Dežulović i ostala ‘Smojina dica’ slika su srozanog hrvatskog samopoštovanja

Autor: Joško Čelan / 7Dnevno / 26, lipnja 2015.

"To govorim ja, kao čovjek koji ima završena tri razreda građevinske škole!", uzviknuo je Boris Dežulović Branki Trivić, novinarki Radija Slobodna Europa, ljut na pravno "neznanje“ splitskih sutkinja koje su presudile Slobodnoj Dalmaciji. On je čovjek koji je trebao postati dobar šef gradilišta a, eto, Smoje, Partija, Soros i Britanski imperij pretvorili su ga dodirom štapića – u "najboljeg komentatora Europe"!

Prošlog utorka, 23. lipnja, u 17,30 sati gledao sam emisiju HTV-a „Hrvatska uživo“, posvećenu otkazima Dežuloviću i drugovima u Slobodnoj Dalmaciji. Stvar je samouvjereno i autoritativno vodila novinarka Maja Sever, kratko podšišana ženska osoba srednje dobi i oštrog, pa i prijetećeg ptičjeg izgleda. Njega je neuspješno pokušavala ublažiti hinjenom mekoćom, a ona se u tim krugovima postiže i tako da se, recimo, hrvatska riječ „otkaz“ izgovara engleski, odnosno zagrebački ili čak beogradski „urbano“ kao „otkəz“. Mene ta lažna uglađenost nije mogla prevariti: iz nje i cijele njene emisije osjetio sam ledeni dah jugokomunizma – i to onog najopasnijeg – iz vremena prije nego što je on svojim pancer-divizijama i ubilačkim četničkim hordama nasrnuo na potpuno razoružanu Hrvatsku.

Zapravo, prisjetio sam se točno određenog nadnevka: 25. veljače 1990. godine. Tih je naime dana davno pokojni Vjesnik, u povodu svoje 50. obljetnice, pokrenuo rubriku “Dnevnik o Jugoslaviji”. Autori su joj bili Đorđe Ličina, Srbin iz Gline, pisac knjiga “Dosje Artuković” (1986.) i “Roverova braća” (1987.), dobitnik Zlatnog pera Društva novinara Hrvatske (DNH) 1985., te Vlado Rajić, iste te “politički ispravne” narodnosti, i autor feljtona “Kongresi naše partije” (1986.), Zlatno pero DNH-a 1989. godine.

Gost im je bio Splićanin Miljenko Smoje, koji je pak nešto ranije dobio nagrade za “životno djelo”: DNH-ovu “Otokar Keršovani” (1981.) i jugoslavensku DNJ-ovu “Moša Pijade” (1986.), baš nekako u vrijeme dolaska Slobodana Miloševića na čelo Partije u Srbiji. Smoje 25. veljače 1990. u Vjesniku izjavljuje Ličini i Rajiću da pod stare dane “u sebi otkriva(m) komuništu”.

“Star san za velike okršaje, ali još uvik mogu napisat koji borbeni letak, oli ispisat lipu parolu”, poručio je bijesno Smoje, tadašnji žustri slavitelj Slobodana Miloševića, svojim vječnim neprijateljima Hrvatima. Evo i prve: “Još ćete vi, kurbina dico, jemat s nan posla!”

Zbog starosti, eto, mora propustiti “velike okršaje” – očito svjestan da ne može izravno stupiti u Slobinu i Kadijevićevu jugoarmiju i pucati barem iz samokresa, ali mržnje prema Hrvatima (“kurbinoj dici”) imao je i za dva života, a i novinsko pero je dovoljno opasno oružje. I ne može se reći da je bio slab prorok.

Sada sam na ovoj novoj Radmanovoj “Televiziji Zagreb”, slici i prilici tih dana, doista gledao Smojinu “dicu” na (zlo)djelu: najprije njegove izravne nasljednike Dežulovića, Lucića i Ivančića, a potom i novi naraštaj – spomenutu Severušu i njene početnike Branka Zekića, Marka Stričevića i Željka Valčića. “Koliko ih samo ima i gdje ih ona sve takve nađe!”, pomislio sam, a onda lako i brzo sam sebi odgovorio: na Josipovićevu Pravu, Zakošekovim Političkim znanostima, Jakovininom, Klasićevu, Kapovićevu Filozofskom… tamo ih i takve očito proizvode na beskrajnoj vrpci, kao brojlere.

Ivančić i Đikić: Antihrvati “u najboljem smislu”




Posebno nevjerojatan bio mi je već obilato bradati Ivica Đikić. Upoznao sam ga kao sasvim mlada čovjeka, kao i njegovu majku i možda koga još od rodbine, u hrvatskom Tomislavgradu i Livnu negdje 1992. godine. I ja sam tu tih dana čekao nasrtaj četničkog JNA ratnog zločinca Ratka Mladića, koji nije mislio stati do Splita – ali je ostao tu, ispred Rujana Donjih, cijelog rata, a onda doživio da ih moćna Amerika pred Banja Lukom spašava od pobjedničkog protujuriša HV-a i HVO-a, kasnije poništena i obezvrijeđena u Daytonu. Đikić je tada imao šesnaest godina i da mi je netko tada rekao da će taj mladi čovjek i, po svemu sudeći, Hrvat, s takvim iskustvom rata, za dva desetljeća biti glavni urednik ovodobnog Pupovčeva hrvatožderskog Srbobrana na hrvatskom proračunu imenom Novosti, u kojem se s “Oba su pala!” na naslovnici slavi pad dvaju hrvatskih vojnih zrakoplova, rekao bih mu da je lud.

Činjenicu da se ipak to dogodilo mogu objasniti samo time da su Srbi u Pančevu ili Englezi u slavnom i zloglasnom institutu u Tavistocku izmislili kakav čudesni prah, stavljali ga u Feral Tribune te tako sluđivali hrvatsku mladež i pretvarali je u ovodobne janjičare najgore vrste.

Viktor Ivančić je u toj emisiji glavnu oporbenu stranku otvoreno nazvao “hrvatskom naci-desnicom”, što je njegov uobičajeni govor, ali posebno je upalo u oči da je on iz iste televizijske snimke kasnije u večernjem Dnevniku izbačen. Gazda Radman, jamačno za račun svog mentora Ive Josipovića, ovog vodećeg “crvenog brigadista” – mlađu inačicu sebe samih – pažljivo dozira i smješta u manje gledane termine da Hrvate zasad još poštedi najgorih provokacija.




Ali, stvar je u tome da ovakav profil kakav je Ivančić ne može imati mjesta ni u kakvom mediju koji ima hrvatski pridjev! Zna se to još od njegove poznate izjave američkom listu The Plain Dealer iz Clevelanda od 17. lipnja 1992., iz vremena kad ga je planetarni mešetar Soros vodao po svijetu: “Nije me briga tko će u ovom ratu pobijediti”. Njegov mlađi štićenik bio je dostojan sljedbenik pa tako na stranicama nakladnika VBZ-a Beograd možete pročitati Ivančićevu pohvalu kako se Đikićeva biografija Sipe Mesića pod naslovom Domovinski obrat “ukazuje kao potpuna subverzija, pa bismo je – ne bez trunke gorčine – najtočnije mogli opisati kao antihrvatsku, u najboljem smislu te riječi”.

Slijedom ovoga, i Hrvatska televizija u kojoj ovakvi tipovi komentiraju prilike u ovdašnjim medijima također se “ukazuje kao potpuna antihrvatska subverzija”, a takva je dakako i Milanovićeva i ranije Josipovićeva vlast koja ju je već odavno zajašila, na način doista neviđen još iz vremena jugokomunizma.

Mobilizacija jugofalangista

Cijelo to ludilo kojem sam nazočio 23. lipnja oko 17,30 sati, od “Hrvatskog” novinarskog doma u kome caruje neki Leković i neka Pupovka do “Hrvatske” televizije koja taj otrov iz središta Zagreba rasprostire po cijeloj zemlji, zapravo je kao povod imalo slučaj “Dežulović”. Valja reći nešto o tome u kojoj se fazi ta stvar nalazi.

Dežulovića su, uglavnom je poznato, najprije dva splitska suda zbog njegova teksta u Slobodnoj Dalmaciji o deset splitskih tužitelja protivnika homoseksualnog mimohoda iz 2012. godine, među njima i pisca ovih redaka, kaznila s više od 200.000 kuna. Nakon toga splitski dnevnik mu je dao otkaz, s čime su se solidarizirali i Ante Tomić i Jurica Pavičić. Dežulović je na to najprije krenuo uzbunjivati svoje muslimanske i srpske obožavatelje u “vascelom regionu”: od istočnog Mostara preko Banje Luke do Beograda i Novog Sada. Svi ga tu doživljavaju kao svoga heroja, koji samo naglas – i to još u Hrvatskoj, na neprijateljskom terenu – govori što je i njima na duši.

To je sve tražilo iščitavanje gomile njegovih intervjua, a potom i onih Viktora Ivančića. O duhu njihove protuhrvatske promidžbe jasno svjedoči, recimo, Ivančićev intervju portalu Buka u Dodikovoj genocidnoj Republici Srpskoj (“Da li će Feral ponovo izlaziti?”). U njemu sve vrvi od izraza tipa “hrvatska naci-desnica”, što mu je očito stalni refren, po čemu je, moglo bi se reći, udarni glasnogovornik Pusićeve i Josipovićeve antifašističke lige. Ipak, ne treba se zaletjeti u procjeni – njemu, očito, ni bivši predsjednik, uza svu veleizdajničku presudu Nacionalnog etičkog sudišta, nije bio dovoljno protuhrvatski nastrojen, budući da o njemu govori kao o “Lignjoslavu Josipoviću”.

Ni čitanje Dežulovićevih intervjua nije lak posao, budući da on mahom ništa ne zna, a o svemu ima mišljenje pa se čovjeku čini da stalno nazoči nekoj čudnoj psihoterapeutskoj seansi u kojoj teče njegova nezadrživa struja svijesti i u kojoj je sve vrlo kaotično, a jedina je suvisla i stalna njegova mržnja prema neovisnoj hrvatskoj državi i, povremeno, prema HDZ-u i Karamarku. Uostalom, u spomenutoj emisiji Maje Sever Ivančić i izravno agitira za SDP. To što se on “ultraljevičarski” zaleti u kritiku kapitalizma i sam “mehanizam kompanijske hijerarhije”, koji je “sam po sebi fašistički” ne treba zavarati: Ivančić je, otkad je ispilio iz jajeta, čovjek jedne i vječne Partije, čak i kad je navodno psuje. Uostalom, gotovo uvijek je bio, danas posebno, na ovakvoj državnoj ili onakvoj Sorosevoj sisi, koju je gotovo čarobnjački i u Splitu i u Zagrebu pretvorio u brojne nekretnine; nije, dakle, nikakav boemski slobodar i roker, već dobro uhranjeni gojenac duboko u srednjoj dobi.

Za nas desetoricu splitskih tužitelja svakako će biti zanimljiva i Dežulovićeva nova i još ekstremnija inačica njegovih “gnjida” koja je Slobodnu Dalmaciju koštala toliko novca, a koju je on izrekao u Pavićevu novom Telegramu 20. lipnja i glasi: ne obične “gnjide”, već “duševno oboljele gnjide”. O tome kako ćemo tretirati ovu njegovu eskalaciju još se nismo dogovarali, ali ova novoferalovska grozničava zapadno-balkanska i šira aktivnost jamačno će i nas natjerati da joj na odgovarajući način uzvratimo.

Ipak, jedina doista zanimljiva pojedinost u ovoj obuhvatnoj kampanji bio je podatak iz intervjua koji je Dežulović dao novinarki CIA-ina Radija Slobodna Europa 21. lipnja Branki Trivić. Naime, potaknut bijesom prema dvama splitskim sudovima zbog osuđujuće presude on je u jednom trenutku – u ognjici, vjerojatno nesvjestan što govori – uzviknuo: „To govorim ja, kao čovjek koji ima završena tri razreda građevinske škole!“ Koja dakle i kakva „Ilijada“ i „Odiseja“, koji Ep o Gilgamešu, koja „Jur ni jedna na svit vila“, koja „Judit u versih harvacki složena“, koje latinske deklinacije – on je čovjek koji je trebao postati dobar i društveno koristan šef gradilišta a, eto, Smoje, Partija, Soros i Britanski imperij pretvorili su ga dodirom štapića, onim kojim ružna žaba postaje naočit princ – u „najboljeg komentatora Europe“.

Dežulović – “boem” s opakim zaleđem

Stvar je, međutim, u tome da Dežulovića ne treba shvatiti nimalo neozbiljno. On može biti neuk i neškolovan novinar, dobar samo za beogradske i londonske „posebne zadatke“, ali je – baš kao i svojevremeno Feral Tribune – upravo zbog ovakve pozadine i te kako opasan. Tko u ovoj njegovoj, zasad samo virtualnoj, mobilizaciji „poštenih Jugoslavena“ protiv „povampirenog hrvatskog fašizma“ ne osjeti barem daleki okus raznih konstelacija koje su svojedobno dovele do Bleiburga, taj je neodgovoran za sadašnju sigurnost i budući opstanak vlastite zemlje i naroda. Hrvati, barem oni čija jedina misao nije pobjeći u Muenchen ili Irsku, već oni koji žele biti i ostati u Hrvatskoj i u dobru i u zlu, morali bi više nego dosad pratiti što se događa na bliskom nam, a tako dalekom istoku. Golemoj većini tamo nije ni na kraj pameti da je svojom agresijom ubila desetine tisuća Hrvata i nanijela joj milijarde dolara ratnih šteta, već nas zapravo još smatraju pokvarenom i sebičnom „braćom“, koja je počinila „novi genocid“ nad njima, uništila im standard, odsjekla ih od „našeg plavog Jadrana“ i koju, uz pomoć „poštenih Jugoslavena“ među kojima je Dežulović heroj, treba ponovno vratiti u stari tor od Vardara pa do Triglava. U kojem, kao i uvijek, srpsko biti srpsko, a hrvatsko – i hrvatsko i srpsko, a osobito ovo drugo.

O opasnosti „Dežulovićeva sindroma“ dodatno svjedoči i najnovija faza njegova slučaja: Hanžekovićevo povlačenje otkaza, na što mu je on, kao samouvjereni pokeraš, uručio dvostruku inačicu tog istog (otkaza) – ne samo u Slobodnoj Dalmaciji, nego i u Jutarnjem listu. Nije on slučajno laureat londonskog „europskog Pulitzera“, niti je bio „pederski prijatelj“ godine, mislim, 2012. Ja sam, recimo, nedavno prenio pisanje najutjecajnijeg talijanskog dnevnika Corriere della Sera od 30. svibnja prošle godine u kojem „najmoćniji homoseksualac u Americi“ 67-godišnji David Mixner tvrdi da je „glas LGBT-ovaca u SAD-u dvostruko teži i od židovskog“. Zar mislite da će takvi ostaviti na cjedilu svoga idola?

Dežulović uporno tvrdi da „nema ničega“, ni nekretnina, niti pokretnina. Ali, način na koji on razgovara sa svojim dosadašnjim gazdom Hanžekovićem, jednim od najmoćnijih i najbogatijih Hrvata, razotkriva ga najprije kao čovjeka s neograničenom „voljom za moći“, ali i kolosalnim i opasnim dogmatikom, koji ne dopušta ni minimum mogućnosti da može postojati ikakvo mišljenje osim njegova. To je gotovo zakonito za nekoga tko je završio tri razreda građevinske, a neka ga nevidljiva ruka dogurala do kraljevskog saga u Londonu.

Sve to, dakako, ni bi bilo ni približno opasno da njegova mreža nije već petnaest godina prebačena preko cijelog hrvatskog naroda, ovdje i posebno u Herceg-Bosni, i o kojoj je ovih dana, s dužnom ozbiljnošću i nadahnućem, pisao Hrvoje Hitrec na portalu HKV-a. U njoj se hrvatski narod već suviše dugo i žalosno koprca, bez vodstva i strategije. Način na koji je, recimo, trenutna vlast u Hrvatskoj – ali dijelom i ona koja je misli zamijeniti – reagirala na provokaciju četničkog ministra Vulina na hrvatskom (!) tlu bila je katastrofalna. Zemlja kao da je ostala bez zaštite, možda na svoj način i gore nego u spomenutim vremenima kad su trupe Šolevićevih i Miloševićevih jogurt-revolucionara jurišale na Zapad.

Da prilike nisu takve, onda bi Dežulović bio tek marginalni splitski ridikul, ali ovako ga i te kako treba shvatiti kao zloćudan znak vremena i čovjeka koji je živa slika srozavanja hrvatske samosvijesti i samopoštovanja.

Autor:Joško Čelan / 7Dnevno / 26, lipnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.