fbpx

Izbjeglička kriza na HTV-u: Srušimo konačno te totalitariste s Prisavlja!

Autor: Joško Čelan/7 Dnevno 28. kolovoza 2015.

Propagandističko utucanje emotivno obojenih činjenica 'na prvu loptu' – samo 'nesretni izbjeglice' i 'brutalna policija' – išla je najprije iz večeri u večer pred najširim hrvatskim gledateljstvom. Nakana nije bila da ono shvati cjelinu problema ili pak da ga se navede na promišljanje nacionalne strategije za suočenje s ovom nevoljom kontinentalnih razmjera, već da ga psihološki pripremi na bespogovorno prihvaćanje uočljivog scenarija planetarnih moćnika koji su cijelu ovu novu – a u budućnosti i veću – 'seobu naroda' jamačno i organizirali.

Proteklih dana i tjedana demokratska javnost bila je u prilici još jednom suočiti se sa svom sustavnom laži Radmanove kukurikavačke „javne televizije“ – zapravo, promidžbenog stroja, dostojnog duha onog vremena u kojem je njen današnji ravnatelj na stadionu JNA još primao Titovu štafetu. Istina, danas to jednoumlje kod većine nije više jugokomunističkog („samoupravno-socijalističkog“), već liberalno-globalističkog predznaka, ali i protagonisti i njihova nova/stara ideološka zadrtost istog su porijekla ili čak, kao u slučaju rečenog ravnatelja, i osobno su isti.

Za način djelovanja „javne televizije“ – partijskog središnjeg audiovizualnog agitpropa – znamo od pamtivijeka, ali najsvježiji su dojmovi iz vremena prije referenduma o ustavnom određenju braka 1. prosinca 2013. godine. Tada se „Hrvatska“ televizija jasno i flagrantno iskazala protunarodnom, s jedne, i globalizatorsko-oligarhijskom, s druge strane: bezočno i drsko jednoumno držala je stranu gubitničke, ali „politički ispravne“ manjinske ateističke i njima srodne trećine pučanstva, a teško diskriminirala trajno poniženu dvotrećinsku hrvatsku katoličku većinu.

Primjer na kojem ću dokazivati ovu tvrdnju već se predugo događa u stvarnosti okolnih država, kao i na zaslonima HTV-a, u njenim informativnim emisijama, a prvenstveno u središnjem Dnevniku u 19 sati i uokolo njih. Riječ je o izbjegličkoj krizi koja smrtno ozbiljno počinje drmati samim temeljima Europe kakvu znamo stoljećima. Pri tome jasno osjećamo kako ni Hrvatska, zemlja na vječnoj vjetrometini, izložena trajnim nasrtajima s istoka, a sada možda i s juga, neće biti pošteđena.


Ideološki dril pod krinkom ‘znanosti’

Osnovni model prijevare oličava HTV-ov reporterčić Miro Aščić i njegove reportažice koje svake večeri zauzimaju središnje mjesto u glavnom večernjem Dnevniku i u stotinama tisuća hrvatskih domova. On je poslan na grčko-makedonsku granicu, na koju se svakodnevno slijevaju tisuće i tisuće muslimanskih izbjeglica iz više ratom zahvaćenih zemalja Bliskog i Srednjeg Istoka. Obrazac izvješćivanja uvijek je isti: nesretni izbjeglice, s izgubljenom i uplakanom djecom, u krupnom su planu. Na drugoj strani je „brutalna“ interventna policija, nota bene, male i nesretne makedonske države, kojoj svijet i tek nešto moćniji južni susjed ne priznaju niti ime, a koja je, činilo se u prvom trenutku, bila suočena s pravim ljudskim stampedom.

I onda takvo propagandističko utucanje emotivno obojenih činjenica „na prvu loptu“ – nesretni izbjeglice i brutalna policija – išlo je najprije iz večeri u večer pred najširim hrvatskim gledateljstvom. Nakana nije bila da ono shvati cjelinu problema ili pak da ga se navede na promišljanje nacionalne strategije za suočenje s ovom nevoljom kontinentalnih razmjera, već da ga psihološki pripremi na bespogovorno prihvaćanje uočljivog scenarija planetarnih moćnika koji su cijelu ovu novu – a u budućnosti još i veću – „seobu naroda“ jamačno i organizirali.

Tako je bilo na početku, ali potom se brzo vidjelo da su Makedonci i njihova vlast shvatili što im jedino preostaje raditi – „brigo moja, prijeđi na drugoga“ – prebaciti izbjeglice na granicu sa Srbijom, a ovi će ih pak samo proslijediti prema Mađarskoj. Gevgelijske slike zamijenjene su beogradskim, s posebno ogavnim dodatkom srbijanskog predsjednika Vlade, Vučića, koji pred kamerama glumi tamošnju znamenitu plemenitost prema izbjeglicama (kao da ne znamo kako su prije dva desetljeća slične stvari on i njegovi rješavali, recimo, u Zvorniku, Bratuncu i posebno Srebrenici, te diljem cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine).

Nakon ovog početnog tretmana „senzibiliziranja“ na patnje nesretnika i njegovanja bijesa prema makedonskim policajcima koji – sram ih bilo! – pokušavaju u svojoj zemlji održavati red, dakle raditi svoj posao, počelo je, tu i tamo i na žličice, objašnjavanje o čemu je riječ. Zapravo, ne ni to, već nastavak ideološkog drila, ali pod krinkom „znanosti“. U udarni Dnevnik u petak 21. kolovoza doveden je tako „sociolog“ Renato Matić s tzv. Hrvatskih studija, koji se već prethodno „proslavio“ na sličnim partijskim zadacima. Da podsjetim: 25. kolovoza 2013. godine u Večernjem listu zdušno je i „politički ispravno“ branio terorističko-sotonistički upad ženske skupine Pussy Riots u moskovsku katedralu Krista Spasitelja, zbog čega su one poslije bile osuđene u regularnom sudskom postupku. On je rekao otprilike da se o ovoj pojavi zapravo nema što misliti, već da narod treba biti još iskrenije širokogrudan i od svojih ionako apriorno „otvorenih“ vođa.

Da stvar bude dodatno pravovjerna, u istom Dnevniku stanoviti Stojanac, riječki dopisnik Prisavskog agitpropa s lažnom hrvatskom naljepnicom, s radošću nas je izvijestio o prvom lezbijskom „vjenčanju“ ili čak „braku“ na inače konzervativnom katoličkom otoku Krku. Na njemu, dodao je, Katolička crkva u Hrvata, rečeno je, „ima jak utjecaj“, a i „zna se što ona o ovakvim ceremonijama misli“. Opet je dvotrećinski većinsko katoličko gledateljstvo dobilo jedan sočan, ali „osvješćujući“ i „napredan“ udarac u pleksus.




Dok su pak na Radmanovoj Yutelici partijski agitatori, kao i uvijek u ritmu „leva-leva“, stupali šumom, običan svijet nadirao je drumom, mahom mrežno-virtualnim. Tu se moglo jasno vidjeti zašto narod sve više bojkotira oligarhijske („mainstream“) medije: ljudi su, recimo, uočavali da neki izbjeglice baš i ne dolaze goli kao crkveni miševi, već i sa znatnom eurskom popudbinom. Drugi su po društvenim mrežama slali fotografije vojno vrlo sposobnih mladih ljudi, od kojih su neki izgledali svježe obrađeni u elitnoj teretani. Treći su uočavali da lokalni mediji nisu izvijestili kako su miroljubivi pridošlice nožem izboli jednog makedonskog policajca, na što smo ubrzo čuli i vidjeli plemenitog Vučića kako ih brani (u stilu: koliko se Srba toga dana međusobno pobilo pa nitko oko toga ne diže prašinu). Tko ga ne zna, skupo bi ga platio!

Multi-kulti idila na Prisavlju

U „bazi“ hrvatskog društva, dakle, i te kako je trajala ona slavna „paralelna stvarnost“, koja središnjoj kukurikavačkoj propovjedaonici u sedam navečer u pravilu nema pristupa. Već se oglasio i HSP s priopćenjem – „Hrvatska ne smije primiti imigrante, to je i sigurnosno pitanje!“, na što ih je udarni partijski portal Index spremno, već u naslovu uz vijest, proglasio – „šovinistima“. U Dnevniku je, potpuno suprotno, trajala prava pravcata multi-kulti idila.




U glavnom dnevniku od nedjelje 23. kolovoza objavljena je tako poučna i poticajna priča o nigerijskom Crncu, koji je u Zagrebu, brigom „napredne“ hrvatske države, našao i (valjda besplatan) stan, ali i posao u nekom zagrebačkom kafiću. U toj ponovno pronađenoj titoističkoj bratskoj i nesvrstanoj solidarnosti s jedrim zdravim muškarcem iz jedne od naftom najbogatijih zemalja svijeta, nitko se u tom prisavskom brlogu dobro utovljenih medijskih propagandista nije upitao ono što je svakom normalnom Hrvatu prvo palo na pamet: kako za Nigerijca ima i stana i posla, a za Hrvate nema, već oni masovno sele pravcem München – Dublin i što dalje i dalje na zapad?!

Ali, nije čuditi se što se ti tipovi nikad ne pitaju – „što o nama misli narod?“. Na toj (protu)nacionalnoj dalekovidnici od samog njena početka emitiranja 15. svibnja 1956. godine uvijek se pitalo samo – „što o nama misli obližnji ce-ka?“. Tako oni i sada vrlo jasno osjećaju da današnji „ce-ka“, bio on u zemlji, pod zemljom ili negdje u inozemstvu, kaže nešto u stilu: „Samo vi gurajte naše nesvrstane prijatelje! Hrvati su ionako uvijek niža rasa, njih ćemo, kao i uvijek lako – izgurati“.

Ja znam kako u ovakvim ili puno beznačajnim situacijama reagira, recimo, talijanska televizija RAI: uvijek se, jedni za drugim, izredaju predstavnici gotovo cijelog političkog spektra, s lijeva na desno, od Demokratske stranke, preko Naprijed Italija do Sjeverne lige. Govori se i oštro, ali u okviru nekakvog političkog pravilnika, pri čemu samom spikeru nikad ne pada na pamet da ikome lijepi isključujuće političke naljepnice. Ali, ovdje su ostale čvrsto ukorijenjene navike iz TV Zagreb Radmanova druga Veljka Kneževića iz, recimo, godina 1986. do 1990. godine, kad je zakonito govorila samo avangarda radničke klase, a tako je otprilike i danas.

Floskula ‘strah od drugog i drukčijeg’

Vidjelo se, dakle, vrlo brzo da i danas HTV želi promidžbeno „proizvoditi“ stvarnost, umjesto da je prvenstveno slijedi i oslikava. Gdje su, recimo, one slavne rasprave o „javnoj televiziji“ iz Sanaderova vremena sa svim njihovim „teorijskim“ vratolomijama i citiranjem raznih europskih „svetih knjiga“ s jednim jedinim i uspješno dosegnutim ciljem da se tadašnjoj političkoj većini otme makar i samo „t“ od televizije?!

Tako je u spomenutom Dnevniku od nedjelje 23. kolovoza progovorio najprije partijski drug i vođa Milanović: „Primit ćemo više stotina izbjeglica, ako treba i više od toga“, jer on i njegovi nisu „sitni gazde i sitni žicari“. Ovaj negativan stereotip o „sitnim gazdama“ je naslijeđe partijske averzije na nekadašnje „kulake“, kojima formacijski uvijek manjka klasne svijesti. Rječito je bilo da je ovaj drugi dio formulacije, koji se čuo u jednoj ranijoj informativnoj emisiji i koji nikako ne ide uz aktualno zaklinjanje u vrijednost „malog i srednjeg poduzetništva“, netko brižan – urednik Dnevnika ili sam Radman – brže-bolje izbacio.

Njegov ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić davao je proturječne izjave: još je u četvrtak 20. srpnja govorio „i dalje ćemo uspješno odolijevati valovima izbjeglica“, da bi potom promijenio ploču. Istog se dana, naime, hvalio kako je Hrvatska „uz Estoniju jedina prekoračila brojke“ koje joj je dodijelio skup europskih ministara unutrašnjih poslova (550 umjesto 500), jer njegova vlada mora prednjačiti u pravovjerju. Potom je i jeftino poentirao „dosjetkom“ kako bi „šator u Savskoj cesti trebalo staviti na raspolaganje izbjeglicama“. Režim je pravovjerno laprdao i kroz usta Josipa Leke i Predraga Matića, a HDZ je dobio jednu opreznu fusnoticu iz usta Gordana Jandrokovića i to bi bilo gotovo sve! Oprostite, u Dnevnik je u nedjelju pripušten i vodeći protutuđmanovski Sorosev agent iz devedesetih godina Ivan Zvonimir Čičak, danas dovoljno dobar – za nadati se, jednokratno – za dužnost predsjedničina izaslanika koji bi gostima s Istoka prepustio – „dalmatinske otoke“.

Dan kasnije, u ponedjeljak, rigidni, mrgodni i u ovakvim prilikama posebno nabrušeni partijac i voditelj Dnevnika Stipe Alfier, odjednom je potražio i pomoć Crkve, koja je tako za tren prestala biti natražnjačkom utvrdom i klasnom neprijateljicom i ustupio prostor jednom isusovcu. On se pozivao na kršćansko prihvaćanje izbjeglica, ali je uočljivo izbjegao nabacivati se blatom na one koji to ne prihvaćaju. U Hrvatskoj su, naime, znani provoditelji lijevo-liberalnog terora Jutarnji list, Index i slični već uzeli na ciljnik i tako različite političke profile kakvi su Danijel Srb (HSP), Mirela Holy (ORaH), Damir Kajin (ex IDS), koji su o ovoj bujici koja nadire s istoka imali više ili manje „politički neispravno“ stajalište. Neki Biočina, u Morgenblattu od utorka 25. kolovoza, za izdajicu iz vlastitih redova Holy, nije štedio psovke („besprizorno lešinarenje“, „grozota mjeseca“).

Dnevnik Radmanove Yutelice očekivano se oslonio na politički uvijek „ultra ispravne“ njemačke političare, kojima je strah od moguće nepredvidivosti vlastitog naroda već gotovo ugrađen u genetsku šifru. Tako smo u ponedjeljak 24. kolovoza u podnevnom Dnevniku iz usta njemačkog političara Tillicha čuli znamenitu formulu kojom razni masonoidi i ovdje pokušavaju ušutkati svaku demokratsku raspravu: „strah od drugog i drukčijeg“. Istog dana navečer, uobičajeno „bistro“ govorio je SPD-ovski njemački parlamentarac hrvatskog porijekla Josip Juratović: treba, kaže, osigurati 800.000 mjesta za Sirijce, pa će Balkanci morati čekati.

Smisao devize ‘ili mi ili oni’

Što se, dakle, iz navedenog moglo (ponovo) saznati o temeljnom načinu na koji djeluje desetljećima već, dakle, tradicionalno Nehrvatska i Antihrvatska radio televizija?

Ona, kao i mahom sve druge televizije s nacionalnom koncesijom u stranom vlasništvu iskonski je protudemokratska, dakle, protunarodna ustanova. U običnim prilikama još može biti i razmjerno suzdržana, ali kad dođe do ozbiljnih kriza kao što je spomenuti referendum o braku ili sada ova useljenička kriza njena konstitutivno totalitarna narav dolazi do punog izražaja. Zapravo, kad god dođe u prigodu da se opredjeljuje između nadzemne i podzemne, strane i domaće oligarhijske vlasti i naroda ne samo „HTV“, već gotovo cijeli informacijski sustav staje na stranu elite – u našem slučaju udbomasonske – a protiv „glupog“, „primitivnog“, „neosviještenog“ i „politički neispravnog“ naroda i onih uglavnom kukavnih snaga koje na javnoj sceni izražavaju njegovu volju.

Sve je, čini se, pravodobno navijestio dični zastupnik tih „naprednih snaga“ u „ovoj zemlji“ – Zoran Milanović. Koliko su mu nakane ozbiljne, najbolje svjedoči, vidjeli smo, izvješćivanje partijske dalekovidnice ovih dana o useljeničkoj krizi: gotovo nitko tko nije bio sto puta partijski provjeren nije joj mogao ni prismrditi. Nikome na njoj, recimo, nije palo na pamet objasniti njenim gledateljima: u ovoj turi će ih pustiti unutra 800.000 – a što će biti kad ih na europska vrata zakuca 8 milijuna ili – 80 milijuna?!

Bit će, izgleda, kao što je rečeni Zoran(gutan) već glasno objavio – „ili mi, ili oni“!

Svaka vala, džamijica mala!

Radi razumijevanja vjerojatnog i dugoročnog tijeka stvari u vezi s doseljavanjem izvaneuropskih naroda u umornu, staru – uz to i glupu i pokvarenu – Europu, dobro je pročitati na poluslužbenoj njemačkoj RTV-postaji Deutsche Welle od subote 22. kolovoza, tekst tamošnjeg medijskog ideologa Kerstena Knippa pod naslovom „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“.

Spomenuti Knipp, iako naizgled uviđavan prema mogućem otporu njegova i drugih etnosa ovom kolosalnom protunarodnom inženjeringu planetarnih razmjera, jednostavno kaže: „Izbjeglice će u znatnoj mjeri dovesti u pitanje europske životne navike“, a to znači da će se „prije svega promijeniti tradicija nacionalne države“. Evo vam jedne ideje u kojem smislu i smjeru: „Svaka vala – džamijica mala!“ I, što je posebno opako, on uopće ne pomišlja da bi se to ponekom Europljaninu, ili pak cijelom europskom narodu, moglo – ne svidjeti.

Posebno je znakovito Knippovo ustrajavanje da se ta „promjene tradicija nacionalne države“ ne smije događati naglo („ne preko noći“), što je samo inačica davno uočene globalizatorske taktike i strategije postupnog „kuhanja žabe u loncu“, jer, ako se krene naglo, žaba bi mogla iskočiti. Za taj totalitarni projekt „prilagodbe“ (čitaj: uništenja) nacija, Knipp predviđa „pjesnike“ novog doba. Radi to po analogiji s onima iz vremena njemačkog ujedinjenja u drugoj polovini 19. stoljeća – Brentana, von Arnima, von Fallerslebena – koji su, kaže, za potrebe stvaranja njemačke nacije stvarali „izmišljene tradicije“.

Tko bi bili ti „pjesnici“ koji će, recimo, u Hrvatskoj stvarati novu „izmišljenu tradiciju“ za neke nove, ovaj put ne nacije, nego – nadnaciju? Odgovor glasi: dovoljno je vidjeti koga se pripušta, a koga ne u središnje Dnevnike s Prisavlja – krenite od Dubrovnika i Mani Gotovac, Ivice Buljana, Senke Bulić, pa na sjever preko Rijeke i Olivera Frljića, a onda pravac do Metropole gdje je takvih, s cijelom pripadajućoj medijskom, akademskom i kulturnom infrastrukturom, „tma i tmuša neprebolna“ (Mak Dizdar).

A što ćemo s ekscentricima kao što je dolarski milijarder Donald Trump, koji u trci za američkog predsjednika trenutno dobiva 32 posto republikanskih glasova i to na programu, kako je izjavio glasno i jasno – bez straha da će ga Hanžeković ili Matija Babić proglasiti fašistom –„deportiranja svih imigranata“ (prema Slobodnoj Dalmaciji od 23. kolovoza)? Takve će „napredne snage“ Novog svjetskog poretka ovako ili onako, a najbolje postupno – kao žabu na laganoj vatrici – ukloniti!

Uvjet je samo da žaba kao dosad nastavi kukavički, tupo i blesavo kreketati.

Autor:Joško Čelan/7 Dnevno 28. kolovoza 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.