Zeljko Hladika/PIXSELL

Hrvati su promicali Jugoslavenstvo u području jezika i kulture

Autor: Jure Zovko

Ideja Jugoslavenstva nije pala s neba, poput mane Židovima dok su džogirali kroz pustinju, nego je nastala kao plod intenzivne djelatnosti hrvatskih intelektualaca. U  prvorazredne gafove hrvatske intelektualne elite svakako treba navesti pokretanje osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti  (JAZU) na sjednici Hrvatskoga sabora od 29. travnja 1861. Osnutak je službeno potvrđen pet godina kasnije odlukom cara Franje Josipa I. Glavni idejni začetnik naziva akademije  jugoslavenskom  bio je utjecajni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koga je pravaš Ante Starčević pogrdno nazivao “Joca Štroca”. Uvredama na račun biskupa Štroce pridružio se kasnije i Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha.  Koliko god se  Strossmayerovo zalaganje za kulturno Jugoslavenstvo pokušavalo opravdati kao pokušaj otpora germanizaciji i mađarizaciji, treba se imati na umu da je riječ o kardinalnoj pogrešci jer se vodećoj instituciji, državnoj instituciji, koja  je imala kao primarnu zadaću proučavati znanost  i kulturu hrvatskog naroda, dalo naziv “Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti” (JAZU).  Strossmayer je, naime, Akademiju nazvao jugoslavenskom s intencijom da pripomogne znanstvenom i kulturnom uzdizanju i drugih južnoslavenskih naroda. Pogledamo li kroz povijest, znakovito je da je naziv “Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti” ostao sve do proglašenja NDH kada je JAZU preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Uspostavom komunističke Jugoslavije ponovno je vraćen  stari naziv JAZU.

Za razliku od Hrvata, Srbi nikada nisu živjeli u iluzijama da nazovu svoju središnju nacionalnu akademiju jugoslavenskom. Njihova najveća znanstveno-kulturna institucija zvala se od osnutka od 1886. do 1947. Srpska kraljevska akademija,  a nakon toga je dobila  naziv Srpska akademija nauka, odnosno od 1960. Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). Dok je JAZU sukladno svome nazivu uglavnom zagovarala stvaranje jugoslavenskog kulturnog prostora, SANU je bila dosljedna u promicanju srpskih interesa i velikosrpskih ideja u politici. To je uostalom najbolje potvrdio čuveni Memorandum SANU-a  u kojem je iznesena poznata teza da je Srbija diskriminirana federativnim Ustavom iz 1974. godine. Drugi dio Memoranduma SANU-a sustavno je izanalizirao “Položaj Srbije i srpskog naroda” unutar Jugoslavije pa je postao  platforma za nastanak i provedbu velikosrpske politike koja je uvelike pridonijela raspadu Jugoslavije. Nažalost hrvatski akademici iz JAZU-a nisi dali nikakav odgovor na srbijansku “naučnu” analizu stanja stvari u bivšoj Jugi, pa čak ni na onaj dio Memoranduma u kojem je riječ o obespravljenom položaju srpskoga naroda u SR Hrvatskoj, koji je napisao kontroverzni povjesničar Vasilije Krestić.

Za razliku od Srpske akademije nauka i umjetnosti koja je čuvala i njegovala srpsku kulturnu baštinu, JAZU je uporno u pogledu jezikoslovlja promicala jugoslavenski svjetonazor što je posebno razvidno na primjeru Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika koji je za JAZU uredio vukovac Đuro Daničić 1880.-82. Do danas ostaje zagonetno zašto je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti uz mnoštvo stručnjaka zagrebačke filološke škole  dala mandat izrade opsežnog rječnika beogradskom profesoru srpskog jezika, agresivnom promicatelju jezičnoga unitarizma. Napomenimo da je Đuro Daničić od 1866. također obnašao značajnu ulogu glavnog tajnika JAZUa. Inače je u javnosti bio poznat kao autor knjiga Rat za srpski jezik i pravopis (1847.), “Žitje Sv. Save” te “Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih”.  Poznati su također njegova ćirilična  «Mala srpska gramatika» te latinični «Oblici srpskoga jezika» gdje u izdanju iz 1866. piše «Srbima zpadne Crkve, Srbin istočne Crkve».

Ostaje  sporno pitanje zašto je JAZU prepustila standardizaciju hrvatskoga književnog jezika vukovcu i velikosrbinu Đuri Daničiću pored vrsnih jezikoslovaca zagrebačke filološke škole, čiji su najpoznatiji predstavnici bili Adolf Veber Tkalčević i Bogoslav Šulek. Nejasno je  također zašto u projekt izrade Hrvatskog rječnika nisu uključeni također predstavnici zadarske i riječke filološke škole Ante Kuzmanić i Fran Kurelac koji su zagovarali “ikavicu” kao standardnu normu hrvatskog jezika. Vukovac Daničić je izradom opsežnog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika dobrano pridonio unifikaciji tih dvaju jezika, pri čemu je važno naglasiti  da je pri izradi rječnika posve zapostavio bogatu čakavsku i kajkavsku književnu baštinu. Kajkavski su hrvatski i srpski vukovci smatrali slovenskim jezikom pa ga zato nisu uzimali u obzir, dok je štokavski dijalekt Daničić smatrao srpskim jezikom.

Objavom Daničićeva rječnika dolazi do afirmacije jezikoslovaca “vukovaca” (Ivan Broz, Franjo Iveković, Tomo Maretić, Mirko Divković, Dragutin Boranić) dok je nepodobnim proglašen Tkalčevićeva i Mažuranićeva Slovnica hervatska (1871.). Danas su hrvatski jezikoslovci uglavnom suglasni da “Hrvatski rječnik” autora Ivana Broza i njegova ujaka, zagrebačkog kanonika Franje Ivekovića nije kao osnovu uzimao  bogatu riznicu hrvatske književnosti, nego se oslanjao na Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadžiča (1818.), jedini rječnik koji su vukovci priznavali. U tom rječniku primjerice Struja je žensko ime, a riječ “nagon” je označavala tjeranje stoke preko Save.  Riječ je dakle o rječniku sela, a ne gradske kulture. Vukovac Franjo Iveković  bio je profesor biblijske egzegeze na Bogoslovnom fakultetu te rektor Sveučilišta u Zagrebu 1879./80. Zajedničko mu je sa srpskim filološkim uzorom Daničićem da je napisao knjigu “Životi svetaca i svetica božjih” u 12 svezaka. Sporni “Rječnik hrvatskoga jezika” Broza i Ivekovića postao je uz Maretićevu “Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika” osnova za standardizaciju hrvatskog jezika  u koji nisu uvrštena djela hrvatskih književnih klasika. Oba djela su pisana isključivo na temelju primjera iz V. S. Karadžića i Daničića.

Činjenica da pomoću Broz-Ivekovićevog Rječnika hrvatskog jezika niste mogli razumjeti hrvatske književnike koji su pisali  dvadesetak godina ranije, kao što su August Šenoa, Josip Kozarac, Ante Kovačić,  Eugen Kumičić, Silvije S. Kranjčević, potvrđuje o kakvoj je jezičnoj politici bila riječ. Klasici dubrovačke književnosti, pisci hrvatskog humanizma, kao što Marulić, Hektorović, Hanibal Lucić nisu također uvršteni u Hrvatski rječnik Broza i Ivekovića iz jednostavnoga razloga jer bi se time morao napustiti koncept jedinstvenog jezika hrvatskog ili srpskoga kako ga je koncipirao Vuk Stefanović Karadžić , a prihvatile  njegove pristaše u Hrvatskoj. Najuvaženiji hrvatski slavist Vatroslav Jagić, koji je s Daničićem prikupljao građu na Akademijin rječnik, ipak je napisao  oštru kritiku Hrvatskog rječnika Broz-Ivekovića spočitnuvši autorima veliku ovisnost o rječniku srpskog jezika što ga je napisao V. S. Karadžić. Jagić je prigovorio autorima najopsežnijeg Hrvatskog rječnika da nažalost nisu uvrstili u rječnik gotovo nikoga od najznačajnijih hrvatskih književnika, pa čak ni suvremenike.  Vatroslav Jagić je inače poznat po hvalospjevima na račun Vuka S. Karadžića  u svojoj knjizi “Zasluge Vuka Stefanovića Karadžića za naš narodni jezik” (1864.).  Ne smije se zaboraviti da je ključnu ulogu u pobjedi vukovaca u hrvatskom jezikoslovlju odigrao  ban Khuen-Héderváry koji je vršio ogroman pritisak na JAZU da se uspostavi jezično jedinstvo sa Srbima.

Obično se smatra da je najdosljedniji vukovac među našim jezikoslovcima bio Dragutin Boranić koji je nastavio s izdavanjem Brozova Hrvatskog pravopisa iz 1892., najdugovječnijeg  pravopisa u duhu vukovske tradicije, koji se od 1905. izdavao kao Pravopis hrvatskog jezika, a potom je mijenjao naziv u Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika, odnosno Pravopis hrvatskosrpskog jezika. U vrijeme kraljevine Jugoslavije Boranić, inače redoviti član JAZU-a, prihvatio je «pravopisno uputstvo» što ga je izado «ministar prosvete» Božidar Maksimović, zvani Kundak, da se nazivi osobnih i geografskih stranih imena pišu fonetski (Šekspir,  Niče, Njujork). Tek uspostavom Banovine Hrvatske vraćen je  raniji Boranićev Hrvatski pravopis, vukovske provenijencije te izvorno pisanje stranih naziva.

Zaokret u hrvatskom jezikoslovlju nastupa tek uspostavom NDH. JAZU postaje HAZU, a umjesto fonetskog pravopisa i gramatike obnavlja se stara hrvatska tradicija morfonološkog, korijenskog pravopisa. Promjene međutim nisu zaživjele, jer su uspostavom komunističke Jugoslavije ponovno vraćen Boranićev “Hrvatskosrpski pravopis”, a u lingvistici ponovno zavladala već etablirana vukovska tradicija. U komunističkoj Jugoslaviji nastavljena je praksa zbližavanja hrvatskog i srpskog jezika koja je kulminirala u Novosadskom dogovoru 1960., koji je organiziran pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića. Novosadskim dogovorom usuglašen je stav da je riječ o jednom jeziku s dvije varijante, srpskom i hrvatskom.

Padom Rankovća 1966. dolazi do otpora jezičnom unitarizmu što je kulminiralo potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. godine. Ova deklaracija  nedvojbeno je najznačajniji događaj u borbi za autonomiju hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji. Znakovito je da je tjedan dana nakon što je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljena u Telegramu,  u Beogradu također održan plenum Udruženja književnika Srbije, na kojem su prihvatili prijedlog hrvatskih kolega te svojom deklaracijom »Predlog za razmišljanje« sugerirali da se u Srbiji  uvede službeni naziv srpski jezik.

Na rasprave hrvatskih i srpskih intelektualca o nazivu jezika osvrnuo se u istom tjednu i Drug Tito rekavši u Kosovskoj Mitrovici: “Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi”.  Nakon očitovanja Druga Tita o položaju hrvatskog jezika, započeli su štrajkovi radnika diljem Hrvatske protiv jezičnog nacionalizma. Krenula je hajka protiv potpisnika Deklaracije, a Miroslav Krleža kao jedan od njezinih potpisnika podnio je ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista.

Nažalost proces jezične unitarizacije pustio je duboke korijene u hrvatskoj lingvistici. Postpuak razdruživanja Hrvatske od bivše Jugoslavije nije pratilo jezično razdruživanje hrvatskoj jezika, kao ni povratak  predvukovske jezikoslovne tradicije.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.