fbpx

Tajna Vedrane Rudan, kraljice ‘umjetničke psovke’ i njenog ‘ubilačkog besa’

Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno/ 2. listopada 2015.

Od tekstova Vedrane Rudan, koje sam morao čitati iz profesionalnih razloga, odbijalo me oduvijek sve, ali najviše njen prostački izričaj. U hrvatskom javnom životu ima još žena koje psuju. Tako je, recimo, svojedobno, u svojoj rubrici 'Vijenci i kaktusi' Ivan Starčević njenu kazališnu posestrimu Ninu Mitrović - koja je također dramska spisateljica i privilegirana štićenica vladajućeg jugomasonskog režima - nazvao 'gospođicom koja psuje'. Ipak, gospođa Rudan je, 'prvakinja umjetničke psovke'.

Nije lako, ali možda je ipak moguće nešto smisleno napisati i o naizgled najbesmislenijoj temi, kakva mi se ovog trena čini priča o riječkoj novinarki i književnici – treba li ove dvije riječi staviti u navodnike? – Vedrani Rudan. Prema zloglasnom portalu Index od 24. kolovoza ona je tih dana „napisala posljednji post na svom blogu“. U njemu stoji kako dotična „ne može više podnositi silnu mržnju koja vlada kod nas“ pa ona više ne zna „jesmo li u 2015., 1991. ili 1941. godini“. „I dalje traje taj lov na Srbe“ i „sve se umata u borbu za pravo hrvatske nacije“, odnosno „priča se samo o ćirilici, Kolindi, Karamarku i Crkvi“. Dodala je i da se „planira očistiti od smrada i zla koje je pokušava zadaviti“ pa „neko vrijeme ne će čitati ni komentare pune mržnje kojih je internet prepun“.

‘Ponosna što nije Hrvatica’

Vedrana Rudan pred očima mi je, kao uostalom i brojne druge javne osobe, već čitavu četvrt stoljeća i njene sam – kako da ih nazovem? – pa recimo, sastavke čitao još kad je iz svoje nadrealne Rijeke banula u moju matičnu, tada Kulušićevu i Smojinu Slobodnu Dalmaciju. Tih osloboditeljskih devedesetih, koje je ona s naizgled neobjašnjivim žarom zdušno sorosevski podrivala od samih njihovih početaka, jamačno sam se, dok se još moglo, o nju polemički očešao, ali sam je inače puštao na miru. Ona mi se činila toliko „izvanzemaljskom“, da gotovo i podsvjesno nisam mogao povjerovati kako je netko pa ni najtuplje i najzadrtije čitateljstvo može prihvatiti i kao „novinarku“, i kao „književnicu“.


Od tekstova Vedrane Rudan, koje sam ipak morao čitati iz profesionalnih razloga, odbijalo me oduvijek sve, ali najviše njen prostački izričaj. U hrvatskom javnom životu ima još žena koje psuju. Tako je, recimo, svojedobno, 21. lipnja 2005. godine, u svojoj rubrici „Vijenci i kaktusi“ Ivan Starčević njenu kazališnu posestrimu Ninu Mitrović – koja je također dramska spisateljica i privilegirana štićenica vladajućeg jugomasonskog režima – nazvao „gospođicom koja psuje“. Ipak, gospođa Rudan je, moglo bi se reći, „prvakinja umjetničke psovke“ u Hrvatskoj – jedna vrsta ženskog Borisa Dežulovića. Psovku je, dakako, uvijek bilo ružno čuti i iz muških usta, ali kad je se čuje iz ženskih čini se da se dotična čak i fizički poružnjuje. Novo i napredno doba je i to iz temelja promijenilo.

(Ne može se naime reći „hrvatska prvakinja psovke“, jer je ona u nizu navrata javno objavila – na sreću ovoga naroda – tko je: ona „Jugoslavenka“, prema svome blogu „Vratite mi Jugoslaviju“ od 15. siječnja 2014. godine, i prema izričitoj poruci svojoj unuci s portala Nezavisne.com iz genocidne Republike Srpske znakovitog 28. studenog 2013. godine: „Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi“).

Istina je da u Hrvatskoj ima ljudi i s još opasnijim idejama od Rudaničinih – recimo, Goran Gerovac, među ostalim i jedan od glasnih apologeta masonske vladavine, u Večernjem listu od 26. rujna, u jednom čudnom samomrziteljskom („self-hating“) transu, poziva da široko otvorimo vrata islamizaciji Europe i Hrvatske. Ali, čak je i Gorana Gerovca lakše čitati nego Vedranu Rudan – iako je njegov sadržaj još otrovniji – jer kod njega nema tog njenog kočijaškog primitivizma. A nema ni one nevjerojatne kratkovidnosti u kojoj ona o sebi i sebi sličnima govori kao o nekoj „višoj rasi“ pronositelja ljubavi prema „drugim i drukčijim“, da bi već u slijedećoj rečenici iz nje prokuljala nezadrživa bujica potpuno nekontrolirane mržnje upravo prema takvima.

Evo primjera samo iz nekoliko njenih tekstova iz posljednjih par godina: dok, recimo, u tekstu „Vratite mi Jugoslaviju“ od 15. siječnja 2014. godine tvrdi da smo u njenoj „umlaćenoj domovini“ Jugoslaviji, jednoj koja je u „(njenom) srcu živa“, učili da „treba ljubiti bližnjega svoga, ne ga klati, ne ga protjerati, ne ga mrziti do sudnjega dana“ – koji je ovo gnjus! – u istom tekstu udbaša Perkovića naziva svojim „drugom“. A dalje, potpuno nesvjesno proturječja dodaje: „To što je dao… smaknuti nekog Đurekovića, koga briga“. Uostalom, sama kaže da je ona cijelu ovu četvrt stoljeća „lovila sijače hrvatske mržnje“ (25. kolovoza u intervjuu beogradskom Kuriru). Pri tomu ju je „često obuzimao ubilački bes“ ili „želela sam videti mrtve“ svoje neprijatelje te i te. „Naravno da ih mrzim iz dubine duše svoje“, kaže dalje, a njih bi, kaže, trebalo „nabiti na kolac“ (sve doslovni navodi iz njenog intervjua beogradskim Večernjim novosti od 30. kolovoza). Tuđman je „sadio vrbe“ (za Srbe), Antun Vrdoljak je „zločinac“ i tako redom.

Sada je, kaže, odlučila sebe „pročistiti od zla“, ali sudeći iz samo ovih nekoliko navoda, ne će biti dovoljno to što je odlučila prekinuti pisati blog. Za potpunije izlječenje njenih ispada „ubilačkog besa“ ili želja da se nekoga „nabije na kolac“ bolje bi joj došao kakav stručnjak iz psihološke struke ili čak sam egzorcist.

Nogo: ‘Je li Rudanica Srbo-Bugarka?’




Rekoh već na početku, čovjek koji se bavi ovakvim primjercima sudionika u javnom životu hrvatske države uvijek se pita o smislu uloženog truda.

Ipak, jedna stvar koja mi se čini smislenom je – bit ću izravan – izrada, ne samo za nju, već i za mnoge druge slične njoj pa i u krajnjoj liniji za sve ostale, jedne barem wikipedijske jedinice s njenim imenom. Trebalo bi je urediti ne onako „ofrlje“, kao što je to sad slučaj, već po najboljim uzorima američke temeljitosti, s navodima i njihovim izvorima. I sam sam se bavio sličnim poslom, posebno u mojoj posljednjoj knjizi „Spomenik izdaji“, i mogu vam reći da se čovjek po obavljenu poslu i sam zapanji kada pred vašim očima izrone prava čudovišta koja inače u javnosti važe kao novinari, pisci, a masama se predstavljaju eventualno tek – kako kaže Koerbler u beogradskom Večernjaku – kao ljudi „bez dlake na jeziku“.

Za eventualne proučavatelje Rudaničina rada preporučio bih već i samu monografiju o njenim psovkama, kletvama i svim proizvodima njenih trenutaka „ubilačkog besa“. Uvjeren sam da bi u Hrvatskoj, ako već ne i u Srbiji, „koja je obožava“, upravo to bila prvorazredna uspješnica.




Druga stvar koja bi u cijelom ovom ludilu imala nekog smisla je – pouzdano otkriti njeno nacionalno porijeklo! Naime, svjestan sam da je u sustavu sorosevskog „tranzicijskog liberalizma“ takvo nešto smrtni grijeh prema „političkoj ispravnosti“. To izaziva onaj strašni prigovor „evo, prebrajaju nam krvna zrnca“, a od onoga kome je on upućen očekuje se: pod a) da se najprije smrzne od straha zbog ogrješenja o jednu od temeljnih dogma neoliberalnog globalizma i, pod b) da se odmah dotični stisne od sramote do formata koji će mu omogućiti da nestane u mišjoj rupi, iz koje će se moći izvući tek nakon niza javnih isprika i samobičevanja (autoflagelacije).

A ja sam uvjeren da bi taj naizgled sitan, a u pravilu odlučujući podatak mogao učiniti javni i politički život mnogo jasnijim (transparentnijim), poštenijim, demokratskijim pa čak i miroljubivijim. Nije čak potrebno kratko izreći onu arhetipsku formulu „otac mi je Srbin, majka Hrvatica, a ja mogu biti samo Jugoslavenka i danas, četvrt stoljeća od kada te države nema“. Mogu to biti i čisti Hrvati, kao na jednom drugom primjeru – recimo, ovako: „Otac mi je bio nosilac Partizanske spomenice, ja u komunizmu vodeća novinarka, brat direktor tvornice ‘Sardina’ u Postirama. Sada sam višestruko bogatija nego u komunizmu, ali ona država mi je daleko milija, jer sam – kako da kažem današnjim rječnikom – bila njena dioničarka i mogla sam ušutkati svakoga tko nije bio moje ‘vjere’. A danas moram slušati katolike, ‘vlaje’ i ‘Hercegovce’ – sve ološ koji najviše mrzim i nikoga ne mogu baš uvijek poslati niti na obavijesni razgovor…“

Zašto bi bilo važno da se utvrdi ta najdublja motivacija i za Vedranu Rudan i za sve istaknutije sudionike javnog života? Evo zašto: dugo sam pratio jedan ultračetnički portal, blizak, mislim, njihovu pokretu Dveri, koji uopće nije bio posebno skandalozan – bio je zapravo sličan njihovim mainstream medijima (čak i znatno pitomiji od, recimo, ovih današnjih koji su izvješćivali o hrvatsko-srpskom sukobu povodom migranata). Zaboravio sam mu ime, ali procijenio sam da ne bi vrijedilo truda, no dobro sam upamtio ovo: jednom prigodom, i to ne u tekstu, već u raspravi povodom teksta – a on je bio o Vedrani Rudan – javio se, ne nekakav anonimac, već njihov vodeći pjesnik Rajko Petrov Nogo i upitao svoga sugovornika: „Je li, bre, je l’ istina što se govori da je Vedrana Rudan po ocu Srpkinja, a po majci Bugarka?“ Kako je razriješena ta nepoznanica o kojoj se raspravlja u vrhovima srbijanske kulture ostalo mi je, nažalost, upravo to – nepoznanicom.

Ja sam, pak, za početak, u Hrvatskoj enciklopediji prezimena pronašao da su „Rudani često Hrvati, većim dijelom s otoka Hvara, a u manjem broju su i Srbi (iz Karlovca)“.

Nešto mi govori da bismo samo s još nekoliko dodatnih pojedinosti – uz jedan javno-privatni dodatak koji donosimo u okviru – mogli saznati ovu najdublju tajnu vodeće „umjetničke psovačice“, nesretno udjenute među Hrvate, i njenih ispada „ubilačkog besa“, dostojnu prvog stiha slavne Ilijade: „Srdžbu boginjo pjevaj…“

Šutljivi i opaki (SDP-ovi?) sjeverni Primorci

Osim rutinskog čitanja novinskih tekstova Vedrane Rudan, dana 23. travnja 2013. godine upustio sam se i u jedva objašnjivi mazohizam, istina dosta tipičan za me, i na 23. Marulovim danima u splitskom HNK-u odgledao dramu „Dabogda te majka rodila“, prema tekstu Vedrane Rudan iz 2010. godine, u kojem ona govori o konfliktnom odnosu majke i kćeri (prema Wikipediji na engleskom, „ova knjiga je zasnovana na njenom vlastitom iskustvu“). Bila je to ona tipična tranzicijska, postsorosevska scenska tvorevina ovdašnjih loših novinara, koji se silom vladajućeg sustava pretvore i u još gore „književnike“.

Kao i gotovo uvijek u takvim slučajevima, kada imaš politički podobnog autora koji ne zna dramski pisati i koji nema (u ovom slučaju kazališnu) publiku, predstava je, umjesto u dvorani za šesto ili više ljudi, izvedena – na pozornici (!), na kojoj se brže-bolje sklepa tribina za stotinjak gledatelja i „uspjeh“ je onda zajamčen. Manjak publike i sve ostalo kasnije nadoknade u pravilu blagonakloni režimski mediji.

Usput, osim same Vedrane Rudan, ovo dvojbeno zadovoljstvo priuštio mi je i tadašnjih selektor Marulićevih dana Darko Lukić, i sam pripadnik kruga lijevo-liberalnih režimskih štićenika, kao i redateljica Tatjana Mandić, pretpostavljam ona ista koja je 1. prosinca 2008. godine postala direktorica Drame Narodnog pozorišta u Beogradu (da netko slučajno ne pomisli kako je ova posebna veza Rijeka-Beograd počela tek s Oliverom Frljićem!).

Ipak, iz cijele te tipično „hrvatske“ kazališne depresivno-histerične tvorevine, koja je logičan otisak osobnosti Vedrane Rudan, rađene znakovitom „dramaturgijom koje nema“ – ne zato što bi je autorica „nadrasla“, već zato što nikad nije ni savladala – upamtio sam jednu zanimljivu pojedinost. Naime, na jednom mjestu i u knjizi koja je poslužila kao scenski predložak, a jamačno i u samoj predstavi, spominju se „muškarci“ iz hrvatskog sjevernog Primorja kao šutljiva pa i nasilna kategorija, zbog kojih se tamošnje žene „bacaju u bunare“. Uostalom, gotovo doslovce isto izjavila je i 28. srpnja 2012. godine mrežnom portalu Vijesti iz Podgorice (Crna Gora):

“O Primorkama se ništa ne zna, jer Primorcima ne pada na pamet da o njima govore ili pišu, a one same su prestrašene, samozatajne sirotice kojima najčešće samo alkohol i skakanje u bunar može pomoći da podnesu hladne, bešćutne, primitivne, nasilne i do pakla dosadne muževe. U ovoj sam knjizi (‘Kosturi okruga Madison’) nešto napisala o tome i tako, možda, pomogla nekima od njih da se bolje razumiju, da se, možda, ipak zavole i maknu od svojih kućnih terorista.”

Kao što ponovno svjedoči Wikipedia na engleskom, „njena druga knjiga, ‘Ljubav na posljednji pogled’ (2003.) bio je snažan pladoyer protiv bračnog nasilja, napisan na osnovu iskustva njenog prvog braka“. Prema istom izvoru, Rudan je danas „udana za pravnika Ljubišu Drageljevića“, dok je „njen prvi brak trajao više od četrnaest godina, a vezu s Drageljevićem počela je još dok je bila udana“.

Ovo su, naravno, privatne pojedinosti, ali takve koje su naširoko objavljene u njenim novinarskim i drugim radovima. Ovdje se zapravo koriste na način sličan biografskom metodu iz teorije književnosti. I sam sam bezbroj puta uočio koliko često ljudi vlastite osobne neuspjehe projiciraju na vanjske okolnosti – znao sam ljude koji bi psovali Tuđmana i cijelu Hrvatsku zajedno s njim kad bi ih, recimo, ostavila cura – pa je iz navedenog moguće dokučiti jedan od bitnih razloga zašto Vedrana Rudan neumjereno psuje i neumjereno mrzi pretežiti dio, ako ne i cijelu Hrvatsku i sve Hrvate u njoj. Uočio je to čak i inače skloni joj novinar Jurica Koerbler u velikom intervjuu koji joj je posvetio nakon njene blogoabdikacije 30. kolovoza ove godine: „Mrze vas žestoki Hrvati, obožavaju Srbi“.

Ipak, ovdje se uočava jedno proturječje: ako je izvor njene traume, koja je, zahvaljujući njoj i njenim tekstovima imala stanovitog utjecaja na noviju povijest hrvatskog novinarstva pa i književnosti i kazališta, jedan, kako je rekla, „hladni, bešćutni, primitivni, nasilni i do pakla dosadni“ sjeverni Primorac, zašto su joj na meti mahom oni koji to nisu – dakle, HDZ-ovci i slične vrste? Nije li naime istina da ti sjeverni Primorci mahom glasuju – za SDP? Ili je možda njen četrnaestogodišnji navodni nasilnik – jer nakon uvida u njen četvrtstoljetni rad javlja se ozbiljna sumnja tko je u toj raspaloj obitelji doista mogao biti nasilnik – možda bio tamošnji manjinski, recimo, HDZ-ovski izuzetak?

Ali, nakon svega ostaje još ozbiljnije pitanje: kakvo je „novinarstvo“, kakva „književnost“, kakav, dakle, stvarno intelektualni uvid u čovjeka i društvo, koji se tako pravocrtno i primitivno gradi na elementarnim osobnim traumama? Za takve stvari prikladnije su naime odgovarajuće medicinske službe…

Autor:Joško Čelan/ 7 Dnevno/ 2. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.