fbpx

‘Vjernik početnik’ Miro Gavran, kojeg vole na 38 jezika, i ‘a(r)teist’ Ivica Buljan, kojeg brutalnost ‘čini jačim’

Autor: Joško Čelan / 7dnevno / 18. rujna 2015.

U rujanskom broju koprivničkog mjesečnika 'Book' najistaknutiji i u svijetu daleko najizvođeniji hrvatski dramatičar Miro Gavran govori o svojoj vjeri i o ćudoređu. Čitajući to upitao sam se: kako je moguće da, recimo, kod kuće nikad u vodećem kazalištu nisam mogao vidjeti ni jednu od Gavranovih 40 drama? I to u isto vrijeme kad sam se nagledao barem desetak Tomića, Buljana, Frljića, Vedrane Rudan, Nine Mitrović i sličnog 'hrvatskog' 'kazališnog blaga'? Ipak, znao sam, i iz najosobnijeg iskustva kako u ovdašnjoj kolonijalnoj kulturi, u medijima i na katedrama djeluju mehanizmi isključivanja jednih (zna se kojih), a uključivanje drugih. Gavran mi je prije četiri godine i osobno rekao da na razloge tomu 'ne vrijedi gubiti vrijeme' - da li doista?

Ovih sam dana na jednom kiosku na splitskoj Rivi naletio na mali i smjerni „mjesečnik za promicanje nove evangelizacije“ neobična – i uz to još i engleskog (?) – imena „Book“ (broj 69, izdanje za rujan). Vlasnik ovog lista je meni dosad nepoznata Zaklada Kristofori, čiji je odgovorni urednik p. (pater?) Marko Glogović, OSPPE, glavni urednik Josip Lončar, a domicil mu je Koprivnica, dični hrvatski grad u kojem, na svoju sramotu, nikad nisam bio (zacijelo sam samo kroza nj projurio u vlaku, kad sam nakon mirnog oslobađanja istočne Slavonije 1997. godine išao i osobno „provjeriti“ je li Hrvatska i konačno cijela!).

Osnovni razlog što sam posegnuo za tim mjesečnikom bio je na naslovnici: Miro Gavran, koji je najavljen kao „ekskluzivnost“ toga broja lista. Na svim mjestima gdje ga predstavljaju, pa tako i tu, o Gavranu se govori kao o čovjeku koji je dosad napisao 40 drama, 9 romana i još koječega drugog, prevedenog na 38 jezika, objavljenog u 200 izdanja, pretvorenih u 300 kazališnih premijera i izvedenih pred više od 3,000.000 gledatelja. Nije novinarski pretjerano maštovito, ali je točno, dojmljivo i – nedostižno za cijeli spisateljski ceh u Hrvatskoj.

Gavran se na naslovnici dobroćudno osmjehuje čitateljima, udobno naslonjen i okružen knjigama u svojoj knjižnici. Naslov pak glasi: „Naš svjetski poznati književnik – ‘mali obraćenik’“, a u podnaslovu stoji: „Za sebe volim reći da sam mali preobraćenik, vjernik početnik, koji svaki dan započinje i završava molitvom te koji svakog dana pročitao barem jedan ulomak iz Biblije…“


‘Oholost je uništila mnoge darovite stvaraoce’

Cijela priča odmah me je iznimno zaintrigirala, ne samo stoga što sam i Mira Gavrana i njegovu suprugu Mladenu upoznao u krugu bliskih mi ljudi u Časničkom domu Hrvatske vojske u Splitu, prilikom uspješnih izvedaba njegovih komada „Najluđa predstava na svijetu“ i „Pandorina kutijica“, 27. i 29. siječnja 2011. godine. Povod za ovaj tekst, naime, bio mi je najprije njegov karakteristično jasan i jednostavan način na koji je u tom listu govorio o svojoj vjeri.

„U djetinjstvu i mladosti nisam bio praktični vjernik, ali nikada za sebe nisam rekao da sam ateist, jer sam osjećao da život nije samo ovo materijalno i pojavno, nego da iza svega toga postoji nešto više“, kaže, među ostalim, u ovome intervjuu Miro Gavran. „Stoga me u jednom trenutku privuklo i istočnjačko gledanje na život, da bih tek u zrelim godinama doživio svojevrsno preobraćenje i osjetio sreću, mir i zadovoljstvo upravo u kršćanskom svjetonazoru“. Slijedilo je potom spomenuto očitovanje o sebi kao o „malom preobraćeniku“, čovjeku molitve i Biblije, koji su ga, uostalom, naveli i da napiše tri iznimno uspješna romana iz „biblijske trilogije“: „Juditu“, „Poncija Pilata“ i „Krstitelja“ (ovaj posljednji još lani je doživio svoje sedmo izdanje na hrvatskom jeziku).

Gavran je podjednako jasno i jednostavno govorio o nedokučivosti zla, o današnjoj nepodnošljivoj lakoći razaranja braka i obitelji, o oholosti koja – zbog neshvaćanja da talenti nisu naša zasluga, već su nam dani – uništava i ljude i njihove karijere… „Još kao student Akademije u Zagrebu nagledao sam se glumaca, redatelja, književnika koji bi preko noći zabljesnuli, postigli određeni uspjeh ili popularnost, a to bi im toliko zavrtjelo glavom da bi ih obuzela i oholost i umišljenost i taština“, kaže još Gavran. „Prekinuli bi s djevojkom ili suprugom i krenuli u potragu za novom, ni stari prijatelji više im ne bi bili zanimljivi. Uspjeh je najveće moguće iskušenje na kome padaju i jako talentirani i jako obrazovani“.

Ovi i ovakvi Gavranovi iskazi bili su mi zanimljivi, jer u ovdašnjem kazališnom svijetu nisu baš uobičajeni. Naprotiv, češći su oni drugi – recimo, kao kad jedna ovdašnja 43-godišnja dramska „prvakinja“ pronađe u Beogradu novog 24-godišnjeg ljubavnika, a onda vedro i veselo ustvrdi da su „sve“ njene glumačke posestrime „podjednako“ i „stalno zaljubljive“, kao i ona sama. Od takvih „ljubavnih“ priča žive cijele rubrike svih vladajućih oligarhijskih medija, a u onim ekskluzivno ženskim predstavljaju i dominantan virtualni svijet kojim se hrani svakodnevna emocionalna bijeda programiranog dijela puka.

Ipak, i pored toga što su mi bila zanimljiva ova Gavranova vjerska i ćudoredna razmišljanja, ona su mi – kao i njegov opće profil – nametnula i jednu znatno širu temu koja duboko prožima ono što se danas naziva „hrvatskom kulturom“. Zapitao sam se, naime, i tada i danas: kako je moguće da, recimo, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u koje sam prvi put stupio nogom prije debelih 60 godina, nikad nisam bio u prilici vidjeti ni jedan od Gavranovih 40 kazališnih komada? I to u isto vrijeme kad sam se nagledao barem desetak Tomića, Buljana, Frljića, Vedrane Rudan, Nine Mitrović i sličnog „hrvatskog“ „kazališnog blaga“? Znao sam, istina, i iz najosobnijeg iskustva kako u ovdašnjoj kolonijalnoj kulturi, medijima i na sveučilišnim katedrama – dakle, u cijeloj duhovnoj sferi društva – djeluju mehanizmi isključivanja jednih (zna se kojih), a uključivanje drugih.




Vidio sam ja, naravno, bezbroj puta kako ovdje i najbjedniji novinarski nadničari i janjičari, samo ako su prikladnog političkog pedigrea, mogu bez teškoća javno ispljucati i nacionalne književne veličine tipa Slobodana Novaka ili vrhunske svjetske matematičare, kakav je, recimo, akademik Josip Pečarić. Ali, opet, nije mi bilo jasno kako to da u kazalištu, u kojem hrvatske i suvislo napisane dramske tekstove ponekad treba tražiti i svijećom, gotovo sva vodeća institucionalna kazališta gotovo bojkotiraju svoga vodećeg dramskog pisca, koji, recimo, godinama u Slovačkoj i Poljskoj ima i festival sačinjen isključivo od njegovih djela. Osnovni posao tih mastodontskih kazališnih kuća nominalno je da stvaraju hrvatsku kazališnu kulturu, koje nema bez istaknutih autora, a ovdje cijeli javni prostor, ionako oskudno namijenjen kazalištu, okupiraju minorni politikanti i redikuli, od kojih su neki – znam pouzdano – prvi put stupili nogom u kazalište tek kad im je netko moćan na daske koje život znače stavio njihovo „sublimno“ „djelo“ !

Gavranova Nora u polemici s Ibsenom

Spomenutom splitskom prigodom – sjetio sam se odmah – napravio sam i „dvostruki“ intervju s gospođom Mladenom i Mirom Gavranom, koji je objavljen 29. siječnja 2011. godine u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije pod naslovom „Dosada je smrtni grijeh“. Ja sam tada bio već cijelo desetljeće dijelom hrvatske „kažnjeničke bojne“, izguran na nerijetko drugorazredne poslove u vanjskopolitičkoj rubrici, i ne znam kako je uopće došlo do toga da mi prihvate ovaj intervju u kulturnoj rubrici, u kojoj gotovo da i nisam imao političkih istomišljenika.




Može se lako provjeriti na Mreži da sam intervju odmah počeo pitanjem: „Čemu se ova odsutnost sa splitskih kazališnih dasaka može objasniti?“. Iz dokumentacije s Gavranovih mrežnih stranica, moglo se zaključiti da je jedina „izvedba“ njegove drame bila u okviru Marulovih dana 2005. godine, ali da ni to nije bila prava predstava, već scensko čitanje (!) njegove drame „Nora danas“, u režiji Ivana Lea Leme. Istina, splitsko kazalište lutaka izvelo je 1996. godine njegov igrokaz „Zeko traži svoju mamu“ (!), a i glumačka klasa profesora Milana Štrljića u Gradskom kazalištu mladih ove je godine u svibnju kao diplomsku predstavu izvelo Gavranovu „Noru“ – opet se, dakle, nije radilo o „pravom“ kazalištu.

Ja sam, istina, tada u GKM-u uživao gledajući mlade glumce, koji u toj dobi uvijek izgledaju puno optimističnije nego što će to biti za desetljeće ili dva, a bio sam i zadovoljan kao kakva frizerka koja na kraju svoga ljubića dobije svoj hepiend: Gavranova Nora, suprotno od Ibsenove feministice koja na kraju zalupi vrata svemu, krizu razrješuje tako što se odluči za svoga muža, ljubav i brak! Osjećao sam se lagan kao perce i iz malog kazališta izašao zadovoljan, kao i uvijek kad igraju Gavranovi komadi. I zato ga – a ne zbog nekih mutnih veza, političkih, masonoidnih, homoseksualnih i tko zna kakvih još – izvode posvuda u svijetu.

A na moje pitanje, zašto u Split dolazi samo sa svojim gostujućim kazalištem na skromnu scenu Časničkog doma, a ne i na velika vrata Hrvatskog narodnog kazališta, odgovorio mi je u svome stilu: „Moje predstave su na gostovanjima ovdje uvijek dobro prolazile, ali, istina, nisu izvođene HNK-ove premijere. Na razloge tomu ne treba gubiti vrijeme.“

Ja ipak mislim da upravo na to treba „gubiti vrijeme“, jer tadašnji splitski HNK nije bio nikakav izuzetak. Naime, pokušao je čak ustanoviti javni tretman Mira Gavrana u odnosu na one koji u hrvatskoj kulturnoj i kazališnoj javnosti malo je reći nezasluženo zauzimaju njegovo mjesto. Jedino priručno pomagalo bio mi je Googleov brojač ulazaka na mrežne stranice. Došao sam do zaključka da pod imenom Mira Gavrana izbacuje 129.000 rezultata, dok, recimo, za Olivera Frljića – čiji komadi, za razliku od Gavranovih koji igraju od Moskve do Los Angelesa, trijumfiraju u mjestima kao što su Brčko ili Užice – daje 128.000, ili za Ivicu Buljana 145.000 S tim da, osim kazališnog redatelja, ima i drugih imenjaka i prezimenjaka. Čak i jedna Mani Gotovac, koja ne piše ništa vrijedno spomena, već na Mrežu dolazi zahvaljujući intervencijama specijalne policije na njenim predstavama ili svađama s dubrovačkim gostioničarima nakon njih, imala je 70.700.

Tajna Gavranova planetarnog uspjeha i neuspjeha spomenutih punjenih ptica i „štićenih osoba“ ovdašnje višedesetljetne lijevo-liberalne kulturne hegemonije je u tome što prvi voli svoju publiku, stvara za nju i ona mu uzvraća. A metoda ovih drugospomenutih kultur-terorista, koji su odavno uzurpirali hrvatsko glumište, a evo, vidimo, i „kibernetski prostor“, najbolje se čita iz naslova Buljanova intervjua portalu Arteist – ili „artist ateist“ – od 9. svibnja ove godine: „Zahvalan sam na brutalnim napadima, oni me čine jačom osobom“. I još: „I brutalan izlazak usred predstave predstavlja jednu vrstu komentara“.

Gavran i Buljan su, dakle, dva arhetipa: Gavran kao kršćanin živi od ljubavi koju pruža svojoj publici širom svijeta, a ona mu uzvraća. Buljan kao „arteist“ živi od mržnje koju on širi oko sebe i koja ga, kaže, čini jačim.

I on kao i cijela njegova lijevo-liberalna bolesnička kasta živi od nijekanja stvarnog čovjeka, koji je svuda željan prave ljubavi, a kome se uporno nudi njena negacija. I pri tomu navlači luđačka košulja njihovih tlapnja i himera, od fanatičnog izokretanja stvarnosti po modelu „ružno je lijepo“, „zlo je dobro“, a „mržnja je ljubav“.

Mnogo toga što se događa u svijetu pokazuje da bi taj ideološki projekt vrlo brzo mogao eksplodirati uz strašan lom i zaglušujuću buku.

GAVRAN KAO KULTURNI FENOMEN: Evo njegova nevjerojatnog lanjskog učinka!

Miro Gavran je doista hrvatski kulturni fenomen. Najbolji način da se i sami u to uvjerite je da otvorite njegove službene mrežne stranice i potražite poglavlje pod engleskim naslovom „Published, performed, broadcast“ („Objavljeno, izvedeno, emitirano“). U njima je popisano sve što se od 1979. do ove 2015. godine događalo s raznim duhovnim proizvodima iz Gavranove radionice: dramama, komedijama, romanima – dječjim, ali i onima za odrasle – i svim ostalim, u Hrvatskoj i širom bijeloga svijeta. Dugo je to vrijeme, cijelih 36 godina, i u plodna stvaratelja u svakoj „disciplini“ za to se vrijeme prikupi oveća zbirka radova, ali Gavran je, čini se, izvan svih kategorija.

Naime, kad sam taj popis prenio na stranice „worda“ dobio sam točno 1214 redaka, koje sam odmah podijelio sa 2 – budući da je svaki događaj predstavljen s toliko redaka i dobio iznos od 607. Ovo sam pak podijelio s 30, koliko iznosi klasična novinarska „kartica“ i dobio podatak da samo popis naslova svega onoga što je Gavran objavio, te što mu je izvedeno ili emitirano kud kuće i u svijetu, iznosi nevjerojatnih 20 kartica. Budući da bi bilo iznimno teško sve to predstaviti čitateljima, odlučio sam prikazati samo jednu jedinu, prošlu 2014. godinu. Evo kako je, dakle, ona izgledala:

„Muž moje žene“ izveden u Kazalištu Petro Marko u Vlori (Albanija); „Sladoled“, drama, Kazalište „Gavran“, Zagreb; „Muž moje žene“, Kazalište suza i smijeha, Sofija (Bugarska); „Sve o ženama“, Kazalište „Oda“, Priština (Kosovo); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Dnevno kazalište („The Daily Theater“), Los Angeles (SAD); „Shakespeare i Elizabeta“, isto kazalište; „Sve o ženama“, isto; „Lutka“, isto; „Sladoled“, objavljen u magazinu Forum, trobroj 4-6, Zagreb; „Krivi stan“, pripovijetka, objavljena u Večernjem listu, Zagreb, 9. kolovoza; roman „Ivan Krstitelj“, 7. izdanje na hrvatskom, Mozaik knjiga, Zagreb; „Sve o ženama“, Večernja družina (Compagnie du soir)/ Kazalište La Funambule na Montmartreu, Pariz, (Francuska); „Lutka“, Kazalište u dvorištu (Dvorni divadlo), Hlohovec, (Slovačka); „Noć bogova“, Poljski radio, Varšava (Poljska); „Ljubavi Georgea Washingtona“, Kazalište Bora Stanković, Vranje (Srbija); „Sve o muškarcima“, Kazalište Crvena baklja, Novosibirsk (Rusija); „Muž moje žene“, Kazalište IV (Teatrul IV), Bukurešt, (Rumunjska); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Kazalište La My, Prag (Češka); „Trpimir“, monodrama, Vaš Teatar, Ljubljana (Slovenija), „Veliki zavodnik“, Kazalište Toneta Čufarja, Jesenice (Slovenija); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Radnja za proizvodnju pozorišta, Kazalište Bitef, Beograd (Srbija); „Sve o ženama“, Hrvatsko narodno kazalište Mostar (BiH), „Svašta u mojoj glavi“, 11. izdanje na hrvatskom, Mozaik knjiga, Zagreb; „Kafkin prijatelj“, Altera Pars, Bratislava, (Slovačka); „Byron“, libretto, časopis Riječi, 1-4, Sisak; „Veli Jože“, libretto, 2. verzija, časopis Književna Rijeka br. 4, Rijeka; „Sladoled“, časopis Scena, Novi Sad (Srbija); „Muž moje žene“, Kazalište Cypriana Kamila Norwida, Jelenia Gora (Poljska); „Biblijske poeme“, na njemačkome, časopis Most br. 3-4, DHK, Zagreb; „Noć bogova“, magazin Symbol, br. 3, Priština (Kosovo).

Uočljivo je da su Gavranova djela izvodila kazališta iz malih, srednjih, velikih i najvećih gradova, po Europi i po svijetu, u 13 stranih zemalja i u BiH, ali u Hrvatskoj – osim njegova vlastita kazališta – nitko! Dalje, je li pretjerano ustvrditi da bi kod moguće usporedbe godišnji učinak – domaći, a posebno strani – svih koji se u Hrvatskoj bave dramskom riječju bio manji od ovog jednog jedinog hrvatskog autora? I, konačno, je li onda čudo što Mira Gavrana ponekad nazivaju „jedinim piscem u Hrvatskoj koji živi od svoga književnog rada“ ?!

Ovih sam dana na jednom kiosku na splitskoj Rivi naletio na mali i smjerni „mjesečnik za promicanje nove evangelizacije“ neobična – i uz to još i engleskog (?) – imena „Book“ (broj 69, izdanje za rujan). Vlasnik ovog lista je meni dosad nepoznata Zaklada Kristofori, čiji je odgovorni urednik p. (pater?) Marko Glogović, OSPPE, glavni urednik Josip Lončar, a domicil mu je Koprivnica, dični hrvatski grad u kojem, na svoju sramotu, nikad nisam bio (zacijelo sam samo kroza nj projurio u vlaku, kad sam nakon mirnog oslobađanja istočne Slavonije 1997. godine išao i osobno „provjeriti“ je li Hrvatska i konačno cijela!).

Osnovni razlog što sam posegnuo za tim mjesečnikom bio je na naslovnici: Miro Gavran, koji je najavljen kao „ekskluzivnost“ toga broja lista. Na svim mjestima gdje ga predstavljaju, pa tako i tu, o Gavranu se govori kao o čovjeku koji je dosad napisao 40 drama, 9 romana i još koječega drugog, prevedenog na 38 jezika, objavljenog u 200 izdanja, pretvorenih u 300 kazališnih premijera i izvedenih pred više od 3,000.000 gledatelja. Nije novinarski pretjerano maštovito, ali je točno, dojmljivo i – nedostižno za cijeli spisateljski ceh u Hrvatskoj.

Gavran se na naslovnici dobroćudno osmjehuje čitateljima, udobno naslonjen i okružen knjigama u svojoj knjižnici. Naslov pak glasi: „Naš svjetski poznati književnik – ‘mali obraćenik’“, a u podnaslovu stoji: „Za sebe volim reći da sam mali preobraćenik, vjernik početnik, koji svaki dan započinje i završava molitvom te koji svakog dana pročitao barem jedan ulomak iz Biblije…“

mn

‘Oholost je uništila mnoge darovite stvaraoce’

Cijela priča odmah me je iznimno zaintrigirala, ne samo stoga što sam i Mira Gavrana i njegovu suprugu Mladenu upoznao u krugu bliskih mi ljudi u Časničkom domu Hrvatske vojske u Splitu, prilikom uspješnih izvedaba njegovih komada „Najluđa predstava na svijetu“ i „Pandorina kutijica“, 27. i 29. siječnja 2011. godine. Povod za ovaj tekst, naime, bio mi je najprije njegov karakteristično jasan i jednostavan način na koji je u tom listu govorio o svojoj vjeri.

„U djetinjstvu i mladosti nisam bio praktični vjernik, ali nikada za sebe nisam rekao da sam ateist, jer sam osjećao da život nije samo ovo materijalno i pojavno, nego da iza svega toga postoji nešto više“, kaže, među ostalim, u ovome intervjuu Miro Gavran. „Stoga me u jednom trenutku privuklo i istočnjačko gledanje na život, da bih tek u zrelim godinama doživio svojevrsno preobraćenje i osjetio sreću, mir i zadovoljstvo upravo u kršćanskom svjetonazoru“. Slijedilo je potom spomenuto očitovanje o sebi kao o „malom preobraćeniku“, čovjeku molitve i Biblije, koji su ga, uostalom, naveli i da napiše tri iznimno uspješna romana iz „biblijske trilogije“: „Juditu“, „Poncija Pilata“ i „Krstitelja“ (ovaj posljednji još lani je doživio svoje sedmo izdanje na hrvatskom jeziku).

Gavran je podjednako jasno i jednostavno govorio o nedokučivosti zla, o današnjoj nepodnošljivoj lakoći razaranja braka i obitelji, o oholosti koja – zbog neshvaćanja da talenti nisu naša zasluga, već su nam dani – uništava i ljude i njihove karijere… „Još kao student Akademije u Zagrebu nagledao sam se glumaca, redatelja, književnika koji bi preko noći zabljesnuli, postigli određeni uspjeh ili popularnost, a to bi im toliko zavrtjelo glavom da bi ih obuzela i oholost i umišljenost i taština“, kaže još Gavran. „Prekinuli bi s djevojkom ili suprugom i krenuli u potragu za novom, ni stari prijatelji više im ne bi bili zanimljivi. Uspjeh je najveće moguće iskušenje na kome padaju i jako talentirani i jako obrazovani“.

Ovi i ovakvi Gavranovi iskazi bili su mi zanimljivi, jer u ovdašnjem kazališnom svijetu nisu baš uobičajeni. Naprotiv, češći su oni drugi – recimo, kao kad jedna ovdašnja 43-godišnja dramska „prvakinja“ pronađe u Beogradu novog 24-godišnjeg ljubavnika, a onda vedro i veselo ustvrdi da su „sve“ njene glumačke posestrime „podjednako“ i „stalno zaljubljive“, kao i ona sama. Od takvih „ljubavnih“ priča žive cijele rubrike svih vladajućih oligarhijskih medija, a u onim ekskluzivno ženskim predstavljaju i dominantan virtualni svijet kojim se hrani svakodnevna emocionalna bijeda programiranog dijela puka.

Ipak, i pored toga što su mi bila zanimljiva ova Gavranova vjerska i ćudoredna razmišljanja, ona su mi – kao i njegov opće profil – nametnula i jednu znatno širu temu koja duboko prožima ono što se danas naziva „hrvatskom kulturom“. Zapitao sam se, naime, i tada i danas: kako je moguće da, recimo, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u koje sam prvi put stupio nogom prije debelih 60 godina, nikad nisam bio u prilici vidjeti ni jedan od Gavranovih 40 kazališnih komada? I to u isto vrijeme kad sam se nagledao barem desetak Tomića, Buljana, Frljića, Vedrane Rudan, Nine Mitrović i sličnog „hrvatskog“ „kazališnog blaga“? Znao sam, istina, i iz najosobnijeg iskustva kako u ovdašnjoj kolonijalnoj kulturi, medijima i na sveučilišnim katedrama – dakle, u cijeloj duhovnoj sferi društva – djeluju mehanizmi isključivanja jednih (zna se kojih), a uključivanje drugih.

Vidio sam ja, naravno, bezbroj puta kako ovdje i najbjedniji novinarski nadničari i janjičari, samo ako su prikladnog političkog pedigrea, mogu bez teškoća javno ispljucati i nacionalne književne veličine tipa Slobodana Novaka ili vrhunske svjetske matematičare, kakav je, recimo, akademik Josip Pečarić. Ali, opet, nije mi bilo jasno kako to da u kazalištu, u kojem hrvatske i suvislo napisane dramske tekstove ponekad treba tražiti i svijećom, gotovo sva vodeća institucionalna kazališta gotovo bojkotiraju svoga vodećeg dramskog pisca, koji, recimo, godinama u Slovačkoj i Poljskoj ima i festival sačinjen isključivo od njegovih djela. Osnovni posao tih mastodontskih kazališnih kuća nominalno je da stvaraju hrvatsku kazališnu kulturu, koje nema bez istaknutih autora, a ovdje cijeli javni prostor, ionako oskudno namijenjen kazalištu, okupiraju minorni politikanti i redikuli, od kojih su neki – znam pouzdano – prvi put stupili nogom u kazalište tek kad im je netko moćan na daske koje život znače stavio njihovo „sublimno“ „djelo“ !

mn

Gavranova Nora u polemici s Ibsenom

Spomenutom splitskom prigodom – sjetio sam se odmah – napravio sam i „dvostruki“ intervju s gospođom Mladenom i Mirom Gavranom, koji je objavljen 29. siječnja 2011. godine u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije pod naslovom „Dosada je smrtni grijeh“. Ja sam tada bio već cijelo desetljeće dijelom hrvatske „kažnjeničke bojne“, izguran na nerijetko drugorazredne poslove u vanjskopolitičkoj rubrici, i ne znam kako je uopće došlo do toga da mi prihvate ovaj intervju u kulturnoj rubrici, u kojoj gotovo da i nisam imao političkih istomišljenika.

Može se lako provjeriti na Mreži da sam intervju odmah počeo pitanjem: „Čemu se ova odsutnost sa splitskih kazališnih dasaka može objasniti?“. Iz dokumentacije s Gavranovih mrežnih stranica, moglo se zaključiti da je jedina „izvedba“ njegove drame bila u okviru Marulovih dana 2005. godine, ali da ni to nije bila prava predstava, već scensko čitanje (!) njegove drame „Nora danas“, u režiji Ivana Lea Leme. Istina, splitsko kazalište lutaka izvelo je 1996. godine njegov igrokaz „Zeko traži svoju mamu“ (!), a i glumačka klasa profesora Milana Štrljića u Gradskom kazalištu mladih ove je godine u svibnju kao diplomsku predstavu izvelo Gavranovu „Noru“ – opet se, dakle, nije radilo o „pravom“ kazalištu.

Ja sam, istina, tada u GKM-u uživao gledajući mlade glumce, koji u toj dobi uvijek izgledaju puno optimističnije nego što će to biti za desetljeće ili dva, a bio sam i zadovoljan kao kakva frizerka koja na kraju svoga ljubića dobije svoj hepiend: Gavranova Nora, suprotno od Ibsenove feministice koja na kraju zalupi vrata svemu, krizu razrješuje tako što se odluči za svoga muža, ljubav i brak! Osjećao sam se lagan kao perce i iz malog kazališta izašao zadovoljan, kao i uvijek kad igraju Gavranovi komadi. I zato ga – a ne zbog nekih mutnih veza, političkih, masonoidnih, homoseksualnih i tko zna kakvih još – izvode posvuda u svijetu.

A na moje pitanje, zašto u Split dolazi samo sa svojim gostujućim kazalištem na skromnu scenu Časničkog doma, a ne i na velika vrata Hrvatskog narodnog kazališta, odgovorio mi je u svome stilu: „Moje predstave su na gostovanjima ovdje uvijek dobro prolazile, ali, istina, nisu izvođene HNK-ove premijere. Na razloge tomu ne treba gubiti vrijeme.“

Ja ipak mislim da upravo na to treba „gubiti vrijeme“, jer tadašnji splitski HNK nije bio nikakav izuzetak. Naime, pokušao je čak ustanoviti javni tretman Mira Gavrana u odnosu na one koji u hrvatskoj kulturnoj i kazališnoj javnosti malo je reći nezasluženo zauzimaju njegovo mjesto. Jedino priručno pomagalo bio mi je Googleov brojač ulazaka na mrežne stranice. Došao sam do zaključka da pod imenom Mira Gavrana izbacuje 129.000 rezultata, dok, recimo, za Olivera Frljića – čiji komadi, za razliku od Gavranovih koji igraju od Moskve do Los Angelesa, trijumfiraju u mjestima kao što su Brčko ili Užice – daje 128.000, ili za Ivicu Buljana 145.000 S tim da, osim kazališnog redatelja, ima i drugih imenjaka i prezimenjaka. Čak i jedna Mani Gotovac, koja ne piše ništa vrijedno spomena, već na Mrežu dolazi zahvaljujući intervencijama specijalne policije na njenim predstavama ili svađama s dubrovačkim gostioničarima nakon njih, imala je 70.700.

Tajna Gavranova planetarnog uspjeha i neuspjeha spomenutih punjenih ptica i „štićenih osoba“ ovdašnje višedesetljetne lijevo-liberalne kulturne hegemonije je u tome što prvi voli svoju publiku, stvara za nju i ona mu uzvraća. A metoda ovih drugospomenutih kultur-terorista, koji su odavno uzurpirali hrvatsko glumište, a evo, vidimo, i „kibernetski prostor“, najbolje se čita iz naslova Buljanova intervjua portalu Arteist – ili „artist ateist“ – od 9. svibnja ove godine: „Zahvalan sam na brutalnim napadima, oni me čine jačom osobom“. I još: „I brutalan izlazak usred predstave predstavlja jednu vrstu komentara“.

Gavran i Buljan su, dakle, dva arhetipa: Gavran kao kršćanin živi od ljubavi koju pruža svojoj publici širom svijeta, a ona mu uzvraća. Buljan kao „arteist“ živi od mržnje koju on širi oko sebe i koja ga, kaže, čini jačim.

I on kao i cijela njegova lijevo-liberalna bolesnička kasta živi od nijekanja stvarnog čovjeka, koji je svuda željan prave ljubavi, a kome se uporno nudi njena negacija. I pri tomu navlači luđačka košulja njihovih tlapnja i himera, od fanatičnog izokretanja stvarnosti po modelu „ružno je lijepo“, „zlo je dobro“, a „mržnja je ljubav“.

Mnogo toga što se događa u svijetu pokazuje da bi taj ideološki projekt vrlo brzo mogao eksplodirati uz strašan lom i zaglušujuću buku.

OKVIR1

na

Gavran kao kulturni fenomen: evo njegova nevjerojatnog lanjskog učinka!

Miro Gavran je doista hrvatski kulturni fenomen. Najbolji način da se i sami u to uvjerite je da otvorite njegove službene mrežne stranice i potražite poglavlje pod engleskim naslovom „Published, performed, broadcast“ („Objavljeno, izvedeno, emitirano“). U njima je popisano sve što se od 1979. do ove 2015. godine događalo s raznim duhovnim proizvodima iz Gavranove radionice: dramama, komedijama, romanima – dječjim, ali i onima za odrasle – i svim ostalim, u Hrvatskoj i širom bijeloga svijeta. Dugo je to vrijeme, cijelih 36 godina, i u plodna stvaratelja u svakoj „disciplini“ za to se vrijeme prikupi oveća zbirka radova, ali Gavran je, čini se, izvan svih kategorija.

Naime, kad sam taj popis prenio na stranice „worda“ dobio sam točno 1214 redaka, koje sam odmah podijelio sa 2 – budući da je svaki događaj predstavljen s toliko redaka i dobio iznos od 607. Ovo sam pak podijelio s 30, koliko iznosi klasična novinarska „kartica“ i dobio podatak da samo popis naslova svega onoga što je Gavran objavio, te što mu je izvedeno ili emitirano kud kuće i u svijetu, iznosi nevjerojatnih 20 kartica. Budući da bi bilo iznimno teško sve to predstaviti čitateljima, odlučio sam prikazati samo jednu jedinu, prošlu 2014. godinu. Evo kako je, dakle, ona izgledala:

„Muž moje žene“ izveden u Kazalištu Petro Marko u Vlori (Albanija); „Sladoled“, drama, Kazalište „Gavran“, Zagreb; „Muž moje žene“, Kazalište suza i smijeha, Sofija (Bugarska); „Sve o ženama“, Kazalište „Oda“, Priština (Kosovo); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Dnevno kazalište („The Daily Theater“), Los Angeles (SAD); „Shakespeare i Elizabeta“, isto kazalište; „Sve o ženama“, isto; „Lutka“, isto; „Sladoled“, objavljen u magazinu Forum, trobroj 4-6, Zagreb; „Krivi stan“, pripovijetka, objavljena u Večernjem listu, Zagreb, 9. kolovoza; roman „Ivan Krstitelj“, 7. izdanje na hrvatskom, Mozaik knjiga, Zagreb; „Sve o ženama“, Večernja družina (Compagnie du soir)/ Kazalište La Funambule na Montmartreu, Pariz, (Francuska); „Lutka“, Kazalište u dvorištu (Dvorni divadlo), Hlohovec, (Slovačka); „Noć bogova“, Poljski radio, Varšava (Poljska); „Ljubavi Georgea Washingtona“, Kazalište Bora Stanković, Vranje (Srbija); „Sve o muškarcima“, Kazalište Crvena baklja, Novosibirsk (Rusija); „Muž moje žene“, Kazalište IV (Teatrul IV), Bukurešt, (Rumunjska); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Kazalište La My, Prag (Češka); „Trpimir“, monodrama, Vaš Teatar, Ljubljana (Slovenija), „Veliki zavodnik“, Kazalište Toneta Čufarja, Jesenice (Slovenija); „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, Radnja za proizvodnju pozorišta, Kazalište Bitef, Beograd (Srbija); „Sve o ženama“, Hrvatsko narodno kazalište Mostar (BiH), „Svašta u mojoj glavi“, 11. izdanje na hrvatskom, Mozaik knjiga, Zagreb; „Kafkin prijatelj“, Altera Pars, Bratislava, (Slovačka); „Byron“, libretto, časopis Riječi, 1-4, Sisak; „Veli Jože“, libretto, 2. verzija, časopis Književna Rijeka br. 4, Rijeka; „Sladoled“, časopis Scena, Novi Sad (Srbija); „Muž moje žene“, Kazalište Cypriana Kamila Norwida, Jelenia Gora (Poljska); „Biblijske poeme“, na njemačkome, časopis Most br. 3-4, DHK, Zagreb; „Noć bogova“, magazin Symbol, br. 3, Priština (Kosovo).

Uočljivo je da su Gavranova djela izvodila kazališta iz malih, srednjih, velikih i najvećih gradova, po Europi i po svijetu, u 13 stranih zemalja i u BiH, ali u Hrvatskoj – osim njegova vlastita kazališta – nitko! Dalje, je li pretjerano ustvrditi da bi kod moguće usporedbe godišnji učinak – domaći, a posebno strani – svih koji se u Hrvatskoj bave dramskom riječju bio manji od ovog jednog jedinog hrvatskog autora? I, konačno, je li onda čudo što Mira Gavrana ponekad nazivaju „jedinim piscem u Hrvatskoj koji živi od svoga književnog rada“ ?!

Autor:Joško Čelan / 7dnevno / 18. rujna 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.