlada partijom, što mu je i uspjelo šest mjeseci kasnije, pobijedivši na stranačkim izborima svoga protukandidata, sveučilišnog profesora medicine Milana Kujundžića, postavši šefom HDZ-a u vremenu kada je partija u javnosti percipirana kao “leglo kriminala i korupcije” ili pak kao “zločinačka organizacija”. Karamarku se mora priznati da je sa svojim suradnicima uspio stabilizirati partiju i spasiti je od totalnog urušavanja čega su se pribojavali čak i brojni simpatizeri HDZ-a. Dolaskom na vlast uz pomoć koaliranja s građanskom nezavisnom listom Most izišlo je na vidjelo vješto prikrivano Karamarkovo naličje povezanosti i ukorijenjenosti u političke strukture kojima su drmali Joža Manolić i Stipe Mesić. Nakon brzog uspona slijedio je još brži pad. Da u obračunu s političkim protivnicima ne bira sredstva pokazao je Karamarko time što je u koaliciji sa Zoranom Milanovićem srušio predsjednika Vlade Tima Oreškovića kojega je osobno predložio da poput Mojsija izvede zemlju iz dužničkoga ropstva.

Karamarko je otišao s mjesta predsjednika partije nakon četverogodišnje vladavine. Ostao je iza njega moćni “karamarksistički strukturalizam”, politički vladari koji će režirati hrvatsko političko kazalište lutaka. Američke obavještajne službe vjerojatno će nagovoriti Karamarkove nasljednike da se presijeku duboke veze i umreženost s ruskim centrima moći.

Karamarksistički strukturalizam ostat će u HDZ-u petrificiran u političkom dodvoravanju “milom vođi”, što je razvidno po tome da opet imamo “trku s jednim konjem” koji sigurno pobjeđuje. No, ne treba ponovno zaboraviti da unatoč slavodobitnim pobjedama čelnici HDZ-a ne spavaju mirno, jer neprestano tinja nezadovoljstvo članova stranke na terenu. Žeravicu nezadovoljstva vješto će potpirivati igrači iz sjene koji pripadaju karamarksističkim strukturama pa će ostati otvoreno pitanje kakvu će sudbinu doživjeti europarlamentarac Plenković nakon parlamentarnih izbora sredinom rujna.




Čitajući ovih dana jedan hrvatski tjednik jasno nam je da su karamarksističke strukture krenule s udarom na europske segmente u HDZ-u od kojih je posebno važna i značajna Zaklada Hrvatskog državnog zavjeta na čelu sa sposobnim i vještim ravnateljem Srećkom Prusinom. Prusina je otvoreno priznao da je primao donacije ruskih firmi, što je normalno za svaku zakladu, ali je novac koristio za uspostavu suradnje s münchenskim ekonomskim institutom IFO. Riječ je nedvojbeno o jednom od najjačih političkih poteza prudentne povezanosti znanosti i politike.

U ostavštinu karamarksističkog strukturalizma svakako treba ubrojiti inflaciju političkih starleta koje dominiraju izgledom, a oskudne su u političkoj sposobnosti prosuđivanja i razlučivanja. O stručnoj kompetentnosti suvišno je uopće govoriti. Inteligentne političarke koje ne privlače pažnju zbog potpetica i dekoltea nećemo još zadugo gledati u ešalonu HDZ-ovih političkih odabranica.

U karamarksitičke strukture svakako treba ubrojiti i političare s neograničenim vijekom trajanja u sportu. Kao ilustrativan primjer navodim briljantne pobjede hrvatske košarkaške reprezentacije nad Grcima i Talijanima koje su joj omogućile sudjelovanje na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Jedna od glavnih faca je bio HDZ-ov političar Ivan Šuker koji se šepurio pred tv-kamerama kao da je najzaslužniji za nepredviđeni uspjeh.




Jesu li napadi na ministra znanosti prof. Predraga Šustara također rezultat djelovanja karamarkističkih struktura, ostaje otvoreno pitanje. Sad mu se, nakon što je povukao odlučnije poteze, prigovara da uopće nije bio HDZ-ov, nego Oreškovićev odabir. O tempora, o mores…

Autor:Jure Zovko / 7dnevno / 15. srpnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.