fbpx

Hoćemo li opet uzeti iste i ponavljati istu, skupu i lošu, priču?!

Autor: Jure Vujić

Bez korjenite strukturalne društvene, kadrovske i političke promjene i predstojećim izborima prijeti poznata sintagma Bis repetita placent - Uzmeš iste i ponavljaš istu priču… tj. iste greške koje najviše koštaju društvo i građane, a ne političku klasu. Stvaranje hrvatskih državotvornih elita zadaća je br. 1 hrvatskoga nacionalnog korpusa

Ključno pitanje rezultata predstojećih parlamentarnih izbora usko je vezano uz mogućnost izranjanja i sazrijevanja političkih državotvornih elita, i zatim su sasvim nebitna pitanja izborne statistike, anketa, i tragikomični folklor izbornih kampanja te nesuvislih programa s desne ili lijeve strane. Zapravo se i s pravom postavlja pitanje zašto Hrvatska još uvijek, od ’90-ih, nema odgovorne političke i državotvorne elite? Hrvatski narod rezignirano i pasivno promatra četverogodišnju izbornu lakrdiju koja zapravo potvrđuje uhodanu šprancu izbornog inženjeringa i smjene klijentelističkih i stranačkih oligarhija. I stoga bez korjenite strukturalne društvene, kadrovske i političke promjene i predstojećim izborima prijeti poznata sintagma Bis repetita placent – Uzmeš iste i ponavljaš istu priču… a i usput i iste greške koje najviše koštaju društvo i građane, a ne političke stranke.

Stvaranje i afirmiranje hrvatskih državotvornih elita ostaje jedan od ključnih neriješenih problema hrvatskog nacionalnog korpusa, untaoč tome što je Hrvatska stekla svoju državnu samostalnost ’90-ih. Naime, treba sagledavati koji su istinski uzroci tog nedostatka unutarnacionalne politogeneze i na institucionalnoj razini, a koji se odražava i kroz svakodnevnu priču da je Hrvatska duboko podijeljena. Stvaranje i skladno sazrijevanja i hrvatskih elita povijesno je bilo onemogućeno radikalnim rezovima koji neki nazivaju “sječom” – raznim totalitarnim i ideološkim zahvatima na ovim prostorima. Taj fenomen revolucionarnih, radikalnih rezova i likvidacije hrvatskih elita neki nazivaju “aristocidom”.

Aristocid u Hrvatskoj od 1918. i izostanak lustracije


Riječ aristocid skovao je ekonomist Nathaniel Weyl, a označava istrjebljenje najtalentiranijeg, najinteligentnijeg i najproduktivnijeg dijela neke populacije. Aristocid je vrsta genocida, a povijest je puna primjera: katynski pokolj, Bleiburg, kambodžanski genocid, itd.. Takav modus operandi u Hrvatskoj nastaje 1918. godine, uklanjanjem hrvatskih nacionalnih elita unutar Austro-Ugarske, nastavlja se 1929. nakon uspostave velikosrpske diktature i monarhističke Jugoslavije, zatim 1941. te 1945. godine kada su ustavno likvidarane građanska inteligencija i hrvatske građanske društvene elite. Taj se proces nastavlja 1948. i 1971. godine, kad se titoistički komunistički sustav obračunava s hrvatskim intelektualcima.

Nakon ’90-ih, i unatoč hrvatskom državnom osamostaljenju, taj se proces nastavlja “mirnim” i institucionalnim putem – marginalizacijom i diskreditacijom hrvatskih državotvornih pojedinaca i segmenata društva koji ne prihvaćaju ključ recikliranja neokomunističke nomenklature u nove demokratske liberalne državne strukture, što objašnjava i oštro protivljenje na lijevoj i tzv. desnoj strani vladajuće garniture donošenju zakonu o lustraciji, koji bi djelomično i omogućio saniranje naslijeđa komunističkog oblika vladavine, društvenog mentalnog sklopa i stranačkog političkog kadroviranja, kao što bi omogućio i gospodarski porast.

Postkomunistička koalicija, demokratski deficit i status quo

Zapravo je Hrvatska slična nekim postkomunističkim zemljama bez demokratske i državotvorne tradicije u kojima po “konsocijativnom modelu” vlada velika postkomunistička koalicija koja se na svakim izborima pod plaštom ideološke borbe desno/lijevo zapravo samo izmjenjuje i održava oligarhijski status quo u društvu, gospodarstvu, medijima i politici. Riječ je o obliku “delegirane demokracije” u kojoj zbog demokratskog deficita narod zapravo pasivno delegira oligarhijskim strukturama vođenje državnog i upravnog aparata. Također, kada govorimo o elitama, treba imati da umu da stranačke i parlamentarne elite zapravo ne čine elitu u pravom smislu riječi, jer pojam elita obuhvaća mnogostruka značenja i pokriva heterogene kategorije: upravljačke, kulturne, umjetničke, političke, gospodarske elite. Vladajuće političke elite, kad bi bile državotvorne, zapravo bi trebale stvoriti i jamčiti jednake pravne i državne okvire za slobodni i jednak protok elita na temelju sposobnosti i odanosti općem dobru i zajednici. Ondje gdje nema takvog protoka, cirkuliranja elita (teorija sociologa Vilfreda Pareta), tu nema ni pravog demokratskog života, i nastaje oligarhijski sustav vladavine.

Hrvatske tzv. “urbane elite” – od 1945. do danas

U društveno-sociološkom smislu Hrvatska ni nema zasebne građanske elite, jer oni koji misle da tvore ili predstavljaju tzv. “urbanu” ili građansku elitu, tzv. srednji sloj (prosvjetari, liječnici, pripadnici akademske zajednice, itd.) su djeca ili unuci onog sloja bivše komunističke jugoslavenske nomenklature koja se putem rezova i sječe hrvatskoga građanstva i inteligencije 1945. godine domogla nacionalizacijom ili konfiskacijom (nezakonito) prvobitne akumulacije kapitala: stanova, društvenih i sveučilišnih sinekura, političkih funkcja, partijskih povlastica, itd.). Zapravo se nedostatak državotvornih domaćih elita odražava i na nejasno i dvosmisleno određenje nacionalnog identiteta, koji se često afirmira na reaktivnoj osnovi poput “negativnog identiteta” u odnosu na drugoga. Takav identitet iz nehaja također je plod “elita iz nehaja” koje su isplivale tijekom velikom sajma tranzicijskog recikliranja komunističke nomenklature u demokratske nove institucije ’90-ih, koje su zauzele ključna mjesta u društvu i državi te se ponašaju kao djeca s igračkom u ruci.




Reciklaža komunističkih aparatčika

Naime, nakon pada Berlinskoga zida, prije donošenja zakona o lustraciji u svim postkomunističkim zemljama, zapravo se dogodila velika i slična konverzija ili bolje rečeno “vlasnička zamjena i neopatrimonijalna i politička reciklaža”, na način da se komunistička gospodarska i politička i kulturna elita (bolje rečeno nomenklatura) pretvorila u tzv. “kolibre” – liberalne komuniste koji su se pod izgovorom “profesionalizacije” reciklirali i prigrlili pravila tržišne demokracije kako bi očuvali poluge vlasti i razne povlaštene sinekure iz prošlog režima. Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream. Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, jer neoliberali i neomarksisti proizlaze iz istovjetnog ideološkog prosvjetiteljskog inkubatora, iz iste ideologije političke korektnosti, te od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma, društvene permisivnosti kao proizvoda progresističkog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma.

Novopečene tranzicijske elite – oliharhijske strukture




Takve novopečene tranzicijske elite, ili bolje rečeno oliharhijske strukture, su nastale iz transformacije jednog u drugi društveni i politički sustav a da se dominantni društveni svjetonazor nije dubinski transformirao. I stoga je točnije govoriti o transformaciji, jer se “revolucija” – unutarnja, duhovna, tržišna i institucionalna – nije dogodila, a s takvom strukturom i profilom tadašnje političke elite iz ’90-ih nije se ni mogla dogoditi.

Predstojeći izbori su i test legitimacije same stranačke parlamentarne demokracije. Sve jače širenje populizma i protustranačkih ideologija u današnjim parlamentarnim demokracijama izravne su posljedice kompromitiranja političkih stranaka zbog uskog povezivanja s financijsko-poslovnim krugovima, kao i gubitka povjerenja izbornoga tijela u same stranke. Često su današnje političke stranke percipirane kao mehanizmi održavanja političkog i klijentelističkog oligarhijskog sustava, a društveni i politički aktivizam danas se pretežno razvija izvan parlamentarne i stranačke arene. Novi načini građanskog udruživanja u nevladinom i društvenom životu nameću i nov izvanstranački društveni i politički angažman, iz kojeg već izviru određena intelektualna kritična masa i povoljni uvjeti za rađanje novih elita na horizontalnoj razini.

Neki kažu da današnje političke stranke ničemu ne služe, jer podilaze vladajućem jednoumlju i održavaju politički i gospodarski status quo. Stoga će se nova “izabrana” vladajuća garnitura nakon 8. studenoga trebati više posvetiti izgradnji trajnih društvenih i političkih državotvornih elita, bez kojih ni jedna nacija ne može napredovati.

Autor:Jure Vujić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.