fbpx

Baltik-Jadran – nova hrvatska geopolitička paradigma?

Autor: Jure Vujić / 7dnevno / 16. listopada 2015.

Igrom na srednjoeuropsku i baltičko-dunavsko-jadransku kartu Hrvatska će bolje iskorištavati i valorizirati svoj geopolitički položaj, paradigma Baltik-Jadran prikladan je okvir da Hrvatska izraste u geoekonomsko i energetsko čvorište za srednju i istočnu Europu

Za svaku je naciju važno određivanje i promicanje jasne i prepoznatljive geopolitičke paradigme kao skupa osnovnih strateških smjernica za vanjsku politiku i unutarnje uređenje nacionalnog prostora, koja čini našu suverenu prostornu i geopolitičku kulturu kao i zasebni „pogled na svijet“, na globalno okruženje. Bez učinkovite i konkretne geopolitičke paradigme, jedan prostor koji je formalno-pravno neovisan i suveren često postaje laki plijen i pasivni objekt drugih, tuđih geopolitičkih i geoekonomskih osvajanja i strategija kontrole. Prostor čini jednu od bitnih sastavnica i odrednica svakog narodnog identiteta, pa i hrvatskog, jer su zemljopisna konfiguracija i smještaj tog prostora često i određivali smjer povijesnih i geopolitičkim zbivanja i pripadnost zapadno-kršćanskom civilizacijskom krugu.

Svatko tko uzme i gleda kartu svijeta može ustanoviti da je Hrvatska geopolitički smještena na strateškom tranzitnom području između Istoka i Zapada. Današnja izbjeglička kriza i smjer migracijskih tokova sa Srednjeg istoka preko Turske i Grčke prema Mađarskoj u smjeru Njemačke i Zapadne Europe još jednom potvrđuje taj tranzitni geoprometni važan položaj. Geoenergetska rekonfiguracija Srednje istoka, suparničkih euro-atlantskih i rusko-euroazijatskih energetskih projekata plinovoda i naftovoda, također ne zaobilaze Hrvatsku kao povoljnu tranzitnu zonu za iste energetske trase na području Jugoistočne Europe, južnog Mediterana prema Zapadnoj Europi i Baltiku. U tom smislu su od velikog geopolitičkog značenja svi projekti koji na neki način valoriziraju i optimalno umrežavaju hrvatski nacionalni prostor u europsku stratešku geoenergetsku mrežu.

Uz „prostornu svijest“ treba također imati u vidu formuliranje koherentnog geopolitičkog pristupa i metodologiju koji uzimaju u obzir globalni međunarodni kontekst i trenutnu ravnotežu snagu i koji može služiti kao temelj ujedno pragmatičnog, ali maksimalističkog geopolitičkog pristupa za ostvarivanje geopolitičkih nacionalnih interesa na dulji rok. Stoga treba biti svjestan da su, raspadom bipolarnog poretka hladnog rata, Europa, a pogotovo njen srednjoistočni dio postkomunističkog prostora, postali poligon nadmetanja suparničkih interesa atlantsko-američke strategije neocontainementa i ruske euroazijatske geopolitike. Međutim kada sagledavamo geopolitičko značenje prostora Baltika i Srednje Europe, a u kontekstu europskog kontinenta kao neovisne Europe-sile, može se ustanoviti da su takva posrednička područja često instrumentalizirana za provođenje strateških geoekonomskih i vojno-sigurnosnih interesa izvaneuropskih pomorskih sila, a ne radi jačanja prostorne i geopolitičke kohezije kontinentalne neovisnosti Europe.


Strategija New Silk Road Land Bridge i značenje hidropolitike

Američka strategija neocontainement je zapravo reaktualizirana verzija bivše britanske strategije „New Silk Road Land Bridge“ (Pontonski most – novi put svile) koju je carska Velika Britanija razvila za zadržavanje carske Rusije daleko od toplih mora i Indijskog oceana. Ta geopolitička teorija proizvod je sljedećih radova i geopolitičkih vizija: vizija Homera Lea, koji u djelu „The day of Saxons“ iznosi britansku imperijalnu strategiju „containementa“ prema Ruskom carstvu, od Bospora do Indusa. Lea je objašnjavao kako je trebalo spriječiti da Rusija kontrolira izravno ili neizravno prolaz Dardanele (što podsjeća na teške klauzule Rusiji iz Pariškog ugovora 1856., slijedom Krimskog rata) i da ne zakorače preko Kavkaza niti da prekorače linije Teheran-Kabul. Zbog toga su Englezi početkom stoljeća nastojali spriječiti realizaciju Transsibirske pruge jer je omogućivala ruskoj vojsci maksimalnu mobilnost. Takve težnje, usmjerene na hidrografski smještaj, dokazuju kako je geopolitika često i hidropolitika. Što se tiče reaktualiziranog američkog projekta New Silk Road Land Bridge, takav atlantski geopolitički projekt nastoji ostvariti prepreku-tampon zonu proameričkih satelitskih država i baza koje bi odvraćale i “držale” Rusiju daleko od mora, i naročito od Indijskog oceana. Prisjetimo se da su riječni sustav i umrežavanja riječnih bazena odigrali ključnu ulogu u ujedinjenju Europe tijekom povijesti. Već je Karlo Veliki imao taj hidrološki projekt povezivanja riječnog sustava obuhvaćajući rijeke Sommea, Seinea, Loirea, Meusea i Rhonea, te njihovo povezivanje s riječnim paralelnim sustavom sjeverne Europe (Weser, Elba, Oder) i s Dunavom. Kasnije istovjetne hidropolitičke projekte pronalazimo kod Frederika II. Pruske (u njegovom „Političkom testamentu”), a ekonomist Friedrich List u XIX. stoljeću poziva državnike na „organiziranje Dunava“ putem izgradnje kanala koji bi povezao Majnu i Dunav. Takva geopolitička dunavska orijentacija koja nastoji povezivati Roterdam s Constantzom, te Dunav s Crnim morem i dalje s ruskim riječnim bazenom pronalazimo također kod geopolitičara C. Pahla, koji smatra da se glavnina ruskog izvoza žitarica, nafte i željeznih proizvoda prevozi preko luka i putova Crnog mora prema ostalim stranama svijeta. Geopolitičar Arthur Dix 1923., nekoliko mjeseci nakon potpisivanja rusko-germanskog ugovora iz Rapalla, između Rathenaua i Tchitcherine, izradio je kartu dokazujući kako potencijalna sinergija ruskih riječnih sustava i dunavskih i njemačkih riječnih sustava omogućava homogeno organiziranje srednje i istočne Europe protiv antieuropske geopolitičke smjernice Velike Britanije i Francuske. Kasnije Max Kluver, povjesničar germansko-ruskog sukoba 1941.-1945. je iznio rezultate svojih istraživanja u knjizi „Praventivschlag“, a riječ je o sukcesivnim zahtjevima Molotova kod Ribbentropa u okviru njemačko-sovjetskog pakta 1939.-1941. u kojem je tražio sovjetsko sudjelovanje u upravljanju riječnim dunavskim prometom.

Treba napomenuti kako su izgradnja i otvaranje transeuropskog prometa putem Dunava bili opsesija i noćna mora Velike Britanije – i to od 1801. godine. Tada je ruski car i Napoleonov saveznik zamolio Napoleona da pošalje vojsku putem Dunava i Crnog mora kako bi započela vojna kampanja protiv britanskih kolonijalnih posjeda u Indiji prelazeći preko Perzije. Dunav bi u tom kontekstu zamjenjivao Mediteran kao brza vodena komunikacijska zona i smjer, jer je admiral Nelson protjerao Francuze i uništio napoleonske projekte u Egiptu. Suprotstavljanje Velike Britanije svakom organiziranju i upravljanju s dunavskim prometom objašnjava sa sljedećim činjenicama:

– Dunav relativizira pomorske putove Mediterana koje kontrolira Velika Britanija; 1942. godine engleske novine prikazuju kartu: „Njemački Reich usredotočen na sustav ‘Rajna-Majna-Dunav“, što mu je omogućilo uspostaviti hegemoniju nad Ukrajinom i Kavkazom. Razvidno je da u Londonu nacistička opasnost nije proizlazila od totalitarizma ili Hitlerovog diktatorskog sustava, nego od projekta da se teritorijalno organizira riječni srednjoeuropski sustav, star oko 1000 godina. Također, diplomat V. Bulow iznosi istovjetnu tezu da je Prvi svjetski rat pokrenut iz određenih britanskih političkih i gospodarskih krugova koji su htjeli neutralizirati opasnost „centralnih sila i monarhija“ kao i njemački industrijski uspon organiziran upravo oko riječnog srednjoeuropskog sustava te povezivanjem Berlina sa Bagdada (željeznica) koja je trebala ostvariti povezivanje euroazijatske kontinentalne mase germansko-ruskog središta s Dalekim istokom. Stvaranje Versajskog poretka 1918. godine i politike cordon sanitairea su upravo bili usmjereni protiv ostvarivanja riječnog povezivanja prostora Mittleeurope i euroazijatske kontinentalne mase. U tom pogledu, geopolitičar Andre Cheradane, tvorac i arhitekt Versajskog poretka, je potaknuo velike planove proširenja Rumunjske i Jugoslavije (stupovi geopolitike „protugermanskog cordon sanitairea”) i to nauštrb Mađarske i Bugarske. On nastoji provesti politiku fragmentacije i rasipanja tijeka Dunava od Beča na raznolike i višestruke „nacionalne“ tokove, geopolitiku fragmentacije koja je služila interesima Francuske i Velike Britanije;

– Svako povećanje dunavskog prometa ograničava monopol mediteranskih brodara nad pomorskim transportima, koje izravno financira londonski City. Već je nekoliko godina riječni sustav Rajna-Majna-Dunav postao stvarnost, s početkom bušenja kanala Majna-Dunav tijekom vladavine njemačkog kancelara Kohla, projekt koji je kasnije onemogućen savezničkim bombardiranjem mostova u Novom Sadu tijekom Miloševićeve velikosrpske agresije na Kosovu, i Beograda, koji ilustriraju takvo suprotstavljanje izgradnji riječnog srednjoeuropskog sustava. Također, od same najave kraja radova bušenja kanala Majna-Dunav, Crno more i Kapijska regija poznaju niz nasilnih kriza koje generiraju trajnu nestabilnost (primjerice rat u Čečeniji onemogućuje mirni prolaz nafte iz Kapijske regije prema ruskoj luci na Crnom moru).

Geopolitičko značenje dunavsko-karpatskog prostora




Svakako, promicanje i ostvarenje geopolitičke paradigme Baltik-Jadran trebao bi služiti jačanju hrvatskog srednjoeuropskog i mediteranskog identiteta i interesa u okviru europskog kontinentalnog geopolitičkog projekta, što pretpostavlja i nužno distanciranje od geopolitičkog „slijepog crijeva“ – Zapadnog Balkana. Međutim treba imati na umu da su za oživotvorenje navedene paradigme potrebne dvije glavne kohezivne geopolitičke komponentne: geopolitička transverzala zapadnih europskih prostora, tj. Njemačka kao stožerna posrednička zemlja srednjoeuropskog prostora i istočnoeuroazijska dubina područja Crnoga mora i Kaspijskog bazena. To je i uvidio sam austrijski geopolitolog Jordis Lohaussen, koji među prvima govori o geopolitičkom značenju transverzale Lubeck-Trst. Po njemu gravitacijsko središte europskog kontinenta čine Španjolska kao geopolitički „pontonski most”, zaštitnik pristupa Mediteranu, most prema Africi i odskočnica prema Atlantiku, Francuska kao jedinstveni unutarnji prostor, te Njemačka kao posrednička zona, središte gdje se susreću oceanski, kontinentalni, sjeverni i mediteranski svijet. Te tri zemlje čine longitudinalnu osovinu Europe, dok transverzalnu osovinu predstavljaju Skandinavija, Njemačka i Italija. Dijagonalna pak os čine Engleska, Njemačka i Balkanski poluotok. Treba uzeti u obzir i da neke zemlje tog područja koje su zahvaćene projektom Baltik-Jadran već imaju s Rusijom dogovor o izravnoj opskrbi plinom. Ruski Gazprom sa zapadnim je kompanijama – E.ON-om, Shellom i OMV-om – postigao dogovor o proširenju plinovoda “Sjeverni tok” kojim se ruski plin kroz Baltičko more isporučuje izravno Njemačkoj. Svakako, vertikalnoj dimenziji osovine Baltik-Jadran treba dodati i horizontalnu istočnu transverzalu dunavsko-karpatskog prostora. Unatoč tome što i rijeka Dunav ima međunarodnu dimenziju, njegova geopolitička integracija i valorizacija je bila predmet tijekom povijesti raznolikih geopolitičkih neostvarenih projekta koji su Dunav uzimali kao geopolitičko gravitacijsko središte: njemačko-mađarska dunavska slavensko-latinska konfederacija ili Federalna Republika Dunav „otvorena svim narodnima“ baruna Miklosa Wessélenyia, između 1842.-1849. – sve do multinacionalnog projekta Istvana Széchényia 1849., i rumunjskog projekta Aurel Popovicia, tzv. „Sjedinjenjih Država Velike Austrije“, „Mitteleurope“; Bismarcka i Friedricha Naumanna, a ne zaboravimo da se Austro-Ugarska Monarhija često nazivala Dunavskom monarhijom kako bi Habsburzi obilježili svoje posjede u središnjoj i istočnoj Europi.

Geopolitičke euroregije

Geopolitička paradigma Baltik-Jadran svakako se uklapa u širi okvir geoprometnih projekata Europske unije. Treba podsjetiti da su između 1998. i 2008. na inicijativu EU-a pokrenute razne geopolitičke euroregije, među kojima i euroregija Baltic koja se prostire preko Danske, Švedske, Litve, Poljske i pograničnog dijela Rusije, a kasnije u 2000. Unija je pokrenula ambiciozni plan izgradnje velikih infrastrukturnih i geoprometnih željezničkih i riječnih projekata u obliku prometnih koridora: koridor Baltik-Jadran, koji je najvažniji transeuropski željeznički i cestovni projekt koji bi trebao povezati Baltičko i Jadransko more preko industrijskih zona južne Poljske, Beča i Bratislave, s istočnim dijelom Alpa i sjeverom Italije. Taj projekt obuhvaća i željezničku trasu tunela Semmeringa i Koralma u Austriji, kao i pogranične željeznice koji spajaju Češku s Poljskom i Slovačkom, koridor sjevernog Baltika, Mediteranski koridor, koridor istočnog Mediterana, Skandinavsko-mediteranski koridor, koridor Rajna-Alpe, Atlantski koridor, koridor Sjeverno more-Mediteran, i koridor Rajna-Dunav u kojem su Majna i Dunav glavni punktovi koji povezuju središnje regije Strasbourga, Frankfurta kroz jug Njemačke, Beča, Bratislave, Budimpešte i Crno more, kao i važnu granu od Münchena do Praga, Ziline i Košice na ukrajinskoj granici.




Batik-Jadran: nova poluga kontinentalnog europskog Renovatio imperii

Jedinstvo i geopolitička konzistentnost europskog kontinenta svakako ovisi o jačanju srednjoeuropske geopolitičke posredničke sastavnice koja povezuje zapadni dio Europe kao bivši prostor Karolinškog zapadnorimskog carstva i rusko-slavensko-pravoslavnu bizantsku komponentu Euroazije. Baltičko-dunavska i jadranska sastavnica također je važna za stabiliziranje područja Crnog mora jer se to područje prostire uzduž drevnog dunavskog limesa na ušću Crnog mora sve do crnomorskog područja Dobrudža na razmeđi Rumunjske i Bugarske. Prostornu i geopolitičku poveznicu ruskog euroazijskog prostora i srednjoeuropskog posredničkog prostora čini današnja Ukrajina. Nova geopolitička paradigma Baltik-Jadran svakako se uklapa u geopolitički europski kontinentalni projekt koji bi se temeljio na geopolitičkoj trijarhiji (vladavini trojice): zapadno-karolinška katolička sastavnica, srednjoeuropska dunavska sastavnica (zemlje sljednice austro-ugarske krune) te euroazijsko-slavensko-pravoslavna sastavnica (sljednice Bizantskog carstva). Geopolitička paradigma i posrednički prostor Srednje Europe i Baltika-Jadrana bi bio na jedan način uravnotežavajuća os oko koje se artikuliraju ove tri geopolitičke sastavnice kao svojevrsna ideja obnove europskog Renovatio imperii.

Zabrinjava neizvjesna budućnost Ukrajine

Jedna od ključnih izazova geopolitičke opcije Baltik-Jadran zasigurno će biti pitanje neizvjesne budućnosti Ukrajine, jer će svaki poremećaj na ukrajinskom prostoru utjecati na srednjoeuropski, panonski i dunavski prostor, pogotovo na Poljsku i baltičke zemlje. Naime, kontrola Ukrajine omogućuje i nadziranje Baltičkih tjesnaca koji povezuju Baltik s Crnim morem, što i objašnjava da Rusija smatra vrlo važnim kontrolu Ukrajine više negoli Srednje Azije i Kavkaza. Rusija se boji da kad bi Ukrajina u potpunosti izašla iz utjecajne sfere Rusije, to bi potaknulo putem domino učinak, lančanu fragmentaciju na području Kavkaza i Srednje Azije, a pogotovo Bijelorusije koja bi se okrenula Poljskoj i baltičkim zemljama. Stoga je ruski strateški cilj uspostaviti geopolitičku i geoekonomsku uniju između Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine. Za ostvarivanje tog plana Moskva ima moćne adute koji mogu poslužiti kao sredstvo ucjenjivanja Zapada: rusofoni istok može tražiti odcjepljenje s 15 milijuna Ukrajinaca, 2/3 trgovinske razmjene Ukrajina ostvaruje s Rusijom, a 60 posto ukrajinskih energetskih prihoda dolaze iz Rusije preko njezinog teritorija. Osamdset posto energenata koje Rusija izvozi u Europu transportira se preko Ukrajine, ali Rusija može zaobići Ukrajinu putem Poljske, Bjelorusije s plinovodom Sjeverni tok koji povezuje Rusiju s Njemačkom preko Baltika. U svakom slučaju, igra na srednjoeuropsku i baltičko-dunavsko-jadransku kartu omogućuje Hrvatskoj bolje iskorištavanje i valoriziranje njenog geopolitičkog položaja, a Višegradska skupina (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska, te baltičke države – Litva, Estonija i Latvija) I daljnje institucionaliziranje gospodarske suradnje u okviru paradigme Baltik-Jadran su prikladni okviri kako bi Hrvatska izrasla u geoekonomsko i energetsko čvorište za srednju i istočnu Europu.

Autor:Jure Vujić / 7dnevno / 16. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.